Zašto uživamo u tužnoj glazbi i strašnim filmovima

Zadnja provjera: listopad 2026.

Zašto namjerno slušamo pjesme koje nas rasplaču? Zašto plaćamo ulaznicu za film koji će nas prestrašiti, posjećujemo „kuće strave” ili čitamo romane o ubojstvima? U svakodnevnom životu izbjegavamo tugu i strah, a u umjetnosti ih tražimo – i u njima uživamo. Taj **paradoks negativnih emocija u umjetnosti** zaokuplja filozofe još od Aristotelove ideje katarze. Ova lekcija objašnjava što psihologija danas zna o tome zašto uživamo u tužnoj glazbi, tragedijama i hororu: kakvu ulogu ima psihološka udaljenost, tko posebno voli takve sadržaje i mogu li oni imati i korisne učinke.

O tome kako glazba izaziva emocije govori lekcija [Glazba i emocije](/lekcija/glazba-i-emocije), a o estetskom doživljaju općenito lekcija [Estetski doživljaj](/lekcija/estetski-dozivljaj).

Paradoks

Paradoks se može sažeti ovako:

1. Ljudi općenito izbjegavaju situacije koje izazivaju tugu, strah ili gađenje.

2. Umjetnost – tužna glazba, tragedije, horor filmovi – izaziva upravo takve emocije.

3. Ljudi ipak namjerno traže takvu umjetnost i u njoj uživaju.

Aristotel predlaže da tragedija izaziva sažaljenje i strah kako bi se postigla **katarza** – pročišćenje ili oslobađanje od tih emocija. Psihologija danas nudi niz preciznijih objašnjenja.

Udaljenost i prihvaćanje

Winfried Menninghaus i suradnici predlažu **model udaljavanja i prihvaćanja** (engl. *Distancing-Embracing model*) (Menninghaus i sur., 2017). Prema modelu, umjetnost nam omogućuje da negativne emocije doživimo s **psihološke udaljenosti**:

Ta udaljenost omogućuje da negativne emocije **prihvatimo** umjesto da ih izbjegavamo. Istodobno, umjetnost negativne emocije čini zanimljivima, smislenima i lijepima – kroz formu, priču, ritam i značenje. Rezultat je mješavina emocija u kojoj tuga ili strah postaju dio ugodnog, pa i dubokog doživljaja.

Zašto uživamo u tužnoj glazbi

Matthew Sachs, Antonio Damasio i Assal Habibi u sustavnom pregledu istraživanja tužne glazbe izdvajaju nekoliko razloga zašto ljudi uživaju u njoj (Sachs, Damasio i Habibi, 2015):

Jonna Vuoskoski i Tuomas Eerola pokazuju da tužna glazba ne izaziva samo prepoznavanje tuge, nego stvarno tužno raspoloženje – mjereno i neizravnim pokazateljima – i da je tuga izazvana glazbom ipak drukčija od tuge izazvane sjećanjem na vlastiti tužni događaj (Vuoskoski i Eerola, 2012).

David Huron predlaže i biološki mehanizam: tuga je povezana s lučenjem hormona **prolaktina**, koji ima umirujuće, utješno djelovanje. Kada tuga nastane bez stvarnog gubitka, kao kod glazbe, ostaje utješni učinak bez stvarne boli (Huron, 2011). Ta hipoteza zanimljiva je, ali još nije dovoljno provjerena.

Tko voli tužnu glazbu

Ne uživaju svi jednako u tužnoj glazbi. Istraživanja pokazuju da je češće cijene ljudi s izraženijom **empatijom**, otvorenošću prema iskustvu i sklonošću uživljavanju u fikciju. Kod nekih ljudi, međutim, osobito onih sklonih ruminaciji i depresiji, slušanje tužne glazbe može pojačati loše raspoloženje umjesto da ga ublaži. Presudno je **kako** se glazba sluša: kao način razumijevanja i proradbe osjećaja ili kao beskrajno vraćanje istim bolnim mislima (više u lekciji [Regulacija emocija](/lekcija/regulacija-emocija)).

Zašto volimo strah

Horor filmovi, „kuće strave”, vožnje u zabavnim parkovima i kriminalistički romani privlače milijune ljudi. Psihologija predlaže nekoliko razloga:

Slatka točka straha

Marc Malmdorf Andersen i suradnici proučavaju posjetitelje „kuće strave” u Danskoj, mjereći im otkucaje srca i pitajući ih koliko su se plašili i koliko su uživali. Pokazuju da je odnos straha i užitka u obliku **obrnutog slova U**: premalo straha je dosadno, previše je neugodno, a najveći užitak nastaje pri **umjerenoj** razini straha. Ta „slatka točka” razlikuje se od osobe do osobe (Andersen i sur., 2020).

Autori to povezuju s idejom o **igri sa strahom**: kao što se djeca igraju lovice i skrivača, odrasli se kroz horor igraju sa strahom i uče nositi se s njim u sigurnim uvjetima.

Pripremaju li nas strašni sadržaji za stvarni život?

Coltan Scrivner i suradnici ispituju ljude na početku pandemije bolesti COVID-19 i nalaze da su ljubitelji horor filmova, osobito filmova o pandemijama i zombijima, izvještavali o manje psihološke uznemirenosti od drugih. Autori predlažu da horor može poslužiti kao **vježba** – simulacija opasnih situacija koja pomaže u nošenju sa stvarnim strahom (Scrivner i sur., 2021).

Nalaz je zanimljiv, ali korelacijski: moguće je da ljudi koji su otporniji općenito radije gledaju horor. Ideja „simulacije opasnosti” zasad je hipoteza koju treba dalje provjeriti.

Kada to nije zabavno

Za neke ljude tužni ili strašni sadržaji nisu ugodni. Osobe koje su preživjele traumu mogu doživjeti uznemirujuće podsjetnike, djeca mogu biti preplašena sadržajem koji ne razumiju, a anksiozni ljudi mogu imati noćne more i pojačanu tjeskobu. Upozorenja o sadržaju, dobne oznake i pravo da se iskustvo prekine važni su upravo zato što psihološka udaljenost nije jednaka za sve.

Tragedija i smisao

Tragedije u kazalištu i književnosti od antike do danas privlače publiku, iako prikazuju patnju, gubitak i smrt. Prema nekim istraživačima, tragedija omogućuje razmišljanje o najvažnijim životnim pitanjima – smrtnosti, pravdi, ljubavi, krivnji – na siguran način. Gledatelji često izvještavaju da ih tragični filmovi potiču da više cijene vlastite odnose i život. Taj osjećaj smisla, ganuća i dubine – a ne sama tuga – mogao bi biti glavni razlog zašto biramo tužne priče (više u lekciji [Smisao života](/lekcija/smisao-zivota)).

Strah kroz povijest

Ljubav prema strašnim pričama nije nova. Bajke, legende o čudovištima, gotički romani 19. stoljeća i priče oko vatre stoljećima plaše i zabavljaju. Mnoge od tih priča sadrže i upozorenja – ne ulazi u šumu, ne vjeruj strancu – što je u skladu s idejom da strašne priče pomažu u učenju o opasnostima. Horor kao filmski žanr preuzima te stare motive i prilagođava ih suvremenim strahovima, od pandemija i tehnologije do društvenih kriza.

Djeca i strah

Djeca se često istodobno boje i traže strašne priče – „pročitaj još jednom onaj strašni dio”. Uz odraslu osobu i u sigurnom okruženju takva igra sa strahom može im pomoći da nauče prepoznati i podnijeti strah. Važno je, međutim, birati sadržaje primjerene dobi: ono što starijem djetetu donosi ugodnu napetost, mlađe dijete može preplašiti i izazvati noćne more (više u lekciji [Strah](/lekcija/strah)).

Morbidna znatiželja

Ljudi su skloni zanimanju i za stvarne mračne događaje – kriminalističke dokumentarce, podcaste o ubojstvima, vijesti o nesrećama. Istraživači to nazivaju **morbidnom znatiželjom** – zanimanjem za opasne i neugodne pojave. Prema jednom objašnjenju, takva znatiželja ima funkciju: pomaže nam razumjeti opasnosti i namjere drugih bez izlaganja stvarnom riziku. Ipak, prekomjerno praćenje stvarnih nasilnih sadržaja može povećati tjeskobu i osjećaj nesigurnosti, osobito kod ljudi sklonih brizi.

Nostalgija

Srodna pojava je **nostalgija** – sjetna čežnja za prošlošću, koja istodobno uključuje tugu zbog onoga što je prošlo i toplinu prema sjećanjima. Dugo je smatrana gotovo bolešću, a danas istraživanja pokazuju da nostalgija često ima pozitivne učinke: jača osjećaj povezanosti s drugima, smisla i kontinuiteta vlastitog života, osobito u razdobljima usamljenosti ili promjena. Glazba, filmovi i fotografije iz prošlosti česti su okidači nostalgije – još jedan primjer kako mješavina tuge i ugode može biti vrijedna.

Plakanje na filmu

Mnogi ljudi plaču gledajući filmove – i ponekad to traže. Istraživanja pokazuju da plakanje na filmu može biti ugodno iskustvo, osobito kada je povezano s ganućem, a ne samo s tugom. Neka istraživanja upućuju na to da se gledatelji nakon tužnog filma osjećaju povezanije s bližnjima i više cijene vlastite odnose. Plakanje na filmu tako može biti i način da se sigurno izraze emocije koje se u svakodnevici potiskuju (Menninghaus i sur., 2017).

Žanrovi i osobine ličnosti

Ljudi se razlikuju u tome koje „negativne” žanrove vole. Ljubitelji horora u prosjeku su skloniji traženju uzbuđenja, a ljubitelji tužnih drama i tužne glazbe empatičniji i otvoreniji prema iskustvu. Neki ljudi vole oboje, a neki nijedno. Te razlike pokazuju da isti sadržaj može biti zabava za jednu osobu, a neugoda za drugu – i da nema razloga osuđivati ni jedan ni drugi ukus (Sachs, Damasio i Habibi, 2015).

Umjetnost i katarza danas

Aristotelova ideja katarze i danas se raspravlja. Istraživanja ne potvrđuju jednostavnu ideju da se negativne emocije „prazne” gledanjem tragedija ili nasilnih sadržaja – primjerice, gledanje nasilja ne smanjuje agresivnost. Ali umjetnost može pomoći da se emocije prepoznaju, imenuju i razumiju, što je drukčiji, suptilniji oblik „pročišćenja”. Iz te perspektive vrijednost tužne i strašne umjetnosti nije u pražnjenju emocija, nego u njihovu razumijevanju.

Tuga u umjetnosti i empatija

Neki istraživači predlažu da ljudi uživaju u tužnoj umjetnosti dijelom zato što ona potiče **empatiju** – suosjećanje s likovima ili glazbenim „glasom” koji izražava tugu. Empatični ljudi u prosjeku više uživaju u tužnoj glazbi i filmovima, a sam doživljaj suosjećanja može biti ugodan, jer nas povezuje s drugima. Iz te perspektive tužna umjetnost nije samo tužna, nego i društvena: omogućuje nam da suosjećamo i osjećamo se povezanima, čak i s izmišljenim likovima (Vuoskoski i Eerola, 2012).

Horor i tjeskobni ljudi

Za osobe s anksioznim poremećajima horor može djelovati različito. Neki ga izbjegavaju jer pojačava tjeskobu i noćne more. Drugi, iznenađujuće, opisuju da im horor pomaže: strah u filmu ima jasan uzrok i kraj, za razliku od neodređene tjeskobe u svakodnevici, pa im omogućuje osjećaj kontrole. Istraživanja tog pitanja tek su u početku, a odgovor vjerojatno ovisi o osobi i vrsti sadržaja (Scrivner i sur., 2021).

Kako odabrati

Za one koji žele koristiti tužnu glazbu ili strašne filmove svjesno, korisna su jednostavna pitanja: kako se osjećam nakon ovoga – bolje, olakšano, ganuto, ili lošije i tjeskobnije? Pomaže li mi ovo razumjeti vlastite osjećaje ili me drži u istom raspoloženju? Ako je odgovor povoljan, nema razloga odustajati od takvih sadržaja. Ako ne, korisno je potražiti drugu glazbu ili aktivnost (više u lekciji [Regulacija emocija](/lekcija/regulacija-emocija)).

Strah u igrama

Horor videoigre donose dodatnu dimenziju: igrač nije samo promatrač, nego sudionik koji odlučuje i djeluje. To može pojačati strah, ali i osjećaj ovladavanja kada se opasnost uspješno prevlada. Neki istraživači ispituju mogu li takve igre pomoći u vježbanju regulacije emocija pod pritiskom.

Česte zablude

Primjer

Nakon prekida veze Tena danima sluša tužne pjesme i plače. Prijateljica se zabrinjava, ali Tena kaže da joj pjesme pomažu „da izbaci tugu”. Nakon tjedan dana primijeti da sve češće pušta i druge pjesme. Kad sljedeći put osjeti da je tužna glazba samo drži u istim mislima, svjesno pusti nešto drugo i nazove prijateljicu.

Sažetak

Ljudi uživaju u tužnoj glazbi i strašnim filmovima jer umjetnost omogućuje da negativne emocije doživimo s psihološke udaljenosti i prihvatimo ih, a forma i značenje čine ih smislenima i lijepima. Tužna glazba pomaže u regulaciji raspoloženja, pruža utjehu i izaziva ganuće, a možda djeluje i preko prolaktina. Strah u sigurnim uvjetima donosi uzbuđenje, olakšanje i osjećaj ovladavanja, a najveći užitak nastaje pri umjerenom strahu. Horor bi mogao služiti kao vježba za stvarne opasnosti. Za neke ljude, osobito one s traumom, takvi sadržaji nisu ugodni.

Povezane lekcije

Izvori i literatura