Zajedničko odlučivanje

Zadnja provjera: listopad 2026.

Zajedničko odlučivanje

Zajedničko odlučivanje (*shared decision-making*) pristup je donošenju odluka u zdravstvenoj skrbi u kojem zdravstveni stručnjak i osoba koja se liječi surađuju pri odabiru dijagnostičkih postupaka, liječenja i daljnjih koraka skrbi. Temelji se na razmjeni informacija, razmatranju dostupnih mogućnosti i uvažavanju stručnih spoznaja, osobnih vrijednosti i životnih okolnosti osobe.

U području mentalnog zdravlja zajedničko odlučivanje posebno je važno jer za mnoge psihičke teškoće postoji više mogućih pristupa liječenju, a njihova prikladnost ovisi o simptomima, potrebama, prethodnim iskustvima i preferencijama pojedinca. Primjerice, pri liječenju depresije mogu se razmatrati psihoterapija, farmakoterapija ili njihova kombinacija. Odluka zahtijeva razumijevanje očekivanih koristi, mogućih rizika, vremenskog okvira liječenja i drugih okolnosti koje utječu na izbor.

Zajedničko odlučivanje ne znači da stručnjak prepušta sve odluke osobi niti da osoba mora sama procijeniti medicinske rizike. Riječ je o suradničkom procesu u kojem stručnjak pruža relevantne informacije i kliničku procjenu, a osoba sudjeluje u odluci u skladu sa svojim mogućnostima i željenom razinom uključenosti.

Temeljna načela zajedničkog odlučivanja

Zajedničko odlučivanje temelji se na nekoliko međusobno povezanih načela.

**Razmjena informacija.** Osoba treba dobiti razumljive i uravnotežene informacije o dostupnim mogućnostima, očekivanim koristima, mogućim štetnim učincima i neizvjesnostima. Informacije trebaju biti prilagođene njezinu predznanju, potrebama i okolnostima.

**Uvažavanje vrijednosti i preferencija.** Ljudi se razlikuju u tome koje ishode smatraju najvažnijima. Nekome je prioritet brzo smanjenje simptoma, dok je drugome posebno važno izbjeći određene nuspojave, očuvati svakodnevno funkcioniranje ili odabrati oblik liječenja koji se može uskladiti s poslovnim i obiteljskim obvezama.

**Suradnički odnos.** Stručnjak i osoba koja se liječi zajednički razmatraju mogućnosti. Stručnjak donosi znanje o poremećajima, dokazima i rizicima, dok osoba pridonosi poznavanjem vlastitih iskustava, potreba i životnih ciljeva.

**Dobrovoljnost i poštovanje autonomije.** Osoba treba imati priliku izraziti svoje mišljenje, postavljati pitanja i sudjelovati u odluci bez nepotrebnog pritiska. Ako želi, može zatražiti dodatno vrijeme za razmišljanje ili podršku osobe od povjerenja.

**Prilagodljivost.** Odluka ne mora biti konačna. Ako se okolnosti promijene, liječenje ne daje očekivane rezultate ili se pojave neželjeni učinci, mogućnosti se mogu ponovno razmotriti.

Faze zajedničkog odlučivanja

Zajedničko odlučivanje nije samo jedan razgovor, nego proces koji se može ponavljati tijekom liječenja.

1. Prepoznavanje odluke

Prvi je korak utvrditi da postoji odluka koju treba donijeti i da se može razmatrati više mogućnosti. Stručnjak objašnjava koje su opcije dostupne te zašto je potrebno odlučiti između njih.

Primjerice, nakon procjene simptoma depresije može se razgovarati o psihoterapiji, lijekovima ili kombiniranom liječenju. U drugim situacijama odluka može uključivati izbor vrste psihoterapije, učestalosti susreta ili načina praćenja napretka.

2. Razmatranje mogućnosti

Stručnjak objašnjava očekivane koristi i rizike pojedinih mogućnosti, njihova ograničenja i razinu pouzdanosti dostupnih dokaza. Važno je prikazati i mogućnost da se određeni postupak zasad ne započne, kada je takva opcija klinički prihvatljiva.

Informacije trebaju biti uravnotežene. Nije dovoljno navesti samo prednosti preporučenog liječenja ili samo moguće nuspojave. Potrebno je objasniti i što se može očekivati ako se liječenje odgodi ili ne provede.

3. Razjašnjavanje vrijednosti i prioriteta

U ovoj fazi istražuje se što je osobi najvažnije. To može uključivati brzinu djelovanja, moguće neželjene učinke, praktičnu dostupnost terapije, prethodna iskustva ili utjecaj liječenja na svakodnevni život.

Stručnjak može pomoći pitanjima poput: Koji su vam ishodi najvažniji? Čega se najviše bojite u vezi s liječenjem? Postoje li okolnosti koje bi vam otežale provođenje određene mogućnosti?

Cilj nije uvjeriti osobu da prihvati stručnjakovu preferenciju, nego razumjeti kriterije prema kojima procjenjuje dostupne opcije.

4. Donošenje odluke

Nakon razmatranja informacija i prioriteta odabire se najprikladnija mogućnost. Odluka se donosi uzimajući u obzir stručnu procjenu, dostupne dokaze, sigurnost i preferencije osobe.

Ako osoba nije spremna odlučiti ili joj nedostaju informacije, proces se može nastaviti dodatnim razgovorom. Kada je odluku potrebno donijeti brzo zbog ozbiljnog rizika, mogućnosti zajedničkog razmatranja mogu biti ograničene, ali i tada treba poštovati prava osobe u najvećoj mogućoj mjeri.

5. Provedba i ponovna procjena

Nakon donošenja odluke dogovaraju se konkretni koraci, očekivani ciljevi i način praćenja ishoda. Važno je razjasniti kada će se procijeniti napredak, koji se neželjeni učinci trebaju pratiti i u kojim okolnostima treba ponovno razmotriti liječenje.

Odluka se može promijeniti ako se pojave nove informacije ili ako se pokaže da odabrani pristup ne odgovara potrebama osobe.

Zajedničko odlučivanje u mentalnom zdravlju

U mentalnom zdravlju zajedničko odlučivanje može se primjenjivati pri odabiru psihoterapije, farmakoterapije, kombiniranog liječenja, rehabilitacijskih postupaka i drugih oblika podrške.

Kod depresije, primjerice, izbor može ovisiti o težini simptoma, prethodnim epizodama, dostupnosti psihoterapije, ranijem odgovoru na lijekove, mogućim nuspojavama i osobnim preferencijama. Kod anksioznih poremećaja mogu se razmatrati različiti psihoterapijski pristupi, lijekovi ili njihova kombinacija, ovisno o kliničkoj situaciji.

Zajedničko odlučivanje važno je i kada se razmatraju promjene u postojećem liječenju. Ako lijek uzrokuje neželjene učinke ili psihoterapija ne donosi očekivano poboljšanje, osoba i stručnjak mogu zajedno razmotriti prilagodbu plana, druge mogućnosti ili potrebu za dodatnom procjenom.

Takav pristup ne podrazumijeva da su sve mogućnosti jednako učinkovite ili sigurne. Stručnjak treba objasniti ako neka opcija nema dovoljno dokaza, nosi neprihvatljiv rizik ili nije primjerena konkretnom stanju. Uvažavanje preferencija ne znači zanemarivanje stručnih standarda.

Odnos zajedničkog odlučivanja i informiranog pristanka

Zajedničko odlučivanje povezano je s informiranim pristankom, ali ti pojmovi nisu istovjetni.

**Informirani pristanak** odnosi se na proces u kojem osoba dobiva relevantne informacije o predloženom postupku, razumije ih u dovoljnoj mjeri i dobrovoljno pristaje na postupak. Njegovi zahtjevi ovise o vrsti intervencije i primjenjivom pravnom i profesionalnom okviru.

**Zajedničko odlučivanje** širi je proces koji obuhvaća usporedbu mogućnosti, istraživanje vrijednosti i preferencija te suradničko oblikovanje odluke. Može pomoći osobi da odluči na što želi pristati i zbog kojih razloga.

Potpisivanje obrasca ili izjava pristanka sami po sebi ne dokazuju da je osoba razumjela mogućnosti ili imala priliku sudjelovati u odluci. Jednako tako, zajedničko odlučivanje ne zamjenjuje zakonski ili etički potrebne postupke pristanka.

Uloga stručnjaka

Zdravstveni stručnjak odgovoran je za pružanje točnih informacija, objašnjavanje klinički primjerenih mogućnosti i upozoravanje na rizike. Također treba prepoznati kada osoba nema dovoljno informacija, kada su prisutne prepreke razumijevanju i kada je potrebno dodatno vrijeme ili podrška.

Dobra komunikacija uključuje korištenje razumljivog jezika, izbjegavanje nepotrebnog stručnog nazivlja i provjeru razumijevanja. Korisno je zamoliti osobu da vlastitim riječima objasni kako je razumjela glavne informacije. Takav postupak nije provjera njezine sposobnosti, nego način da se prepozna treba li objašnjenje dodatno prilagoditi.

Stručnjak treba biti otvoren i prema mogućnosti da osoba odbije preporučeno liječenje. U tom slučaju važno je razumjeti razloge odbijanja, razjasniti eventualne nesporazume i, kada je moguće, ponuditi prihvatljive alternative. Odbijanje jedne mogućnosti ne znači nužno odbijanje svake pomoći.

Uloga osobe koja se liječi

Osoba koja se liječi pridonosi procesu svojim iskustvom simptoma, životnim okolnostima, prioritetima i očekivanjima. Može postavljati pitanja, izraziti zabrinutost, zatražiti dodatna objašnjenja i navesti što bi joj otežalo provođenje određenog plana.

Od osobe se, međutim, ne očekuje da samostalno procjenjuje složene medicinske dokaze ili preuzme odgovornost za sve stručne odluke. Zajedničko odlučivanje podrazumijeva podjelu znanja i odgovornosti koja odgovara ulozi svakog sudionika.

Neke osobe žele aktivno uspoređivati mogućnosti, dok druge preferiraju da stručnjak pruži jasnu preporuku nakon što razmotri njihove potrebe. Oba su načina sudjelovanja prihvatljiva ako je osoba informirana i ako se poštuje njezina željena razina uključenosti.

Zajedničko odlučivanje kada je odlučivanje otežano

Psihičke teškoće mogu privremeno otežati koncentraciju, pamćenje, procjenu rizika ili donošenje odluka. To se može pojaviti, primjerice, tijekom teške depresivne epizode, maničnog stanja, psihoze ili izrazite uznemirenosti.

Prisutnost psihičkog poremećaja sama po sebi ne znači da osoba nije sposobna odlučivati o liječenju. Sposobnost donošenja odluke procjenjuje se u odnosu na konkretnu odluku i okolnosti. Osoba može biti sposobna odlučiti o jednoj vrsti postupka, a trebati dodatnu podršku pri drugoj, složenijoj odluci.

Kada je odlučivanje otežano, mogu pomoći jednostavnija objašnjenja, pisani materijali, ponavljanje ključnih informacija, više vremena i uključivanje osobe od povjerenja uz pristanak osobe koja se liječi. Ako postoji ozbiljan i neposredan rizik, mogu biti potrebne hitne mjere u skladu s važećim pravnim okvirom i načelima zaštite prava osobe.

Cilj je omogućiti što veće sudjelovanje osobe, a ne automatski isključiti je iz odlučivanja zbog dijagnoze ili trenutačnih simptoma.

Prepreke zajedničkom odlučivanju

Zajedničko odlučivanje u praksi mogu otežati nedostatak vremena, ograničena dostupnost liječenja, nejasne informacije, stručni jezik i neravnoteža moći između stručnjaka i osobe koja traži pomoć.

Osoba može šutjeti zbog straha da će biti smatrana zahtjevnom, da će razočarati stručnjaka ili da će joj se uskratiti pomoć ako izrazi neslaganje. Stručnjak pak može nesvjesno pretpostaviti da zna što je najbolje ili predstaviti samo mogućnost koju osobno preferira.

Prepreke se mogu smanjiti tako da se odluke jasno najave, informacije prikažu uravnoteženo, potiču pitanja i izričito naglasi da je prihvatljivo izraziti nesigurnost ili neslaganje. Kada postoje dostupni alati za odlučivanje, poput usporednih prikaza koristi i rizika, oni mogu pomoći osobi da razumije mogućnosti.

Nije uvijek moguće ostvariti idealan proces. Dostupnost terapija, hitnost situacije i ograničenja zdravstvenog sustava mogu suziti izbor. I tada je važno objasniti stvarne mogućnosti i ne stvarati dojam da osoba bira između opcija koje zapravo nisu dostupne.

Koristi i ograničenja zajedničkog odlučivanja

Zajedničko odlučivanje može poboljšati razumijevanje mogućnosti liječenja, povećati uključenost osobe i uskladiti odabrani pristup s njezinim ciljevima. Može također pomoći u prepoznavanju očekivanja koja nisu realistična i olakšati razgovor o rizicima, neizvjesnosti i neželjenim učincima.

Ipak, nije zajamčeno da će zajedničko odlučivanje uvijek dovesti do boljeg kliničkog ishoda ili većeg zadovoljstva. Njegova učinkovitost ovisi o kvaliteti komunikacije, dostupnosti relevantnih mogućnosti, prirodi odluke i okolnostima osobe. Ako se provodi formalno, bez stvarnog uvažavanja njezinih pitanja i preferencija, može se svesti na privid sudjelovanja.

Zajedničko odlučivanje također ne uklanja neizvjesnost koja postoji u medicini i psihologiji. Dva stručnjaka mogu se razlikovati u procjeni, a istraživanja ne moraju pružiti jednoznačan odgovor za svaku pojedinačnu situaciju. U takvim slučajevima potrebno je jasno prikazati što je poznato, što nije dovoljno istraženo i na kojim se osnovama preporuka temelji.

Sažetak

Zajedničko odlučivanje suradnički je proces u kojem stručnjak i osoba koja se liječi razmatraju dostupne mogućnosti te odabiru pristup koji uzima u obzir kliničke dokaze, sigurnost, osobne vrijednosti i životne okolnosti.

Proces uključuje prepoznavanje odluke, razmjenu informacija, razjašnjavanje prioriteta, donošenje odluke i naknadnu procjenu njezinih učinaka. Povezan je s informiranim pristankom, ali je širi jer obuhvaća usporedbu mogućnosti i aktivno sudjelovanje u oblikovanju plana liječenja.

U mentalnom zdravlju zajedničko odlučivanje ne znači da su sve mogućnosti jednako prikladne niti da osoba mora samostalno donositi stručne procjene. Njegova je svrha povezati stručno znanje s iskustvom i preferencijama osobe te omogućiti informiranije, transparentnije i individualizirano liječenje.

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Elwyn, G., Frosch, D., Thomson, R., Joseph-Williams, N., Lloyd, A., Kinnersley, P., Cording, E., Tomson, D., Dodd, C., Rollnick, S., Edwards, A., & Barry, M. (2012). Shared decision making: A model for clinical practice. *Journal of General Internal Medicine, 27*(10), 1361–1367. https://doi.org/10.1007/s11606-012-2077-6

2. Charles, C., Gafni, A., & Whelan, T. (1997). Shared decision-making in the medical encounter: What does it mean? (Or it takes at least two to tango). *Social Science & Medicine, 44*(5), 681–692. https://doi.org/10.1016/S0277-9536(96)00221-3

3. Stacey, D., Légaré, F., Lewis, K., Barry, M. J., Bennett, C. L., Eden, K. B., Holmes-Rovner, M., Llewellyn-Thomas, H., Lyddiatt, A., Thomson, R., & Trevena, L. (2017). Decision aids for people facing health treatment or screening decisions. *Cochrane Database of Systematic Reviews, 2017*(4), CD001431. https://doi.org/10.1002/14651858.CD001431.pub5

4. National Institute for Health and Care Excellence. (2021). *Shared decision making (NICE Guideline NG197).* https://www.nice.org.uk/guidance/ng197

5. Slade, M. (2017). *Implementing shared decision making in routine mental health care.* World Health Organization Collaborating Centre for Mental Health Services Development, King's College London. https://www.kcl.ac.uk/ioppn/depts/hspr/research/ciemh/mhsru/shared-decision-making

6. Deegan, P. E., & Drake, R. E. (2006). Shared decision making and medication management in the recovery process. *Psychiatric Services, 57*(11), 1636–1639. https://doi.org/10.1176/ps.2006.57.11.1636