Zajednički čimbenici psihoterapije

Zadnja provjera: listopad 2026.

Zajednički čimbenici psihoterapije (engl. *common factors in psychotherapy*) odnose se na obilježja, procese i mehanizme koji se pojavljuju u različitim psihoterapijskim pristupima i mogu pridonositi njihovim terapijskim ishodima. Koncept proizlazi iz opažanja da različite psihoterapijske škole, unatoč teorijskim razlikama i različitim tehnikama, mogu ostvariti usporedive rezultate kod određenih psihičkih teškoća.

Psihoanalitička, kognitivno-bihevioralna, humanistička i sistemska psihoterapija polaze od različitih pretpostavki o ljudskom funkcioniranju. Ipak, u svima se mogu pojaviti suradnički odnos terapeuta i klijenta, zajedničko razumijevanje problema, očekivanje da je promjena moguća, emocionalno učenje i razvoj novih načina suočavanja.

Teorije zajedničkih čimbenika nastoje objasniti kako takvi procesi pridonose poboljšanju neovisno o specifičnoj terapijskoj školi. One ne tvrde nužno da su sve psihoterapije jednako učinkovite niti da su specifične tehnike nevažne. Umjesto toga, usmjeravaju pozornost na elemente koje različiti pristupi dijele i na način na koji oni međusobno djeluju sa specifičnim intervencijama.

Zajednički čimbenici važni su za razumijevanje psihoterapije, razvoj terapijskih odnosa, obrazovanje terapeuta i istraživanje mehanizama promjene. Njihovo proučavanje pomaže objasniti zašto kvaliteta suradnje može biti važna u različitim pristupima, ali i zašto dobar odnos sam po sebi ne jamči uspješan ishod.

Povijesni razvoj koncepta

Razmišljanje o zajedničkim čimbenicima razvijalo se tijekom 20. stoljeća, usporedno s rastom broja psihoterapijskih pravaca i istraživanja njihove učinkovitosti.

Saul Rosenzweig i zajednički čimbenici

Jedan od ranih autora povezanih s ovim konceptom bio je Saul Rosenzweig, koji je 1936. objavio rad o nekim implicitnim zajedničkim čimbenicima u psihoterapiji.

Rosenzweig je upozorio da različite terapijske metode mogu imati usporedive rezultate te da bi dio njihove učinkovitosti mogao proizlaziti iz procesa koji nisu jedinstveni za pojedinu teoriju. Među mogućim objašnjenjima istaknuo je važnost terapeutove osobnosti, uvjerljivosti terapijskog sustava i mogućnosti da osoba u terapiji razvije novo razumijevanje svojih teškoća.

Njegov rad prethodio je većini suvremenih istraživanja psihoterapije i nije predstavljao konačan dokaz da su različiti pristupi jednako učinkoviti. Ipak, otvorio je važno pitanje: koliko terapijski ishod ovisi o specifičnim tehnikama, a koliko o elementima koje dijele različiti pristupi?

Jerome Frank i terapija kao proces promjene

Psihijatar Jerome D. Frank, zajedno sa svojom suradnicom Juliom B. Frank u kasnijim izdanjima, razmatrao je psihoterapiju u širem kontekstu načina na koje ljudi pokušavaju ublažiti psihičku patnju.

U djelu *Persuasion and Healing* Frank je naglasio važnost odnosa pomoći, uvjerljivog objašnjenja problema, očekivanja poboljšanja i postupaka koji osobi omogućuju da iskusi promjenu.

Prema tom pristupu, različite terapijske škole mogu dijeliti neke funkcionalno slične elemente, čak i kada ih objašnjavaju različitim teorijama. Terapeut i klijent stvaraju okvir u kojem problem dobiva određeno značenje, a terapijski postupci postaju način djelovanja prema poboljšanju.

Frankov pristup ne znači da je psihoterapija samo uvjeravanje. On ističe da značenje terapije, odnos i očekivanja mogu biti važni dijelovi procesa promjene.

Modeli zajedničkih čimbenika u suvremenoj psihoterapiji

Kasniji autori razvijali su različite modele koji nastoje opisati sastavnice zajedničke različitim psihoterapijskim pristupima. Među poznatim istraživačima nalaze se Bruce Wampold, John Norcross, Michael Lambert, Adam Horvath i drugi.

Njihovi se modeli razlikuju prema tome koje čimbenike naglašavaju i kako objašnjavaju njihovo djelovanje. Neki ističu terapijski odnos, drugi očekivanja i uvjerljivo objašnjenje problema, a treći uključuju šire društvene i psihološke procese.

Zajedničko im je nastojanje da se psihoterapija razumije kao složen proces u kojem terapijske tehnike djeluju u kontekstu odnosa, značenja, očekivanja i aktivnog sudjelovanja klijenta.

Glavni zajednički čimbenici psihoterapije

Ne postoji jedan univerzalno prihvaćen popis zajedničkih čimbenika. Različiti autori grupiraju ih na različite načine, a pojedini čimbenici međusobno se preklapaju.

Među najčešće razmatranima nalaze se terapijski savez, empatija, suradnja, očekivanja promjene, uvjerljivo objašnjenje problema, emocionalno iskustvo, razvoj novih vještina i aktivno sudjelovanje klijenta.

1. Terapijski savez

Terapijski savez (engl. *therapeutic alliance*) suradnički je odnos između terapeuta i klijenta usmjeren na ostvarivanje terapijskih ciljeva.

Prema modelu Edwarda Bordina iz 1979. godine, terapijski savez obuhvaća tri elementa:

Terapijski savez može biti važan u različitim terapijskim pravcima. U kognitivno-bihevioralnoj terapiji olakšava zajedničko planiranje intervencija i provođenje vježbi. U psihodinamskoj terapiji omogućuje istraživanje emocionalnih konflikata i ponavljajućih odnosa. U terapiji usmjerenoj na osobu važan je za stvaranje uvjeta u kojima klijent može otvoreno istraživati vlastito iskustvo.

Metaanalize pokazuju dosljednu povezanost kvalitete terapijskog saveza s ishodima psihoterapije. Međutim, povezanost ne dokazuje jednostavnu uzročnost. Kvalitetan savez može pridonijeti poboljšanju, ali i poboljšanje simptoma može olakšati suradnju i povećati povjerenje u terapijski proces.

2. Empatija terapeuta

Empatija je sposobnost razumijevanja iskustva druge osobe i nastojanja da se ono sagleda iz njezine perspektive.

U psihoterapiji empatija uključuje pažljivo slušanje, prepoznavanje emocionalnih značenja, provjeravanje razumijevanja i spremnost da se klijentovo iskustvo shvati ozbiljno.

Empatija ne znači da terapeut mora imati jednako iskustvo ili da se mora slagati sa svim klijentovim tumačenjima. Ona podrazumijeva nastojanje da se razumije što osoba doživljava i kako određene situacije utječu na njezine misli, osjećaje i ponašanje.

Primjerice, klijent koji se povlači iz odnosa može svoje ponašanje objasniti željom da izbjegne sukob. Empatijski pristup ne zaustavlja se na procjeni je li povlačenje korisno ili štetno, nego istražuje čega se osoba boji, što joj povlačenje omogućuje i koje potrebe pokušava zaštititi.

Empatija može pridonijeti osjećaju prihvaćenosti, otvorenijem razgovoru i boljem razumijevanju problema. Istraživanja upućuju na povezanost terapeutove empatije s terapijskim ishodima, ali njezin učinak ovisi i o drugim obilježjima odnosa i liječenja.

3. Bezuvjetno prihvaćanje i poštovanje

Bezuvjetno pozitivno prihvaćanje povezano je s humanističkom psihologijom i radom Carla Rogersa. Označava prihvaćanje osobe bez svođenja njezine vrijednosti na pojedina ponašanja, pogreške ili psihičke teškoće.

Prihvaćanje ne znači odobravanje svega što osoba radi. Terapeut može prepoznati da je neko ponašanje štetno, opasno ili u suprotnosti s klijentovim ciljevima, a da pritom ne ponižava osobu niti joj oduzima dostojanstvo.

Kada klijent očekuje osuđivanje, može prikrivati važne informacije ili izbjegavati teme koje izazivaju sram. Odnos obilježen poštovanjem može olakšati razgovor o takvim iskustvima.

Važno je i da prihvaćanje ne preraste u nekritičko potvrđivanje svih klijentovih uvjerenja. Terapeut može pokazati razumijevanje za emocionalno iskustvo, a istodobno pomoći osobi da preispita tumačenja koja joj otežavaju život.

4. Očekivanja i nada u promjenu

Očekivanja se odnose na ono što osoba predviđa da bi se moglo dogoditi tijekom terapije. Ona uključuju procjenu je li promjena moguća, može li terapija pomoći i ima li smisla uložiti trud u proces liječenja.

Nada u promjenu može povećati spremnost na sudjelovanje u terapiji, ustrajnost u provođenju dogovorenih aktivnosti i otvorenost prema novim iskustvima.

Očekivanja mogu biti povezana s objašnjenjem koje terapeut nudi o problemu i načinima njegova rješavanja. Ako klijent razumije kako bi određeni postupak mogao pomoći, vjerojatnije je da će ga doživjeti kao smislen dio liječenja.

Međutim, nerealna obećanja nisu koristan način stvaranja nade. Terapeut treba objasniti moguće koristi, ograničenja i neizvjesnosti liječenja, bez jamčenja rezultata.

Očekivanja također nisu isto što i placebo-učinak. U psihoterapiji se očekivanja mogu isprepletati s aktivnim učenjem, odnosom, promjenom ponašanja i drugim procesima. Njихов se doprinos zato mora procjenjivati u kontekstu cjelokupnog terapijskog procesa.

5. Uvjerljivo objašnjenje problema

Terapija često uključuje zajedničko razvijanje objašnjenja psihičkih teškoća. Takvo objašnjenje povezuje iskustva, simptome i ponašanja u razumljiv okvir te predlaže načine na koje se problem može promijeniti.

Primjerice, osobi s paničnim napadima može pomoći razumijevanje povezanosti tjelesnih senzacija, katastrofičnih interpretacija i straha. Osobi koja se povlači iz odnosa može pomoći prepoznavanje veze između straha od odbacivanja, izbjegavanja bliskosti i osjećaja usamljenosti.

Različiti psihoterapijski pravci nude različita objašnjenja problema. Psihodinamski pristup može naglasiti nesvjesne konflikte i obrasce odnosa, dok KBT može istraživati misli, ponašanja i procese koji održavaju simptome.

Objašnjenje treba biti dovoljno razumljivo i relevantno za klijentovo iskustvo. Njegova uvjerljivost sama po sebi nije dokaz znanstvene točnosti. Korisno je objašnjenje koje je moguće kritički razmotriti, povezati s opažanjima i prema potrebi prilagoditi.

6. Emocionalno iskustvo i emocionalna obrada

Psihoterapija može omogućiti osobi da prepozna, izrazi i obradi emocije koje su povezane s njezinim teškoćama.

Neki ljudi teško prepoznaju vlastite osjećaje, drugi ih izbjegavaju, a treći reagiraju na njih impulzivno ili na načine koji otežavaju odnose. Terapijski rad može pomoći u razvoju preciznijeg razumijevanja emocionalnih reakcija i novih načina odgovaranja na njih.

Primjerice, osoba koja ljutnju doživljava kao neprihvatljivu može je potiskivati sve dok se ne pojavi u obliku naglog sukoba. U terapiji može istražiti što ljutnja signalizira, koje su potrebe povezane s njom i kako izraziti nezadovoljstvo na primjereniji način.

Emocionalna obrada može uključivati prepoznavanje osjećaja, povezivanje emocija s njihovim značenjem, toleriranje nelagode i razvijanje novih interpretacija ili ponašanja.

Ne mora svaka terapija uključivati intenzivno emocionalno izražavanje. Korisnost pojedinog postupka ovisi o ciljevima liječenja, vrsti problema i sposobnosti osobe da sudjeluje u njemu.

7. Učenje i razvoj novih vještina

Psihoterapija može pomoći osobi razviti nove načine mišljenja, ponašanja, komuniciranja i upravljanja emocijama.

Takvo učenje može uključivati:

Primjerice, osoba koja izbjegava javne nastupe može postupno uvježbavati izlaganje pred drugima. Osoba koja teško postavlja granice može učiti jasnije izražavati svoje potrebe i tolerirati nelagodu koja se pojavljuje tijekom takvih razgovora.

Učenje ne mora nastati samo kroz formalne vježbe. Može se odvijati i kroz razgovor, refleksiju, odnos s terapeutom ili iskustvo drukčijeg reagiranja u situaciji koja je ranije izazivala teškoće.

Ipak, razvoj novih vještina nije dovoljan za svaku vrstu problema. Neke teškoće zahtijevaju složeniji tretman, dodatnu stručnu procjenu ili kombinaciju različitih intervencija.

8. Aktivno sudjelovanje klijenta

Psihoterapija nije proces u kojem terapeut samostalno provodi promjene na klijentu. Klijent sudjeluje kroz razgovor, promišljanje, uvježbavanje novih ponašanja i primjenu naučenoga u svakodnevnom životu.

Aktivno sudjelovanje ne znači da osoba mora uvijek biti motivirana, izvršavati svaki zadatak ili brzo napredovati. Motivacija može varirati, a prepreke se mogu pojaviti zbog simptoma, životnih okolnosti ili neslaganja s odabranim postupkom.

Važno je razumjeti što otežava sudjelovanje i prilagoditi terapijski rad kada je to potrebno.

U nekim pristupima aktivno sudjelovanje uključuje strukturirane aktivnosti između susreta. U drugima se veći naglasak stavlja na refleksiju i istraživanje iskustva tijekom seanse. U svim slučajevima važno je da osoba razumije svrhu rada i ima mogućnost razgovarati o njegovoj korisnosti.

9. Terapeutova stručnost i prilagodljivost

Zajednički čimbenici ne mogu se odvojiti od stručne odgovornosti terapeuta. Empatija i dobar odnos važni su, ali nisu zamjena za odgovarajuće obrazovanje, poznavanje terapijskih metoda i sposobnost kliničke procjene.

Terapeut treba razumjeti problem zbog kojeg osoba traži pomoć, odabrati prikladne intervencije i pratiti njihov učinak. Ako tretman ne daje očekivane rezultate, potrebno je razmotriti moguće razloge i prema potrebi promijeniti plan.

Prilagodljivost znači sposobnost usklađivanja terapijskog rada s klijentovim potrebama, bez proizvoljnog odustajanja od stručnih standarda.

Primjerice, terapeut može primijetiti da klijent ne razumije svrhu zadataka ili da određena intervencija izaziva neželjeno pogoršanje. Umjesto inzistiranja na istom postupku, potrebno je istražiti što se događa i procijeniti postoje li prikladnije mogućnosti.

Zajednički čimbenici i specifične terapijske tehnike

Jedno od ključnih pitanja u istraživanju psihoterapije odnosi se na odnos zajedničkih čimbenika i specifičnih terapijskih postupaka.

Zajednički čimbenici obuhvaćaju elemente poput terapijskog saveza, empatije i očekivanja promjene. Specifični čimbenici odnose se na postupke povezane s određenim terapijskim modelom, primjerice kognitivno restrukturiranje u KBT-u ili strukturirano izlaganje u liječenju anksioznih poremećaja.

Te se kategorije ne mogu uvijek potpuno odvojiti. Specifična tehnika može biti djelotvornija kada klijent razumije njezinu svrhu, ima povjerenja u terapeuta i aktivno sudjeluje u radu. Istodobno, uspješno provođenje tehnike može povećati klijentovo povjerenje u terapiju i ojačati terapijski savez.

Zbog toga je pojednostavljeno tvrditi da psihoterapija djeluje isključivo zahvaljujući odnosu ili, suprotno tome, isključivo zahvaljujući tehnikama.

Znači li to da su sve terapije jednako učinkovite?

Ne. Postojanje zajedničkih čimbenika ne dokazuje da su svi psihoterapijski pristupi jednako učinkoviti za sve probleme.

Različite terapije imaju različitu razinu znanstvene potpore za pojedine poremećaje i ciljeve liječenja. Primjerice, određeni oblici KBT-a imaju snažnu istraživačku potporu za niz anksioznih poremećaja, dok su terapija kognitivne obrade, produljena izloženost i EMDR među preporučenim pristupima za PTSP.

Istraživanja također ne pokazuju uvijek jasnu prednost jedne metode nad drugom. Zaključci ovise o vrsti problema, usporednim tretmanima, kvaliteti istraživanja i obilježjima sudionika.

Zajednički čimbenici zato su dio šireg objašnjenja psihoterapijske učinkovitosti, a ne argument za zanemarivanje dokaza o specifičnim terapijama.

Istraživanje zajedničkih čimbenika

Zajednički čimbenici istražuju se različitim metodama, uključujući metaanalize, longitudinalna istraživanja, promatranje terapijskih seansi i analize odnosa između promjena u terapijskom savezu i promjena simptoma.

Metaanalize terapijskog saveza

Metaanalize terapijskog saveza pokazuju dosljednu povezanost kvalitete saveza s terapijskim ishodima. Nalazi se pojavljuju u različitim terapijskim pristupima, što podupire važnost suradnje u psihoterapiji.

Međutim, metaanalize često objedinjuju istraživanja koja se razlikuju prema populaciji, vrsti liječenja i načinu mjerenja. Njihovi rezultati zato ne znače da je doprinos saveza jednak u svim okolnostima.

Empatija i terapijski ishod

Istraživanja terapeutove empatije također upućuju na povezanost s terapijskim ishodima. Empatija može olakšati razumijevanje klijentova iskustva, razvoj povjerenja i suradnju.

Ipak, teško je potpuno odvojiti empatiju od drugih obilježja odnosa, poput topline, poštovanja, komunikacijskih vještina i sposobnosti terapeuta da prilagodi liječenje.

Ograničenja istraživanja

Zajedničke čimbenike teško je proučavati kao potpuno odvojene varijable. Primjerice, terapijski savez može biti povezan s očekivanjima promjene, empatijom i aktivnim sudjelovanjem klijenta.

Također, istraživanja koja pokazuju povezanost dvaju čimbenika ne mogu sama utvrditi koji je čimbenik uzrok, a koji posljedica.

Za razumijevanje psihoterapije potrebno je povezati rezultate različitih vrsta istraživanja i izbjegavati zaključke koji nadilaze ono što podaci podupiru.

Praktična primjena zajedničkih čimbenika

Poznavanje zajedničkih čimbenika može pomoći terapeutima u planiranju i praćenju liječenja.

U praktičnom radu korisno je:

1. Razviti zajedničko razumijevanje problema i terapijskih ciljeva.

2. Objasniti svrhu predloženih intervencija.

3. Redovito provjeravati kako klijent doživljava terapiju.

4. Poticati otvoreno izražavanje neslaganja i zabrinutosti.

5. Prilagoditi terapijski rad kada se pojave prepreke.

6. Pratiti promjene simptoma i svakodnevnog funkcioniranja.

7. Prepoznati kada je potreban drukčiji pristup ili dodatna stručna pomoć.

Takvi postupci ne jamče uspjeh, ali pomažu stvoriti uvjete za kvalitetniju suradnju i pravodobno prepoznavanje teškoća.

Zajednički čimbenici također su važni u edukaciji terapeuta. Osim učenja specifičnih tehnika, stručnjaci trebaju razvijati sposobnost slušanja, jasne komunikacije, prepoznavanja emocionalnih reakcija i upravljanja neslaganjima u terapijskom odnosu.

Što vrijedi zapamtiti?

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Rosenzweig, S. (1936). Some implicit common factors in diverse methods of psychotherapy. *American Journal of Orthopsychiatry*, 6(3), 412–415. https://doi.org/10.1111/j.1939-0025.1936.tb05248.x

2. Frank, J. D. i Frank, J. B. (1991). *Persuasion and Healing: A Comparative Study of Psychotherapy* (3. izd.). Johns Hopkins University Press.

3. Bordin, E. S. (1979). The generalizability of the psychoanalytic concept of the working alliance. *Psychotherapy: Theory, Research & Practice*, 16(3), 252–260. https://doi.org/10.1037/h0085885

4. Horvath, A. O., Del Re, A. C., Flückiger, C. i Symonds, D. (2011). Alliance in individual psychotherapy. *Psychotherapy*, 48(1), 9–16. https://doi.org/10.1037/a0022186

5. Flückiger, C., Del Re, A. C., Wampold, B. E. i Horvath, A. O. (2018). The alliance in adult psychotherapy: A meta-analytic synthesis. *Psychotherapy*, 55(4), 316–340. [doi.org/10.1037/pst0000172](https://doi.org/10.1037/pst0000172)

6. Elliott, R., Bohart, A. C., Watson, J. C., & Greenberg, L. S. (2011). Empathy. *Psychotherapy, 48*(1), 43–49. https://doi.org/10.1037/a0022187

7. Wampold, B. E. (2015). How important are the common factors in psychotherapy? An update. *World Psychiatry*, 14(3), 270–277. https://doi.org/10.1002/wps.20238

8. Norcross, J. C., & Lambert, M. J. (2018). Psychotherapy relationships that work III. *Psychotherapy, 55*(4), 303–315. https://doi.org/10.1037/pst0000193

9. Wampold, B. E. i Imel, Z. E. (2015). *The Great Psychotherapy Debate: The Evidence for What Makes Psychotherapy Work* (2. izd.). Routledge.

10. Rogers, C. R. (1957). *The Necessary and Sufficient Conditions of Therapeutic Personality Change*. Journal of Consulting Psychology, 21(2), 95–103. https://doi.org/10.1037/h0045357