Učinkovitost psihoterapije

Zadnja provjera: listopad 2026.

Učinkovitost psihoterapije odnosi se na mjeru u kojoj psihoterapijski postupci dovode do pozitivnih promjena u psihičkom zdravlju, ponašanju, odnosima i svakodnevnom funkcioniranju osobe. Te promjene mogu uključivati smanjenje simptoma depresije i anksioznosti, ublažavanje posljedica traumatskih iskustava, poboljšanje emocionalne regulacije, razvoj kvalitetnijih odnosa i povećanje sposobnosti suočavanja sa životnim teškoćama.

Psihoterapija se danas smatra važnim oblikom liječenja brojnih psihičkih poremećaja i psiholoških teškoća. Njezina se učinkovitost istražuje u različitim terapijskim pravcima, uključujući kognitivno-bihevioralnu, psihodinamsku, interpersonalnu, humanističku i druge oblike psihoterapije. Međutim, razina znanstvene potpore razlikuje se ovisno o vrsti terapije, problemu koji se liječi, obilježjima osobe i kvaliteti dostupnih istraživanja.

Učinkovitost psihoterapije nije moguće svesti na jedno pitanje, primjerice smanjuje li terapija simptome. Potrebno je razmotriti i koliko je poboljšanje veliko, koliko traje, prenosi li se na svakodnevni život, koliko osoba odustaje od liječenja te kakvi su mogući negativni učinci.

Važno je razlikovati i **učinkovitost u kontroliranim uvjetima istraživanja** od **djelotvornosti u svakodnevnoj kliničkoj praksi**. Terapija može ostvariti dobre rezultate u pažljivo organiziranim istraživačkim uvjetima, a njezini rezultati u redovitoj praksi mogu ovisiti o dostupnosti stručnjaka, složenosti problema, životnim okolnostima i kontinuitetu liječenja.

Što znači da je psihoterapija učinkovita?

Učinkovitost psihoterapije može se procjenjivati prema više kriterija. Nijedan pojedinačni pokazatelj ne daje potpunu sliku rezultata liječenja.

Smanjenje simptoma

Jedan od najčešćih pokazatelja jest smanjenje simptoma povezanih s određenim psihičkim poremećajem ili teškoćom.

Primjerice, kod depresije može se pratiti smanjenje potištenosti, gubitka interesa, osjećaja bezvrijednosti i teškoća koncentracije. Kod anksioznih poremećaja mogu se pratiti učestalost i intenzitet straha, zabrinutosti, tjelesnih simptoma i izbjegavajućeg ponašanja.

Promjene se mogu procjenjivati standardiziranim upitnicima, strukturiranim intervjuima i kliničkom procjenom. Ipak, smanjenje rezultata na upitniku ne mora automatski značiti da su sve teškoće nestale ili da osoba ponovno dobro funkcionira u svim područjima života.

Remisija i oporavak

**Remisija** označava znatno smanjenje simptoma, do razine koja više ne zadovoljava kriterije za aktivni poremećaj ili se približava toj razini, ovisno o korištenoj definiciji.

**Oporavak** može imati šire značenje. Osim smanjenja simptoma, može uključivati povratak svakodnevnim aktivnostima, poboljšanje odnosa, obnovu osjećaja osobne učinkovitosti i razvoj sposobnosti upravljanja budućim teškoćama.

Osoba može i dalje povremeno osjećati tjeskobu ili tugu, a istodobno se uspješnije nositi sa životnim zahtjevima. Zbog toga odsutnost svih neugodnih emocija nije nužan uvjet psihološkog oporavka.

Svakodnevno funkcioniranje

Psihoterapija može biti korisna i kada se promjene ne očituju samo u intenzitetu simptoma.

Važno je pratiti može li osoba ponovno sudjelovati u društvenim aktivnostima, održavati odnose, obavljati radne ili obrazovne obveze, donositi odluke i brinuti se o sebi.

Primjerice, osoba s anksioznim poremećajem može i dalje osjećati određenu nelagodu u društvenim situacijama, ali se više ne povlači iz svih kontakata i može sudjelovati u aktivnostima koje su joj važne.

Takve promjene mogu biti klinički značajne čak i kada simptomi nisu potpuno nestali.

Dugoročnost učinka

Rezultati neposredno nakon završetka terapije ne pokazuju nužno koliko će poboljšanje trajati.

Zato istraživanja mogu uključivati naknadna mjerenja nekoliko mjeseci ili godina nakon završetka liječenja. Pritom se ispituje održava li se poboljšanje, vraćaju li se simptomi i može li osoba primijeniti naučene strategije u novim okolnostima.

Dugoročni rezultati razlikuju se među poremećajima i terapijskim pristupima. Nije opravdano pretpostaviti da će svaka terapija imati trajan učinak ili da će se simptomi nakon liječenja uvijek vratiti.

Kako se istražuje učinkovitost psihoterapije?

Učinkovitost psihoterapije proučava se različitim istraživačkim metodama. Svaka ima određene prednosti i ograničenja.

Randomizirana kontrolirana istraživanja

Randomizirano kontrolirano istraživanje (engl. *randomized controlled trial*, RCT) uključuje nasumičnu raspodjelu sudionika u dvije ili više skupina koje primaju različite intervencije ili usporedne uvjete.

U istraživanju psihoterapije jedna skupina može primati određeni oblik liječenja, a druga drugi tretman, uobičajenu skrb ili neki drugi usporedni uvjet.

Nasumična raspodjela pomaže smanjiti mogućnost da razlike među skupinama prije početka istraživanja objasne opažene rezultate. Međutim, psihoterapijska istraživanja imaju posebne izazove: sudionici i terapeuti uglavnom znaju koja se terapija provodi, a rezultati ovise i o kvaliteti provedbe, očekivanjima i drugim čimbenicima.

Važno je i što se koristi kao usporedni uvjet. Terapija može izgledati učinkovitije u usporedbi s listom čekanja nego u usporedbi s drugom kvalitetnom terapijom ili aktivnom kontrolnom intervencijom.

Sustavni pregledi i metaanalize

**Sustavni pregled** sustavno prikuplja i procjenjuje istraživanja o određenom pitanju prema unaprijed određenim kriterijima.

**Metaanaliza** statistički objedinjuje rezultate više istraživanja kako bi procijenila ukupnu veličinu učinka i varijabilnost rezultata.

Takvi radovi mogu pružiti snažniji pregled dokaza nego pojedinačna istraživanja. Ipak, pouzdanost zaključaka ovisi o kvaliteti uključenih studija, sličnosti tretmana i sudionika te mogućoj pristranosti u objavljivanju rezultata.

Velik broj istraživanja sam po sebi ne jamči visoku kvalitetu dokaza. Potrebno je razmotriti i rizik od pristranosti, preciznost procjena i dosljednost nalaza.

Istraživanja u kliničkoj praksi

Istraživanja u svakodnevnim uvjetima liječenja ispituju kako terapija djeluje izvan strogo kontroliranih istraživačkih okruženja.

Takva istraživanja mogu uključivati raznovrsnije pacijente, različite terapeute, istodobne zdravstvene teškoće i složenije životne okolnosti.

Njihova je prednost veća povezanost s uobičajenom kliničkom praksom. Ograničenje je što je često teže odvojiti učinak psihoterapije od drugih čimbenika koji utječu na poboljšanje.

Zbog toga se rezultati kontroliranih istraživanja i istraživanja u praksi nadopunjuju.

Statistička i klinička značajnost

Statistička značajnost pokazuje koliko su opaženi rezultati kompatibilni s određenim statističkim modelom i pretpostavkom da nema učinka. Ona sama ne govori je li promjena dovoljno velika da bi bila važna osobi koja prima terapiju.

**Klinička značajnost** odnosi se na praktičnu važnost promjene, primjerice na to je li došlo do značajnog smanjenja simptoma ili poboljšanja funkcioniranja.

U istraživanjima se zato mogu pratiti veličina učinka, pouzdanost promjene, stopa remisije i drugi pokazatelji. Važno je razmotriti sve relevantne rezultate, a ne samo statistički značajnu razliku između skupina.

Učinkovitost različitih psihoterapijskih pravaca

Različiti psihoterapijski pristupi imaju različitu razinu znanstvene potpore, ovisno o problemu i ishodu koji se istražuje.

Ne postoji jedan pravac koji je najbolji za sve osobe i sve psihičke teškoće. Istodobno, nije opravdano zaključiti da su svi pristupi jednako učinkoviti samo zato što više njih može dovesti do poboljšanja.

Kognitivno-bihevioralna terapija

Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) jedan je od najopsežnije istraživanih psihoterapijskih pristupa.

Za različite oblike KBT-a postoje dokazi o učinkovitosti kod depresije, brojnih anksioznih poremećaja, opsesivno-kompulzivnog poremećaja, nesanice i drugih teškoća. Međutim, dokazi se razlikuju prema konkretnom protokolu i kliničkom problemu.

KBT uključuje postupke usmjerene na mišljenje, ponašanje, emocionalne reakcije i obrasce koji održavaju simptome. Njezini protokoli često su strukturirani i uključuju zajedničko određivanje ciljeva te praćenje napretka.

Nije svaki oblik KBT-a jednako istražen, pa se učinkovitost treba procjenjivati prema konkretnoj metodi i indikaciji.

Psihodinamska psihoterapija

Psihodinamska psihoterapija usredotočuje se na emocionalne konflikte, ponavljajuće obrasce odnosa, obrambene mehanizme i druge procese koji mogu utjecati na psihičko funkcioniranje.

Istraživanja i sustavni pregledi upućuju na to da određeni psihodinamski tretmani mogu biti učinkoviti kod različitih teškoća, uključujući depresiju i neke anksiozne probleme.

Ipak, ne treba poistovjećivati rezultate istraživanja određenog psihodinamskog tretmana s dokazom svih teorijskih pretpostavki psihoanalize. Također je potrebno razlikovati kratkoročne i dugoročne oblike liječenja te razmotriti kvalitetu istraživačkih dokaza za svaki pojedini pristup.

Interpersonalna psihoterapija

Interpersonalna psihoterapija (IPT) strukturirani je pristup koji povezuje psihičke teškoće s međuljudskim odnosima i životnim promjenama.

Posebno je istraživana u liječenju depresije. Usredotočuje se na područja poput tugovanja, međuljudskih sporova, promjena životnih uloga i teškoća u uspostavljanju odnosa.

Njezina je učinkovitost povezana s konkretnim protokolima i populacijama koje su proučavane. Rezultati se ne mogu automatski prenijeti na svaki problem ili svaki oblik interpersonalnog rada.

Terapije usmjerene na traumu

Za liječenje posttraumatskog stresnog poremećaja postoje dobro istraženi psihoterapijski postupci, uključujući terapiju produljenom izloženošću, terapiju kognitivne obrade i EMDR.

Ti pristupi izravno obrađuju traumatska sjećanja i njihove posljedice, ali se razlikuju prema teorijskim polazištima i tehnikama.

Smjernice za liječenje PTSP-a preporučuju određene terapije usmjerene na traumu na temelju dostupnih dokaza. To ne znači da će svaka osoba odgovoriti na isti način ili da je jedna metoda najbolja u svim okolnostima.

Humanistički i iskustveni pristupi

Humanistički i iskustveni pravci naglašavaju subjektivno iskustvo, terapijski odnos, emocionalnu obradu i osobni razvoj.

Za pojedine pristupe i indikacije postoje istraživački dokazi, ali njihova količina i kvaliteta razlikuju se. Neke metode teže je standardizirati ili uspoređivati zbog razlika u načinu provođenja i definiranju terapijskih ciljeva.

Pri procjeni učinkovitosti potrebno je proučavati konkretan pristup, a ne zaključivati o cijeloj skupini na temelju rezultata jedne metode.

Sistemska i obiteljska terapija

Sistemski i obiteljski pristupi usredotočuju se na obrasce odnosa i interakcije. Primjenjuju se kod različitih problema, uključujući određene teškoće u partnerskim odnosima, obiteljske sukobe i probleme povezane s funkcioniranjem obitelji.

Njihova učinkovitost ovisi o vrsti problema, obliku terapije i populaciji. Kod nekih indikacija postoje istraživački dokazi koji podupiru primjenu određenih sistemskih intervencija, dok su za druge potrebna dodatna istraživanja.

Zajednički čimbenici i specifične tehnike

Jedno od važnih pitanja u istraživanju psihoterapije jest koliko uspjehu pridonose zajednički čimbenici, a koliko specifične terapijske tehnike.

Među zajedničkim čimbenicima nalaze se terapijski savez, empatija, suradnja, očekivanja promjene i uvjerljivo objašnjenje problema. Specifične tehnike uključuju postupke karakteristične za određeni pristup, primjerice kognitivno restrukturiranje, izlaganje ili pojedine metode obrade traumatskih iskustava.

Te kategorije nisu potpuno odvojene. Specifična tehnika može biti učinkovitija kada klijent razumije njezinu svrhu i ima povjerenja u terapijski proces. S druge strane, uspješno provođenje terapijskog postupka može povećati povjerenje i ojačati suradnju.

Zbog toga nije opravdano tvrditi da psihoterapija djeluje samo zahvaljujući terapijskom odnosu ili da su odnos i očekivanja nevažni jer se koriste specifične tehnike.

Istraživanja zajedničkih čimbenika važna su za razumijevanje psihoterapije, ali ne dokazuju da su sve terapije jednako učinkovite. Za određene probleme neki pristupi imaju snažniju znanstvenu potporu od drugih.

Što utječe na uspjeh psihoterapije?

Terapijski ishod obično ne ovisi o jednom čimbeniku. Na njega utječu obilježja klijenta, terapijskog odnosa, metode liječenja i životnog konteksta.

Vrsta i težina problema

Različite psihičke teškoće mogu zahtijevati različite terapijske postupke. Postupak učinkovit za određeni anksiozni poremećaj ne mora imati jednak učinak na složene probleme ličnosti, posljedice dugotrajne traume ili ozbiljne poremećaje raspoloženja.

Težina simptoma, trajanje problema i prisutnost drugih psihičkih ili tjelesnih stanja također mogu utjecati na tijek liječenja.

Motivacija i spremnost na promjenu

Spremnost na sudjelovanje u terapiji može olakšati provođenje postupaka i primjenu naučenih vještina. Ipak, motivacija nije jednostavna osobina koja je uvijek prisutna ili odsutna.

Osoba može istodobno željeti promjenu i bojati se njezinih posljedica. Terapeut treba razumjeti takvu ambivalentnost umjesto da je automatski tumači kao nedostatak volje.

Terapijski savez

Suradnja, povjerenje i dogovor o ciljevima mogu pomoći osobi da se uključi u terapiju, izrazi teškoće i nastavi raditi na promjeni.

Ipak, dobar terapijski savez ne jamči uspjeh ako odabrani pristup nije primjeren ili ako postoje druge prepreke liječenju.

Stručnost terapeuta

Terapeut treba imati odgovarajuću edukaciju za metode koje primjenjuje, razumjeti ograničenja vlastite stručnosti i znati kada je potrebna dodatna procjena ili upućivanje drugom stručnjaku.

Važni su i sposobnost prilagodbe, praćenje napretka i spremnost da se preispita terapijski plan kada rezultati izostanu.

Životne okolnosti

Obiteljski odnosi, financijska nesigurnost, radni stres, zdravstveni problemi i izloženost nasilju mogu utjecati na tijek terapije.

Ako osoba i dalje živi u okolnostima koje održavaju njezinu ugroženost ili snažno pogoršavaju simptome, psihoterapija sama možda neće biti dovoljna. U takvim slučajevima mogu biti potrebni dodatna podrška, praktične intervencije ili drugi oblici liječenja.

Ograničenja i mogući neželjeni učinci

Psihoterapija može biti korisna, ali nije bez ograničenja. Neke osobe ne dožive očekivano poboljšanje, neke imaju djelomičnu korist, a kod drugih se simptomi mogu pogoršati ili se mogu pojaviti neželjene reakcije.

Tijekom terapije moguće je privremeno povećanje emocionalne uznemirenosti, osobito kada se obrađuju bolna sjećanja ili osoba počinje mijenjati dugotrajne obrasce ponašanja.

Takva nelagoda nije nužno znak štetnog liječenja. Ipak, ozbiljno ili trajno pogoršanje simptoma zahtijeva procjenu i moguću prilagodbu terapije.

Neželjeni učinci mogu uključivati povećanu tjeskobu, osjećaj preopterećenosti, poteškoće povezane s neprimjerenim terapijskim postupcima ili narušavanje profesionalnih granica. U istraživanjima se neželjeni učinci ne mjere uvijek jednako sustavno kao poboljšanje simptoma, što otežava njihovu usporedbu.

Važno je da terapeut prati i pozitivne i negativne promjene, razgovara s klijentom o njegovu iskustvu te prilagođava liječenje kada je to potrebno.

Psihoterapija također nije uvijek dovoljna kao samostalan oblik liječenja. Ovisno o stanju, mogu biti potrebni psihijatrijska procjena, lijekovi, liječenje tjelesnih bolesti, krizna intervencija ili socijalna podrška.

Kako pratiti napredak psihoterapije?

Praćenje napretka pomaže utvrditi ostvaruje li terapija ciljeve i treba li promijeniti način rada.

Početna procjena

Na početku terapije korisno je procijeniti simptome, svakodnevno funkcioniranje, životne okolnosti i ciljeve liječenja.

Ta procjena daje polazište za usporedbu s kasnijim stanjem. Može uključivati razgovor, standardizirane upitnike i druge postupke koji su prikladni za konkretan problem.

Redovito praćenje

Tijekom liječenja mogu se ponavljati mjerenja simptoma i funkcioniranja. Primjerice, upitnici PHQ-9 i GAD-7 često se koriste za praćenje simptoma depresije i anksioznosti.

Rezultati se ne bi trebali tumačiti izolirano. Važno je razgovarati s klijentom o tome što se promijenilo u svakodnevnom životu i odgovaraju li promjene njegovim ciljevima.

Prilagodba liječenja

Ako napredak izostaje, potrebno je istražiti moguće razloge. Oni mogu uključivati neprimjeren izbor terapije, nedovoljnu suradnju, neprikladan tempo rada, neprepoznate dodatne teškoće ili vanjske okolnosti koje održavaju problem.

Ponekad je korisno prilagoditi postojeću terapiju, a ponekad razmotriti drugi pristup ili dodatnu stručnu pomoć.

Praćenje ishoda ne služi samo procjeni uspjeha terapeuta. Njegova je svrha pomoći u donošenju boljih odluka o liječenju i povećati vjerojatnost da terapija odgovara potrebama osobe.

Je li psihoterapija učinkovitija od lijekova?

Na to pitanje nije moguće odgovoriti jednim općim zaključkom. Učinkovitost psihoterapije i lijekova ovisi o dijagnozi, težini simptoma, specifičnom tretmanu i obilježjima osobe.

Za neke probleme psihoterapija, lijekovi ili njihova kombinacija mogu biti odgovarajuće mogućnosti. Kod određenih stanja kombinirano liječenje može biti korisno, dok je u drugim slučajevima jedan oblik liječenja prikladniji ili bolje potkrijepljen dokazima.

Usporedbe moraju uzeti u obzir ne samo kratkoročno smanjenje simptoma nego i dugoročnu korist, nuspojave, dostupnost, preferencije osobe i mogućnost održavanja poboljšanja.

Psihoterapija i farmakoterapija nisu nužno suprotstavljeni pristupi. Mogu se koristiti zasebno ili zajedno, ovisno o kliničkoj procjeni i ciljevima liječenja.

Što vrijedi zapamtiti?

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Wampold, B. E. i Imel, Z. E. (2015). *The Great Psychotherapy Debate: The Evidence for What Makes Psychotherapy Work* (2. izd.). Routledge.

2. Cuijpers, P., Karyotaki, E., Reijnders, M., Purgato, M. i Barbui, C. (2018). Psychotherapies for depression in adults: A meta-analysis of comparative outcome studies. *Journal of Consulting and Clinical Psychology*, 86(7), 597–612. https://doi.org/10.1037/ccp0000302

3. Hofmann, S. G., Asnaani, A., Vonk, I. J. J., Sawyer, A. T., & Fang, A. (2012). The efficacy of cognitive behavioral therapy: A review of meta-analyses. *Cognitive Therapy and Research, 36*, 427–440. https://doi.org/10.1007/s10608-012-9476-1

4. Shedler, J. (2010). The efficacy of psychodynamic psychotherapy. *American Psychologist, 65*(2), 98–109. https://doi.org/10.1037/a0018378

5. Driessen, E., Hegelmaier, L. M., Abbass, A. A., Barber, J. P., Dekker, J. J. M., Van, H. L., Jansma, E. P., & Cuijpers, P. (2015). The efficacy of short-term psychodynamic psychotherapy for depression: A meta-analysis update. *Clinical Psychology Review, 42*, 1–15. https://doi.org/10.1016/j.cpr.2015.07.004

6. Cuijpers, P., Donker, T., Weissman, M. M., Ravitz, P., & Cristea, I. A. (2016). Interpersonal psychotherapy for mental health problems: A comprehensive meta-analysis. *American Journal of Psychiatry, 173*(7), 680–687. https://doi.org/10.1176/appi.ajp.2015.15091141

7. Bordin, E. S. (1979). The generalizability of the psychoanalytic concept of the working alliance. *Psychotherapy: Theory, Research & Practice*, 16(3), 252–260. https://doi.org/10.1037/h0085885

8. Flückiger, C., Del Re, A. C., Wampold, B. E. i Horvath, A. O. (2018). The alliance in adult psychotherapy: A meta-analytic synthesis. *Psychotherapy*, 55(4), 316–340. [doi.org/10.1037/pst0000172](https://doi.org/10.1037/pst0000172)

9. Wampold, B. E. (2015). How important are the common factors in psychotherapy? An update. *World Psychiatry*, 14(3), 270–277. https://doi.org/10.1002/wps.20238

10. National Institute for Health and Care Excellence. (2022). *Depression in adults: Treatment and management (NG222)*. London: NICE. https://www.nice.org.uk/guidance/ng222

11. U.S. Department of Veterans Affairs i U.S. Department of Defense. (2023). *Clinical Practice Guideline for Management of Posttraumatic Stress Disorder and Acute Stress Disorder*. https://www.healthquality.va.gov/guidelines/MH/ptsd/

12. Kroenke, K., Spitzer, R. L., & Williams, J. B. W. (2001). The PHQ-9: Validity of a brief depression severity measure. *Journal of General Internal Medicine, 16*(9), 606–613. https://doi.org/10.1046/j.1525-1497.2001.016009606.x

13. Spitzer, R. L., Kroenke, K., Williams, J. B. W., & Löwe, B. (2006). A brief measure for assessing generalized anxiety disorder: The GAD-7. *Archives of Internal Medicine, 166*(10), 1092–1097. https://doi.org/10.1001/archinte.166.10.1092