Učenje

Zadnja provjera: listopad 2026.

Učenje je promjena ponašanja ili znanja na temelju iskustva. Za mozak to znači promjenu: neuroni mijenjaju međusobne veze, a sustavi mozga prilagođavaju se onome što se ponavlja i što donosi posljedice. Ova lekcija opisuje što se u mozgu događa kada učimo. Psihološki oblici učenja – klasično i operantno uvjetovanje i učenje opažanjem – opisani su u lekcijama [Klasično uvjetovanje](/lekcija/klasicno-uvjetovanje) i [Operantno uvjetovanje](/lekcija/operantno-uvjetovanje), a djelotvorni načini učenja u lekciji [Pamćenje i učenje](/lekcija/ucenje-i-pamcenje).

Učenje kao promjena veza

Ideja da učenje mijenja veze među neuronima potječe od Donalda Hebba, koji je predložio da se veza između dvaju neurona jača kada su oni opetovano zajedno aktivni (Hebb, 1949). Pola stoljeća istraživanja potvrdilo je da se učenje temelji na promjenama sinapsi. Kratkotrajno pamćenje uključuje privremene promjene postojećih sinapsi, a dugotrajno pamćenje sintezu novih proteina i rast novih sinaptičkih veza (Kandel, 2001). Jedan od najistraženijih mehanizama jest **dugotrajna potencijacija** – dugotrajno pojačanje prijenosa signala nakon intenzivne aktivnosti (Bliss i Lømo, 1973).

Učenje iz posljedica: pogreška predviđanja

Kako mozak uči koje su radnje i podražaji povezani s nagradom? Istraživanja na majmunima pokazala su da dopaminski neuroni signaliziraju **razliku između očekivane i dobivene nagrade**: aktivnost raste kada je nagrada bolja od očekivane, ne mijenja se kada je potpuno predvidljiva, a pada kada očekivana nagrada izostane (Schultz, Dayan i Montague, 1997). Takav signal odgovara matematičkim modelima učenja u kojima se očekivanja ispravljaju upravo prema veličini pogreške.

**Kako to čitati:** učimo ponajviše iz iznenađenja. Kada se posljedice potpuno podudaraju s očekivanjima, nema se što naučiti. Više o dopaminu nalazi se u lekciji [Neurotransmiteri](/lekcija/neurotransmiteri-i-ponasanje).

Dva sustava učenja

Neki oblici učenja odvijaju se postupno i bez svjesnog prisjećanja kako smo ih naučili. U istraživanju u kojem su sudionici iz iskustva učili predvidjeti ishod na temelju kombinacija znakova, bolesnici s teškim oštećenjem pamćenja (amnezijom) naučili su zadatak normalno, iako se nisu sjećali samog učenja. Bolesnici s Parkinsonovom bolešću, kod kojih je narušen rad strijatuma, nisu naučili zadatak, iako su se dobro sjećali učenja. Autori zaključuju da je strijatum ključan za postupno učenje veza koje je obilježje **učenja navika**, odvojeno od sustava za svjesno pamćenje (Knowlton, Mangels i Squire, 1996). O navikama više govori lekcija [Navike u različitim životnim kontekstima](/lekcija/navike-u-razlicitim-zivotnim-kontekstima).

Mijenja li vježba građu mozga?

U istraživanju u kojem su odrasli tri mjeseca vježbali žongliranje, snimke mozga pokazale su porast sive tvari u područjima uključenima u obradu vidnog kretanja. Nakon prestanka vježbanja razlike su se smanjile (Draganski i sur., 2004).

**Status:** nalaz je u skladu s idejom da se mozak odraslih mijenja s vježbom, ali riječ je o malom uzorku i mjerenjima čije je biološko značenje složeno. Više o promjenjivosti mozga nalazi se u lekciji [Neuroplastičnost](/lekcija/neuroplasticnost).

Što to znači za svakodnevno učenje?

Ono što znamo o mozgu i učenju može se pretočiti u nekoliko jednostavnih savjeta:

• **Ponavljati u razmacima.** Učenje raspoređeno kroz više dana obično daje trajnije znanje od jednog dugog učenja neposredno prije ispita. Svako ponavljanje ponovno aktivira i učvršćuje iste veze.
• **Provjeravati se.** Pokušaj prisjećanja, primjerice rješavanje pitanja bez gledanja u bilješke, jedan je od najdjelotvornijih načina učenja. Pregledi istraživanja svrstavaju samoprovjeravanje i raspoređeno ponavljanje među najkorisnije tehnike, a ponovno čitanje i podcrtavanje među manje korisne (Dunlosky i sur., 2013).
• **Ne bojati se pogrešaka.** Mozak uči iz razlike između očekivanog i stvarnog ishoda. Kada pogriješimo i dobijemo povratnu informaciju, ta razlika može potaknuti učenje.
• **Spavati.** Tijekom spavanja mozak dodatno obrađuje i učvršćuje ono što smo naučili tijekom dana (Rasch i Born, 2013). Neprospavana noć prije ispita zato može više štetiti nego koristiti.

**Primjer:** osoba koja uči strani jezik vjerojatno će više zapamtiti ako svaki dan 15 minuta ponavlja riječi pomoću kartica i provjerava se nego ako jednom tjedno dva sata čita popis riječi.

Popularne tvrdnje

„Nakon određene dobi mozak više ne može učiti.”

**Status: netočno.** Mozak odraslih ljudi i dalje se mijenja s iskustvom i vježbom (Draganski i sur., 2004), iako se brzina i oblici učenja mijenjaju kroz život.

„Ljudi uče najbolje kada im se nastava prilagodi njihovu stilu učenja.”

**Status: nema istraživačke potpore.** O tome više govori lekcija [Pamćenje i učenje](/lekcija/ucenje-i-pamcenje).

Što možemo zaključiti – a što ne možemo

• Možemo zaključiti da se učenje temelji na promjenama veza među neuronima.
• Možemo zaključiti da mozak uči iz razlike između očekivanih i stvarnih posljedica i da postoje različiti sustavi učenja.
• Ne možemo iz promjena na snimkama mozga izravno zaključiti koliko je netko naučio.
• Ne možemo nalaze o staničnim mehanizmima kod životinja bez provjere prenijeti na složeno ljudsko učenje.

Kamo dalje?

• [Klasično uvjetovanje](/lekcija/klasicno-uvjetovanje) i [operantno uvjetovanje](/lekcija/operantno-uvjetovanje) – učenje iz povezivanja i posljedica.
• [Pamćenje](/lekcija/pamcenje) – sustavi pamćenja i učvršćivanje.
• [Odlučivanje](/lekcija/donosenje-odluka) – kako mozak vrednuje mogućnosti.

Izvori i literatura

• Bliss, T. V. P. i Lømo, T. (1973). Long-lasting potentiation of synaptic transmission in the dentate area of the anaesthetized rabbit following stimulation of the perforant path. *The Journal of Physiology*, 232(2), 331–356. [doi.org/10.1113/jphysiol.1973.sp010273](https://doi.org/10.1113/jphysiol.1973.sp010273)
• Draganski, B., Gaser, C., Busch, V., Schuierer, G., Bogdahn, U. i May, A. (2004). Neuroplasticity: Changes in grey matter induced by training. *Nature, 427*(6972), 311–312. https://doi.org/10.1038/427311a
• Hebb, D. O. (1949). *The Organization of Behavior: A Neuropsychological Theory*. Wiley.
• Kandel, E. R. (2001). The molecular biology of memory storage: A dialogue between genes and synapses. *Science, 294*(5544), 1030–1038. https://doi.org/10.1126/science.1067020
• Knowlton, B. J., Mangels, J. A. i Squire, L. R. (1996). A neostriatal habit learning system in humans. *Science*, 273(5280), 1399–1402. [doi.org/10.1126/science.273.5280.1399](https://doi.org/10.1126/science.273.5280.1399)
• Schultz, W., Dayan, P., & Montague, P. R. (1997). A neural substrate of prediction and reward. *Science, 275*(5306), 1593–1599. https://doi.org/10.1126/science.275.5306.1593
• Dunlosky, J., Rawson, K. A., Marsh, E. J., Nathan, M. J., & Willingham, D. T. (2013). Improving students' learning with effective learning techniques: Promising directions from cognitive and educational psychology. *Psychological Science in the Public Interest, 14*(1), 4–58. https://doi.org/10.1177/1529100612453266
• Rasch, B., & Born, J. (2013). About sleep's role in memory. *Physiological Reviews, 93*(2), 681–766. https://doi.org/10.1152/physrev.00032.2012