Trauma i psihičke teškoće

Zadnja provjera: listopad 2026.

Traumatska iskustva mogu snažno utjecati na način na koji osoba doživljava sebe, druge ljude i svijet oko sebe. Mogu narušiti osjećaj sigurnosti, izazvati intenzivne emocionalne reakcije i promijeniti način na koji osoba obrađuje informacije, pamti događaje i reagira na stres. Posljedice mogu biti kratkotrajne, ali kod nekih osoba traju mjesecima ili godinama te utječu na odnose, posao, obrazovanje i opće psihičko zdravlje.

Trauma se često povezuje s događajima koji uključuju prijetnju životu, ozbiljnu ozljedu, seksualno nasilje ili druge oblike nasilja. Međutim, reakcije na traumatske događaje nisu jednake kod svih ljudi. Neki se postupno oporave bez razvoja mentalnog poremećaja, dok drugi razviju dugotrajnije teškoće. Na ishod utječu obilježja događaja, prethodna iskustva, individualne karakteristike, dostupna podrška i životne okolnosti.

Važno je razlikovati traumatski događaj, subjektivni doživljaj traume, uobičajene reakcije na stres i mentalne poremećaje povezane s traumom. Izloženost traumatskom događaju ne znači automatski da će osoba razviti psihički poremećaj. Jednako tako, odsutnost dijagnoze ne znači da iskustvo nije ostavilo značajne posljedice.

Što je psihološka trauma?

Psihološka trauma odnosi se na psihičke posljedice iskustva koje osoba doživljava kao izrazito ugrožavajuće ili koje nadilazi njezine trenutačne mogućnosti suočavanja. U kliničkom kontekstu posebno se razmatraju događaji koji uključuju stvarnu ili prijeteću smrt, ozbiljnu ozljedu ili seksualno nasilje, ali i druge vrste izrazito nepovoljnih iskustava mogu imati značajne posljedice za mentalno zdravlje.

Primjeri potencijalno traumatskih događaja uključuju:

Nisu svi događaji jednako traumatski za sve ljude. Reakcija ovisi o okolnostima, osobnoj povijesti, osjećaju kontrole, mogućnosti bijega ili zaštite te podršci koja je dostupna tijekom i nakon događaja.

U svakodnevnom govoru izraz trauma često se koristi i za opisivanje bolnih iskustava koja ne moraju ispunjavati kliničke kriterije za traumatski događaj. Takva iskustva mogu biti psihološki značajna i zaslužuju ozbiljno razmatranje, ali ih je važno razlikovati od traume u užem dijagnostičkom smislu.

Kako nastaju psihičke reakcije na traumu?

Tijekom prijetećeg događaja organizam aktivira sustave za brzo reagiranje na opasnost, uključujući autonomni živčani sustav i hormonski odgovor na stres. Nakon događaja potrebno je vrijeme da se ti sustavi vrate u ravnotežu. Kod nekih ljudi osjećaj ugroženosti traje i nakon što je opasnost prošla, a zvuk, miris ili mjesto mogu izazvati snažnu reakciju, kao da se događaj ponavlja.

Takve reakcije nisu dokaz trajnog oštećenja. Kako se traumatski događaj pamti, kako se strah povezuje s podsjetnicima i zašto tumačenje događaja utječe na oporavak, detaljnije opisuje lekcija [Trauma i poremećaji povezani sa stresom: psihološki procesi](/lekcija/trauma-i-poremecaji-povezani-sa-stresom).

Uobičajene reakcije nakon traumatskog događaja

Neposredno nakon izrazito stresnog ili traumatskog iskustva mogu se pojaviti različite reakcije.

Emocionalne reakcije

Osoba može osjećati:

Neke osobe doživljavaju više različitih emocija koje se brzo izmjenjuju. Druge imaju osjećaj praznine ili teško prepoznaju što osjećaju.

Kognitivne reakcije

Mogu se pojaviti:

Osoba može pokušavati razumjeti zašto se događaj dogodio, što je mogla učiniti drukčije ili kako spriječiti da se nešto slično ponovi. Takva razmišljanja ponekad pomažu u obradi iskustva, ali mogu postati iscrpljujuća ako se pretvore u dugotrajnu ruminaciju.

Tjelesne reakcije

Tjelesne reakcije mogu uključivati:

Navedeni simptomi nisu specifični samo za traumu. Mogu se pojaviti i zbog drugih psihičkih ili tjelesnih stanja, pa dugotrajne ili izražene tegobe mogu zahtijevati zdravstvenu procjenu.

Ponašajne reakcije

Neke osobe izbjegavaju mjesta, ljude, razgovore ili aktivnosti koje ih podsjećaju na događaj. Druge se povlače iz odnosa, pojačano rade, pokušavaju sve držati pod kontrolom ili koriste alkohol i druge psihoaktivne tvari kako bi ublažile neugodne osjećaje.

Takva ponašanja mogu kratkoročno smanjiti nelagodu, ali neka od njih dugoročno mogu održavati teškoće ili stvoriti nove probleme.

Uobičajene reakcije nakon traume nisu same po sebi dokaz mentalnog poremećaja. Važno je pratiti njihovo trajanje, intenzitet i utjecaj na funkcioniranje.

Akutne i dugotrajne posljedice traume

Reakcije nakon traumatskog događaja mogu se mijenjati tijekom vremena. Neki ljudi postupno se oporavljaju, dok drugi razvijaju trajnije simptome.

U prvim danima i tjednima mogu se pojaviti emocionalna uznemirenost, problemi sa spavanjem, pojačana budnost ili nametljiva sjećanja. Kod mnogih ljudi takve reakcije postupno slabe, osobito kada su sigurni i imaju odgovarajuću podršku.

Ako simptomi ostanu intenzivni, traju dulje ili znatno ometaju svakodnevni život, potrebno je razmotriti stručnu procjenu.

Dijagnostički sustavi razlikuju akutne reakcije na stres od poremećaja koji se razvijaju ili traju dulje. Primjerice, akutni stresni poremećaj i posttraumatski stresni poremećaj imaju različite vremenske kriterije i dijagnostičke zahtjeve. Sama prisutnost simptoma neposredno nakon događaja nije dovoljna za zaključak da osoba ima PTSP.

Mentalni poremećaji povezani s traumom

Traumatska iskustva mogu biti povezana s različitim psihičkim teškoćama. Njihov oblik ovisi o osobi, prirodi događaja, prethodnim iskustvima i drugim čimbenicima.

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP)

Posttraumatski stresni poremećaj može se razviti nakon izloženosti događaju koji uključuje izrazito prijeteće ili užasavajuće iskustvo.

PTSP uključuje nekoliko skupina simptoma:

1. **Ponovno proživljavanje događaja** – nametljiva sjećanja, noćne more ili osjećaj da se događaj ponovno odvija.

2. **Izbjegavanje** – nastojanje da se izbjegnu misli, osjećaji, osobe ili situacije povezane s događajem.

3. **Trajan osjećaj prijetnje** – pojačana budnost i izražena reakcija na moguće opasnosti.

4. **Promjene u raspoloženju i mišljenju** – kod nekih osoba uključuju negativna uvjerenja, osjećaj krivnje, emocionalnu udaljenost ili smanjen interes za aktivnosti.

Točan skup simptoma i dijagnostički kriteriji ovise o klasifikacijskom sustavu. U MKB-11, primjerice, naglasak je na ponovnom proživljavanju događaja u sadašnjosti, izbjegavanju i trajnom osjećaju aktualne prijetnje, uz značajno narušavanje funkcioniranja.

PTSP se može liječiti psihoterapijskim pristupima usmjerenima na traumu, a u određenim slučajevima i lijekovima. Izbor liječenja ovisi o individualnoj procjeni.

Kompleksni posttraumatski stresni poremećaj

Kompleksni posttraumatski stresni poremećaj (kompleksni PTSP) u MKB-11 zasebna je dijagnostička kategorija. Može se razviti nakon događaja ili okolnosti iz kojih je teško ili nemoguće pobjeći, osobito kada su dugotrajni ili se ponavljaju.

Uz osnovne simptome PTSP-a uključuje izražene i trajne teškoće u:

Kompleksni PTSP može se pojaviti nakon dugotrajnog zlostavljanja, ponavljanog nasilja, zatočeništva ili drugih izrazito nepovoljnih okolnosti. Međutim, ne razviju sve osobe izložene takvim iskustvima ovaj poremećaj.

Kompleksni PTSP nije isto što i svaki oblik složene traume. Izraz *složena trauma* može opisivati ponavljana ili dugotrajna traumatska iskustva, dok se dijagnoza kompleksnog PTSP-a postavlja prema specifičnim kriterijima.

Depresivni poremećaji

Traumatska iskustva mogu biti povezana s depresivnim simptomima, uključujući sniženo raspoloženje, gubitak interesa, umor, osjećaj bezvrijednosti i beznadnost.

Depresija se može pojaviti zajedno s PTSP-om, ali može nastati i neovisno o njemu. U procjeni je važno razlikovati simptome koji pripadaju traumatskom poremećaju od zasebnog depresivnog sindroma.

Anksiozni poremećaji

Nakon traumatskog događaja mogu se pojačati strah, zabrinutost, napetost i izbjegavanje. Kod nekih osoba razvije se anksiozni poremećaj, primjerice panični poremećaj ili određena fobija.

Anksioznost može biti usmjerena na podsjetnike na traumatski događaj, ali se može proširiti i na druge životne situacije. Za postavljanje dijagnoze potrebno je utvrditi odgovarajuće simptome i kriterije.

Poremećaji povezani s uporabom psihoaktivnih tvari

Neke osobe koriste alkohol ili druge psihoaktivne tvari kako bi privremeno smanjile napetost, ublažile noćne more ili izbjegle bolna sjećanja.

Takvo suočavanje može kratkotrajno promijeniti subjektivni doživljaj nelagode, ali može povećati rizik od ovisnosti, pogoršati san i otežati oporavak. Istodobna prisutnost traumatskih simptoma i poremećaja uporabe tvari zahtijeva pažljivo planiranje liječenja.

Disocijativni simptomi

Disocijacija označava poremećaj ili prekid u uobičajenoj povezanosti svijesti, pamćenja, doživljaja sebe ili percepcije okoline.

Disocijativni simptomi mogu uključivati osjećaj nestvarnosti okoline, osjećaj odvojenosti od vlastitog tijela ili poteškoće u prisjećanju određenih događaja. Mogu se pojaviti u kontekstu traumatskih iskustava, ali imaju različite oblike i uzroke.

Disocijacija nije isto što i obična rastresenost, a njezina prisutnost ne dokazuje automatski da osoba ima određeni poremećaj. Izražene ili ponavljajuće teškoće zahtijevaju stručnu procjenu.

Trauma u djetinjstvu i razvojne posljedice

Traumatska iskustva u djetinjstvu mogu imati posebnu važnost jer se događaju u razdoblju razvoja emocionalnih, kognitivnih i socijalnih sposobnosti.

Primjeri uključuju zlostavljanje, zanemarivanje, izloženost nasilju u obitelji, ozbiljne gubitke i dugotrajnu nesigurnost. Posljedice ovise o vrsti i trajanju iskustva, dobi djeteta, odnosima s odraslima i dostupnoj zaštiti.

Moguće posljedice uključuju:

Ipak, razvoj nakon nepovoljnih iskustava nije unaprijed određen. Djeca se razlikuju u svojim reakcijama, a podržavajući odnosi, stabilno okruženje i pravodobna pomoć mogu ublažiti posljedice.

Pojam nepovoljnih iskustava u djetinjstvu obuhvaća širi raspon iskustava od onih koja zadovoljavaju kliničku definiciju traumatskog događaja. Njihovi se učinci mogu preklapati, ali nije primjereno svako nepovoljno iskustvo automatski nazivati traumom u dijagnostičkom smislu.

Trauma, privrženost i međuljudski odnosi

Traumatska iskustva, osobito ona koja uključuju nasilje ili izdaju povjerenja, mogu promijeniti način na koji osoba doživljava bliskost i sigurnost u odnosima.

Neke osobe postaju opreznije i teže vjeruju drugima. Druge se snažno oslanjaju na bliske osobe i osjećaju intenzivan strah od napuštanja. Neke istodobno žele bliskost i boje je se.

Takvi obrasci nisu univerzalne posljedice traume i ne mogu se izravno zaključiti samo iz povijesti traumatskih iskustava. Na odnose utječu i prethodna iskustva privrženosti, osobine ličnosti, sadašnje okolnosti i kvaliteta odnosa.

U terapijskom radu važno je poštovati granice osobe i izbjegavati pretpostavku da svako ponašanje u odnosima proizlazi iz traume. Cilj je razumjeti individualno iskustvo i pomoći osobi razviti osjećaj sigurnosti, jasnije prepoznavati vlastite potrebe i uspostavljati odnose koji ne ugrožavaju njezinu dobrobit.

Čimbenici koji utječu na oporavak

Oporavak nakon traume nije jednak za sve ljude. Na njega mogu utjecati brojni čimbenici.

Čimbenici rizika

Povećanoj vjerojatnosti dugotrajnijih teškoća mogu pridonijeti:

Prisutnost tih čimbenika ne znači da će osoba nužno razviti poremećaj. Oni označavaju povećanu vjerojatnost teškoća, a ne neizbježan ishod.

Zaštitni čimbenici

Oporavku mogu pridonijeti:

Socijalna podrška ne znači da osoba mora detaljno prepričavati događaj. Ponekad su najvažniji praktična pomoć, poštovanje granica, osjećaj da joj se vjeruje i mogućnost da sama odluči o čemu želi razgovarati.

Psihološka pomoć i liječenje traume

Ne zahtijeva svaka reakcija na traumatski događaj formalno liječenje. Kod nekih ljudi simptomi postupno slabe uz sigurnost, podršku i vrijeme. Međutim, stručnu pomoć treba razmotriti kada su simptomi intenzivni, dugotrajni ili ometaju svakodnevno funkcioniranje.

Prvi korak: sigurnost i stabilizacija

Prije rada na traumatskim sjećanjima važno je procijeniti je li osoba i dalje izložena opasnosti, ima li sigurno okruženje i postoje li hitne potrebe.

Stabilizacija može uključivati podršku u svakodnevnom funkcioniranju, rad na spavanju, upravljanje intenzivnom uznemirenošću i razvoj strategija suočavanja. Potrebno je prilagoditi pristup stanju osobe, bez pretpostavke da svi moraju proći isti niz koraka.

Psihoterapije usmjerene na traumu

Za PTSP postoje psihoterapijski pristupi čija je učinkovitost potkrijepljena istraživanjima. Među njima su:

Izbor metode ovisi o kliničkoj procjeni, preferencijama osobe, dostupnosti educiranog terapeuta i drugim okolnostima. Navedeni pristupi nisu međusobno jednaki, a način njihove primjene treba odgovarati konkretnom poremećaju.

Farmakoterapija

Lijekovi mogu biti korisni za neke osobe, osobito kada su prisutni izraženi simptomi ili dodatni poremećaji. Odluka o farmakoterapiji donosi se s liječnikom, uz razmatranje koristi, rizika, nuspojava i mogućih interakcija.

Lijekovi ne zamjenjuju automatski psihoterapiju, a izbor liječenja treba prilagoditi potrebama i preferencijama osobe.

Važnost individualnog pristupa

Ne postoji univerzalna metoda oporavka od traume. Nekim osobama najprije je potrebna praktična podrška i stabilizacija, dok druge mogu započeti strukturiranu psihoterapiju usmjerenu na traumatske simptome.

Terapijski rad ne bi trebao uključivati prisiljavanje osobe na prepričavanje događaja, zanemarivanje njezinih granica ili obećavanje brzog i potpunog oporavka. Sigurnost, informirani pristanak, suradnja i praćenje reakcija važni su elementi kvalitetne skrbi.

Mitovi i pogrešna shvaćanja o traumi

„Svatko tko doživi traumu razvije PTSP.”

Netočno. Traumatski događaji mogu izazvati snažne reakcije, ali mnogi ljudi ne razviju PTSP. Ishod ovisi o nizu individualnih i okolinskih čimbenika.

„Ako osoba nastavlja normalno funkcionirati, nije bila traumatizirana.”

Netočno. Osoba može nastaviti raditi i obavljati svakodnevne obveze, a istodobno doživljavati značajne psihičke teškoće. Vanjsko funkcioniranje ne pokazuje uvijek koliko je osobi teško.

„Svi moraju razgovarati o traumi kako bi se oporavili.”

Netočno. Strukturirana psihoterapija može uključivati razgovor o traumatskom događaju, ali prisiljavanje na detaljno prepričavanje nije univerzalno korisno. Potrebe, spremnost i odgovarajući postupci razlikuju se među ljudima.

„Trauma uvijek uzrokuje trajno oštećenje.”

Netočno. Mnogi se ljudi oporave, a simptomi se mogu znatno smanjiti uz odgovarajuću podršku i liječenje. Dugoročni ishod nije unaprijed određen.

„Svaka psihička teškoća proizlazi iz traume.”

Netočno. Psihičke teškoće mogu imati različite uzroke i mehanizme. Trauma može biti jedan od relevantnih čimbenika, ali nije univerzalno objašnjenje za sve simptome, ponašanja ili probleme u odnosima.

Kada potražiti stručnu pomoć?

Stručnu pomoć preporučljivo je potražiti kada se nakon traumatskog događaja pojave simptomi koji ne slabe, postaju intenzivniji ili ometaju svakodnevni život.

Posebnu pozornost zahtijevaju:

Ako postoji neposredna opasnost, ozbiljno samoozljeđivanje ili rizik od suicida, potrebno je odmah potražiti hitnu pomoć. U Hrvatskoj se u hitnim situacijama može nazvati broj 112.

Što vrijedi zapamtiti?

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. World Health Organization. (2024). *Clinical descriptions and diagnostic requirements for ICD-11 mental, behavioural and neurodevelopmental disorders*. World Health Organization. https://www.who.int/publications/b/68103

2. American Psychiatric Association. (2022). *Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders* (5. izd., tekstualna revizija; DSM-5-TR). American Psychiatric Association Publishing. https://doi.org/10.1176/appi.books.9780890425787

3. World Health Organization. (2013). *Guidelines for the Management of Conditions Specifically Related to Stress*. World Health Organization. https://www.who.int/publications/i/item/9789241505406

4. Brewin, C. R., Andrews, B., & Valentine, J. D. (2000). Meta-analysis of risk factors for posttraumatic stress disorder in trauma-exposed adults. *Journal of Consulting and Clinical Psychology, 68*(5), 748–766. https://doi.org/10.1037/0022-006X.68.5.748

5. Ozer, E. J., Best, S. R., Lipsey, T. L., & Weiss, D. S. (2003). Predictors of posttraumatic stress disorder and symptoms in adults: A meta-analysis. *Psychological Bulletin, 129*(1), 52–73. https://doi.org/10.1037/0033-2909.129.1.52

6. McEwen, B. S. (1998). Protective and damaging effects of stress mediators. *The New England Journal of Medicine, 338*(3), 171–179. https://doi.org/10.1056/NEJM199801153380307

7. Ehlers, A., & Clark, D. M. (2000). A cognitive model of posttraumatic stress disorder. *Behaviour Research and Therapy, 38*(4), 319–345. https://doi.org/10.1016/S0005-7967(99)00123-0

8. Bisson, J. I., Roberts, N. P., Andrew, M., Cooper, R., & Lewis, C. (2013). Psychological therapies for chronic post-traumatic stress disorder (PTSD) in adults. *Cochrane Database of Systematic Reviews*, 2013(12), CD003388. https://doi.org/10.1002/14651858.CD003388.pub4

9. Cloitre, M., Garvert, D. W., Brewin, C. R., Bryant, R. A., & Maercker, A. (2013). Evidence for proposed ICD-11 PTSD and complex PTSD: A latent profile analysis. *European Journal of Psychotraumatology, 4*(1), 20706. https://doi.org/10.3402/ejpt.v4i0.20706

10. National Institute for Health and Care Excellence. (2018, updated 2025). *Post-traumatic stress disorder (NICE Guideline NG116).* https://www.nice.org.uk/guidance/ng116

11. U.S. Department of Veterans Affairs & U.S. Department of Defense. (2023). *VA/DoD Clinical Practice Guideline for Management of Posttraumatic Stress Disorder and Acute Stress Disorder.* https://www.healthquality.va.gov/guidelines/MH/ptsd/

12. Felitti, V. J., Anda, R. F., Nordenberg, D., Williamson, D. F., Spitz, A. M., Edwards, V., Koss, M. P., & Marks, J. S. (1998). Relationship of childhood abuse and household dysfunction to many of the leading causes of death in adults: The Adverse Childhood Experiences (ACE) Study. *American Journal of Preventive Medicine, 14*(4), 245–258. https://doi.org/10.1016/S0749-3797(98)00017-8

13. Masten, A. S. (2001). Ordinary magic: Resilience processes in development. *American Psychologist, 56*(3), 227–238. https://doi.org/10.1037/0003-066X.56.3.227