Trauma i poremećaji povezani sa stresom: psihološki procesi

Zadnja provjera: listopad 2026.

Nakon prometne nesreće jedna osoba za nekoliko tjedana ponovno vozi, a druga godinama ne može sjesti u automobil bez lupanja srca. Zašto ista vrsta događaja ostavlja tako različite posljedice? Psihologija to objašnjava procesima pamćenja, učenja straha i tumačenja, koji se nakon traume odvijaju kod svih ljudi, ali ne završavaju kod svih jednako.

Ova lekcija povezuje poremećaje povezane s traumom i stresom s tim procesima. Uobičajene reakcije nakon traume, pojedini poremećaji i njihovo liječenje opisani su u području Psihijatrija, u lekcijama [Trauma i psihičke teškoće](/lekcija/trauma-i-psihicke-teskoce), [Posttraumatski stresni poremećaj](/lekcija/posttraumatski-stresni-poremecaj), [Kompleksni posttraumatski stresni poremećaj](/lekcija/kompleksni-posttraumatski-stresni-poremecaj) i [Poremećaji prilagodbe](/lekcija/poremecaji-prilagodbe).

Otpornost je česta

Dugo se pretpostavljalo da gotovo svaka osoba nakon teškog gubitka ili traume mora proći kroz dugotrajnu krizu. Istraživanja tijeka reakcija kroz vrijeme pokazala su drukčiju sliku: najčešći je obrazac otpornosti, u kojem osoba nakon kraćeg razdoblja teškoća razmjerno stabilno funkcionira, a dugotrajne teškoće razvije manjina (Bonanno, 2004). Otpornost pritom nije znak potiskivanja ni hladnoće.

Više u lekcijama [Emocionalna otpornost](/lekcija/emocionalna-otpornost) i [Psihološka otpornost i individualne razlike](/lekcija/psiholoska-otpornost-i-individualne-razlike).

Kako se pamti traumatski događaj

Traumatska sjećanja razlikuju se od običnih. Prema teoriji dvojnog prikaza, događaj se pohranjuje na dva načina: kao uobičajeno, riječima opisivo sjećanje smješteno u vrijeme i prostor, i kao osjetilni, emocionalno nabijeni zapis koji se automatski aktivira podsjetnicima (Brewin i sur., 1996). Kada drugi oblik prevladava, sjećanje se ne doživljava kao nešto prošlo, nego kao da se događa sada, što objašnjava nametljive slike i proživljavanje.

Više u lekciji [Pamćenje traumatskih iskustava](/lekcija/pamcenje-traumatskih-iskustava).

Uvjetovanje straha i generalizacija

Tijekom traume s opasnošću se povezuju i podražaji koji su bili slučajno prisutni, poput mirisa, zvuka ili doba dana. Ti podražaji poslije sami izazivaju strah, a strah se može proširiti i na slične situacije. Zato osoba ponekad osjeti jaku tjeskobu, a ne zna točno što ju je pokrenulo.

Više u lekciji [Strah](/lekcija/strah).

Tumačenje događaja i posljedica

Prema kognitivnom modelu Ehlers i Clarka, PTSP se održava kada osoba događaj i njegove posljedice tumači tako da osjeća trenutačnu, stalnu prijetnju, primjerice „Nigdje nisam siguran” ili „Uništen sam zauvijek”, i kada je sjećanje slabo povezano s ostalim iskustvima. Strategije kojima se osoba pokušava zaštititi, poput izbjegavanja podsjetnika ili potiskivanja misli, sprječavaju da se sjećanje i tumačenja promijene (Ehlers i Clark, 2000).

Više u lekciji [Lazarusova teorija kognitivne procjene](/lekcija/teorije-emocija).

Što predviđa dugotrajne teškoće

Meta-analize čimbenika rizika pokazale su da čimbenici koji djeluju tijekom i nakon događaja često imaju veću težinu od onih prije njega. Nedostatak socijalne podrške i dodatni stres nakon traume bili su među najsnažnijim čimbenicima (Brewin i sur., 2000), a snažna disocijacija tijekom događaja, odnosno osjećaj nestvarnosti i odvojenosti, također je bila povezana s većim rizikom (Ozer i sur., 2003). Nijedan čimbenik sam po sebi ne predviđa ishod, ali zajedno pokazuju zašto je podrška u tjednima nakon traume toliko važna.

Više u lekciji [Disocijacija](/lekcija/disocijacija).

Što ne pomaže neposredno nakon traume

Dugo se smatralo da je nakon traumatskog događaja korisno da svi pogođeni odmah detaljno ispričaju što se dogodilo, primjerice u jednom grupnom razgovoru nakon nesreće. Takav postupak naziva se **psihološki debriefing**. Suzanna Rose i suradnici (2002) u Cochraneovu sustavnom pregledu zaključuju da jednokratni debriefing ne sprječava razvoj PTSP-a, a u nekim je istraživanjima bio povezan i s nešto lošijim ishodom.

Danas se neposredno nakon traume preporučuje **psihološka prva pomoć**: osiguravanje sigurnosti, smirivanje, praktična pomoć, povezivanje s bliskim osobama i informacije o uobičajenim reakcijama, bez prisiljavanja na detaljno pričanje. Osobama koje i nakon nekoliko tjedana imaju izražene simptome nudi se procjena i, kad je potrebno, psihoterapija usmjerena na traumu.

Posttraumatski rast

Neki ljudi nakon traume opisuju i pozitivne promjene: veće poštovanje života, bliže odnose, osjećaj vlastite snage, nove mogućnosti ili duhovnu promjenu. Richard Tedeschi i Lawrence Calhoun (2004) za takve promjene uvode izraz **posttraumatski rast**. Naglašavaju da rast ne proizlazi iz same traume, nego iz borbe s njezinim posljedicama, i da može postojati uz patnju, a ne umjesto nje.

Pojam je i predmet kritika. Rast se uglavnom mjeri samoprocjenom, pa nije jasno odražava li uvijek stvarnu promjenu ili način na koji ljudi daju smisao teškom iskustvu. Važno je i da očekivanje rasta ne postane pritisak: ljudi ne „moraju” izaći iz traume jači. Više o smislu nakon gubitka govori lekcija [Patnja i njezino značenje](/lekcija/patnja-i-njezino-znacenje).

Kako se procesi povezuju

Zamislimo osobu koja je doživjela provalu u stan. Miris u hodniku te noći povezao se sa strahom, pa je i danas uznemiri. Sjećanje se vraća u bljeskovima, kao da se događa ponovno. Osoba zaključuje da nigdje nije sigurna, provjerava brave i izbjegava ostati sama kod kuće, pa nikad ne iskusi da je stan opet siguran. Na takvom razumijevanju temelje se psihoterapije usmjerene na traumu, koje pomažu obraditi sjećanje i promijeniti tumačenja (više u lekciji [Terapija usmjerena na traumu](/lekcija/terapija-usmjerena-na-traumu)).

Što znanost zna, a što ostaje otvoreno?

**Dobro potvrđeno:** otpornost nakon traume je česta (Bonanno, 2004); podrška nakon događaja važna je za oporavak (Brewin i sur., 2000); tumačenja i izbjegavanje održavaju PTSP (Ehlers i Clark, 2000).

**Otvoreno pitanje:** kako unaprijed prepoznati osobe s najvećim rizikom i kakva je pomoć neposredno nakon traume najkorisnija.

Česte zablude

• **„Svatko nakon traume razvije PTSP.”** Najčešći obrazac je otpornost; dugotrajne teškoće razvije manjina.
• **„Najbolje je odmah sve ispričati.”** Jednokratni debriefing ne sprječava PTSP; važniji su sigurnost, podrška i pomoć onima kojima je potrebna.
• **„Ako se osoba ne sjeća svega, sjećanje je potisnuto.”** Traumatska sjećanja često su fragmentirana, ali to ne znači da postoji potpuno potisnuto sjećanje koje treba „otkriti”.

Sažetak

Psihologija objašnjava zašto ista vrsta događaja kod različitih ljudi ostavlja različite posljedice. Najčešći je obrazac otpornosti. Prema teoriji dvojnog prikaza, traumatsko sjećanje može se pohraniti kao osjetilni zapis koji se aktivira podsjetnicima i doživljava kao da se događa sada. Uvjetovanje straha i generalizacija šire strah na slične situacije. Kognitivni model PTSP-a ističe tumačenja koja održavaju osjećaj trenutačne prijetnje te izbjegavanje. Nedostatak podrške i dodatni stres nakon događaja snažni su čimbenici rizika. Jednokratni debriefing ne pomaže, a neki ljudi nakon traume opisuju posttraumatski rast, koji je i predmet kritika.

Povezane teme

• [Trauma i psihičke teškoće](/lekcija/trauma-i-psihicke-teskoce) – psihijatrijski pregled posljedica traume.
• [Posttraumatski stresni poremećaj](/lekcija/posttraumatski-stresni-poremecaj) – simptomi, dijagnoza i liječenje PTSP-a.
• [Pamćenje traumatskih iskustava](/lekcija/pamcenje-traumatskih-iskustava) – kako se pamte traumatski događaji.
• [Stresne životne promjene](/lekcija/stresne-zivotne-promjene) – veliki životni događaji i prilagodba.

Izvori i literatura

• Bonanno, G. A. (2004). Loss, trauma, and human resilience: Have we underestimated the human capacity to thrive after extremely aversive events? *American Psychologist, 59*(1), 20–28. https://doi.org/10.1037/0003-066X.59.1.20
• Brewin, C. R., Andrews, B., & Valentine, J. D. (2000). Meta-analysis of risk factors for posttraumatic stress disorder in trauma-exposed adults. *Journal of Consulting and Clinical Psychology, 68*(5), 748–766. https://doi.org/10.1037/0022-006X.68.5.748
• Brewin, C. R., Dalgleish, T. i Joseph, S. (1996). A dual representation theory of posttraumatic stress disorder. *Psychological Review*, 103(4), 670–686. [doi.org/10.1037/0033-295X.103.4.670](https://doi.org/10.1037/0033-295X.103.4.670)
• Ehlers, A., & Clark, D. M. (2000). A cognitive model of posttraumatic stress disorder. *Behaviour Research and Therapy, 38*(4), 319–345. https://doi.org/10.1016/S0005-7967(99)00123-0
• Ozer, E. J., Best, S. R., Lipsey, T. L., & Weiss, D. S. (2003). Predictors of posttraumatic stress disorder and symptoms in adults: A meta-analysis. *Psychological Bulletin, 129*(1), 52–73. https://doi.org/10.1037/0033-2909.129.1.52
• Rose, S. C., Bisson, J., Churchill, R. i Wessely, S. (2002). Psychological debriefing for preventing post traumatic stress disorder (PTSD). *Cochrane Database of Systematic Reviews*, (2), CD000560. [doi.org/10.1002/14651858.CD000560](https://doi.org/10.1002/14651858.CD000560)
• Tedeschi, R. G. i Calhoun, L. G. (2004). Posttraumatic growth: Conceptual foundations and empirical evidence. *Psychological Inquiry*, 15(1), 1–18. [doi.org/10.1207/s15327965pli1501_01](https://doi.org/10.1207/s15327965pli1501_01)