Terapijski odnos i terapijski savez

Zadnja provjera: listopad 2026.

Terapijski odnos središnja je sastavnica psihoterapije koja obuhvaća emocionalnu povezanost između terapeuta i klijenta, suradnju u terapijskom radu te način na koji zajedno razumiju teškoće i ostvaruju dogovorene ciljeve. U tom odnosu osoba dobiva prostor za istraživanje svojih misli, osjećaja, ponašanja i odnosa s drugima, uz stručnu podršku i poštovanje njezine autonomije.

Kvaliteta terapijskog odnosa povezana je s uspjehom različitih psihoterapijskih pristupa. Istraživanja pokazuju da je terapijski savez povezan s ishodima psihoterapije u različitim teorijskim orijentacijama, uključujući kognitivno-bihevioralne, psihodinamske, humanističke i integrativne pristupe. Ipak, povezanost ne znači da odnos sam po sebi uzrokuje sve promjene niti da je važniji od svih drugih sastavnica liječenja.

Terapijski odnos nije isto što i prijateljstvo, obiteljski odnos ili neformalna podrška. Riječ je o profesionalnom odnosu s jasno određenom svrhom, etičkim granicama i odgovornostima. Terapeut nije samo osoba koja sluša, nego stručnjak koji pomaže klijentu razumjeti teškoće, razviti nove načine suočavanja i raditi na promjenama koje su mu važne.

Što je terapijski odnos?

Terapijski odnos obuhvaća ukupnu kvalitetu međudjelovanja terapeuta i klijenta tijekom psihoterapije. Uključuje povjerenje, emocionalnu povezanost, osjećaj sigurnosti, međusobno razumijevanje i suradnju u terapijskom procesu.

U istraživanjima se često koristi pojam **terapijski savez** (engl. *therapeutic alliance*), koji označava suradničku povezanost terapeuta i klijenta u ostvarivanju terapijskih ciljeva.

Terapijski odnos širi je pojam od terapijskog saveza. Može obuhvaćati emocionalnu bliskost, osjećaj prihvaćenosti, iskustva neslaganja, načine na koje osoba reagira na terapeuta i profesionalne granice koje određuju odnos.

Terapijski odnos razvija se tijekom vremena. Na njega utječu osobnost i iskustva klijenta, stručnost i način rada terapeuta, priroda teškoća, očekivanja od liječenja i okolnosti u kojima se terapija odvija.

Odnos ne mora od početka biti potpuno opušten ili ispunjen povjerenjem. Klijent može osjećati nesigurnost, sram, nepovjerenje ili strah od procjenjivanja, osobito ako je ranije doživio odbacivanje, nasilje ili narušavanje povjerenja. Takve reakcije mogu se razumjeti i istražiti u terapijskom procesu, bez pretpostavke da uvijek proizlaze iz ranijih iskustava.

Terapijski savez

Pojam terapijskog saveza posebno je povezan s radom Edwarda Bordina, koji je predložio model primjenjiv na različite psihoterapijske pravce.

Prema Bordinovu modelu, terapijski savez obuhvaća tri međusobno povezana elementa:

1. **Dogovor o ciljevima:** terapeut i klijent razvijaju zajedničko razumijevanje onoga što žele postići terapijom.

2. **Dogovor o zadacima:** obje strane razumiju svrhu terapijskih aktivnosti i prihvaćaju njihovu važnost za ostvarivanje ciljeva.

3. **Emocionalna povezanost:** razvija se odnos obilježen povjerenjem, poštovanjem i osjećajem da je suradnja moguća.

Dogovor o ciljevima

Terapijski ciljevi trebali bi biti povezani s potrebama i prioritetima klijenta. Oni mogu uključivati smanjenje simptoma, bolje upravljanje emocijama, promjenu ponašanja, poboljšanje odnosa ili razvoj dubljeg razumijevanja vlastitih obrazaca.

Ciljevi se mogu mijenjati tijekom terapije. Na početku osoba možda želi smanjiti tjeskobu, dok kasnije prepoznaje da želi bolje razumjeti odnose ili razviti veću samostalnost u donošenju odluka.

Terapeut ne bi trebao jednostrano određivati što klijent mora promijeniti. Stručna procjena važna je za planiranje liječenja, ali ciljevi se dogovaraju uz poštovanje klijentovih vrijednosti, okolnosti i prava na sudjelovanje u odlukama.

Dogovor o zadacima

Zadaci su konkretne aktivnosti kojima se ostvaruju terapijski ciljevi. Njihov oblik ovisi o psihoterapijskom pristupu.

U kognitivno-bihevioralnoj terapiji zadaci mogu uključivati preispitivanje misli, bihevioralne eksperimente ili uvježbavanje novih ponašanja. U psihodinamskoj terapiji mogu uključivati istraživanje ponavljajućih obrazaca i emocionalnih konflikata. U terapiji usmjerenoj na osobu važan dio rada može biti istraživanje iskustva kroz razgovor i reflektiranje osjećaja.

Ako klijent ne razumije svrhu zadatka ili ga doživljava kao neprimjeren, terapeut bi trebao istražiti razloge i razmotriti prilagodbu. Suradnja ne znači slijepo prihvaćanje terapeutovih prijedloga.

Emocionalna povezanost

Emocionalna povezanost odnosi se na osjećaj da terapeut pristupa klijentu s poštovanjem, razumijevanjem i profesionalnom brigom.

Klijent bi trebao imati mogućnost govoriti o osjetljivim temama bez straha od ponižavanja ili proizvoljnog osuđivanja. To ne znači da terapeut mora odobravati svako ponašanje ili se slagati sa svim klijentovim zaključcima.

Kvalitetan odnos omogućuje i neslaganje. Terapeut može iznijeti drukčiju perspektivu, postaviti pitanje ili upozoriti na problematičan obrazac, ali to čini na način koji čuva dostojanstvo klijenta i potiče razumijevanje.

Kako se savez razvija tijekom terapije?

Savez nije nepromjenjiva osobina odnosa, nego se razvija i mijenja tijekom terapije.

Povjerenje i psihološka sigurnost

Povjerenje je važna sastavnica terapijskog odnosa. Ono se razvija kroz dosljednost, pouzdanost, jasno komuniciranje i poštovanje dogovorenih granica.

Psihološka sigurnost znači da klijent može istraživati osjetljive teme, priznati neizvjesnost i izraziti osjećaje bez očekivanja da će biti ponižen ili kažnjen zbog svojeg iskrenog sudjelovanja.

Sigurnost nije isto što i odsutnost nelagode. Psihoterapija može uključivati razgovore o bolnim iskustvima, suočavanje s neugodnim obrascima ili razmatranje promjena kojih se osoba boji. Važno je da se takav rad odvija uz primjereno uvažavanje klijentovih granica i sposobnosti suočavanja.

Uloga empatije

Empatija je sposobnost razumijevanja tuđeg iskustva i nastojanja da se ono sagleda iz perspektive druge osobe.

U psihoterapiji empatija ne znači da terapeut mora imati jednako iskustvo ili da u potpunosti razumije sve što klijent proživljava. Ona podrazumijeva pažljivo slušanje, provjeravanje vlastitog razumijevanja i spremnost da se klijentova perspektiva shvati ozbiljno.

Primjerice, umjesto da odmah ponudi savjet osobi koja se osjeća odbačeno, terapeut može istražiti što je za nju odbacivanje značilo, koje je emocije izazvalo i kako je utjecalo na njezino ponašanje.

Empatijsko razumijevanje može pomoći osobi da preciznije prepozna vlastito iskustvo i razvije sposobnost promatranja svojih osjećaja bez pretjeranog osuđivanja.

Prihvaćanje i poštovanje

Poštovanje klijenta ne znači odobravanje svakog postupka. Znači priznavanje njegova dostojanstva, prava na autonomiju i mogućnosti da sudjeluje u odlukama koje se tiču njegova liječenja.

Terapeut može postaviti granice, izraziti zabrinutost ili ukazati na posljedice određenog ponašanja, a da pritom ne ponižava osobu niti njezinu vrijednost poistovjećuje s njezinim problemima.

Terapijski odnos u različitim psihoterapijskim pravcima

Terapijski odnos važan je u različitim psihoterapijskim školama, ali njegovu ulogu pojedini pravci objašnjavaju na različite načine.

Psihoanalitički i psihodinamski pristupi

U psihodinamskoj psihoterapiji odnos može biti prostor u kojem se pojavljuju obrasci povezani s ranijim iskustvima i važnim odnosima.

**Prijenos** označava pojavu u kojoj osoba prema terapeutu razvija osjećaje, očekivanja ili reakcije povezane s ranijim odnosima. Primjerice, klijent može očekivati da će ga terapeut kritizirati ili odbaciti, iako za takvo očekivanje u trenutačnom odnosu nema dovoljno dokaza.

Terapeut može pomoći klijentu istražiti kako se takva očekivanja razvijaju i utječu na njegove odnose izvan terapije.

**Protuprijenos** označava emocionalne reakcije terapeuta u odnosu s klijentom. One mogu biti povezane s osobnim iskustvima terapeuta, ali i s načinom na koji se odnos odvija. Njihovo promišljanje može pridonijeti razumijevanju terapijskog procesa, no reakcije terapeuta ne treba automatski smatrati dokazom o osobnosti ili motivima klijenta.

U suvremenim psihodinamskim pristupima odnos može biti važan i kao novo iskustvo koje omogućuje drukčije razumijevanje sebe i drugih.

Pritom nije svaka klijentova reakcija na terapeuta posljedica prijenosa. Ako se klijent osjeća zanemareno, terapeut treba provjeriti i je li doista propustio odgovoriti na važnu potrebu ili je komunikacija bila nejasna, a ne samo zaključiti da klijent ponavlja obrazac iz djetinjstva.

Terapija usmjerena na osobu

Carl Rogers isticao je važnost triju uvjeta terapijskog odnosa:

Prema Rogersovu pristupu, takvi uvjeti omogućuju osobi da slobodnije istražuje svoje iskustvo, razvija veću usklađenost sa sobom i prepoznaje vlastite mogućnosti promjene.

Terapeut nije samo tehnički provoditelj postupaka, nego aktivan sudionik odnosa koji stvara uvjete za istraživanje i osobni razvoj.

Kognitivno-bihevioralna terapija

U kognitivno-bihevioralnoj terapiji terapijski odnos važan je za suradnju, dogovor o ciljevima i provođenje terapijskih postupaka.

Terapeut i klijent zajednički razvijaju razumijevanje teškoća, razmatraju moguće intervencije i prate promjene. Klijent se potiče da aktivno sudjeluje u terapiji i provjerava pretpostavke kroz iskustvo.

Dobar odnos omogućuje klijentu da izrazi neslaganje, postavi pitanja i razgovara o zadacima koje smatra neprikladnima ili prezahtjevnima.

Iako KBT često uključuje strukturirane tehnike, terapijski odnos nije nevažan dodatak. Bez dovoljno suradnje klijentu može biti teško razumjeti svrhu postupaka ili se uključiti u njih.

Humanistički i iskustveni pristupi

Humanistički i iskustveni pravci često naglašavaju kvalitetu neposrednog susreta, emocionalnu prisutnost, autentičnost i prihvaćanje.

Terapijski odnos može pomoći osobi da prepozna osjećaje koje je ranije potiskivala, bolje razumije vlastite potrebe ili razvije sigurnost u izražavanju iskustva.

U terapiji usmjerenoj na emocije odnos također pruža okvir za istraživanje emocionalnih reakcija i razvoj novih načina njihova izražavanja i regulacije.

Sistemska terapija

U sistemskoj terapiji odnos terapeuta i klijenta važan je za suradnju, ali se pozornost usmjerava i na odnose među članovima obitelji, partnerima ili drugim osobama uključenima u terapiju.

Terapeut nastoji razumjeti različite perspektive i obrasce interakcije, bez automatskog proglašavanja jedne osobe uzrokom svih problema.

Kada se radi s više članova obitelji, potrebno je pažljivo upravljati povjerenjem, povjerljivošću i mogućim sukobima interesa. Terapeut treba objasniti kako će se postupati s informacijama koje različiti sudionici iznesu tijekom rada.

Terapijski odnos kao prostor za promjenu

Terapijski odnos može omogućiti iskustva koja se razlikuju od klijentovih uobičajenih interpersonalnih iskustava.

Osoba koja očekuje kritiku može postupno doživjeti da terapeut može čuti njezino neslaganje bez ponižavanja. Osoba koja teško izražava ljutnju može naučiti da se o nezadovoljstvu može razgovarati izravno i uz očuvanje odnosa. Osoba koja se boji pogrešaka može istražiti mogućnost da pogreška ne mora dovesti do odbacivanja.

Takva iskustva mogu pridonijeti promjeni očekivanja i ponašanja, ali nisu automatska posljedica svakog terapijskog odnosa. Njihovo značenje ovisi o načinu na koji se događaji razumiju, obrađuju i povezuju s klijentovim životom.

Terapijski odnos također može pomoći osobi da prepozna obrasce koji se pojavljuju u stvarnim odnosima. Ako klijent redovito pretpostavlja da drugi znaju što mu treba, terapeut može istražiti kako se ta očekivanja odražavaju na komunikaciju i kako ih je moguće jasnije izraziti.

Važno je da se odnos ne pretvori u situaciju u kojoj klijent postaje ovisan o terapeutovu odobravanju. Cilj terapije nije da osoba trajno treba terapeuta kako bi donosila odluke, nego da razvije veću sposobnost razumijevanja sebe i samostalnog djelovanja.

Poteškoće i prekidi u terapijskom odnosu

Terapijski odnos nije uvijek skladan. Mogu se pojaviti nesporazumi, razočaranje, neslaganje oko ciljeva, osjećaj da terapeut ne razumije klijenta ili zabrinutost zbog načina na koji se terapija odvija.

Takve teškoće nazivaju se **pukotinama ili prekidima terapijskog saveza** (engl. *alliance ruptures*). Ne moraju značiti da je terapija neuspješna, ali zahtijevaju pozornost.

Povlačenje i neslaganje

Prekid saveza može biti vidljiv kroz otvoreni sukob, primjerice kada klijent kaže da mu određena intervencija ne odgovara. Može se pojaviti i manje izravno, kroz šutnju, izbjegavanje tema, smanjeno sudjelovanje ili površno slaganje s terapeutom.

Ponekad klijent ne izražava nezadovoljstvo jer se boji da će povrijediti terapeuta ili izgubiti njegovu podršku. Terapeut zato treba stvarati uvjete u kojima je moguće razgovarati o teškoćama u samom terapijskom odnosu.

Kako se odnos može obnoviti?

Obnova terapijskog saveza može uključivati:

1. Prepoznavanje da se pojavila teškoća u suradnji.

2. Poziv klijentu da opiše kako je doživio situaciju.

3. Pažljivo slušanje bez automatskog opravdavanja vlastitog postupka.

4. Razjašnjavanje različitih perspektiva i očekivanja.

5. Dogovor o prilagodbi ciljeva, zadataka ili načina rada.

Terapeut treba biti spreman razmotriti vlastiti doprinos problemu. Ako je pogrešno razumio klijenta ili postupio neprimjereno, važno je to priznati i, kada je potrebno, ispričati se.

Nije svako neslaganje potrebno pretvoriti u dubinsku interpretaciju klijentovih obrazaca. Ponekad je problem jednostavno u nejasnoj komunikaciji, neprikladnoj intervenciji ili razlici u očekivanjima.

Ako se ozbiljne teškoće ponavljaju i ne mogu se riješiti, može biti potrebno razmotriti promjenu pristupa ili terapeuta.

Terapijske granice

Terapijski odnos razlikuje se od prijateljstva i drugih osobnih odnosa po tome što je organiziran oko potreba klijenta, terapijskih ciljeva i profesionalnih obveza terapeuta.

Granice pomažu očuvati sigurnost, jasnoću i povjerenje. One se odnose na povjerljivost, kontakt izvan seansi, financijske dogovore, fizički kontakt, društvene mreže i druge aspekte profesionalnog odnosa.

Asimetrija odgovornosti

Terapeut i klijent sudjeluju u odnosu, ali njihove uloge nisu jednake. Terapeut ima stručnu odgovornost, pristup osjetljivim informacijama i obvezu poštovanja etičkih standarda.

Zbog te asimetrije terapeut mora posebno paziti da ne iskorištava klijentovu ranjivost, emocionalnu povezanost ili povjerenje.

Terapeut ne bi smio koristiti terapijski odnos za ostvarivanje vlastitih emocionalnih, seksualnih, financijskih ili drugih osobnih interesa.

Samootkrivanje terapeuta

Samootkrivanje je dijeljenje informacija o sebi s klijentom. Njegova primjerenost ovisi o terapijskom pristupu, kontekstu i mogućem učinku na klijenta.

Pojedini terapeuti dijele ograničene osobne informacije kada procijene da to može koristiti terapijskom radu. Drugi pristupi naglašavaju veću suzdržanost u tom pogledu.

Ključno je pitanje služi li samootkrivanje potrebama klijenta ili prvenstveno potrebama terapeuta. Ako klijent počne osjećati da mora emocionalno skrbiti o terapeutu ili mu uzvraćati osobnu podršku, profesionalne granice mogu biti narušene.

Povjerljivost

Povjerljivost omogućuje klijentu da govori o osjetljivim iskustvima uz razumijevanje da se informacije iz terapije ne dijele proizvoljno.

Granice povjerljivosti ovise o pravnom i profesionalnom okviru te okolnostima slučaja. Mogu postojati zakonske obveze ili iznimke povezane s ozbiljnom opasnošću, zaštitom djece i drugih ranjivih osoba ili drugim zakonom određenim situacijama.

Terapeut treba objasniti granice povjerljivosti prije početka rada i pojasniti ih kada se pojavi relevantna situacija.

Može li terapijski odnos biti štetan?

Iako terapijski odnos često pruža podršku i mogućnost promjene, nije svaki terapijski odnos kvalitetan niti svaka terapijska intervencija korisna.

Mogući problemi uključuju nedovoljno poštovanje klijentovih granica, nametanje terapeutovih uvjerenja, neprimjerenu ovisnost o terapeutu, nejasne dogovore, zanemarivanje rizika i nedostatak odgovarajuće stručnosti.

Posebno je problematično kada terapeut klijentovo neslaganje automatski tumači kao dokaz otpora, nezrelosti ili psihičkog problema. Time se može otežati otvoren razgovor o tome što u terapiji ne funkcionira.

Terapija bi trebala omogućiti kritičko propitivanje i dijalog. Klijent ima pravo postavljati pitanja o metodi, ciljevima, napretku i alternativnim mogućnostima liječenja.

Ako osoba doživljava ponižavanje, prijetnje, seksualizirano ponašanje, pritisak na privatne odnose ili ozbiljno narušavanje granica, takvo ponašanje ne treba opravdavati pozivanjem na terapijsku metodu.

Znanstvena istraživanja terapijskog odnosa

Terapijski odnos proučava se desetljećima, a terapijski savez jedan je od najistraživanijih čimbenika psihoterapije.

Metaanalize Horvatha i suradnika (2011) te Flückigera i suradnika (2018) pokazuju dosljednu, umjerenu povezanost između kvalitete terapijskog saveza i terapijskih ishoda u različitim pristupima i populacijama.

Međutim, pri tumačenju tih nalaza potrebno je razlikovati povezanost od uzročnosti. Kvalitetniji savez može pridonijeti poboljšanju, ali i klijenti koji se počinju osjećati bolje mogu lakše doživljavati terapiju kao suradničku i korisnu. Oba procesa mogu se odvijati istodobno.

Na odnos mogu utjecati i drugi čimbenici, poput težine problema, očekivanja klijenta, stručnosti terapeuta, prikladnosti terapijskog pristupa i okolnosti u kojima se liječenje provodi.

Istraživanja također upućuju na važnost praćenja terapijskog saveza tijekom cijelog procesa. Odnos se može poboljšavati i pogoršavati, a promjene u suradnji mogu pružiti informacije o tome treba li prilagoditi terapijski rad. Terapeut može izravno pitati klijenta radi li se na važnim ciljevima i ima li nešto u terapiji što mu ne odgovara, a postoje i standardizirani upitnici, poput kratke verzije Upitnika radnog saveza (*Working Alliance Inventory*) (Hatcher i Gillaspy, 2006). Upitnici pomažu uočiti teškoće, ali ne zamjenjuju razgovor.

Terapijski odnos i terapijska tehnika

Terapijski odnos i specifične terapijske tehnike nisu suprotstavljene mogućnosti. U mnogim pristupima oni se međusobno nadopunjuju.

Kvalitetan odnos može omogućiti osobi da se uključi u zahtjevan terapijski postupak, dok prikladna tehnika može pomoći ostvariti konkretne promjene. Uspjeh zato često ovisi o usklađenosti odnosa, metode, ciljeva i potreba klijenta.

Nije opravdano zaključiti da je odnos jedino što je važno u psihoterapiji, kao ni da je dovoljno primijeniti dokazanu tehniku bez obzira na suradnju i iskustvo klijenta.

Terapijski odnos u suvremenoj psihoterapiji

Suvremeni pristupi sve više naglašavaju suradničko donošenje odluka, prilagodbu liječenja pojedincu i redovito praćenje ishoda.

Klijent se ne promatra samo kao primatelj stručnih intervencija, nego kao aktivan sudionik koji raspolaže znanjem o vlastitom iskustvu, životnim okolnostima i osobnim ciljevima.

Terapeut donosi stručna znanja i kliničku procjenu, dok klijent donosi vlastitu perspektivu, vrijednosti i iskustva. Kvalitetan terapijski rad povezuje te izvore informacija.

Važno je i redovito provjeravati kako osoba doživljava terapiju. Pitanja o tome što joj koristi, što joj ne odgovara i osjeća li da se kreće prema dogovorenim ciljevima mogu pomoći u pravodobnom prepoznavanju teškoća.

Terapijski odnos nije statično svojstvo koje se uspostavi na početku i potom ostaje nepromijenjeno. On se razvija, može se narušiti i ponovno obnoviti te se prilagođava promjenama u klijentovim potrebama i ciljevima.

Što vrijedi zapamtiti?

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Bordin, E. S. (1979). The generalizability of the psychoanalytic concept of the working alliance. *Psychotherapy: Theory, Research & Practice*, 16(3), 252–260. https://doi.org/10.1037/h0085885

2. Horvath, A. O., Del Re, A. C., Flückiger, C. i Symonds, D. (2011). Alliance in individual psychotherapy. *Psychotherapy*, 48(1), 9–16. https://doi.org/10.1037/a0022186

3. Flückiger, C., Del Re, A. C., Wampold, B. E. i Horvath, A. O. (2018). The alliance in adult psychotherapy: A meta-analytic synthesis. *Psychotherapy*, 55(4), 316–340. [doi.org/10.1037/pst0000172](https://doi.org/10.1037/pst0000172)

4. Norcross, J. C., & Lambert, M. J. (2018). Psychotherapy relationships that work III. *Psychotherapy, 55*(4), 303–315. https://doi.org/10.1037/pst0000193

5. Rogers, C. R. (1957). *The Necessary and Sufficient Conditions of Therapeutic Personality Change*. Journal of Consulting Psychology, 21(2), 95–103. https://doi.org/10.1037/h0045357

6. Safran, J. D. i Muran, J. C. (2000). *Negotiating the Therapeutic Alliance: A Relational Treatment Guide*. Guilford Press.

7. Safran, J. D., Muran, J. C., Samstag, L. W. i Stevens, C. (2002). Repairing alliance ruptures. U J. C. Norcross (ur.), *Psychotherapy Relationships That Work: Therapist Contributions and Responsiveness to Patients* (str. 235–254). Oxford University Press.

8. Gelso, C. J., & Hayes, J. A. (2007). *Countertransference and the Therapist's Inner Experience: Perils and Possibilities*. Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum Associates.

9. Norcross, J. C. i Wampold, B. E. (2018). A new therapy for each patient: Evidence-based relationships and responsiveness. *Journal of Clinical Psychology*, 74(11), 1889–1906. https://doi.org/10.1002/jclp.22678

10. American Psychological Association. (2017). *Ethical Principles of Psychologists and Code of Conduct*. APA. https://www.apa.org/ethics/code

11. Hatcher, R. L. i Gillaspy, J. A. (2006). Development and validation of a revised short version of the Working Alliance Inventory. *Psychotherapy Research*, 16(1), 12–25. https://doi.org/10.1080/10503300500352500