Terapija usmjerena na traumu

Zadnja provjera: listopad 2026.

Terapija usmjerena na traumu (engl. *trauma-focused therapy*) obuhvaća skup psihoterapijskih pristupa koji se izravno bave traumatskim iskustvima i njihovim posljedicama. Njihov je cilj pomoći osobi da obradi sjećanja, emocije, tjelesne reakcije i uvjerenja povezana s traumom te da prošlost prestane doživljavati kao neposrednu prijetnju u sadašnjosti.

Traumatsko iskustvo može uključivati izloženost nasilju, seksualnom zlostavljanju, nesrećama, ratu, ozbiljnim ozljedama, prijetnji životu ili drugim događajima koji izazivaju intenzivan strah, bespomoćnost ili ugroženost. Posljedice takvih iskustava razlikuju se među pojedincima. Neke osobe postupno se oporave uz podršku okoline, dok druge razviju dugotrajne teškoće koje utječu na emocionalno stanje, odnose, san, koncentraciju i svakodnevno funkcioniranje.

Terapija usmjerena na traumu nije jedna jedinstvena metoda. Pojam obuhvaća više strukturiranih psihoterapijskih postupaka, među kojima su kognitivno-bihevioralna terapija usmjerena na traumu, terapija kognitivne obrade, terapija produljenom izloženošću, desenzibilizacija i reprocesiranje pokretima očiju te narativna terapija izlaganjem.

Važno je razlikovati terapiju usmjerenu na traumu od pristupa koji su samo informirani znanjem o traumi. Pristup informiran traumom (engl. *trauma-informed approach*) uzima u obzir mogućnost da osoba ima traumatska iskustva te nastoji osigurati sigurnost, povjerenje, suradnju i poštovanje njezine autonomije. Terapija usmjerena na traumu dodatno uključuje specifične postupke kojima se izravno obrađuju traumatska sjećanja i njihova značenja.

Što je psihološka trauma?

Psihološka trauma odnosi se na posljedice iskustva koje nadilazi ili ozbiljno opterećuje sposobnost osobe da se s njime nosi. Nije svaki stresan ili bolan događaj psihološka trauma u kliničkom smislu, a ni svaka osoba izložena potencijalno traumatskom događaju ne razvije psihički poremećaj.

Traumatske reakcije mogu uključivati:

• **Nametljiva sjećanja:** neželjena prisjećanja, uznemirujuće slike, noćne more ili osjećaj kao da se događaj ponovno odvija.
• **Izbjegavanje:** nastojanje da se izbjegnu ljudi, mjesta, razgovori, aktivnosti ili misli koje podsjećaju na događaj.
• **Pojačanu pobuđenost:** pretjeranu budnost, razdražljivost, teškoće sa spavanjem, koncentracijom ili opuštanjem.
• **Negativne promjene u mišljenju i raspoloženju:** osjećaj krivnje, srama, otuđenosti, nepovjerenja ili uvjerenje da je svijet uvijek opasan.
• **Disocijativne reakcije:** osjećaj odvojenosti od vlastitog tijela, emocija ili okoline, a ponekad i doživljaj nestvarnosti.

Navedene reakcije mogu se pojaviti nakon traumatskog događaja, ali njihova prisutnost sama po sebi ne znači da osoba ima posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Za dijagnozu je potrebna stručna procjena koja uzima u obzir vrstu iskustva, trajanje simptoma, njihovu izraženost i utjecaj na svakodnevni život.

Kako trauma utječe na doživljavanje sadašnjosti?

Nakon traumatskog događaja osoba može nastaviti reagirati kao da opasnost još traje. Zvuk, miris, izraz lica ili određena situacija mogu podsjetiti na događaj i izazvati snažnu emocionalnu ili tjelesnu reakciju.

Takav okidač (engl. *trigger*) ne mora biti objektivno opasan. Može aktivirati naučenu povezanost između određenog podražaja i prethodnog iskustva prijetnje.

Primjerice, osoba koja je doživjela prometnu nesreću može osjećati intenzivan strah pri prolasku raskrižjem sličnim onome na kojem se nesreća dogodila. Iako je trenutačna situacija sigurna, njezin živčani sustav može reagirati kao da se opasnost ponavlja.

Trauma može utjecati i na način na koji osoba tumači sebe i druge. Nakon nasilja može zaključiti da nikome ne može vjerovati, da je sama odgovorna za ono što joj se dogodilo ili da se ne može zaštititi. Takva uvjerenja mogu biti razumljiva u kontekstu iskustva, ali istodobno otežavati oporavak.

Terapija nastoji pomoći osobi da razlikuje prošlu opasnost od sadašnje situacije, prepozna naučene reakcije i razvije realističnije načine razumijevanja događaja.

Glavna načela terapije usmjerene na traumu

1. Sigurnost i suradnički odnos

Prije obrade traumatskog iskustva potrebno je uspostaviti dovoljno siguran terapijski odnos. Osoba treba razumjeti svrhu postupaka, imati priliku postavljati pitanja i sudjelovati u odlukama o liječenju.

Terapeut objašnjava moguće emocionalne reakcije, dogovara način praćenja napretka i uzima u obzir trenutačne životne okolnosti. Osoba ne bi trebala biti prisiljavana na otkrivanje detalja koje nije spremna podijeliti.

Sigurnost ne znači da tijekom terapije nikada neće doći do uznemirenosti. Obrada traumatskih iskustava može privremeno izazvati neugodne emocije. Važno je da se one obrađuju unutar strukturiranog postupka koji uzima u obzir sposobnost osobe da ostane dovoljno povezana sa sadašnjošću i nastavi funkcionirati.

2. Psihoedukacija

Psihoedukacija je postupak objašnjavanja psiholoških reakcija, simptoma i mehanizama koji pridonose održavanju teškoća.

Osoba uči kako trauma može utjecati na pamćenje, pažnju, osjećaj opasnosti i regulaciju emocija. Razumijevanje tih procesa može smanjiti strah od vlastitih reakcija i osjećaj da s njom nešto nije u redu.

Primjerice, noćne more, pojačana budnost ili izbjegavanje podsjetnika mogu se razumjeti kao reakcije povezane s prethodnom prijetnjom, a ne kao dokaz osobne slabosti.

Psihoedukacija također obuhvaća prepoznavanje okidača, razumijevanje izbjegavanja i razvijanje strategija za upravljanje uznemirenošću.

3. Obrada traumatskih sjećanja

Jedan od središnjih elemenata mnogih terapija usmjerenih na traumu jest izravna obrada sjećanja na traumatski događaj.

Cilj nije jednostavno ponovno proživjeti traumu, nego promijeniti način na koji se osoba odnosi prema sjećanju, njegovu značenju i reakcijama koje ono izaziva.

Obrada može uključivati strukturirano prisjećanje, razgovor o događaju, pisanje, zamišljanje situacija povezanih s traumom ili druge postupke određene terapijskim modelom.

Terapeut pritom pomaže osobi prepoznati razliku između onoga što se dogodilo u prošlosti i onoga što se događa u sadašnjosti. Sjećanje može ostati bolno, ali s vremenom postati manje nametljivo i manje povezano s osjećajem neposredne ugroženosti.

4. Promjena traumom povezanih uvjerenja

Traumatsko iskustvo može dovesti do zaključaka poput:

• „Ja sam kriv za ono što se dogodilo.”
• „Nigdje nisam siguran.”
• „Ne mogu nikome vjerovati.”
• „Morao sam učiniti nešto drukčije.”
• „Više nemam nikakvu kontrolu nad svojim životom.”

Terapija pomaže osobi ispitati kako su takva uvjerenja nastala, koje dokaze podupiru i postoje li alternativna objašnjenja.

To ne znači umanjivanje ozbiljnosti događaja niti uvjeravanje osobe da je sve u redu. Svrha je razlikovati stvarnu odgovornost od pretjerane samookrivljenosti, realnu opasnost od generaliziranog straha te iskustvo bespomoćnosti u prošlosti od mogućnosti djelovanja u sadašnjosti.

5. Smanjivanje izbjegavanja

Izbjegavanje može kratkoročno smanjiti uznemirenost, ali dugoročno održavati strah. Ako osoba stalno izbjegava svaki podsjetnik na traumatski događaj, ne dobiva priliku naučiti da određene situacije danas mogu biti sigurne.

Terapija može uključivati postupno i strukturirano suočavanje sa sigurnim situacijama, sjećanjima ili podražajima koji izazivaju strah.

Takvo suočavanje ne znači izlaganje stvarnoj opasnosti. Ono se planira u skladu s terapijskim ciljevima i individualnim okolnostima, uz procjenu mogućih rizika.

Glavni pristupi terapiji usmjerenoj na traumu

Kognitivno-bihevioralna terapija usmjerena na traumu

Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) usmjerena na traumu skupni je naziv za strukturirane postupke koji povezuju obradu traumatskih iskustava s promjenom misli, emocija i ponašanja.

Ovisno o konkretnom protokolu, terapija može uključivati psihoedukaciju, upravljanje uznemirenošću, obradu sjećanja, kognitivno preispitivanje i postupno smanjivanje izbjegavanja.

Nije svaka KBT usmjerena na traumu identična. Postoje različiti protokoli s vlastitim teorijskim polazištima, tehnikama i istraživačkom podlogom.

Terapija produljenom izloženošću

Terapija produljenom izloženošću (engl. *Prolonged Exposure Therapy*, PE) razvijena je za liječenje PTSP-a i drugih teškoća povezanih s traumom.

Uključuje dvije važne vrste izlaganja:

• **Imaginalno izlaganje:** strukturirano prisjećanje traumatskog događaja tijekom terapijske seanse.
• **Izlaganje situacijama u stvarnom životu:** postupno suočavanje sa sigurnim situacijama koje osoba izbjegava zbog povezanosti s traumom.

Izlaganje se provodi prema planu, uz praćenje reakcija i obradu onoga što osoba primjećuje tijekom postupka.

Jedan je od ciljeva smanjiti izbjegavanje i omogućiti osobi da nauči kako se može suočiti sa sjećanjima i sigurnim podsjetnicima bez potrebe za stalnim bijegom ili zaštitnim ponašanjem.

Terapija kognitivne obrade

Terapija kognitivne obrade (engl. *Cognitive Processing Therapy*, CPT) usmjerena je na način na koji osoba razumije traumatski događaj i njegove posljedice.

Posebna se pozornost posvećuje takozvanim zaglavljenim točkama (engl. *stuck points*): uvjerenjima koja održavaju osjećaj krivnje, srama, opasnosti ili bespomoćnosti.

Primjerice, osoba može vjerovati da je odgovorna za napad jer se nije uspjela oduprijeti. U terapiji se razmatraju okolnosti događaja, stvarne mogućnosti djelovanja i razlika između odgovornosti počinitelja i reakcije osobe koja je doživjela nasilje.

CPT može uključivati pisanje i strukturirane vježbe, ali njezina je ključna sastavnica sustavno preispitivanje traumom povezanih uvjerenja.

Terapija desenzibilizacijom i reprocesiranjem pokretima očiju (EMDR)

EMDR je psihoterapijski pristup koji je razvila Francine Shapiro krajem 1980-ih. Primjenjuje se, među ostalim, u liječenju PTSP-a.

Terapijski postupak uključuje prisjećanje odabranog traumatskog sadržaja uz istodobnu bilateralnu stimulaciju, najčešće vođenim pokretima očiju, a prema protokolu mogu se koristiti i drugi oblici stimulacije.

EMDR obično uključuje procjenu, pripremu, odabir ciljnih sjećanja, obradu sjećanja i naknadnu provjeru promjena. Terapeut prati intenzitet uznemirenosti i uvjerenja povezana s događajem.

U istraživanjima se EMDR pokazao učinkovitim u smanjivanju simptoma PTSP-a. Međutim, objašnjenje njegova specifičnog mehanizma djelovanja još je predmet istraživanja. Postoje teorije prema kojima bilateralna stimulacija utječe na radno pamćenje tijekom prisjećanja, ali nije opravdano tvrditi da je jedan mehanizam definitivno utvrđen.

Učinkovitost EMDR-a kao terapijskog postupka i pitanje toga koliko bilateralna stimulacija pridonosi njegovu učinku dva su odvojena istraživačka pitanja.

Kognitivna terapija za PTSP

Kognitivna terapija za PTSP, povezana s radom Anke Ehlers i Davida Clarka, polazi od pretpostavke da se teškoće održavaju kada osoba događaj doživljava kao izvor trajne prijetnje u sadašnjosti.

Terapija se usredotočuje na značenja traumatskog događaja, način na koji je sjećanje organizirano i strategije kojima osoba pokušava spriječiti ponavljanje opasnosti.

Primjerice, osoba može zaključiti da je napad posljedica vlastite nepažnje te nakon toga stalno provjeravati okolinu. Terapija ispituje kako su takvo tumačenje i zaštitna ponašanja povezani sa simptomima te pomaže razviti realističniji osjećaj sigurnosti.

Narativna terapija izlaganjem

Narativna terapija izlaganjem (engl. *Narrative Exposure Therapy*, NET) razvijena je posebno za osobe koje su doživjele višestruke traumatske događaje, uključujući rat, progon i organizirano nasilje.

Osoba uz pomoć terapeuta oblikuje kronološku životnu priču koja uključuje i traumatska iskustva i druge važne događaje. Sjećanja se obrađuju u kontekstu životne povijesti, a ne kao nepovezani fragmenti.

Pristup nastoji povezati autobiografsko pamćenje, vremenski slijed događaja i emocionalno iskustvo. Primjenjuje se i u radu s izbjeglicama i drugim skupinama izloženima ponavljanim traumama.

Terapija usmjerena na traumu kod djece i adolescenata

Terapija kognitivno-bihevioralnim pristupom usmjerenim na traumu za djecu i adolescente (engl. *Trauma-Focused Cognitive Behavioral Therapy*, TF-CBT) strukturiran je program koji uključuje dijete i, kada je to prikladno i sigurno, roditelja ili drugu skrbničku osobu.

Program se prilagođava dobi i razvojnoj razini djeteta. Može uključivati psihoedukaciju, vještine regulacije emocija, postupno izlaganje, kognitivnu obradu, izradu narativa o traumi i zajedničke susrete s roditeljem ili skrbnikom.

Uključivanje skrbnika ovisi o okolnostima. Ako je skrbnik počinitelj nasilja ili predstavlja izvor opasnosti, njegovo uključivanje ne bi bilo primjereno bez pažljive stručne procjene.

Kako izgleda proces terapije?

Tijek terapije razlikuje se ovisno o odabranom pristupu, simptomima, vrsti traumatskog iskustva i životnim okolnostima osobe. Ipak, često obuhvaća nekoliko povezanih zadataka.

1. Procjena i dogovor o ciljevima

Na početku terapeut procjenjuje simptome, povijest traumatskih iskustava, svakodnevno funkcioniranje, raspoložive izvore podrške i moguće rizike.

Razmatraju se i druga stanja koja mogu utjecati na liječenje, poput depresije, anksioznih poremećaja, problema sa spavanjem ili uporabe psihoaktivnih tvari.

Zajedno s osobom određuju se terapijski ciljevi i objašnjavaju postupci koji bi mogli biti korisni.

2. Priprema za obradu traume

U ovoj se fazi osoba upoznaje s očekivanim reakcijama i načinima upravljanja uznemirenošću. Prema potrebi razvijaju se strategije za regulaciju emocija, prepoznavanje disocijativnih reakcija i vraćanje pažnje na sadašnju okolinu.

Priprema se prilagođava osobi i terapijskom protokolu. Ne postoji univerzalno pravilo da svaka osoba mora proći jednako dugu fazu stabilizacije prije početka obrade traume.

3. Obrada traumatskog iskustva

Središnji dio terapije uključuje postupke određene odabranim pristupom. Osoba može obrađivati sjećanja, preispitivati uvjerenja, postupno se suočavati sa sigurnim podsjetnicima ili primjenjivati druge strukturirane tehnike.

Cilj nije prisiliti osobu da ponovno proživi događaj što intenzivnije. Terapeut prati proces, poštuje dogovorene granice i prilagođava rad kliničkim potrebama.

4. Uključivanje promjena u svakodnevni život

Terapija pomaže osobi primijeniti nova razumijevanja i ponašanja izvan terapijske seanse. To može uključivati povratak aktivnostima koje je izbjegavala, poboljšanje odnosa, postavljanje granica i razvijanje realističnijeg osjećaja vlastite sposobnosti djelovanja.

5. Završetak i praćenje napretka

Na kraju terapije procjenjuju se promjene u simptomima i funkcioniranju. Razmatraju se strategije koje su bile korisne, mogući budući okidači i načini reagiranja ako se simptomi ponovno pojačaju.

Ponekad su potrebni dodatni susreti ili dulje liječenje, osobito ako je osoba doživjela višestruke traume ili ima druge složene teškoće.

Složena trauma i fazni pristupi

Pojam složene traume često se upotrebljava za opisivanje posljedica ponavljanih ili dugotrajnih traumatskih iskustava, posebno kada se ona događaju u odnosima iz kojih je teško pobjeći. Primjeri uključuju dugotrajno zlostavljanje u djetinjstvu, obiteljsko nasilje, zatočeništvo i ponavljano seksualno nasilje.

Složeni posttraumatski stresni poremećaj (složeni PTSP) u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti, 11. reviziji (ICD-11), uključuje simptome PTSP-a i dodatne teškoće u regulaciji emocija, samopoimanju i odnosima s drugima.

Kod nekih osoba s dugotrajnom traumatskom poviješću može biti koristan fazni pristup koji uključuje:

1. **Stabilizaciju i razvoj vještina:** jačanje sigurnosti, regulacije emocija i sposobnosti upravljanja kriznim situacijama.

2. **Obradu traumatskih iskustava:** strukturirani rad na sjećanjima, emocijama i uvjerenjima.

3. **Integraciju i oporavak:** ponovno uključivanje u odnose, aktivnosti i životne ciljeve.

Takav je pristup koristan za određene osobe, ali nije dokazano da je obvezan ili superioran za svakoga s ponavljanim traumatskim iskustvima. Odluka o redoslijedu i trajanju pojedinih faza treba se temeljiti na procjeni, preferencijama osobe i relevantnim dokazima.

Važno je i da složena trauma nije isto što i složeni PTSP. Prvo je širi opis vrste ili obrasca traumatskih iskustava, a drugo je klinička dijagnoza s određenim kriterijima.

Učinkovitost i znanstveni dokazi

Terapije usmjerene na traumu među najbolje su istraženim psihoterapijskim pristupima za liječenje PTSP-a.

Smjernice američkog Ministarstva za pitanja veterana i Ministarstva obrane iz 2023. godine posebno preporučuju terapiju kognitivne obrade (CPT), EMDR i terapiju produljenom izloženošću (PE) za odrasle s PTSP-om. Smjernice Nacionalnog instituta za zdravlje i izvrsnost skrbi Ujedinjenog Kraljevstva (NICE) preporučuju individualnu KBT usmjerenu na traumu, a za odgovarajuće skupine odraslih i EMDR. Svjetska zdravstvena organizacija također prepoznaje KBT usmjerenu na traumu i EMDR kao psihološke intervencije koje treba razmotriti kod odraslih s PTSP-om.

Istraživanja upućuju na to da ovi pristupi mogu smanjiti:

• intenzitet nametljivih sjećanja i noćnih mora;
• izbjegavanje podsjetnika na traumu;
• pretjeranu budnost i druge simptome pobuđenosti;
• negativna uvjerenja, osjećaj krivnje i sram;
• teškoće u svakodnevnom funkcioniranju povezane s PTSP-om.

Ipak, terapijski odgovor nije jednak kod svih osoba. Neki ljudi postižu znatno smanjenje simptoma, neki imaju djelomičnu korist, a drugi trebaju drukčiji pristup, dodatno liječenje ili dulju podršku.

Rezultati istraživanja također ovise o vrsti traume, obilježjima uzorka, usporednom tretmanu, kvaliteti studije i načinu mjerenja ishoda. Dokazi o smanjenju simptoma PTSP-a ne znače automatski da će se jednako poboljšati sva područja života.

Je li jedna terapija najbolja?

Ne postoji dovoljno osnove za tvrdnju da je jedna metoda najbolja za svaku osobu. CPT, PE i EMDR imaju snažnu istraživačku potporu, ali izbor treba uzeti u obzir kliničke potrebe, dostupnost educiranih terapeuta, preferencije osobe i okolnosti liječenja.

Razlike među terapijama ne odnose se samo na tehnike nego i na način strukturiranja susreta, obradu sjećanja i rad s uvjerenjima. Usporedna istraživanja ne pokazuju uvijek jasnu i dosljednu prednost jedne metode pred drugom.

Važno je razlikovati terapije s dobro utvrđenom učinkovitošću za PTSP od metoda koje se reklamiraju kao terapije za traumu, ali nemaju usporedivu razinu znanstvenih dokaza. Samo pozivanje na živčani sustav, tijelo, energiju ili pojam traume nije dokaz da je neki postupak učinkovit.

Ograničenja i mogući rizici

Obrada traumatskih iskustava može izazvati privremeno pojačanje uznemirenosti, intenzivnija sjećanja ili neugodne emocije. Zbog toga je važno da se terapija provodi u odgovarajućem stručnom okviru.

To ne znači da je svaka emocionalna uznemirenost znak štetnog liječenja. Određena razina nelagode može biti očekivana tijekom obrade traumatskih sjećanja. Međutim, izraženo i trajno pogoršanje, ozbiljno narušavanje funkcioniranja ili povećanje rizika zahtijevaju ponovnu procjenu i prilagodbu postupka.

Posebnu pozornost treba posvetiti osobama koje su trenutačno izložene nasilju, imaju ozbiljan rizik od samoozljeđivanja ili samoubojstva, izraženu disocijaciju, aktivne probleme s uporabom psihoaktivnih tvari ili druga stanja koja utječu na sigurnost i mogućnost sudjelovanja u terapiji.

Takve okolnosti ne znače automatski da je terapija usmjerena na traumu nemoguća. Mogu značiti da je potrebno najprije osigurati zaštitu, procijeniti rizike, liječiti povezane teškoće ili prilagoditi način rada.

Nije opravdano pretpostaviti ni da osoba mora detaljno ispričati svaku pojedinost traumatskog događaja kako bi se oporavila. Pojedine metode zahtijevaju strukturiranu obradu sjećanja, ali postupci se razlikuju i ne temelje se svi na istom načinu prisjećanja.

Uloga terapeuta i etička pitanja

Terapija usmjerena na traumu zahtijeva odgovarajuću stručnu osposobljenost, poznavanje odabranog terapijskog protokola i redovitu superviziju.

Terapeut treba poštovati autonomiju osobe, objasniti moguće koristi i rizike te pratiti učinak intervencija. Posebno je važno izbjegavati okrivljavanje osobe za doživljeno nasilje ili sugeriranje da određena reakcija dokazuje da se neki događaj dogodio.

Sjećanja mogu biti složena i promjenjiva, a sugestivna pitanja i neprimjereni postupci mogu utjecati na način na koji osoba tumači prošlost. Zato terapeut ne bi smio nametati unaprijed određeno objašnjenje događaja niti poticati stvaranje sigurnosti u pojedinosti kojih se osoba ne sjeća.

Također je važno razlikovati psihoterapijsku obradu od forenzičkog utvrđivanja činjenica. Cilj psihoterapije jest smanjiti patnju i poboljšati funkcioniranje, a ne dokazati pravnu odgovornost ili rekonstruirati događaj s forenzičkom sigurnošću.

Što vrijedi zapamtiti?

• Terapija usmjerena na traumu obuhvaća skup psihoterapijskih pristupa koji se izravno bave traumatskim iskustvima i njihovim posljedicama.
• Nije isto što i pristup informiran traumom, koji šire naglašava sigurnost, povjerenje, autonomiju i razumijevanje mogućih traumatskih iskustava.
• Među najbolje istraženim pristupima za PTSP nalaze se terapija kognitivne obrade, terapija produljenom izloženošću i EMDR.
• Terapija može uključivati obradu sjećanja, promjenu traumom povezanih uvjerenja, smanjivanje izbjegavanja i razvoj vještina upravljanja uznemirenošću.
• Osoba ne bi trebala biti prisiljavana na detaljno prisjećanje traumatskog događaja. Postupci se provode strukturirano i prilagođavaju njezinim potrebama.
• Složena traumatska povijest ne znači da je određeni fazni pristup nužno najbolji za svakoga. Plan liječenja ovisi o individualnoj procjeni.
• Učinkovitost terapije treba procjenjivati prema simptomima, svakodnevnom funkcioniranju i ciljevima osobe, a ne samo prema tome je li se tijekom liječenja osjećala uznemireno.
• Izbor terapije treba se temeljiti na znanstvenim dokazima, stručnosti terapeuta, kliničkoj procjeni i preferencijama osobe.

Povezane lekcije

• [Posttraumatski stresni poremećaj](/lekcija/posttraumatski-stresni-poremecaj)
• [Trauma i psihičke teškoće](/lekcija/trauma-i-psihicke-teskoce)
• [Kompleksni posttraumatski stresni poremećaj](/lekcija/kompleksni-posttraumatski-stresni-poremecaj)
• [Pamćenje traumatskih iskustava](/lekcija/pamcenje-traumatskih-iskustava)
• [Ograničenja popularnih objašnjenja traume](/lekcija/ogranicenja-popularnih-objasnjenja-traume)

Izvori i literatura

1. American Psychological Association. (2025). *Clinical Practice Guideline for the Treatment of Posttraumatic Stress Disorder (PTSD) in Adults*. American Psychological Association. https://www.apa.org/ptsd-guideline

2. American Psychological Association. (2017). *Clinical Practice Guideline for the Treatment of Posttraumatic Stress Disorder (PTSD) in Adults*. https://www.apa.org/ptsd-guideline

3. Bisson, J. I., Roberts, N. P., Andrew, M., Cooper, R., & Lewis, C. (2013). Psychological therapies for chronic post-traumatic stress disorder (PTSD) in adults. *Cochrane Database of Systematic Reviews*, 2013(12), CD003388. https://doi.org/10.1002/14651858.CD003388.pub4

4. Cloitre, M., Garvert, D. W., Brewin, C. R., Bryant, R. A., & Maercker, A. (2013). Evidence for proposed ICD-11 PTSD and complex PTSD: A latent profile analysis. *European Journal of Psychotraumatology, 4*(1), 20706. https://doi.org/10.3402/ejpt.v4i0.20706

5. Ehlers, A., & Clark, D. M. (2000). A cognitive model of posttraumatic stress disorder. *Behaviour Research and Therapy, 38*(4), 319–345. https://doi.org/10.1016/S0005-7967(99)00123-0

6. Foa, E. B., Hembree, E. A. i Rothbaum, B. O. (2007). *Prolonged Exposure Therapy for PTSD: Emotional Processing of Traumatic Experiences—Therapist Guide*. Oxford University Press.

7. Resick, P. A., Monson, C. M. i Chard, K. M. (2017). *Cognitive Processing Therapy for PTSD: A Comprehensive Manual*. Guilford Press.

8. Shapiro, F. (2018). *Eye Movement Desensitization and Reprocessing (EMDR) Therapy: Basic Principles, Protocols, and Procedures* (3. izd.). Guilford Press.

9. Cohen, J. A., Mannarino, A. P. i Deblinger, E. (2017). *Treating Trauma and Traumatic Grief in Children and Adolescents* (2. izd.). Guilford Press.

10. Schauer, M., Neuner, F. i Elbert, T. (2011). *Narrative Exposure Therapy: A Short-Term Intervention for Traumatic Stress Disorders* (2. izd.). Hogrefe Publishing.

11. National Institute for Health and Care Excellence. (2018). *Post-traumatic stress disorder (NG116): Recommendations*. NICE. https://www.nice.org.uk/guidance/ng116/chapter/recommendations

12. U.S. Department of Veterans Affairs i U.S. Department of Defense. (2023). *Clinical Practice Guideline for Management of Posttraumatic Stress Disorder and Acute Stress Disorder*. https://www.healthquality.va.gov/guidelines/MH/ptsd/

13. World Health Organization. (2013). *Guidelines for the Management of Conditions Specifically Related to Stress*. World Health Organization. https://www.who.int/publications/i/item/9789241505406

14. World Health Organization. (2019). *International Classification of Diseases 11th Revision (ICD-11): Complex post traumatic stress disorder*. World Health Organization. https://icd.who.int/