Teorije objektnih odnosa

Zadnja provjera: listopad 2026.

Uvod

Teorije objektnih odnosa skupina su psihoanalitičkih pristupa koji naglašavaju važnost ranih odnosa s drugim ljudima za razvoj ličnosti, emocionalnog funkcioniranja i kasnijih međuljudskih odnosa. Prema tim teorijama, ljudski psihički razvoj ne pokreću samo nagoni i potreba za zadovoljenjem, nego i temeljna potreba za povezivanjem s drugima. Iskustva s roditeljima i drugim skrbnicima postupno oblikuju unutarnje predodžbe o sebi, drugima i prirodi bliskih odnosa.

Pojam *objekt* u psihoanalitičkoj terminologiji ne označava nužno predmet. Najčešće se odnosi na osobu prema kojoj su usmjereni osjećaji, želje, potrebe ili emocionalna ulaganja. Objekt može biti stvarna osoba, ali i njezina psihička predodžba koja ostaje prisutna u sjećanju i utječe na kasnije doživljavanje odnosa.

Primjerice, dijete koje doživljava skrbnika kao uglavnom dostupnog i utješnog može postupno razviti očekivanje da su bliski odnosi izvor sigurnosti. Ako su iskustva skrbi izrazito nepredvidiva, dijete može razviti drukčija očekivanja, primjerice da se bliskost mora neprestano osiguravati ili da nije sigurno osloniti se na druge. Takvi primjeri ilustriraju teorijske pretpostavke, ali ne znače da rana iskustva jednoznačno određuju kasniji razvoj.

Teorije objektnih odnosa imale su velik utjecaj na razvoj psihodinamske psihoterapije, razumijevanje emocionalnog razvoja i proučavanje odnosa između djeteta i skrbnika. Srodne ideje utjecale su i na teorije privrženosti, premda te teorijske tradicije nisu istovjetne.

Što znači pojam objektnog odnosa?

Objektni odnos označava emocionalno značajnu vezu između osobe i objekta njezinih osjećaja i potreba. U najčešćem značenju riječ je o odnosu prema drugoj osobi, osobito prema roditelju ili skrbniku tijekom ranog razvoja.

Teorije objektnih odnosa pretpostavljaju da dijete ne usvaja samo informacije o tome kako se drugi ljudi ponašaju. Ono postupno oblikuje emocionalne obrasce koji uključuju očekivanja, osjećaje, načine traženja bliskosti i načine reagiranja na odvajanje, frustraciju ili odbacivanje.

U psihoanalitičkom okviru važno je razlikovati stvarnu osobu od njezine internalizirane predodžbe. Dijete može imati stvarnog roditelja koji se ponaša na različite načine, ali postupno oblikuje relativno postojan unutarnji doživljaj roditelja kao zaštitničkog, nedostupnog, prijetećeg ili nepredvidivog.

Takve predodžbe ne moraju biti svjesne niti potpuno odgovarati stvarnom ponašanju druge osobe. One predstavljaju psihički oblik ranijih iskustava, koji može utjecati na to kako pojedinac kasnije tumači tuđe postupke.

Primjerice, odrasla osoba može teško podnositi kašnjenje partnera s odgovorom na poruku. U određenim okolnostima takva reakcija može biti povezana s aktualnim problemom u odnosu, ali može odražavati i ranije naučena očekivanja da će bliska osoba postati nedostupna. Teorije objektnih odnosa usmjeravaju pozornost na način na koji se prošla iskustva mogu povezati sa sadašnjim emocionalnim reakcijama.

Povijesni razvoj teorija objektnih odnosa

Teorije objektnih odnosa razvile su se unutar psihoanalize tijekom prve polovice 20. stoljeća. Njihovi predstavnici nisu oblikovali jednu potpuno jedinstvenu teoriju. Različiti autori naglašavali su različite aspekte razvoja, od ranih odnosa i agresivnih impulsa do integracije slike sebe i drugih te sposobnosti održavanja stabilnih odnosa.

Među najvažnijim predstavnicima nalaze se Melanie Klein, Ronald Fairbairn, Donald Winnicott, Margaret Mahler i Otto Kernberg. Njihove se teorije razlikuju, ali dijele naglasak na važnosti unutarnjih predodžbi odnosa i njihovu utjecaju na psihički razvoj.

Melanie Klein

Melanie Klein jedna je od najutjecajnijih predstavnica ranih teorija objektnih odnosa. U svojem je radu veliku pozornost posvetila emocionalnom životu dojenčeta, nesvjesnim fantazijama i načinu na koji dijete doživljava dobre i loše aspekte odnosa s majkom ili drugim skrbnikom.

Klein je smatrala da se vrlo rano razvijaju složeni emocionalni odnosi prema objektima. U početku dijete, prema njezinu modelu, može doživljavati zadovoljavajuće i frustrirajuće aspekte odnosa kao da pripadaju različitim objektima. Primjerice, iskustvo hranjenja i utjehe može biti povezano s doživljajem dobrog objekta, dok se frustracija ili odsutnost mogu povezati s doživljajem lošeg objekta.

Klein je taj način organizacije iskustva povezala s pojmom **paranoidno-shizoidne pozicije**. Izraz *pozicija* označava organizaciju emocionalnog iskustva i obrana, a ne nužno zasebnu razvojnu fazu koja se jednom završi i više ne pojavljuje.

U kasnijem razvoju, prema Klein, postaje važnija **depresivna pozicija**, u kojoj dijete sve više može doživjeti da pozitivni i negativni aspekti pripadaju istoj osobi. Takva integracija povezana je s ambivalentnošću, brigom za drugoga i mogućnošću osjećaja krivnje zbog vlastite agresivnosti.

Klein je također naglašavala važnost projekcije, introjekcije i projektivne identifikacije. Ti pojmovi opisuju načine na koje se u njezinoj teoriji oblikuju i mijenjaju unutarnji odnosi između sebe i objekata.

Njezini su koncepti imali velik utjecaj na psihoanalitičku teoriju i praksu, ali su neke pretpostavke o vrlo ranom psihičkom životu teško izravno empirijski provjerljive.

Ronald Fairbairn

Ronald Fairbairn razvio je teoriju koja je posebno naglašavala da je čovjek temeljno usmjeren prema odnosima s drugima. Za razliku od modela u kojem su odnosi ponajprije sredstva za zadovoljenje nagonskih potreba, Fairbairn je smatrao da je samo povezivanje s objektom središnja motivacijska potreba.

Prema njegovu pristupu, dijete nastoji održati emocionalnu vezu sa skrbnikom čak i kada je odnos bolan ili nezadovoljavajući. Kada skrbnik nije dostupan ili se ponaša povređujuće, dijete ne mora jednostavno prestati željeti odnos. Umjesto toga, može razviti unutarnje obrasce kojima zadržava vezu s tim objektom.

Fairbairn je opisivao unutarnje strukture povezane s različitim aspektima objektnih odnosa. Njegov model uključuje pojmove poput uzbudljivog objekta i odbacujućeg objekta, koji predstavljaju različite emocionalne aspekte internaliziranih odnosa.

Ovaj pristup pokušava objasniti zašto neki ljudi ponavljaju nezadovoljavajuće obrasce odnosa ili ostaju emocionalno vezani uz osobe koje im ne pružaju sigurnost. Takvo ponašanje ne treba automatski tumačiti kao posljedicu određenog ranog iskustva. Na odnose utječu i sadašnje okolnosti, dostupne mogućnosti, društveni uvjeti i individualne razlike.

Fairbairnov rad pridonio je razvoju relacijskih pristupa u psihoanalizi, koji međuljudske veze smatraju temeljnim dijelom psihičkog života.

Donald Winnicott

Donald Winnicott, britanski pedijatar i psihoanalitičar, posebno je proučavao odnos između djeteta i skrbnika te uvjete koji omogućuju razvoj osjećaja vlastitog identiteta.

Jedan od njegovih najpoznatijih pojmova jest **dovoljno dobra majka**, odnosno dovoljno dobar skrbnik. Tim pojmom nije opisivao savršenstvo roditelja, nego sposobnost skrbnika da u početku dovoljno dobro odgovara na djetetove potrebe, a zatim postupno dopušta i podnosi sve veću djetetovu samostalnost.

Winnicott je smatrao da dijete za razvoj osjećaja sigurnosti treba okolinu koja pruža emocionalnu dostupnost, kontinuitet i zaštitu. Postupno iskustvo manjih frustracija omogućuje mu da razvija sposobnost podnošenja odvajanja i nesavršenosti okoline.

Važan je i njegov pojam **prijelaznog objekta**. To je predmet, primjerice dekica ili plišana igračka, koji djetetu može pružiti osjećaj kontinuiteta i utjehe kada skrbnik nije neposredno prisutan. Prijelazni objekt ima posebno značenje u prijelazu između doživljaja potpune ovisnosti i postupnog razvoja samostalnosti.

Winnicott je razvio i pojmove istinskog i lažnog sebstva. Istinsko sebstvo povezivao je sa spontanim doživljajem vlastitog postojanja i izražavanjem osobnih impulsa, dok je lažno sebstvo opisivao kao organizaciju prilagodbe koja može postati pretjerano dominantna kada dijete mora potiskivati spontanost kako bi održalo odnos sa skrbnikom.

Te pojmove ne treba shvaćati kao jednostavne dijagnostičke kategorije. Winnicottov je pristup utjecao na razumijevanje emocionalne sigurnosti, spontanosti i razvoja identiteta, osobito u psihodinamskoj psihoterapiji.

Margaret Mahler

Margaret Mahler bavila se razvojem djetetova osjećaja zasebnosti i individualnosti. U svojem je modelu opisala proces separacije i individuacije, odnosno postupnog razvoja osjećaja da je dijete zasebna osoba koja istodobno može održavati emocionalnu povezanost sa skrbnikom.

Mahler je predložila razvojni model koji uključuje nekoliko razdoblja, među kojima su simbioza, diferencijacija, vježbanje, ponovno približavanje i uspostavljanje relativno stabilne individualnosti. Njezine su faze bile pokušaj objašnjenja načina na koji dijete razvija granicu između sebe i drugih te uspostavlja ravnotežu između samostalnosti i potrebe za bliskošću.

Posebno je istaknuto razdoblje ponovnog približavanja, kada dijete sve više istražuje okolinu, ali se istodobno može snažnije oslanjati na skrbnika i tražiti potvrdu njegove dostupnosti.

Mahlerin model imao je važan povijesni utjecaj na razvojnu psihoanalizu. Međutim, neke njegove pretpostavke, osobito o ranim fazama razvoja, kasnija su istraživanja preispitivala. Suvremeni pristupi razvoju dojenčadi ne prihvaćaju sve njegove faze kao univerzalno potvrđen slijed.

Otto Kernberg

Otto Kernberg razvio je integrativni pristup koji povezuje teorije objektnih odnosa, teoriju nagona i istraživanja strukture ličnosti. Posebno se bavio načinom na koji se tijekom razvoja organiziraju predodžbe sebe i drugih te kako se one povezuju s emocionalnim stanjima.

Kernberg je naglašavao važnost integracije pozitivnih i negativnih aspekata iskustva. Ako osoba teško povezuje različite emocionalne doživljaje iste osobe, može imati poteškoća u održavanju stabilne i složene slike odnosa.

Primjerice, osoba može nekoga doživljavati kao potpuno dobrog kada se osjeća prihvaćeno, a kao potpuno lošeg kada doživi razočaranje. U Kernbergovu teorijskom okviru takva se podjela može povezati sa slabijom integracijom suprotstavljenih emocionalnih predodžbi.

Kernberg je te procese uključio u svoje razumijevanje organizacije ličnosti i psihopatologije. Njegovi su koncepti osobito utjecali na psihodinamske pristupe liječenju težih teškoća u odnosima i regulaciji emocija.

Ipak, pojedinačni primjer idealizacije ili razočaranja nije dovoljan da bi se zaključilo kako osoba ima određenu strukturu ličnosti. Procjena zahtijeva širi obrazac funkcioniranja, trajanje teškoća i njihovu prisutnost u različitim okolnostima.

Internalizacija odnosa

Jedan od središnjih pojmova teorija objektnih odnosa jest **internalizacija**. Ona označava proces u kojem iskustva s drugim ljudima postaju dio unutarnjeg psihičkog funkcioniranja.

Dijete postupno usvaja očekivanja o tome kako će drugi reagirati na njegove potrebe, kako se izražavaju emocije i što može očekivati od bliskih odnosa. Ta se očekivanja ne pohranjuju nužno kao svjesna sjećanja. Mogu se očitovati kroz emocionalne reakcije, ponašanje i načine tumačenja interpersonalnih situacija.

U psihoanalitičkoj tradiciji često se razlikuju tri povezana aspekta unutarnjeg objektnog odnosa:

Primjerice, dijete koje često doživljava utjehu kada je uznemireno može postupno razviti iskustvo sebe kao osobe čije su potrebe vrijedne pažnje i drugoga kao nekoga kome se može obratiti. U nepovoljnijim okolnostima može razviti drukčija očekivanja.

Takvi obrasci nisu nepromjenjivi. Novi odnosi, razvojne promjene i psihoterapijsko iskustvo mogu pridonijeti promjeni načina na koji osoba doživljava sebe i druge.

Podjela na dobre i loše objekte

U nekim teorijama objektnih odnosa, osobito u radu Melanie Klein, važan je način na koji dijete doživljava pozitivne i negativne aspekte odnosa.

U ranom emocionalnom iskustvu frustracija može biti teško spojiva s osjećajem sigurnosti. Dijete može u određenom trenutku doživljavati skrbnika kao izvor zadovoljstva, a u drugom kao izvor nelagode. Klein je opisivala kako se ti aspekti u ranom psihičkom životu mogu doživljavati odvojeno, a zatim postupno povezivati.

U odrasloj dobi sličan obrazac ponekad se može očitovati kao teškoća u održavanju složene slike druge osobe. Kada se osoba osjeća voljeno, partnera može idealizirati; nakon sukoba može ga doživljavati kao potpuno nepouzdanog ili zlonamjernog.

U suvremenom jeziku takva se pojava ponekad opisuje kao crno-bijelo mišljenje ili polarizirano doživljavanje odnosa. Ti pojmovi nisu potpuno istovjetni, a sličan obrazac ne mora nužno potjecati iz ranih objektnih odnosa.

Sposobnost integracije znači da osoba može istodobno prepoznati pozitivne i negativne osobine druge osobe. Netko može biti brižan i istodobno pogriješiti; odnos može biti vrijedan, a da ipak sadrži ozbiljne probleme. Takvo razumijevanje ne znači opravdavanje štetnog ponašanja, nego sposobnost razlikovanja složenih aspekata odnosa.

Projekcija, introjekcija i projektivna identifikacija

Teorije objektnih odnosa posebnu pozornost posvećuju procesima kojima osoba organizira i doživljava unutarnje iskustvo u odnosu na druge.

Projekcija

Projekcija je obrambeni mehanizam kojim osoba vlastite osjećaje, impulse ili osobine pripisuje drugome. Primjerice, netko tko osjeća snažnu ljutnju može drugu osobu doživljavati kao izrazito neprijateljsku, čak i kada za takav zaključak nema dovoljno dokaza.

Međutim, nije svaka procjena tuđih osjećaja projekcija. Druga osoba doista može biti ljuta ili neprijateljski raspoložena. Za razumijevanje situacije potrebno je razmotriti ponašanje, kontekst i druge moguće interpretacije.

Introjekcija

Introjekcija označava proces usvajanja određenih obilježja, pravila ili emocionalnih obrazaca povezanih s drugom osobom. U psihoanalitičkoj tradiciji taj se pojam upotrebljava za opisivanje načina na koji odnos prema vanjskom objektu postaje dio unutarnjeg psihičkog svijeta.

Primjerice, osoba koja je odrasla uz izrazito kritičnog skrbnika može razviti unutarnji obrazac samokritike. I nakon što skrbnik više nije prisutan, osoba može nastaviti procjenjivati sebe kroz stroge standarde.

Takav razvoj nije automatski niti se može zaključiti samo iz samokritičnog ponašanja. Na samoprocjenu utječu brojna iskustva i osobine pojedinca.

Projektivna identifikacija

Projektivna identifikacija složeniji je pojam koji je u psihoanalizu uvela Melanie Klein. U njezinoj teoriji odnosi se na proces u kojem se neprihvatljivi dijelovi vlastitog iskustva fantazijski smještaju u objekt, uz poseban način doživljavanja ili povezivanja s tim objektom.

Kasniji psihoanalitički autori proširili su pojam i na interpersonalne procese u kojima jedna osoba svojim ponašanjem može poticati određene reakcije druge osobe. Primjerice, osoba koja očekuje odbacivanje može se ponašati izrazito zahtjevno ili nepovjerljivo, čime otežava odnos i pridonosi udaljavanju druge osobe. U takvoj dinamici početno očekivanje može djelomično pridonijeti ishodu kojeg se osoba bojala.

To je samo jedan mogući način razumijevanja takvog obrasca, a ne dokaz da je osoba nesvjesno proizvela tuđu reakciju. Odgovornost za ponašanje druge osobe ne može se jednostavno pripisati onome tko je izazvao nelagodu ili sukob.

Projektivna identifikacija ostaje teorijski složen pojam, a njegovo značenje razlikuje se među psihoanalitičkim autorima. Zato ga treba upotrebljavati precizno i ne izjednačavati ga sa svakim slučajem međusobnog emocionalnog utjecaja.

Teorije objektnih odnosa i privrženost

Teorije objektnih odnosa i teorija privrženosti dijele zanimanje za rane odnose, emocionalnu sigurnost i očekivanja koja pojedinac razvija u odnosima s važnim osobama. Ipak, razlikuju se po svojim teorijskim polazištima i metodama.

John Bowlby razvio je teoriju privrženosti, prema kojoj je traženje blizine skrbnika važan dio biološki utemeljenog sustava ponašanja. Skrbnik koji je dostupan i odgovara na djetetove potrebe može pridonijeti razvoju osjećaja sigurnosti, dok iskustva nedosljedne ili nedostupne skrbi mogu utjecati na obrasce traženja bliskosti.

Mary Ainsworth i njezini suradnici razvili su istraživačke postupke za proučavanje obrazaca privrženosti, uključujući poznati postupak nepoznate situacije. Takva istraživanja omogućila su sustavnije empirijsko proučavanje ponašanja djece u situacijama odvajanja i ponovnog susreta sa skrbnikom.

Teorije objektnih odnosa, nasuprot tome, često se više usredotočuju na nesvjesne fantazije, unutarnje predodžbe objekata, obrane i organizaciju psihičkog svijeta.

Oba pristupa naglašavaju važnost ranih odnosa, ali teorija privrženosti razvila je zasebnu istraživačku tradiciju s jasno određenim metodama promatranja i provjere hipoteza. Nalazi istraživanja privrženosti zato se ne mogu automatski smatrati potvrdom svih pretpostavki psihoanalitičkih teorija objektnih odnosa.

Ponavljanje obrazaca u odraslim odnosima

Teorije objektnih odnosa pomažu objasniti zašto se određeni obrasci odnosa mogu ponavljati i nakon što se promijene okolnosti ili osobe s kojima pojedinac ulazi u odnos.

Osoba koja očekuje emocionalnu nedostupnost može biti posebno osjetljiva na znakove udaljavanja. Dvosmislene situacije može tumačiti kao odbacivanje, reagirati povlačenjem ili pojačanim traženjem potvrde te time dodatno opteretiti odnos.

Druga osoba može očekivati kritiku i reagirati obrambeno čak i kada druga strana pokušava dati dobronamjernu povratnu informaciju. Treća može idealizirati partnera na početku odnosa, a zatim ga doživjeti kao potpuno lošeg kada se pojave neslaganja.

Takvi obrasci mogu se razumjeti kao rezultat kombinacije ranijih iskustava, sadašnjih očekivanja, emocionalnih reakcija i ponašanja obiju osoba. Ne treba pretpostaviti da svaki problem u odnosu potječe iz djetinjstva niti da su svi odnosi samo ponavljanje ranih iskustava.

Važno je istražiti i aktualnu kvalitetu odnosa. Nepovjerenje može biti povezano s ranijim iskustvima, ali može biti i razuman odgovor na stvarnu nepouzdanost druge osobe. Psihološko razumijevanje ne bi smjelo dovesti do toga da se stvarni problemi zanemaruju ili da se odgovornost za tuđe štetno ponašanje prebacuje na osobu koja ga doživljava.

Teorije objektnih odnosa u psihoterapiji

U psihodinamskoj psihoterapiji teorije objektnih odnosa služe kao okvir za razumijevanje načina na koji osoba doživljava sebe, terapeuta i druge važne ljude.

Tijekom terapije mogu se pojaviti obrasci koji podsjećaju na ranije odnose. Osoba može očekivati kritiku, bojati se napuštanja, nastojati zadovoljiti terapeuta ili se povlačiti kada osjeti da je pogrešno shvaćena.

Takvi se obrasci mogu istraživati u terapijskom odnosu, ali terapeut ne bi trebao unaprijed pretpostaviti da svaka reakcija proizlazi iz prošlosti. Ponekad je reakcija povezana s načinom na koji je terapeut doista postupio ili s aktualnim nesporazumom.

Cilj je zajednički istražiti značenje emocionalnih reakcija i načine na koje one utječu na odnos. Terapeut može pomoći osobi da prepozna ponavljajuća očekivanja, razmotri alternativna tumačenja i razvije fleksibilnije načine reagiranja.

U nekim psihodinamskim pristupima naglasak je na integraciji proturječnih predodžbi sebe i drugih, boljem podnošenju ambivalentnosti i razvoju stabilnijeg osjećaja identiteta. Drugi pristupi više se usredotočuju na iskustvo sigurnog odnosa i mogućnost novih emocionalnih iskustava.

Učinak terapije ne treba pripisivati samo jednom teorijskom mehanizmu. Psihoterapijski ishodi ovise o više čimbenika, uključujući prirodu teškoća, kvalitetu terapijskog odnosa, primijenjeni pristup i okolnosti života osobe.

Ograničenja i kritike teorija objektnih odnosa

Teorije objektnih odnosa značajno su pridonijele razvoju psihodinamskog razumijevanja ličnosti i odnosa, ali imaju i ograničenja.

**Prvo, neke je teorijske tvrdnje teško empirijski provjeriti.** Pojmovi poput nesvjesnih fantazija, unutarnjih objekata i projektivne identifikacije mogu imati različita značenja među autorima. Zbog toga ih nije uvijek jednostavno operacionalizirati i pouzdano mjeriti.

**Drugo, postoji rizik pretjeranog naglašavanja ranog djetinjstva.** Rani odnosi mogu biti važni, ali razvoj ostaje otvoren promjenama. Kasniji odnosi, društvene okolnosti, temperament, učenje i drugi čimbenici također utječu na psihičko funkcioniranje.

**Treće, tumačenja mogu biti podložna subjektivnosti.** Promatrač može zaključiti da određeno ponašanje odražava unutarnji objekt ili nesvjesni konflikt, iako postoje jednostavnija objašnjenja. Takva tumačenja treba promatrati kao hipoteze koje je potrebno razmotriti u kontekstu, a ne kao činjenice koje se mogu zaključiti iz jednog postupka.

**Četvrto, teorije objektnih odnosa nisu jedinstven sustav.** Klein, Fairbairn, Winnicott, Mahler i Kernberg nisu zagovarali potpuno jednake pretpostavke. Njihove se teorije razlikuju u razumijevanju ranog razvoja, agresije, odnosa, obrana i strukture ličnosti.

**Peto, teorijske pojmove ne treba upotrebljavati za neformalno dijagnosticiranje drugih.** Činjenica da osoba reagira povlačenjem, idealizira partnera ili se boji odbacivanja nije dovoljna da bi se utvrdio određeni psihodinamski obrazac ili poremećaj ličnosti.

Najkorisniji doprinos teorija objektnih odnosa jest naglašavanje činjenice da se emocionalno funkcioniranje razvija u odnosima i da ranija iskustva mogu utjecati na očekivanja i ponašanje. Taj doprinos treba povezivati s drugim psihološkim pristupima i kritički razmatrati u svjetlu empirijskih dokaza.

Što vrijedi zapamtiti?

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Klein, M. (1946). Notes on some schizoid mechanisms. *The International Journal of Psycho-Analysis*, 27, 99–110.

2. Klein, M. (1935). A contribution to the psychogenesis of manic-depressive states. *The International Journal of Psycho-Analysis*, 16, 145–174.

3. Fairbairn, W. R. D. (1952). *Psychoanalytic Studies of the Personality*. London: Tavistock Publications.

4. Winnicott, D. W. (1953). Transitional objects and transitional phenomena—A study of the first not-me possession. *The International Journal of Psycho-Analysis*, 34, 89–97.

5. Winnicott, D. W. (1960). Ego distortion in terms of true and false self. U: D. W. Winnicott, *The Maturational Processes and the Facilitating Environment: Studies in the Theory of Emotional Development*. London: Hogarth Press, 1965, str. 140–152.

6. Mahler, M. S., Pine, F., & Bergman, A. (1975). *The Psychological Birth of the Human Infant: Symbiosis and Individuation*. New York: Basic Books.

7. Kernberg, O. F. (1975). *Borderline Conditions and Pathological Narcissism*. New York: Jason Aronson.

8. Kernberg, O. F. (1984). *Severe Personality Disorders: Psychotherapeutic Strategies*. New Haven: Yale University Press.

9. Bowlby, J. (1969). *Attachment and Loss: Vol. 1. Attachment*. Basic Books.

10. Ainsworth, M. D. S., Blehar, M. C., Waters, E. i Wall, S. (1978). *Patterns of Attachment: A Psychological Study of the Strange Situation*. Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum Associates.