Teorija samoodređenja

Zadnja provjera: listopad 2026.

Uvod

Teorija samoodređenja (*Self-Determination Theory*, SDT) jedna je od najutjecajnijih suvremenih teorija motivacije. Razvili su je psiholozi Edward L. Deci i Richard M. Ryan, a njezina je glavna ideja da motivacija ne ovisi samo o tome koliko snažno nešto želimo, nego i o tome **zbog čega djelujemo, koliko svoje postupke doživljavamo kao vlastiti izbor i jesu li zadovoljene naše temeljne psihološke potrebe**.

Prema teoriji samoodređenja, ljudi imaju prirodnu sklonost učenju, istraživanju, razvoju sposobnosti i povezivanju s drugima. Međutim, ta se sklonost ne ostvaruje uvijek jednako. Okruženje koje podržava autonomiju, kompetentnost i povezanost može olakšati razvoj motivacije i psihološke dobrobiti, dok pretjerana kontrola, ponižavanje ili nedostatak podrške mogu otežati te procese.

Teorija se primjenjuje u proučavanju obrazovanja, rada, sporta, zdravlja, međuljudskih odnosa i osobnog razvoja. Pomaže objasniti zašto dvije osobe mogu obavljati istu aktivnost, a pritom imati potpuno različit odnos prema njoj.

Primjerice, dvije osobe mogu redovito vježbati. Jedna to čini zato što uživa u kretanju i osjeća da time brine o sebi. Druga vježba zato što se boji osude zbog izgleda. Iako se ponašanje izvana može činiti jednakim, razlozi za djelovanje i subjektivno iskustvo mogu biti vrlo različiti.

Teorija samoodređenja usredotočuje se upravo na takve razlike.

Što je teorija samoodređenja?

Teorija samoodređenja obuhvaća skup povezanih teorijskih modela koji objašnjavaju motivaciju, razvoj osobnosti, internalizaciju vrijednosti i ulogu društvenog okruženja u psihološkom funkcioniranju.

Njezin naziv naglašava važnost samoodređenja, odnosno mogućnosti da osoba svoje ponašanje doživljava kao voljno i usklađeno s vlastitim razlozima.

Samoodređenje ne znači da osoba mora biti potpuno neovisna o drugima, da mora sama donositi svaku odluku ili da ne smije imati obveze. Osoba može prihvatiti pravilo, ispunjavati zahtjev ili raditi nešto što nije sama odabrala, a ipak razumjeti njegovu svrhu i osobno prihvaćati razlog za djelovanje.

Primjerice, student možda ne voli svaki predmet koji mora položiti, ali razumije da je određeno znanje važno za njegovo buduće zanimanje. Ako uči zato što je prihvatio važnost tog cilja, njegova motivacija može biti autonomnija nego kada uči isključivo zbog straha od kazne.

Teorija samoodređenja razlikuje nekoliko pitanja:

Jedan od ključnih doprinosa teorije jest naglasak da snažna motivacija nije nužno jednako kvalitetna u svim okolnostima. Osoba može ulagati mnogo truda, ali pritom osjećati snažan pritisak, strah od neuspjeha ili potrebu za stalnim dokazivanjem.

Tri temeljne psihološke potrebe

Prema teoriji samoodređenja, tri su osnovne psihološke potrebe posebno važne za motivaciju i psihološko funkcioniranje:

1. autonomija;

2. kompetentnost;

3. povezanost.

One se ne odnose samo na ono što osoba želi nego i na psihološke uvjete koji podržavaju njezino djelovanje, učenje i razvoj.

1. Autonomija

Autonomija je potreba za doživljajem da naše ponašanje proizlazi iz vlastite volje i da razumijemo ili prihvaćamo razloge zbog kojih nešto činimo.

Autonomija nije isto što i neovisnost. Osoba može tražiti pomoć, slijediti stručne preporuke ili ispunjavati obveze, a ipak doživljavati autonomiju ako te postupke smatra smislenima i prihvaća ih kao svoje odluke.

Primjerice, osoba može odlučiti redovito uzimati vrijeme za odmor jer prepoznaje da joj je potreban za zdravlje i dobro funkcioniranje. Iako se pridržava određene rutine, ne doživljava je nužno kao nametnutu obvezu.

Nasuprot tome, osoba može obavljati isti postupak zbog straha od kritike ili osjećaja da nema pravo odbiti zahtjev.

Što podržava autonomiju?

Autonomiju mogu podržati:

Podrška autonomiji ne znači odsutnost granica. Roditelji, nastavnici, voditelji i druge odgovorne osobe mogu postavljati jasne zahtjeve, a istodobno objasniti njihovu svrhu i uvažiti perspektivu osobe na koju se zahtjevi odnose.

2. Kompetentnost

Kompetentnost je potreba za osjećajem da možemo učinkovito djelovati, razvijati vještine i ostvarivati rezultate u interakciji s okruženjem.

Osoba želi osjetiti da njezino djelovanje ima smisla, da može napredovati i da su izazovi barem djelomično savladivi.

Primjerice, početnik koji uči strani jezik može se osjećati obeshrabreno ako stalno dobiva preteške zadatke. Ako su zadaci primjereno zahtjevni, a napredak vidljiv, vjerojatnije je da će razvijati osjećaj kompetentnosti.

Kompetentnost ne znači da osoba mora biti uspješna u svemu ili da nikada ne smije pogriješiti. Pogreške mogu biti važan dio učenja kada osoba dobiva korisne povratne informacije i ima mogućnost pokušati ponovno.

Što podržava kompetentnost?

Osjećaj kompetentnosti mogu podržati:

Povratne informacije posebno su korisne kada osobi pomažu razumjeti što je učinila dobro i što može poboljšati. Puko vrednovanje bez objašnjenja ne mora pružiti jednaku podršku učenju.

3. Povezanost

Povezanost je potreba za osjećajem bliskosti, prihvaćenosti i pripadnosti drugim ljudima.

Ljudi često lakše uče, surađuju i ustraju kada osjećaju da su dio odnosa ili zajednice u kojoj ih drugi uvažavaju.

Primjerice, učenik može biti motiviraniji sudjelovati u nastavi ako osjeća da ga nastavnik poštuje i da se njegove pogreške neće koristiti za ponižavanje. Zaposlenik može biti angažiraniji kada osjeća da pripada timu i da se njegov doprinos cijeni.

Povezanost ne znači potrebu za stalnim društvom niti ovisnost o odobravanju drugih. Osoba može uživati u samoći i istodobno imati zadovoljavajuće odnose.

Što podržava povezanost?

Povezanost mogu podržati:

Povezanost je posebno važna u okruženjima u kojima osoba mora učiti, prilagođavati se ili se suočavati s izazovima.

Unutarnja i vanjska motivacija prema teoriji samoodređenja

Teorija samoodređenja razlikuje unutarnju motivaciju od različitih oblika vanjske motivacije, ali pritom vanjsku motivaciju ne tretira kao jedinstvenu kategoriju.

Unutarnja motivacija postoji kada aktivnost obavljamo zbog interesa ili zadovoljstva koje sama aktivnost pruža.

Vanjska motivacija postoji kada aktivnost obavljamo radi ishoda koji je od nje odvojen. Međutim, razlog za djelovanje može biti više ili manje osobno prihvaćen.

Unutarnja motivacija

Primjer unutarnje motivacije jest osoba koja proučava psihologiju zato što je zanima kako nastaju emocije, kako ljudi uče i zašto se ponašaju na određene načine.

Sama aktivnost pruža joj intelektualno zadovoljstvo.

Unutarnja motivacija često je povezana s istraživanjem, znatiželjom i angažiranošću, ali nije nužna za svako korisno ponašanje. Mnoge važne aktivnosti ne postaju nam same po sebi zanimljive.

Vanjska motivacija

Osoba može obavljati aktivnost zbog različitih vanjskih razloga.

Primjerice, netko može učiti:

Sve navedeno može uključivati vanjsku motivaciju, ali se razlozi bitno razlikuju prema stupnju osobnog prihvaćanja.

Kontinuum vanjske motivacije

Teorija samoodređenja opisuje različite oblike regulacije ponašanja, od snažno kontroliranih do autonomnijih.

1. Vanjska regulacija

Osoba djeluje zbog nagrade, kazne ili izravnog vanjskog zahtjeva.

**Primjer:** Učenik uči samo zato što će u suprotnom biti kažnjen.

Ponašanje ovisi o vanjskoj posljedici, a osoba ne mora prihvaćati vrijednost same aktivnosti.

2. Introjektirana regulacija

Osoba djeluje zbog unutarnjeg pritiska, primjerice krivnje, srama, ponosa koji ovisi o uspjehu ili potrebe da dokaže vlastitu vrijednost.

**Primjer:** Osoba radi prekovremeno jer bi se osjećala bezvrijedno kada bi odbila dodatni zadatak.

Pritisak više ne mora dolaziti izravno od druge osobe. Može postati dio načina na koji osoba procjenjuje samu sebe.

Ipak, takva regulacija nije potpuno autonomna jer ponašanje i dalje pokreće pritisak koji osoba osjeća.

3. Identificirana regulacija

Osoba razumije važnost aktivnosti i prihvaća njezinu vrijednost.

**Primjer:** Student uči statistiku jer razumije da mu je potrebna za budući istraživački rad, iako mu sama statistika nije posebno zanimljiva.

Aktivnost nije nužno ugodna, ali osoba ima osobno prihvaćen razlog za njezino obavljanje.

4. Integrirana regulacija

Osoba je vrijednost aktivnosti uskladila sa svojim širim vrijednostima i osjećajem identiteta.

**Primjer:** Osoba kojoj je zdravlje važna životna vrijednost redovito vježba jer kretanje smatra dijelom načina života koji želi održavati.

Integrirana regulacija najautonomniji je oblik vanjske motivacije u ovom kontinuumu. Ipak, aktivnost se i dalje obavlja zbog vrijednosti ili ishoda odvojenog od samog uživanja u aktivnosti, pa se ne smatra unutarnjom motivacijom.

5. Unutarnja motivacija

Osoba sudjeluje u aktivnosti zato što joj je sama aktivnost zanimljiva ili ugodna.

**Primjer:** Osoba svira instrument jer uživa u glazbi i samom procesu sviranja.

Unutarnja motivacija nije jednostavno posljednji stupanj vanjske motivacije. Ona se razlikuje po tome što je aktivnost sama po sebi izvor interesa ili zadovoljstva.

Kako razumjeti kontinuum?

Zamislimo osobu koja redovito trči.

U stvarnosti se ti razlozi mogu istodobno pojavljivati. Osoba može uživati u trčanju, smatrati ga važnim za zdravlje i istodobno željeti ostvariti određeni sportski rezultat.

Kontinuum zato nije nužno slijed kroz koji svaka osoba mora proći. On je okvir za razumijevanje različitih razloga zbog kojih ljudi djeluju.

Internalizacija: kako vanjski zahtjevi postaju osobno prihvaćeni?

**Internalizacija** je proces u kojem osoba postupno prihvaća pravila, vrijednosti ili razloge za djelovanje koji su u početku dolazili izvan nje.

Primjerice, dijete može u početku pospremati sobu samo zato što to roditelji zahtijevaju. S vremenom može razumjeti da uredan prostor olakšava svakodnevno funkcioniranje i početi pospremati zato što to smatra korisnim.

Internalizacija ne znači da će osoba nužno zavoljeti samu aktivnost. Može je prihvatiti kao važnu iako joj nije osobito ugodna.

Na proces internalizacije mogu utjecati:

Okruženje koje pruža razloge i podršku može olakšati prihvaćanje pravila. Nasuprot tome, pretjerana kontrola može potaknuti poslušnost bez stvarnog prihvaćanja.

Uloga društvenog okruženja

Teorija samoodređenja naglašava da motivacija nije samo osobina pojedinca. Na nju utječu i uvjeti u kojima osoba djeluje.

Ista osoba može pokazivati različitu motivaciju u različitim okruženjima.

Primjerice, zaposlenik može biti znatiželjan i angažiran kada ima priliku predlagati rješenja, učiti i dobivati korisne povratne informacije. U okruženju u kojem se svaka pogreška kažnjava, a odluke donose bez objašnjenja, može početi raditi samo ono što se od njega izravno zahtijeva.

To ne znači da je svaki zahtjev štetan niti da svaka mogućnost izbora automatski povećava motivaciju. Važno je kako se zahtjevi postavljaju, koliko su razumljivi i kakav odnos osoba ima prema njima.

Podrška autonomiji

Podrška autonomiji uključuje uvažavanje perspektive osobe, pružanje smislenih razloga i omogućavanje izbora kada je to moguće.

Primjerice, nastavnik može učenicima objasniti zašto je određena vještina važna, ponuditi izbor između nekoliko zadataka i dopustiti pitanja o načinu rada.

Kontrolirajuće okruženje

Kontrolirajuće okruženje koristi pritisak, prijetnje, uvjetovano odobravanje ili pretjerano nadziranje kako bi usmjerilo ponašanje.

Takav pristup može kratkoročno povećati poslušnost ili izvršavanje zadataka, ali može otežati doživljaj autonomije i osobnog prihvaćanja aktivnosti.

Učinak ovisi o kontekstu. Jasna pravila i nadzor mogu biti potrebni zbog sigurnosti ili odgovornosti, ali se mogu provoditi na način koji istodobno poštuje osobu i objašnjava svrhu zahtjeva.

Teorija samoodređenja u obrazovanju

Obrazovanje je jedno od najvažnijih područja primjene teorije samoodređenja.

Učenici i studenti mogu učiti zbog znatiželje, osobno prihvaćenih ciljeva, ocjena, roditeljskih očekivanja ili straha od neuspjeha.

Prema teoriji, za kvalitetu motivacije važno je da obrazovno okruženje podržava autonomiju, kompetentnost i povezanost.

Autonomija u učenju

Učenici mogu biti motiviraniji kada razumiju smisao gradiva i imaju određenu mogućnost izbora u načinu učenja.

To ne znači da trebaju sami određivati svaki sadržaj ili izbjegavati zahtjevne zadatke. Nastavnici i dalje imaju odgovornost za obrazovne ciljeve, ali ih mogu ostvarivati uz objašnjenje i uvažavanje perspektive učenika.

Kompetentnost u učenju

Učenicima pomažu zadaci koji su dovoljno zahtjevni da potiču napredak, ali nisu toliko teški da stalno izazivaju osjećaj neuspjeha.

Korisne su povratne informacije koje objašnjavaju što je dobro napravljeno, gdje je nastala pogreška i kako se može ispraviti.

Povezanost u učenju

Osjećaj da su nastavnici i vršnjaci dostupni za podršku može olakšati uključivanje u nastavu, postavljanje pitanja i suočavanje s pogreškama.

Učenik koji se boji ponižavanja može skrivati teškoće umjesto da zatraži pomoć.

Uloga ocjena i nagrada

Ocjene mogu pružiti informacije o postignuću, ali njihov učinak na motivaciju ovisi o načinu na koji se koriste i doživljavaju.

Ako učenik ocjene doživljava prvenstveno kao prijetnju ili mjerilo osobne vrijednosti, može razviti snažno kontroliranu motivaciju. Ako povratne informacije pomažu razumjeti napredak i područja koja treba poboljšati, mogu podržati osjećaj kompetentnosti.

Teorija samoodređenja ne zahtijeva ukidanje ocjena, pravila ili očekivanja. Naglašava važnost načina na koji obrazovni sustav organizira učenje i komunicira zahtjeve.

Teorija samoodređenja na poslu

Na radnom mjestu motivacija ovisi o plaći, sigurnosti zaposlenja, uvjetima rada, odnosima, mogućnostima napredovanja i osobnom značenju posla.

Teorija samoodređenja pomaže razlikovati zaposlenika koji radi samo kako bi izbjegao kaznu od zaposlenika koji razumije svrhu svojeg rada i prihvaća njegove ciljeve.

Podrška autonomiji, kompetentnosti i povezanosti može pridonijeti kvalitetnijem radnom iskustvu.

Primjerice, zaposleniku može pomoći:

Plaća i drugi materijalni uvjeti i dalje su važni. Teorija ne tvrdi da ih unutarnji interes može zamijeniti niti da bi ljudi trebali raditi bez odgovarajuće naknade.

Pitanje je kako materijalni uvjeti i način organizacije rada djeluju zajedno s psihološkim potrebama.

Teorija samoodređenja u zdravlju i promjeni navika

Promjena ponašanja povezana sa zdravljem često zahtijeva dugoročnu ustrajnost.

Osoba može početi vježbati, mijenjati prehranu ili slijediti zdravstvene preporuke zbog vanjskog zahtjeva. Dugoročno održavanje ponašanja može biti lakše kada osoba razumije njegovu svrhu i prihvaća ga kao važan dio vlastitih ciljeva.

Primjerice, osoba može početi hodati svakodnevno zato što joj je liječnik preporučio više kretanja. Ako s vremenom prepozna da joj hodanje pomaže u svakodnevnom funkcioniranju i smatra ga važnim za zdravlje, ponašanje može postati autonomnije motivirano.

To ne znači da mora zavoljeti hodanje. Dovoljno je da ga smatra smislenim i da ga može uklopiti u svoj život.

U zdravstvenom kontekstu važno je izbjeći okrivljavanje osobe ako joj je teško promijeniti ponašanje. Motivacija ovisi i o financijskim mogućnostima, fizičkom zdravlju, vremenu, sigurnosti okruženja, dostupnosti podrške i drugim životnim uvjetima.

Teorija samoodređenja u bliskim odnosima

U bliskim odnosima teorija samoodređenja naglašava važnost autonomije, kompetentnosti i povezanosti.

Zadovoljenje tih potreba može biti povezano s većim osjećajem dobrobiti i kvalitetnijim odnosima.

Autonomija u odnosima

Autonomija u odnosu znači da osoba može izraziti vlastite potrebe, mišljenja i granice bez pretjeranog pritiska da postane ono što druga osoba želi.

Ne znači da partneri moraju uvijek djelovati odvojeno. Mogu zajednički donositi odluke, prilagođavati se i preuzimati obveze, a da pritom zadrže osjećaj vlastitog izbora.

Povezanost i prihvaćenost

Osjećaj bliskosti uključuje doživljaj da smo drugoj osobi važni, da nas pokušava razumjeti i da možemo računati na određenu razinu podrške.

Povezanost ne zahtijeva potpuno slaganje. Moguće je biti blizak s nekim i istodobno imati različite potrebe, vrijednosti ili mišljenja.

Kompetentnost u odnosima

U odnosima se kompetentnost može očitovati kroz osjećaj da možemo komunicirati, rješavati probleme i sudjelovati u odnosu na način koji nam je važan.

To ne znači da moramo uvijek uspješno riješiti svaki sukob. Važno je imati mogućnost učiti, pokušavati i razvijati vještine potrebne za odnos.

Podrška nije kontrola

Pomoć i briga mogu podržavati autonomiju kada uvažavaju perspektivu druge osobe. Međutim, ista se briga može doživjeti kao kontrola ako se koristi za nametanje odluka ili ograničavanje izbora.

Primjerice, reći „Brinem se zbog toga što malo spavaš; želiš li razgovarati o tome kako si organizirati vrijeme?” razlikuje se od poruke „Moraš živjeti onako kako ti ja kažem jer znam što je najbolje za tebe.”

Što se događa kada psihološke potrebe nisu zadovoljene?

Prema teoriji samoodređenja, trajno osujećivanje osnovnih psiholoških potreba može biti povezano s poteškoćama u motivaciji i dobrobiti.

Osujećena autonomija

Osoba može osjećati da nema pravo birati, izražavati mišljenje ili djelovati u skladu s vlastitim vrijednostima.

To može biti povezano s osjećajem pritiska, otporom, povlačenjem ili obavljanjem aktivnosti samo zato što se to zahtijeva.

Osujećena kompetentnost

Osoba može osjećati da ne može uspješno djelovati, da ne napreduje ili da njezin trud nema učinka.

To može smanjiti spremnost na pokušavanje, osobito ako se pogreške stalno kažnjavaju, a prilike za učenje izostaju.

Osujećena povezanost

Osoba može osjećati da nije prihvaćena, da ne pripada zajednici ili da nema dostupnu podršku.

Takav doživljaj može biti povezan s povlačenjem, smanjenom angažiranošću ili teškoćama u održavanju odnosa.

Ipak, nezadovoljena potreba ne dovodi nužno do istog ishoda kod svih ljudi. Učinak ovisi o trajanju i intenzitetu iskustva, drugim izvorima podrške, osobnim okolnostima i mogućnostima promjene.

Može li se ponašanje održavati bez unutarnje motivacije?

Može. Teorija samoodređenja ne tvrdi da svaka važna aktivnost mora biti ugodna ili da se dugoročno možemo oslanjati isključivo na unutarnju motivaciju.

Ljudi često obavljaju aktivnosti zato što ih smatraju važnima, čak i kada u njima ne uživaju.

Primjerice, osoba može:

U takvim slučajevima ponašanje može biti autonomno motivirano iako sama aktivnost nije izvor zadovoljstva.

To je važna razlika između uživanja u aktivnosti i prihvaćanja razloga zbog kojeg je obavljamo.

Ograničenja i znanstvena rasprava

Teorija samoodređenja ima opsežnu istraživačku literaturu i primjenjuje se u različitim područjima. Ipak, kao i druge psihološke teorije, ima ograničenja i pitanja koja se nastavljaju istraživati.

Mjerenje psiholoških potreba

Autonomija, kompetentnost i povezanost procjenjuju se različitim upitnicima i metodama. Rezultati ovise o kvaliteti mjerenja, kontekstu i načinu na koji su pojmovi operacionalizirani.

Važno je razlikovati subjektivni osjećaj zadovoljenosti potrebe od vanjskih pokazatelja ponašanja ili uspjeha.

Kulturni kontekst

Teorija pretpostavlja široku važnost osnovnih psiholoških potreba, ali se načini njihova izražavanja mogu razlikovati među kulturama i društvenim okruženjima.

Autonomija ne mora značiti individualizam ili djelovanje bez obzira na druge. Osoba može autonomno prihvaćati obiteljske i društvene obveze ako ih doživljava kao smislene i usklađene sa svojim vrijednostima.

Različiti oblici motivacije

Unutarnja i vanjska motivacija često se pojavljuju istodobno. Razvrstavanje ponašanja u jednu kategoriju može prikriti složenost stvarnih motiva.

Zato je korisno proučavati razloge za djelovanje, a ne samo promatrati ponašanje izvana.

Uzročnost

Istraživanja mogu pokazati povezanost između zadovoljenja psiholoških potreba, motivacije i dobrobiti, ali ne podupire svaka studija jednako snažne uzročne zaključke.

Moguće je i da kvalitetnija motivacija pridonosi boljem funkcioniranju, dok uspjeh, sigurnost i kvalitetni odnosi istodobno olakšavaju zadovoljenje psiholoških potreba.

Primjena u stvarnom okruženju

Strategije koje podržavaju autonomiju, kompetentnost i povezanost treba prilagoditi okolnostima. U nekim situacijama postoje strogi sigurnosni zahtjevi ili ograničene mogućnosti izbora.

Podrška autonomiji ne znači uklanjanje svih pravila, nego nastojanje da se nužni zahtjevi provode uz jasno objašnjenje, poštovanje i uvažavanje perspektive osobe.

Praktična vježba: analiza vlastite motivacije

Odaberite jednu aktivnost koju trenutačno obavljate, a zatim odgovorite na sljedeća pitanja.

1. Zašto to radim?

Navedite sve razloge koji vas potiču na djelovanje.

Primjerice, aktivnost može biti zanimljiva, važna za budućnost, povezana s očekivanjima drugih ili motivirana strahom od neuspjeha.

2. Koliko prihvaćam vlastite razloge?

Zapitajte se:

3. Jesu li zadovoljene moje osnovne psihološke potrebe?

**Autonomija:** Imam li određenu mogućnost izbora? Razumijem li zašto to radim?

**Kompetentnost:** Osjećam li da mogu napredovati? Dobivam li korisne povratne informacije?

**Povezanost:** Imam li podršku? Osjećam li se prihvaćeno u okruženju u kojem djelujem?

4. Što mi otežava motivaciju?

Prepoznajte konkretne prepreke. To mogu biti nejasni ciljevi, nedostatak vremena, pretjerana kontrola, strah od pogreške, manjak podrške ili nedostatak potrebnih resursa.

5. Koju promjenu mogu isprobati?

Odaberite jednu malu promjenu koja bi mogla podržati vašu motivaciju.

Primjerice, možete jasnije povezati aktivnost s osobnim ciljem, podijeliti zadatak na manje korake, zatražiti konkretnu povratnu informaciju ili pronaći način rada koji vam ostavlja više prostora za izbor.

Svrha vježbe nije postići da sve aktivnosti postanu ugodne. Cilj je razumjeti vlastite razloge za djelovanje i prepoznati uvjete koji olakšavaju ustrajnost.

Česte zablude o teoriji samoodređenja

„Autonomija znači da ne trebamo nikoga.”

Autonomija znači da svoje djelovanje doživljavamo kao voljno i osobno prihvaćeno. Ne isključuje suradnju, ovisnost o podršci ili zajedničko donošenje odluka.

„Unutarnja motivacija jedini je dobar oblik motivacije.”

Mnoge važne aktivnosti nisu same po sebi ugodne. Osoba može autonomno djelovati zato što razumije važnost neke aktivnosti i prihvaća je kao dio svojih ciljeva.

„Vanjska motivacija uvijek je štetna.”

Vanjski zahtjevi, nagrade i posljedice mogu biti korisni ili nužni. Važno je razumjeti kako djeluju i podržavaju li ili potkopavaju osjećaj autonomije.

„Ako osoba ima slobodu izbora, sigurno će biti motivirana.”

Mogućnost izbora može podržati autonomiju, ali sama po sebi ne jamči motivaciju. Potrebni su i razumljivi ciljevi, osjećaj kompetentnosti, odgovarajući uvjeti i drugi relevantni čimbenici.

„Zadovoljenje psiholoških potreba znači da ćemo uvijek biti zadovoljni.”

Ljudi mogu osjećati frustraciju, tugu ili stres čak i kada su njihove psihološke potrebe uglavnom zadovoljene. Teorija ne tvrdi da se neugodna iskustva mogu potpuno ukloniti.

„Ako nešto smatram svojom vrijednošću, moram to i voljeti.”

Osoba može prihvaćati vrijednost neke aktivnosti, a da joj ona nije ugodna. Osobno prihvaćanje razloga za djelovanje razlikuje se od uživanja u samoj aktivnosti.

Sažetak

Teorija samoodređenja objašnjava kako kvaliteta motivacije ovisi o razlozima za djelovanje, zadovoljenju osnovnih psiholoških potreba i karakteristikama društvenog okruženja.

Tri su temeljne psihološke potrebe autonomija, kompetentnost i povezanost. Kada su podržane, mogu olakšati razvoj kvalitetnije motivacije, učenje i psihološku dobrobit.

Teorija razlikuje unutarnju motivaciju od različitih oblika vanjske motivacije. Vanjska motivacija može biti snažno kontrolirana, primjerice kada djelujemo zbog kazne ili krivnje, ali može biti i autonomnija kada osobno prihvaćamo važnost aktivnosti. Internalizacija opisuje proces kroz koji vanjski zahtjevi i vrijednosti postupno postaju osobno prihvaćeni.

Teorija se primjenjuje u obrazovanju, radu, zdravlju i bliskim odnosima. Njezina je važna poruka da motivaciju ne treba procjenjivati samo prema količini uloženog truda nego i prema tome kako osoba doživljava vlastito djelovanje.

**Kvalitetna motivacija ne zahtijeva da sve što radimo bude ugodno. Važno je da, koliko je moguće, razumijemo svoje razloge, razvijamo osjećaj sposobnosti i djelujemo u okruženju koje podržava autonomiju i povezanost.**

Povezane lekcije

Izvori i literatura