Teorija privrženosti u psihoterapiji

Zadnja provjera: listopad 2026.

Teorija privrženosti objašnjava kako se razvijaju emocionalne veze između djeteta i osoba koje se o njemu skrbe te kako iskustva tih odnosa mogu utjecati na kasniji emocionalni razvoj, osjećaj sigurnosti i međuljudske odnose. Njezine temelje postavio je britanski psihijatar i psihoanalitičar John Bowlby, a empirijski razvoj teorije obilježila su istraživanja razvojne psihologinje Mary Ainsworth.

U psihoterapiji teorija privrženosti služi kao okvir za razumijevanje načina na koji osobe traže bliskost, reagiraju na odvajanje, reguliraju snažne emocije i uspostavljaju povjerenje. Posebno je važna u radu s teškoćama koje uključuju strah od napuštanja, izbjegavanje emocionalne bliskosti, nestabilne odnose i poteškoće u regulaciji emocija.

Teorija privrženosti ne pretpostavlja da rana iskustva nepromjenjivo određuju kasniji život. Obrasci privrženosti mogu se mijenjati pod utjecajem kasnijih odnosa, životnih iskustava i psihoterapije. Pritom je važno razlikovati teorijske pretpostavke od empirijskih nalaza te privrženost ne promatrati kao jedini čimbenik koji objašnjava psihičke teškoće.

1. Nastanak i razvoj teorije privrženosti

John Bowlby počeo je razvijati teoriju privrženosti sredinom 20. stoljeća. Njegov je rad nastao u kontekstu psihoanalize, ali je uključivao i spoznaje iz etologije, razvojne psihologije, kibernetike i teorije sustava.

Bowlby je smatrao da potreba djeteta za bliskošću s osobom koja pruža skrb nije samo posljedica zadovoljavanja fizioloških potreba. Privrženost je prema njegovu shvaćanju zaseban motivacijski sustav koji ima važnu ulogu u zaštiti djeteta i njegovu razvoju.

Dijete u situacijama straha, umora, bolesti ili neizvjesnosti traži blizinu osobe koja mu pruža sigurnost. Kada je ta osoba dostupna i reagira na djetetove potrebe, dijete može lakše regulirati uznemirenost i postupno razvijati osjećaj sigurnosti. Kada dostupnost skrbi nije pouzdana ili kada bliskost izaziva strah, razvoj odnosa može biti složeniji.

Bowlby je naglašavao važnost stvarnih odnosa i iskustava, a ne samo unutarnjih fantazija i nesvjesnih konflikata. Time se njegova teorija razlikovala od pojedinih klasičnih psihoanalitičkih objašnjenja ranog razvoja.

Mary Ainsworth dodatno je razvila teoriju kroz istraživanja odnosa između djece i skrbnika. Njezina poznata istraživačka procedura, nazvana *Strange Situation*, omogućila je sustavno proučavanje reakcija male djece na odvajanje od skrbnika i ponovni susret s njim.

Kasniji istraživači proširili su teoriju na odnose u odrasloj dobi, romantične veze, emocionalnu regulaciju i psihoterapijski odnos.

2. Što je privrženost?

Privrženost je emocionalna veza koja osobu usmjerava prema traženju blizine i sigurnosti u odnosu s određenom drugom osobom, osobito u situacijama ugroženosti ili emocionalne uznemirenosti.

Kod djece se sustav privrženosti aktivira kada dijete doživljava strah, bol, umor ili odvajanje od skrbnika. Traženje blizine može se izraziti plakanjem, dozivanjem, približavanjem ili traženjem fizičkog kontakta.

Kada se dijete osjeća sigurno, sustav privrženosti može se smiriti, a dijete se može posvetiti istraživanju okoline, igri i učenju.

Bowlby je razlikovao dvije važne funkcije odnosa privrženosti:

U odrasloj dobi slične funkcije mogu imati partneri, bliski prijatelji i druge osobe od povjerenja. Osoba se može oslanjati na njih u trenucima stresa, ali istodobno zadržavati autonomiju i sposobnost samostalnog djelovanja.

Privrženost nije isto što i ovisnost. Siguran odnos može omogućiti veću samostalnost jer osoba ne mora neprestano provjeravati dostupnost druge osobe niti se štititi od svake emocionalne bliskosti.

3. Unutarnji radni modeli

Jedan od ključnih pojmova Bowlbyjeve teorije jest unutarnji radni model. Njime se označavaju mentalne predodžbe i očekivanja o sebi, drugim ljudima i odnosima koja se oblikuju kroz iskustva privrženosti.

Dijete koje često doživljava da skrbnik reagira na njegove potrebe može razviti očekivanje da su drugi ljudi dostupni i da je samo vrijedno brige. Ako su reakcije skrbnika nepredvidive, odbacujuće ili zastrašujuće, mogu se razviti drukčija očekivanja.

Unutarnji radni modeli mogu uključivati pitanja poput:

Ti modeli ne moraju biti potpuno svjesni. Mogu se očitovati u automatskim emocionalnim reakcijama, očekivanjima i ponašanjima u odnosima.

Primjerice, osoba koja očekuje odbacivanje može postati vrlo osjetljiva na kratke poruke, kašnjenje odgovora ili promjene u ponašanju partnera. Druga osoba može bliskost doživljavati kao prijetnju autonomiji te se povlačiti upravo kada odnos postane emocionalno važan.

Ipak, takva ponašanja ne dokazuju sama po sebi određeni obrazac privrženosti. Na njih mogu utjecati aktualni odnos, prethodna iskustva, osobnost, stres i stvarno ponašanje druge osobe.

Unutarnji radni modeli mogu se mijenjati. Nova iskustva pouzdanih odnosa mogu postupno promijeniti očekivanja o sebi i drugima, iako promjena ne mora biti brza ni jednaka u svim odnosima.

4. Obrasci privrženosti u djetinjstvu

Mary Ainsworth i suradnici istraživali su privrženost djece pomoću postupka *Strange Situation*. U njemu se promatraju reakcije djeteta na kratko odvajanje od skrbnika, prisutnost nepoznate osobe i ponovni susret sa skrbnikom.

Iz tih su istraživanja proizašla tri osnovna obrasca privrženosti.

4.1. Sigurna privrženost

Djeca sa sigurnom privrženošću obično koriste skrbnika kao sigurnu bazu za istraživanje. Mogu pokazivati uznemirenost kada se skrbnik udalji, ali se pri ponovnom susretu uglavnom mogu utješiti i ponovno uključiti u igru.

Sigurna privrženost ne znači da dijete nikada ne osjeća strah ili da je uvijek smireno. Ona se odnosi na sposobnost korištenja odnosa sa skrbnikom za regulaciju uznemirenosti i povratak istraživanju okoline.

U odrasloj dobi sigurna privrženost često se povezuje sa sposobnošću uspostavljanja bliskih odnosa, traženja podrške i toleriranja privremene udaljenosti.

4.2. Izbjegavajuća privrženost

Djeca s izbjegavajućim obrascem mogu pokazivati relativno malo vidljive uznemirenosti tijekom odvajanja i izbjegavati ili umanjivati kontakt sa skrbnikom pri ponovnom susretu.

Takvo ponašanje ne znači nužno da dijete ne doživljava stres. U nekim okolnostima ono može odražavati strategiju smanjivanja vidljivog izražavanja potrebe za bliskošću.

U odraslim odnosima izbjegavajuće tendencije mogu se očitovati u nelagodi zbog emocionalne ovisnosti, teškoćama u traženju podrške ili povlačenju tijekom sukoba.

Međutim, osoba koja cijeni samostalnost ili ne želi blizak odnos s određenim partnerom ne mora zbog toga imati nesigurnu privrženost. Potrebno je razmotriti širi kontekst odnosa.

4.3. Ambivalentna odnosno otporna privrženost

Djeca s ambivalentnim ili otpornim obrascem često pokazuju snažnu uznemirenost pri odvajanju i teško se smiruju nakon povratka skrbnika. Mogu istodobno tražiti kontakt i opirati mu se.

Takav obrazac povezuje se s teškoćama u predviđanju dostupnosti skrbnika. Dijete može pojačano tražiti blizinu jer nije sigurno hoće li podrška biti dostupna kada mu bude potrebna.

U odraslim odnosima slične tendencije mogu uključivati intenzivan strah od odbacivanja, potrebu za čestim potvrđivanjem bliskosti i povećanu osjetljivost na znakove udaljavanja.

Ipak, obrasci iz djetinjstva ne mogu se jednostavno preslikati na odraslu dob. Različiti istraživački postupci koriste se za procjenu privrženosti djece i odraslih.

4.4. Dezorganizirana privrženost

Mary Main i Judith Solomon dodatno su opisale dezorganizirani obrazac privrženosti u djetinjstvu. On uključuje proturječne, neobične ili teško organizirane reakcije na skrbnika u situacijama aktivirane privrženosti.

Takve reakcije mogu uključivati istodobno približavanje i izbjegavanje, ukočenost ili dezorijentirano ponašanje. U nekim slučajevima povezane su s iskustvima zastrašujuće ili izrazito nepredvidive skrbi, ali ne postoji samo jedan mogući uzrok.

Dezorganizirana privrženost nije dijagnoza psihičkog poremećaja. Također ne znači da će dijete nužno razviti određeni poremećaj u odrasloj dobi.

U istraživanjima odraslih koristi se i pojam nerazriješenog stanja uma u vezi s gubitkom ili traumom, koji se procjenjuje posebnim postupcima. Ti pojmovi nisu potpuno međusobno zamjenjivi.

5. Privrženost u odrasloj dobi

Teorija privrženosti proširena je na odrasle odnose, posebno na partnerske veze. Cindy Hazan i Phillip Shaver pokazali su da se pojmovi privrženosti mogu koristiti za proučavanje emocionalnih veza između odraslih partnera.

U odrasloj dobi privrženost se ne očituje samo u traženju utjehe nego i u načinu na koji osoba doživljava bliskost, autonomiju, povjerenje, sukobe i mogućnost oslanjanja na partnera.

Dvije široko proučavane dimenzije privrženosti odraslih jesu:

Kombinacije tih dimenzija mogu opisati različite obrasce odnosa.

Osoba s niskom anksioznošću i niskim izbjegavanjem obično se lakše oslanja na druge, prihvaća bliskost i tolerira odvojenost. Osoba s visokom anksioznošću može pojačano tražiti potvrdu odnosa, dok osoba s visokim izbjegavanjem može smanjivati emocionalnu ovisnost i povlačiti se kada bliskost postane intenzivna.

Kada su obje dimenzije izražene, osoba može istodobno snažno željeti bliskost i bojati se povrede ili odbacivanja.

U literaturi se za neke kombinacije koriste nazivi sigurni, preokupirani, odbacujuće-izbjegavajući i bojažljivo-izbjegavajući obrazac. Međutim, suvremena istraživanja često preferiraju dimenzionalne mjere jer se privrženost ne mora jasno razvrstati u nekoliko međusobno odvojenih kategorija.

Obrasci privrženosti nisu trajne etikete. Mogu se razlikovati među odnosima i mijenjati tijekom života.

6. Povezanost privrženosti i psihičkih teškoća

Istraživanja pokazuju povezanost nesigurne privrženosti s različitim psihičkim teškoćama, uključujući depresivne i anksiozne simptome, poteškoće u emocionalnoj regulaciji i probleme u bliskim odnosima.

Takva povezanost ne znači da nesigurna privrženost sama po sebi uzrokuje psihički poremećaj. Moguće je da na oba ishoda utječu zajednički čimbenici, poput nepovoljnih životnih iskustava, obiteljskog stresa ili drugih razvojnih okolnosti.

6.1. Anksioznost i strah od napuštanja

Osobe s izraženom anksioznošću privrženosti mogu biti vrlo osjetljive na znakove mogućeg odbacivanja. Neodgovorena poruka, promjena tona ili potreba partnera za samoćom mogu izazvati snažnu zabrinutost.

U takvim situacijama osoba može tražiti ponovljena uvjeravanja, analizirati ponašanje partnera ili reagirati intenzivnije nego što okolnosti zahtijevaju.

Ipak, zabrinutost zbog odnosa može biti i razumljiva reakcija na stvarnu nedosljednost, manipulaciju ili emocionalnu nedostupnost partnera. Psihoterapijska procjena treba razlikovati unutarnja očekivanja od stvarnih okolnosti odnosa.

6.2. Izbjegavanje bliskosti

Osoba s izraženim izbjegavanjem privrženosti može teško prepoznavati ili izražavati potrebu za podrškom. Može naglašavati samostalnost, umanjivati važnost emocionalnih odnosa ili se povlačiti kada druga osoba traži veću bliskost.

Takvo ponašanje može kratkoročno smanjiti osjećaj ranjivosti, ali dugoročno otežati razvoj odnosa u kojima se potrebe mogu otvoreno izraziti.

Međutim, povlačenje nije uvijek posljedica obrasca privrženosti. Ponekad je riječ o primjerenoj granici, nedostatku interesa za odnos ili reakciji na neprihvatljivo ponašanje druge osobe.

6.3. Teškoće u emocionalnoj regulaciji

Emocionalna regulacija obuhvaća procese kojima osoba prepoznaje, podnosi i mijenja vlastite emocionalne reakcije.

Iskustva privrženosti mogu pridonijeti razvoju načina reguliranja emocija. Pouzdana podrška može pomoći djetetu da postupno razvije sposobnost samostalnog smirivanja, dok nepredvidiva ili zastrašujuća interakcija može otežati učenje tih vještina.

U odrasloj dobi neke osobe reagiraju na emocionalni stres pojačavanjem izražavanja potreba, dok druge umanjuju svijest o vlastitim osjećajima ili izbjegavaju situacije koje izazivaju ranjivost.

Takvi obrasci mogu biti važni u psihoterapiji, ali ne predstavljaju jedino moguće objašnjenje emocionalnih teškoća.

7. Teorija privrženosti i psihoterapijski odnos

Jedna od najvažnijih primjena teorije privrženosti u psihoterapiji odnosi se na odnos između terapeuta i pacijenta.

Psihoterapijski odnos može pružiti iskustvo emocionalne sigurnosti u kojem osoba postupno istražuje osjećaje, potrebe i očekivanja koja su joj u drugim odnosima možda teško dostupna.

Terapeut može imati funkciju sigurne baze u simboličkom smislu: pacijent dobiva dovoljno podrške da istražuje bolna iskustva, a pritom zadržava mogućnost samostalnog promišljanja i donošenja odluka.

To ne znači da terapeut treba zamijeniti roditelja ili postati trajni izvor sigurnosti o kojem pacijent ovisi. Cilj je pomoći osobi da razvije veću sposobnost samoregulacije, povjerenja i uspostavljanja fleksibilnih odnosa.

7.1. Povjerenje i emocionalna sigurnost

Za neke pacijente povjerenje se razvija postupno. Mogu očekivati da će ih terapeut kritizirati, odbaciti, kontrolirati ili pogrešno razumjeti.

Drugi pacijenti mogu se bojati da će biti napušteni ako pokažu ljutnju, nezadovoljstvo ili neslaganje. Zbog toga mogu skrivati svoje potrebe ili pretjerano nastojati zadovoljiti terapeuta.

Terapeut nastoji prepoznati takva očekivanja i odgovoriti dosljedno, uz poštovanje profesionalnih granica. Predvidljivost, jasnoća i mogućnost otvorenog razgovora o teškoćama u terapijskom odnosu mogu pridonijeti osjećaju sigurnosti.

7.2. Prijenos i očekivanja u odnosu

Prijenos je pojam iz psihoanalitičke tradicije koji opisuje pojavu u kojoj se raniji emocionalni obrasci i očekivanja aktiviraju u sadašnjem odnosu, uključujući odnos s terapeutom.

Teorija privrženosti pruža jedan okvir za razumijevanje toga zašto određene situacije u terapiji mogu izazvati snažne reakcije.

Primjerice, promjena termina može kod jednog pacijenta izazvati strah od napuštanja, dok drugi pacijent može reagirati povlačenjem i umanjivanjem važnosti odnosa.

Takve reakcije mogu biti povezane s ranijim iskustvima, ali mogu imati i neposredne razloge. Terapeut ne bi trebao unaprijed pretpostaviti da je svaka snažna reakcija dokaz aktiviranog obrasca privrženosti.

Korisno je istražiti što se dogodilo, kako je pacijent razumio situaciju i koje su mogućnosti objašnjenja.

7.3. Raskidi i popravak terapijskog odnosa

Nesporazumi i napetosti mogu se pojaviti u svakom psihoterapijskom odnosu. Pacijent može doživjeti da ga terapeut ne razumije, da je previše kritičan ili da nije dovoljno dostupan.

Takve situacije nazivaju se raskidima terapijskog saveza. Ako se prepoznaju i obrade na primjeren način, razgovor o njima može postati važan dio terapijskog rada.

Terapeut može pitati kako je pacijent doživio određenu intervenciju, priznati vlastiti doprinos nesporazumu i zajedno s pacijentom razmotriti što bi pomoglo u nastavku rada.

Važno je da terapeut ne tumači svako nezadovoljstvo kao dokaz nesigurne privrženosti ili otpora. Pacijentova kritika može biti opravdana i može upućivati na stvarnu pogrešku terapeuta.

8. Kako se teorija privrženosti primjenjuje u terapijskom radu?

Teorija privrženosti može pomoći terapeutu da oblikuje individualnu formulaciju problema. Formulacija je radno objašnjenje teškoća koje povezuje simptome, iskustva, aktualne okolnosti i čimbenike koji održavaju problem.

U praksi se mogu razmatrati sljedeća pitanja:

Odgovori pomažu razumjeti odnosne obrasce, ali nisu dovoljni za postavljanje dijagnoze ili pouzdano određivanje kategorije privrženosti.

8.1. Prepoznavanje ponavljajućih obrazaca

Terapeut može pomoći pacijentu da prepozna kako se određeni obrasci ponavljaju u različitim odnosima.

Primjerice, osoba može često birati emocionalno nedostupne partnere, zatim intenzivno pokušavati dobiti njihovu potvrdu i naposljetku zaključiti da nije vrijedna ljubavi.

U terapiji se može istražiti kako osoba prepoznaje dostupnost partnera, kako reagira na neizvjesnost i postoje li načini da potrebe izrazi jasnije.

Pritom se ne pretpostavlja da je pacijent odgovoran za ponašanje drugih. Cilj je razumjeti vlastite obrasce i povećati mogućnost izbora, a ne opravdavati tuđe zanemarivanje ili zlostavljanje.

8.2. Razvijanje sposobnosti samoregulacije

Terapijski rad može uključivati učenje prepoznavanja emocionalnih okidača, razlikovanja osjećaja od činjenica i razvijanja strategija za podnošenje uznemirenosti.

Primjerice, osoba koja se snažno uznemiri kada partner zatraži vrijeme za sebe može naučiti prepoznati strah od odbacivanja, procijeniti stvarne okolnosti i odabrati način komunikacije koji ne pojačava sukob.

Osoba koja se povlači kada se pojave snažni osjećaji može učiti prepoznavati vlastitu ranjivost, postupno je izražavati i ostati u razgovoru kada je to sigurno i korisno.

Takav rad ne znači da se svaka emocija mora smiriti prije nego što osoba djeluje. Cilj je povećati fleksibilnost i sposobnost odabira odgovora.

8.3. Razvoj sigurnijih odnosa

Psihoterapija može pomoći osobi da razvije realističnija očekivanja o sebi i drugima, jasnije izražava granice te razlikuje pouzdane odnose od odnosa koji su nedosljedni ili štetni.

Sigurnija privrženost ne znači odsutnost sukoba, straha ili potrebe za podrškom. Ona više podrazumijeva sposobnost da se bliskost i autonomija održavaju bez stalnog straha od gubitka odnosa ili potrebe za potpunim izbjegavanjem ranjivosti.

Promjene se mogu razvijati kroz terapijski odnos, ali i kroz nova iskustva s partnerima, prijateljima i drugim važnim osobama.

9. Privrženost i različiti psihoterapijski pristupi

Teorija privrženosti koristi se u više psihoterapijskih tradicija. Ne pripada isključivo psihoanalizi niti predstavlja zasebnu terapijsku metodu.

Psihodinamska psihoterapija

Psihodinamski terapeuti koriste teoriju privrženosti za razumijevanje unutarnjih očekivanja, obrambenih reakcija i ponavljajućih obrazaca odnosa. Pozornost se posvećuje tome kako se ranija iskustva mogu aktivirati u sadašnjim odnosima i terapijskom procesu.

Kognitivno-bihevioralna terapija

U kognitivno-bihevioralnoj terapiji teorija privrženosti može pridonijeti razumijevanju uvjerenja o sebi i drugima, ponašanja kojima se izbjegava emocionalni rizik i načina na koji se održavaju teškoće u odnosima.

Primjerice, uvjerenje da će svako neslaganje dovesti do prekida odnosa može se istraživati kroz procjenu dokaza, alternativna tumačenja i postupno isprobavanje drukčijih načina komunikacije.

Terapije usmjerene na emocije

Terapije usmjerene na emocije, osobito pristupi razvijeni za partnerske odnose, koriste teoriju privrženosti za razumijevanje negativnih interakcijskih ciklusa.

Primjerice, jedan partner može reagirati kritiziranjem i zahtijevanjem bliskosti, dok drugi odgovara povlačenjem. Povlačenje zatim pojačava strah prvog partnera, a pojačani zahtjevi dodatno povećavaju potrebu drugog partnera za udaljavanjem.

Terapijski rad nastoji prepoznati ciklus i pomoći partnerima da jasnije izraze temeljne emocionalne potrebe.

Mentalizacijski pristup

Mentalizacija je sposobnost razumijevanja ponašanja na temelju mogućih mentalnih stanja, poput osjećaja, želja, uvjerenja i namjera.

Pristupi usmjereni na mentalizaciju povezani su s teorijom privrženosti jer pretpostavljaju da iskustva odnosa mogu utjecati na sposobnost razumijevanja sebe i drugih, osobito pod emocionalnim stresom.

U terapiji se potiče znatiželjan i nepretjerano siguran odnos prema vlastitim tumačenjima. Umjesto pretpostavke da osoba zna što druga osoba misli, uči se razmatrati više mogućih objašnjenja.

10. Procjena privrženosti u psihoterapiji

Privrženost se može procjenjivati različitim istraživačkim i kliničkim postupcima. Izbor metode ovisi o tome istražuje li se razvoj djeteta, odrasli partnerski odnos ili reprezentacije privrženosti kod odraslih.

Strange Situation Procedure

Postupak *Strange Situation* razvila je Mary Ainsworth sa suradnicima za proučavanje privrženosti male djece. Promatraju se djetetove reakcije na odvajanje od skrbnika, prisutnost nepoznate osobe i ponovni susret.

To je standardizirani istraživački postupak, a ne opći test kojim se može jednostavno procijeniti privrženost odrasle osobe.

Adult Attachment Interview

*Adult Attachment Interview* (AAI) strukturirani je intervju koji je razvijen za proučavanje načina na koji odrasli organiziraju i opisuju iskustva privrženosti iz djetinjstva.

Pri procjeni se ne promatra samo sadržaj priče nego i način na koji osoba organizira govor, povezuje događaje i održava koherentnost pripovijedanja.

AAI zahtijeva specifičnu obuku za provedbu i kodiranje. Ne može se zamijeniti neformalnim razgovorom o djetinjstvu.

Upitnici privrženosti u odrasloj dobi

Za istraživanje odraslih odnosa koriste se različiti upitnici, među kojima su *Experiences in Close Relationships* (ECR) i njegove prilagođene verzije.

Takvi instrumenti često procjenjuju dimenzije anksioznosti i izbjegavanja privrženosti. Mogu biti korisni u istraživanjima i određenim kliničkim kontekstima, ali njihovi rezultati ne predstavljaju samostalnu psihijatrijsku dijagnozu.

Ograničenja procjene

Rezultat jednog upitnika ne daje potpunu sliku odnosa. Na odgovore mogu utjecati trenutačno raspoloženje, nedavno iskustvo, odnos o kojem osoba razmišlja i način na koji razumije pitanja.

Osim toga, privrženost može biti različita u različitim odnosima. Osoba se može osjećati sigurno s prijateljima, a nesigurno u romantičnim vezama, ili obratno.

Zato procjenu treba povezati s kliničkim razgovorom, aktualnim okolnostima i drugim relevantnim informacijama.

11. Može li se obrazac privrženosti promijeniti?

Obrasci privrženosti mogu se mijenjati tijekom života. Iako rana iskustva mogu imati dugotrajan utjecaj, ona ne određuju potpuno i nepromjenjivo kasnije odnose.

Promjenama mogu pridonijeti stabilni odnosi, nova životna iskustva, psihoterapija i razvoj sposobnosti emocionalne regulacije. Važno je pritom razlikovati promjenu unutarnjih očekivanja od promjene konkretnih okolnosti.

Primjerice, osoba koja očekuje odbacivanje može kroz ponavljana iskustva pouzdanih odnosa postupno razviti veće povjerenje. Međutim, povjerenje se ne razvija samo promjenom unutarnjih uvjerenja. Potrebno je i da druga osoba doista pokazuje dosljednost, poštovanje i spremnost na uzajamnost.

Psihoterapija može pomoći u prepoznavanju automatskih reakcija i razvoju fleksibilnijih načina ponašanja. Ipak, nije zajamčeno da će svaka osoba tijekom terapije prijeći iz jednog kategorijalnog obrasca u drugi.

Promjena se može očitovati i u konkretnim sposobnostima: osoba lakše traži pomoć, podnosi neslaganje, izražava granice, smanjuje izbjegavanje ili realističnije procjenjuje dostupnost drugih.

Važno je naglasiti da cilj terapije nije postići savršenu emocionalnu neovisnost niti neprestano tražiti bliskost. Cilj je razviti sposobnost prilagodljivog usklađivanja povezanosti i autonomije.

12. Ograničenja i kritike primjene teorije privrženosti

Teorija privrženosti pruža koristan okvir, ali ima ograničenja koja su važna u kliničkoj praksi.

Pretjerano pripisivanje problema djetinjstvu

Nije svaka teškoća u odraslim odnosima posljedica ranog odnosa sa skrbnikom. Aktualni stres, društveni uvjeti, iskustva u odrasloj dobi i ponašanje partnera također imaju važnu ulogu.

Ako se svi problemi objašnjavaju djetinjstvom, može se zanemariti sadašnja situacija ili neprihvatljivo ponašanje drugih ljudi.

Pretvaranje obrazaca u trajne etikete

Oznake poput anksiozne ili izbjegavajuće privrženosti mogu biti korisne kao opis određenih tendencija. Međutim, postaju problematične kada se koriste kao trajne osobne etikete ili kao zamjena za individualnu procjenu.

Osoba koja pokazuje izbjegavanje u jednoj vezi ne mora se jednako ponašati u drugim odnosima. Također, izbjegavanje može biti razumna reakcija na nesiguran odnos.

Pojednostavljivanje složenih uzroka

Psihičke teškoće obično nastaju kroz međudjelovanje više čimbenika. Privrženost može biti jedan od njih, ali ne objašnjava sama po sebi sve simptome, poremećaje ili obrasce ponašanja.

Ograničenja mjerenja

Različite metode procjenjuju različite aspekte privrženosti. Rezultati intervjua, upitnika i promatranja ponašanja nisu nužno izravno usporedivi.

Istraživači također raspravljaju o tome treba li privrženost opisivati kategorijama ili dimenzijama. Kategorijalni modeli olakšavaju opisivanje obrazaca, dok dimenzionalni modeli mogu bolje prikazati kontinuirane razlike među osobama.

Rizik pogrešnog tumačenja terapijskog odnosa

Terapeut može pogrešno pripisati pacijentovu ljutnju, neslaganje ili povlačenje njegovu obrascu privrženosti, umjesto da razmotri mogućnost vlastite pogreške ili stvarnog problema u terapijskom odnosu.

Zbog toga je potrebno zadržati otvorenost prema alternativnim objašnjenjima i pacijentovu iskustvu pristupati s poštovanjem.

13. Znanstveni status teorije privrženosti

Teorija privrženosti ima znatnu empirijsku potporu u razvojnoj psihologiji. Istraživanja su proučavala povezanost ranih odnosa sa skrbnicima s kasnijim socijalnim i emocionalnim funkcioniranjem, kao i povezanost privrženosti odraslih s kvalitetom bliskih odnosa.

Međutim, znanstveni status teorije ne znači da je svaka njezina tvrdnja potvrđena niti da se nalazi mogu jednako primijeniti na sve osobe i kulturne sredine.

Istraživanja privrženosti suočavaju se s nekoliko izazova. Rana iskustva teško je potpuno odvojiti od drugih čimbenika razvoja, a povezanost između privrženosti i kasnijih teškoća ne dokazuje sama po sebi uzročnost.

Na razvoj utječu i temperament djeteta, obiteljske okolnosti, društveni uvjeti, kvaliteta skrbi i kasnija iskustva. Zbog toga suvremeni istraživači nastoje koristiti longitudinalne studije, standardizirane mjere i statističke metode kojima se mogu razmotriti alternativna objašnjenja.

U psihoterapiji postoje teorijski i empirijski razlozi za proučavanje privrženosti kao jednog od čimbenika terapijskog procesa. Ipak, nije opravdano zaključiti da se svaki uspješan terapijski ishod može objasniti promjenom privrženosti.

Najprimjerenije je teoriju privrženosti promatrati kao dobro istražen, ali ne i sveobuhvatan okvir za razumijevanje emocionalnih veza i međuljudskih odnosa. Njezina je najveća vrijednost u tome što povezuje razvojna iskustva, aktualne odnose i načine reguliranja emocionalne sigurnosti, uz potrebu da se svaka klinička pretpostavka provjerava u kontekstu pojedinca.

Što vrijedi zapamtiti?

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Bowlby, J. (1969). *Attachment and Loss: Vol. 1. Attachment*. Basic Books.

2. Bowlby, J. (1973). *Attachment and Loss: Vol. 2. Separation: Anxiety and Anger*. New York: Basic Books.

3. Bowlby, J. (1980). *Attachment and Loss: Vol. 3. Loss: Sadness and Depression.* Basic Books.

4. Ainsworth, M. D. S., Blehar, M. C., Waters, E. i Wall, S. (1978). *Patterns of Attachment: A Psychological Study of the Strange Situation*. Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum Associates.

5. Main, M. i Solomon, J. (1990). Procedures for identifying infants as disorganized/disoriented during the Ainsworth Strange Situation. U: Greenberg, M. T., Cicchetti, D. i Cummings, E. M., ur. *Attachment in the Preschool Years: Theory, Research, and Intervention*. Chicago: University of Chicago Press, str. 121–160.

6. Hazan, C. i Shaver, P. (1987). Romantic love conceptualized as an attachment process. *Journal of Personality and Social Psychology, 52*(3), 511–524. https://doi.org/10.1037/0022-3514.52.3.511

7. Bartholomew, K. i Horowitz, L. M. (1991). Attachment styles among young adults: A test of a four-category model. *Journal of Personality and Social Psychology, 61*(2), 226–244. https://doi.org/10.1037/0022-3514.61.2.226

8. Brennan, K. A., Clark, C. L., & Shaver, P. R. (1998). Self-Report Measurement of Adult Attachment: An Integrative Overview. U: J. A. Simpson & W. S. Rholes (ur.), *Attachment Theory and Close Relationships* (str. 46–76). New York: Guilford Press.

9. Mikulincer, M. i Shaver, P. R. (2016). *Attachment in Adulthood: Structure, Dynamics, and Change*. 2. izdanje. New York: Guilford Press.

10. Levy, K. N., Ellison, W. D., Scott, L. N., & Bernecker, S. L. (2011). Attachment Style. U: J. C. Norcross (ur.), *Psychotherapy Relationships That Work: Evidence-Based Responsiveness* (2. izd., str. 377–390). New York: Oxford University Press.

11. Fonagy, P., Gergely, G., Jurist, E. L., & Target, M. (2002). *Affect Regulation, Mentalization, and the Development of the Self*. New York: Other Press.

12. Cassidy, J., & Shaver, P. R. (ur.). (2016). *Handbook of Attachment: Theory, Research, and Clinical Applications* (3. izd.). New York: Guilford Press.