Temperament

Zadnja provjera: listopad 2026.

Neka dojenčad lako se umire, a druga dugo plaču; neka djeca odmah prilaze nepoznatoj igrački, a druga je dugo promatraju s udaljenosti. Te rane razlike u načinu reagiranja i samoregulacije psihologija naziva **temperamentom**. Temperament je jedan od temelja individualnih razlika, ali nije sudbina: razvija se u odnosima i okolini, a njegovo značenje ovisi o kontekstu.

Ova stranica je orijentacijski pregled temperamenta: kako se pojam razvijao, koje se dimenzije danas razlikuju, što se zna o biološkim osnovama, stabilnosti i međudjelovanju s okolinom te kako se temperament mjeri. Kratak opis temperamenta i njegove veze s osobnošću nalazi se u lekciji [Psihologija osobnosti: teorije i mjerenje](/lekcija/teorije-osobnosti); ovdje tu temu razrađujemo.

Što je temperament?

**Temperament** su rane, razmjerno dosljedne individualne razlike u emocionalnoj, motoričkoj i pažnjskoj reaktivnosti te u samoregulaciji. Pojavljuje se rano u životu, dijelom je biološki utemeljen i oblikuje se kroz razvoj (Rothbart, 2007).

Temperament treba razlikovati od srodnih pojmova:

Od četiri temperamenta do suvremenih dimenzija

Povijesna tipologija

Ideja temperamenta stara je više od dvije tisuće godina. Hipokrat je ponašanje povezivao s četirima tjelesnim tekućinama, a Galen je iz toga izveo četiri temperamenta: kolerični, melankolični, sangvinični i flegmatični (Spielman, Jenkins i Lovett, 2020). Ta je tipologija važna za povijest pojma, ali nije znanstveno potvrđena klasifikacija: ne postoji veza između tjelesnih „sokova” i ponašanja, a ljudi se ne mogu smisleno razvrstati u četiri tipa.

Thomas i Chess: devet dimenzija i tri skupine

Suvremeno istraživanje temperamenta počinje Njujorškim longitudinalnim istraživanjem Alexandera Thomasa i Stelle Chess. Na temelju razgovora s roditeljima opisali su devet dimenzija – među njima razinu aktivnosti, pravilnost bioloških ritmova, prilaženje ili povlačenje pred novim, prilagodljivost, intenzitet reakcija i raspoloženje – i tri česte skupine djece: „lako”, „teško” i „sporo se zagrijava”. Velik dio djece nije pripadao ni jednoj od tih skupina (Thomas i Chess, 1977). Te su oznake korisne kao opis, ali nisu dijagnostičke kategorije.

Suvremeni model: tri široke dimenzije

Danas se temperament najčešće opisuje dimenzijama, a ne tipovima. U upitniku za djecu od 3 do 7 godina, u kojem roditelji procjenjuju 15 užih obilježja, faktorske analize dosljedno izdvajaju tri široke dimenzije (Rothbart i sur., 2001):

Ista se struktura pojavljuje i u procjenama djece iz Kine i Japana (Rothbart i sur., 2001). Voljna kontrola posebno je važna jer povezuje temperament s razvojem samoregulacije i mrežama izvršne pažnje (Rothbart, 2007); više o pažnji u lekciji [Pažnja](/lekcija/paznja).

Biološke osnove: što se zna, a što ne

Bihevioralna inhibicija

Najviše istraživan oblik temperamenta je **bihevioralna inhibicija** – sklonost opreznom povlačenju pred nepoznatim ljudima, predmetima i situacijama. U dvama longitudinalnim istraživanjima djeca koja su u drugoj godini bila izrazito suzdržana ili izrazito spontana u nepoznatim situacijama uglavnom su i u sedmoj godini zadržala sličan obrazac. Razlike u tjelesnim reakcijama potaknule su autore na pretpostavku da nasljedne razlike u pragu pobuđenosti određenih dijelova mozga pridonose sramežljivosti (Kagan, Reznick i Snidman, 1988).

Kasniji pregled povezuje bihevioralnu inhibiciju s neuralnim sustavima uključenima u doživljavanje i izražavanje straha. Pregled opisuje i kako skrb roditelja utječe na to koliko se inhibicija zadržava kroz razvoj te zašto se stabilna inhibicija proučava kao mogući čimbenik rizika za kasnije anksiozne teškoće (Fox i sur., 2005). Riječ je o **riziku na razini skupine**: većina inhibirane djece ne razvije anksiozni poremećaj.

Geni i okolina

Blizanačka i posvojiteljska istraživanja pokazuju da su razlike u temperamentu djelomično pod genetskim utjecajem. Ista istraživanja pokazuju i važnost **nedijeljene okoline** – iskustava po kojima se razlikuju i djeca iz iste obitelji – te da se genetski i okolinski utjecaji mijenjaju tijekom razvoja (Saudino, 2005).

**Povezanost nije uzročnost.** Kada se neka tjelesna mjera povezuje s temperamentom, to ne znači da ta mjera „uzrokuje” temperament ni da je temperament nepromjenjiv. Nasljednost opisuje razlike u populaciji, a ne udio „genetskog” u pojedinom djetetu.

Stabilnost i promjena

Temperament je razmjerno stabilan, ali ne nepromjenjiv. U longitudinalnom istraživanju s 1.000 djece obrasci ponašanja procijenjeni u trećoj godini bili su povezani s osobinama osobnosti u odrasloj dobi (Caspi i sur., 2003). Istodobno je stabilnost položaja osobe u odnosu na druge u djetinjstvu razmjerno niska i raste tek s dobi (Roberts i DelVecchio, 2000). Rani temperament zato opisuje vjerojatnosti, a ne put kojim svako dijete mora proći.

Kako se temperament uklapa u širi razvoj djeteta, opisano je na stranici [Djetinjstvo](/lekcija/rano-djetinjstvo).

Temperament i okolina

Uklapanje osobe i okoline

Thomas i Chess predložili su pojam **uklapanja** (engl. *goodness of fit*): razvoj ne ovisi samo o temperamentu djeteta, nego o tome koliko se on uklapa u zahtjeve, očekivanja i mogućnosti okoline (Thomas i Chess, 1977). Vrlo aktivno dijete u obitelji koja ima prostora za kretanje i strpljenja za njegov tempo može se razvijati bez teškoća; isto dijete u skučenoj okolini s mnogo zabrana može biti stalno u sukobu s njom. To je teorijski okvir, a ne precizno mjerljiv zakon.

Diferencijalna osjetljivost

Prema hipotezi **diferencijalne osjetljivosti** neka djeca nisu samo ranjivija na nepovoljnu okolinu, nego i više profitiraju od podržavajuće okoline (Belsky i Pluess, 2009). Meta-analiza 84 longitudinalna istraživanja pokazala je da su djeca „težeg” temperamenta bila osjetljivija na negativno roditeljstvo, ali su i više napredovala uz pozitivno roditeljstvo. Za negativnu emocionalnost taj je obrazac vrijedio samo kada je procijenjena u dojenačkoj dobi, a ekstraverzija i voljna kontrola nisu dosljedno mijenjale povezanost roditeljstva i prilagodbe djeteta (Slagt i sur., 2016). „Teški” temperament zato nije nužno nedostatak – može biti i znak veće osjetljivosti na okolinu.

Kultura

Značenje istog temperamenta ovisi o kulturi. U istraživanju dvogodišnjaka iz Kine i Kanade kineska su djeca bila u prosjeku inhibiranija. U kanadskom uzorku inhibicija je bila povezana s majčinom sklonošću kažnjavanju i manjim prihvaćanjem, a u kineskom obrnuto – s toplijim i prihvaćajućim stavovima majki. Autori zaključuju da oprezno ponašanje u različitim kulturama ima različito prilagodbeno značenje (Chen i sur., 1998).

Kako se temperament mjeri?

Različite metode ne daju uvijek iste rezultate, a svaka bilježi drugi dio slike. Grupni nalazi opisuju prosjeke i povezanosti u populaciji; ne određuju kakvo je pojedino dijete ni kako će se razvijati.

Temperament i individualne razlike

Temperament je jedan od izvora razlika među ljudima, ali ne objašnjava složeno ponašanje sam. Isto ponašanje – primjerice dijete koje se ne javlja na satu – može biti povezano s temperamentom, ali i s umorom, strahom od pogreške, pravilima razreda ili odnosom s učiteljem. Kako se razlike među ljudima općenito proučavaju i mjere, opisano je na stranici [Individualne razlike](/psihologija/osobnost-i-individualne-razlike), a kako temperament sudjeluje u regulaciji emocija na stranici [Regulacija emocija](/lekcija/regulacija-emocija).

Što možemo zaključiti — a što ne možemo?

**Možemo zaključiti:**

**Ne možemo zaključiti:**

Kamo dalje?

Izvori i literatura