Suvremeni znanstveni status psihodinamskih pristupa

Zadnja provjera: listopad 2026.

Psihodinamski pristupi obuhvaćaju skup teorija i psihoterapijskih metoda koje psihičko funkcioniranje nastoje razumjeti kroz međudjelovanje svjesnih i nesvjesnih procesa, emocija, unutarnjih sukoba, obrambenih mehanizama i međuljudskih odnosa. Povijesno proizlaze iz psihoanalize Sigmunda Freuda, ali su se tijekom 20. i 21. stoljeća znatno razvili. Suvremena psihodinamska psihoterapija uključuje različite pristupe, od kratkotrajnih, usmjerenih terapija do dugotrajnijih oblika rada na obrascima ličnosti i odnosima.

Znanstveni status psihodinamskih pristupa danas se ne može svesti na jednostavnu tvrdnju da su oni ili znanstveno potvrđeni ili neutemeljeni. Potrebno je razlikovati učinkovitost terapijskih postupaka od valjanosti teorijskih objašnjenja na kojima se oni temelje. Dokazi da određena psihoterapija smanjuje simptome ne potvrđuju automatski sve pretpostavke o nesvjesnim procesima, obrambenim mehanizmima ili razvoju ličnosti.

Suvremena istraživanja pokazuju da psihodinamska psihoterapija može biti učinkovita za niz čestih psihičkih teškoća. Međutim, snaga dokaza razlikuje se među poremećajima i oblicima terapije. I dalje postoje metodološka ograničenja, a za neke specifične kliničke probleme nema dovoljno kvalitetnih istraživanja.

1. Od klasične psihoanalize do suvremenih psihodinamskih pristupa

Klasična psihoanaliza razvijena je krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Freud je smatrao da ponašanje i emocionalne teškoće mogu biti povezani s nesvjesnim željama, potisnutim iskustvima i unutarnjim sukobima. Terapija je uključivala slobodne asocijacije, analizu snova, proučavanje prijenosa i interpretaciju obrambenih procesa.

Tijekom 20. stoljeća psihoanalitička tradicija razvijala se u različitim smjerovima. Ego-psihologija naglasila je funkcije ega i prilagodbu stvarnosti, teorije objektnih odnosa usmjerile su pozornost na unutarnje reprezentacije važnih osoba, a psihologija selfa istraživala je razvoj kohezivnog osjećaja vlastitog identiteta. Relacijska psihoanaliza dodatno je naglasila uzajamni utjecaj pacijenta i terapeuta.

Suvremena psihodinamska psihoterapija obično se manje oslanja na univerzalna objašnjenja ljudskog ponašanja, a više na razumijevanje individualnih emocionalnih obrazaca i odnosa. Mnogi njezini oblici koriste strukturirane terapijske ciljeve, definirane postupke i standardizirane mjere ishoda.

Važna je razlika između tri pojma:

Ove razlike važne su zato što istraživanje kratkotrajne psihodinamske terapije ne predstavlja automatski dokaz učinkovitosti svih oblika klasične psihoanalize.

2. Što znači da je psihoterapija znanstveno utemeljena?

Znanstveno utemeljena psihoterapija procjenjuje se na temelju sustavno prikupljenih dokaza o njezinoj učinkovitosti, sigurnosti, primjenjivosti i mogućim mehanizmima djelovanja.

U istraživanjima psihoterapije posebno su važni sljedeći kriteriji:

Važno je razlikovati statističku značajnost od kliničke važnosti. Statistički značajan rezultat ne mora nužno značiti da je promjena dovoljno velika da bi je pacijent osjetio kao bitno poboljšanje. Zbog toga se procjenjuju i veličina učinka, promjene u svakodnevnom funkcioniranju, kvaliteta života i dugoročnost rezultata.

Za znanstveno vrednovanje važna je i kvaliteta istraživanja. Rezultati studija s malim uzorcima, nejasnim kriterijima uključivanja ili velikim rizikom pristranosti manje su pouzdani od rezultata kvalitetno provedenih istraživanja.

3. Što pokazuju suvremeni pregledi istraživanja?

Jedan od važnijih suvremenih izvora jest pregled istraživanja koji su Leichsenring i suradnici objavili 2023. godine u časopisu *World Psychiatry*. Autori su proveli krovni pregled, odnosno pregled većeg broja sustavnih pregleda i meta-analiza, kako bi procijenili status psihodinamske psihoterapije kao empirijski potkrijepljenog oblika liječenja.

Njihova analiza obuhvatila je istraživanja psihodinamske terapije kod depresivnih poremećaja, anksioznih poremećaja, poremećaja ličnosti i somatskih simptoma. Autori su procjenjivali veličine učinka, rizik pristranosti, dosljednost rezultata, kvalitetu primarnih studija i druge kriterije kvalitete dokaza.

Zaključili su da postoje dokazi visoke kvalitete za učinkovitost psihodinamske terapije kod depresivnih poremećaja i poremećaja sa somatskim simptomima te dokazi umjerene kvalitete kod anksioznih poremećaja i poremećaja ličnosti. U analiziranim područjima terapija je pokazala prednosti u odnosu na kontrolne uvjete, a dokazi umjerene kvalitete upućivali su na usporedivu učinkovitost s drugim aktivnim terapijama.

Autori su također razmatrali dugoročnije ishode, funkcioniranje pacijenata, troškovnu učinkovitost i moguće mehanizme promjene.

Te rezultate treba tumačiti precizno. Oni podupiru zaključak da psihodinamska psihoterapija ima empirijsku potporu u liječenju određenih psihičkih teškoća. Ne znače da su svi psihodinamski postupci jednako učinkoviti, da su sve teorijske pretpostavke potvrđene ili da je ova terapija najbolji izbor za svakog pacijenta.

Pojedina istraživanja mogu se razlikovati prema populaciji, vrsti terapije, usporednoj skupini i kvaliteti provedbe. Zbog toga se zaključci o učinkovitosti trebaju vezati uz konkretan poremećaj i terapijski postupak.

4. Učinkovitost kod depresivnih poremećaja

Depresivni poremećaji jedno su od područja u kojima je psihodinamska psihoterapija relativno dobro istražena.

Terapijski rad može uključivati prepoznavanje emocionalnih sukoba, istraživanje osjećaja krivnje i srama, razumijevanje ponavljajućih obrazaca odnosa te razvoj fleksibilnijih načina emocionalnog reagiranja. Cilj nije samo ublažavanje pojedinačnih simptoma nego i razumijevanje psiholoških i međuljudskih čimbenika koji mogu održavati teškoće.

Shedler je 2010. godine objavio pregled istraživanja koji je pridonio raspravi o empirijskoj potpori psihodinamske psihoterapije. Zaključio je da dostupni rezultati podupiru njezinu učinkovitost te je istaknuo nalaze prema kojima se poboljšanja kod nekih pacijenata održavaju i nakon završetka terapije.

Taj je rad bio važan u raspravi o tvrdnji da psihodinamska terapija nema empirijsku potporu. Ipak, riječ je o pregledu iz 2010. godine, pa njegove zaključke treba promatrati zajedno s kasnijim istraživanjima i suvremenijim procjenama kvalitete dokaza.

Usporedna istraživanja također su ispitivala psihodinamsku terapiju u odnosu na kognitivno-bihevioralnu terapiju i druge oblike liječenja. Nalazi upućuju na to da psihodinamska terapija može ostvariti usporedive rezultate u nekim proučavanim uvjetima, ali ne treba pretpostaviti da su sve terapije međusobno zamjenjive za svaki oblik depresije.

Odabir terapije ovisi o težini simptoma, prethodnom liječenju, osobnim preferencijama, dostupnosti stručnjaka i mogućim dodatnim teškoćama. Kod težih depresivnih stanja može biti potrebno kombinirati psihoterapiju s drugim oblicima liječenja.

5. Učinkovitost kod anksioznih poremećaja

Psihodinamska psihoterapija proučavana je i kod anksioznih poremećaja. U tom se kontekstu istražuju emocionalni sukobi, obrasci izbjegavanja, strah od negativne procjene, odnosi s važnim osobama i načini na koje osoba reagira na prijetnju.

Kod socijalnog anksioznog poremećaja terapija može, primjerice, istraživati povezanost straha od odbacivanja s ranijim iskustvima i aktualnim odnosima. Međutim, psihodinamsko objašnjenje treba promatrati kao jednu moguću formulaciju problema, a ne kao unaprijed potvrđen uzrok simptoma.

Dokazi o učinkovitosti psihodinamske terapije kod anksioznih poremećaja postoje, ali njihova kvaliteta i opseg razlikuju se ovisno o dijagnozi. Za neke poremećaje dostupno je više istraživanja nego za druge.

Kognitivno-bihevioralna terapija ima opsežnu istraživačku bazu za niz anksioznih poremećaja, uključujući strukturirane postupke poput izlaganja situacijama koje izazivaju strah. Usporedba terapija zato treba uzeti u obzir specifičan poremećaj, kvalitetu dokaza i ciljeve liječenja.

Nije opravdano zaključiti da psihodinamska terapija može zamijeniti svaki drugi pristup u svim slučajevima anksioznosti. Jednako tako, nije opravdano tvrditi da ona nema znanstvenu potporu samo zato što se razlikuje od kognitivno-bihevioralnih postupaka.

6. Psihodinamska terapija kod poremećaja ličnosti

Poremećaji ličnosti važan su dio istraživanja psihodinamskih pristupa jer ti pristupi veliku pozornost pridaju stabilnim obrascima doživljavanja sebe, razumijevanja drugih i uspostavljanja odnosa.

Među poznatijim psihodinamskim terapijama razvijenima za određene poremećaje ličnosti nalaze se:

Ove terapije nisu identične klasičnoj psihoanalizi. Razlikuju se po strukturi, ciljevima, trajanju i načinu primjene.

Istraživanja pojedinih psihodinamskih terapija pokazala su korisne učinke kod određenih skupina pacijenata s poremećajima ličnosti. Ipak, rezultati za jednu terapiju ne mogu se automatski prenijeti na sve psihodinamske pristupe.

Kod poremećaja ličnosti važno je procjenjivati ne samo smanjenje simptoma nego i promjene u odnosima, emocionalnoj regulaciji, samoozljeđujućem ponašanju, funkcioniranju i kvaliteti života.

7. Dugoročni učinci i promjene nakon terapije

Jedno od pitanja u istraživanju psihodinamske psihoterapije jest zadržavaju li se terapijski učinci nakon završetka liječenja.

Pojedina istraživanja i meta-analize upućuju na to da se poboljšanja kod nekih pacijenata održavaju tijekom praćenja, a u određenim studijama zabilježeno je i daljnje poboljšanje nakon završetka terapije.

Jedno moguće objašnjenje jest da pacijenti tijekom terapije razvijaju načine razumijevanja i reagiranja koje nastavljaju primjenjivati u svakodnevnom životu. Primjerice, osoba može postati svjesnija vlastitih emocionalnih reakcija, lakše prepoznati ponavljajući obrazac u odnosima ili razviti sposobnost toleriranja neugodnih osjećaja bez automatskog izbjegavanja.

Međutim, dugoročno poboljšanje nije specifično samo za psihodinamsku terapiju. I drugi oblici psihoterapije mogu dovesti do trajnih promjena.

Osim toga, rezultati praćenja nakon terapije mogu biti ograničeni gubitkom dijela sudionika, razlikama u dodatnom liječenju i promjenama životnih okolnosti. Dugoročni nalazi stoga su važni, ali ih treba procjenjivati zajedno s kvalitetom istraživanja.

8. Jesu li potvrđene teorijske pretpostavke psihodinamskih pristupa?

Dokazi o učinkovitosti psihodinamske psihoterapije ne znače da je potvrđena svaka teorijska pretpostavka koja se povezuje s psihoanalitičkom tradicijom.

Potrebno je razlikovati barem tri skupine tvrdnji.

8.1. Postojanje nesvjesnih procesa

Suvremena kognitivna i eksperimentalna psihologija pruža dokaze da se dio obrade informacija, emocionalnih reakcija i utjecaja na ponašanje odvija bez potpune svjesne dostupnosti.

Primjeri uključuju automatske procese, implicitno pamćenje i utjecaj prethodnog iskustva na kasnije procjene.

Ti nalazi podupiru opću tvrdnju da svjesno iskustvo ne obuhvaća sve procese koji utječu na ponašanje. Međutim, ne potvrđuju automatski Freudovu teoriju potiskivanja, određenu strukturu nesvjesnog ili specifične interpretacije simptoma.

8.2. Obrambeni mehanizmi

Psihodinamski pristupi pretpostavljaju da se ljudi koriste različitim načinima reguliranja neugodnih osjećaja i sukoba. Neki pojmovi povezani s obranama, poput poricanja ili racionalizacije, imaju srodnosti s procesima koji se proučavaju u suvremenoj psihologiji.

Ipak, pojedine obrambene mehanizme teško je jednoznačno definirati i mjeriti. Različiti istraživači mogu isti postupak tumačiti na različite načine, a određeno ponašanje može imati više mogućih objašnjenja.

Znanstvena procjena zato zahtijeva jasne definicije, pouzdane mjere i istraživanja koja mogu razlikovati konkurentske hipoteze.

8.3. Utjecaj ranih iskustava

Suvremena razvojna psihologija pruža dokaze da rana iskustva i odnosi mogu biti povezani s kasnijim emocionalnim i međuljudskim funkcioniranjem.

Međutim, utjecaj ranih iskustava nije nužno jednostavan ni nepromjenjiv. Kasniji odnosi, biološki čimbenici, životne okolnosti i nova iskustva mogu pridonijeti promjenama.

Zato nije opravdano svaki problem odrasle osobe pripisivati određenom iskustvu iz djetinjstva bez odgovarajućih dokaza. Suvremena istraživanja uglavnom zahtijevaju složenije modele razvoja koji uključuju više čimbenika i njihovo međudjelovanje.

9. Istraživanja mehanizama terapijske promjene

Činjenica da terapija djeluje ne otkriva automatski zašto djeluje. Istraživanja mehanizama promjene nastoje utvrditi koji procesi dovode do poboljšanja i jesu li oni specifični za određenu terapiju.

U psihodinamskoj psihoterapiji proučavaju se procesi poput:

Neki od tih procesa mogu se proučavati standardiziranim upitnicima, promatranjem terapijskih seansi i analizom promjena tijekom vremena.

Ipak, nije dovoljno utvrditi da se neki proces mijenja tijekom terapije. Potrebno je pokazati da je ta promjena povezana s kasnijim poboljšanjem i da nije samo posljedica općeg oporavka. Za snažniji uzročni zaključak potrebno je isključiti alternativna objašnjenja.

Primjerice, ako se sposobnost mentalizacije poboljša istodobno sa smanjenjem simptoma, to samo po sebi ne dokazuje da je poboljšanje mentalizacije uzrokovalo smanjenje simptoma. Moguće je da su oba ishoda povezana s drugim čimbenikom ili da se međusobno utječu.

Istraživanja mehanizama promjene stoga su važno područje razvoja psihodinamskih pristupa, ali i psihoterapije općenito.

10. Metodološka ograničenja postojećih istraživanja

Unatoč rastućoj empirijskoj potpori, istraživanja psihodinamske psihoterapije imaju ograničenja koja je potrebno uzeti u obzir.

Mali uzorci i ograničena mogućnost generalizacije

Neke studije uključuju relativno malen broj sudionika. To može otežati pouzdanu procjenu veličine učinka i utvrđivanje razlikuju li se rezultati među podskupinama pacijenata.

Ako istraživanje uključuje specifičnu populaciju, rezultate nije moguće bez dodatnih dokaza prenijeti na sve pacijente.

Različite vrste terapije

Pojam psihodinamske psihoterapije obuhvaća velik broj pristupa. Oni se razlikuju po trajanju, intenzitetu, teorijskim pretpostavkama i tehnikama.

Zbog toga objedinjavanje rezultata različitih terapija može prikriti važne razlike. Dokaz za kratkotrajnu terapiju s jasno definiranim ciljem ne mora jednako vrijediti za višegodišnju klasičnu psihoanalizu.

Razlike u usporednim skupinama

Rezultat terapije može izgledati drukčije ovisno o tome uspoređuje li se ona s listom čekanja, uobičajenom skrbi ili drugom aktivnom psihoterapijom.

Ako terapija nadmaši listu čekanja, to pokazuje da je korisnija od uvjeta u kojem sudionici čekaju na liječenje. Međutim, takav rezultat ne pokazuje nužno da je bolja od druge kvalitetno provedene terapije.

Pristranost istraživača i objavljivanja

Očekivanja istraživača mogu utjecati na dizajn studije, provedbu terapije, analizu podataka i tumačenje rezultata. Osim toga, studije s pozitivnim rezultatima mogu imati veću vjerojatnost objavljivanja od studija koje ne pronalaze učinak.

Sustavni pregledi nastoje procijeniti te probleme, ali ih nije uvijek moguće potpuno ukloniti.

Nedovoljno istraženi problemi

Za neke poremećaje i kliničke situacije dokazi su ograničeniji nego za depresivne, anksiozne i određene poremećaje ličnosti. Nedostatak dovoljno kvalitetnih dokaza ne znači nužno da je terapija neučinkovita, ali znači da se njezina učinkovitost ne može pouzdano potvrditi.

11. Usporedba s drugim psihoterapijskim pristupima

Psihodinamska psihoterapija često se uspoređuje s kognitivno-bihevioralnom terapijom (KBT), humanističkim pristupima i drugim oblicima psihoterapije.

KBT se u pravilu usmjerava na povezanost misli, emocija i ponašanja te koristi različite strukturirane postupke za promjenu obrazaca koji održavaju teškoće. Psihodinamska terapija više naglašava emocionalne sukobe, ponavljajuće odnose, obrambene procese i značenje iskustava.

Te razlike nisu apsolutne. Suvremene terapije mogu dijeliti neke opće elemente, poput uspostavljanja terapijskog odnosa, definiranja ciljeva i poticanja novih načina razumijevanja iskustava.

Meta-analiza Driessena i suradnika iz 2015. godine ispitivala je učinkovitost psihodinamske terapije u usporedbi s drugim empirijski potkrijepljenim tretmanima. Uključene su 23 randomizirane kontrolirane studije s ukupno 2751 sudionikom. Autori su analizirali usporedivost rezultata na ciljnim simptomima i zaključili da su ishodi u obuhvaćenim istraživanjima bili unutar unaprijed definiranih granica statističke ekvivalentnosti.

Takav rezultat podupire mogućnost usporedive učinkovitosti u proučavanim uvjetima. Ipak, ne znači da su svi oblici psihodinamske terapije jednako učinkoviti kao svi drugi pristupi za sve poremećaje. Usporedba vrijedi samo u granicama populacija, terapija i ishoda uključenih u istraživanje.

Pri izboru terapije zato nije dovoljno pitati koja je škola općenito najbolja. Važno je razmotriti specifičan problem, kvalitetu dostupnih dokaza, stručnost terapeuta, pacijentove potrebe i preferencije te mogućnost praćenja napretka.

12. Smjerovi budućih istraživanja

Daljnji razvoj psihodinamskih pristupa ovisi o kvaliteti istraživanja koja će preciznije odrediti kada, za koga i kroz koje procese terapija djeluje.

Važna područja uključuju:

**Usporedna istraživanja terapija.** Potrebno je više kvalitetnih studija koje uspoređuju psihodinamske pristupe s drugim aktivnim terapijama, uz dovoljno velike uzorke i jasno definirane ishode.

**Istraživanje mehanizama promjene.** Potrebno je preciznije utvrditi koji psihološki procesi doprinose poboljšanju i jesu li oni specifični za psihodinamsku terapiju ili zajednički različitim pristupima.

**Dugoročno praćenje.** Važno je ispitati trajnost poboljšanja, promjene u svakodnevnom funkcioniranju i mogućnost ponovne pojave simptoma.

**Personalizacija liječenja.** Potrebno je bolje razumjeti koje karakteristike pacijenata, poput vrste teškoća, načina emocionalne regulacije i međuljudskog funkcioniranja, mogu biti povezane s boljim ishodima pojedinih terapija.

**Istraživanja u stvarnoj kliničkoj praksi.** Rezultati kontroliranih studija trebaju se uspoređivati s ishodima liječenja u uobičajenim zdravstvenim i psihoterapijskim uvjetima.

**Veća transparentnost.** Predregistracija studija, objavljivanje rezultata neovisno o ishodu i dostupnost istraživačkih podataka mogu povećati pouzdanost zaključaka.

Takva istraživanja nisu važna samo za psihodinamske pristupe. Ona pridonose razvoju cijelog područja psihoterapije i boljem razumijevanju psihičkih teškoća.

13. Kako danas procjenjivati znanstveni status psihodinamskih pristupa?

Suvremeni znanstveni status psihodinamskih pristupa najbolje je procjenjivati na nekoliko međusobno povezanih razina.

**Prva razina odnosi se na učinkovitost terapije.** Za određene psihodinamske terapije postoje empirijski dokazi da mogu smanjiti simptome i poboljšati funkcioniranje kod niza psihičkih teškoća.

**Druga razina odnosi se na usporedbu s drugim terapijama.** Dostupna istraživanja pokazuju da psihodinamska terapija može ostvariti rezultate usporedive s drugim aktivnim pristupima u nekim proučavanim uvjetima. Međutim, dokazi nisu jednako snažni za svaki poremećaj i svaki oblik terapije.

**Treća razina odnosi se na teorijske pretpostavke.** Neki opći koncepti, poput utjecaja procesa izvan svjesne pažnje i važnosti emocionalnih odnosa, povezani su s nalazima suvremene psihologije. Druge specifične psihoanalitičke tvrdnje ostaju nedovoljno potvrđene, teško provjerljive ili povijesno prevladane.

**Četvrta razina odnosi se na mehanizme djelovanja.** Istraživanja nastoje utvrditi zašto psihodinamska terapija djeluje i koji procesi pridonose poboljšanju, ali to područje još zahtijeva daljnji razvoj.

Najvažniji zaključak jest da znanstvena procjena ne treba biti usmjerena na prihvaćanje ili odbacivanje cijele tradicije u jednom potezu. Potrebno je procjenjivati konkretne terapijske postupke, specifične teorijske tvrdnje i kvalitetu dokaza koji ih podupiru.

Što vrijedi zapamtiti?

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Leichsenring, F., Abbass, A., Heim, N., Keefe, J. R., Kisely, S., Luyten, P., Rabung, S., & Steinert, C. (2023). The status of psychodynamic psychotherapy as an empirically supported treatment for common mental disorders – an umbrella review based on updated criteria. *World Psychiatry, 22*(2), 286–304. https://doi.org/10.1002/wps.21104

2. Shedler, J. (2010). The efficacy of psychodynamic psychotherapy. *American Psychologist, 65*(2), 98–109. https://doi.org/10.1037/a0018378

3. Driessen, E., Hegelmaier, L. M., Abbass, A. A., Barber, J. P., Dekker, J. J. M., Van, H. L., Jansma, E. P., & Cuijpers, P. (2015). The efficacy of short-term psychodynamic psychotherapy for depression: A meta-analysis update. *Clinical Psychology Review, 42*, 1–15. https://doi.org/10.1016/j.cpr.2015.07.004

4. Leichsenring, F., & Rabung, S. (2008). Effectiveness of long-term psychodynamic psychotherapy: A meta-analysis. *JAMA, 300*(13), 1551–1565. https://doi.org/10.1001/jama.300.13.1551

5. Leichsenring, F., & Leweke, F. (2015). The empirical status of psychodynamic psychotherapy – an update: Bambi's alive and kicking. *Psychotherapy and Psychosomatics, 84*(3), 129–148. https://doi.org/10.1159/000376584

6. Gibbons, M. B. C., Crits-Christoph, P., & Hearon, B. (2008). The Empirical Status of Psychodynamic Therapies. *Annual Review of Clinical Psychology, 4*, 93–108. https://doi.org/10.1146/annurev.clinpsy.4.022007.141252

7. Leichsenring, F., & Steinert, C. (2017). Is cognitive behavioral therapy the gold standard for psychotherapy? The need for plurality in treatment and research. *JAMA, 318*(14), 1323–1324. https://doi.org/10.1001/jama.2017.13737

8. Fonagy, P. (2003). The research agenda: The vital need for empirical research in psychoanalysis. *Psychoanalytic Psychology, 20*(1), 1–13. https://doi.org/10.1037/0736-9735.20.1.1