Suvremena psihodinamska terapija

Zadnja provjera: listopad 2026.

Uvod

Suvremena psihodinamska terapija oblik je psihoterapije koji se temelji na pretpostavci da psihičke teškoće mogu biti povezane s nesvjesnim emocionalnim procesima, unutarnjim sukobima, ponavljajućim obrascima odnosa i načinima na koje osoba regulira osjećaje. Cilj terapije nije samo ublažavanje simptoma nego i razumijevanje psiholoških procesa koji pridonose njihovom nastanku i održavanju.

Psihodinamska terapija razvila se iz psihoanalize, ali se tijekom vremena znatno promijenila. Suvremeni pristupi obuhvaćaju različite teorijske tradicije, uključujući ego-psihologiju, teorije objektnih odnosa, psihologiju selfa i relacijsku psihoanalizu. Neki se više usredotočuju na nesvjesne sukobe, drugi na emocionalne potrebe, razvoj identiteta ili obrasce koji se ponavljaju u bliskim odnosima.

Za razliku od stereotipne predodžbe psihoanalize kao dugotrajnog istraživanja djetinjstva, suvremena psihodinamska terapija može biti kratkotrajna i usmjerena na jasno određene teškoće. Može uključivati istraživanje aktualnih problema, emocionalnih reakcija, odnosa s drugima i iskustva u samom terapijskom odnosu.

Važno obilježje ovog pristupa jest povezivanje sadašnjih teškoća s njihovim mogućim psihološkim značenjem. Primjerice, ponavljajuća tjeskoba u bliskim odnosima može se istraživati kroz aktualne okolnosti, prethodna iskustva, očekivanja od drugih i načine na koje osoba reagira kada se osjeti nesigurno.

Psihodinamska terapija nije jedinstvena metoda s potpuno jednakim postupcima u svim slučajevima. Postoje različiti modeli, a izbor pristupa ovisi o prirodi teškoća, ciljevima terapije, potrebama osobe i stručnoj procjeni.

Temeljne pretpostavke psihodinamske terapije

Nesvjesni procesi

Psihodinamski pristupi polaze od pretpostavke da nisu svi procesi koji utječu na ponašanje dostupni svjesnom razumijevanju. Osoba može imati osjećaje, očekivanja ili motive koje teško prepoznaje, ali oni ipak mogu utjecati na njezine odluke i odnose.

Primjerice, osoba može tvrditi da želi bliskost, ali se redovito povlačiti kada odnos postane emocionalno važan. Razlozi mogu uključivati strah od odbacivanja, teškoće s povjerenjem ili očekivanje da će bliskost dovesti do gubitka samostalnosti.

Psihodinamski terapeut istražuje takve proturječnosti i pomaže osobi bolje razumjeti njihovo značenje. Pritom ne pretpostavlja da svako ponašanje ima skriveni motiv niti da je prvo ponuđeno tumačenje nužno točno.

Nesvjesni procesi nisu isključivo psihoanalitički pojam. Suvremena kognitivna i socijalna psihologija također proučavaju automatske procese, implicitne stavove i obradu informacija izvan svjesne pažnje. Međutim, ti pojmovi nisu potpuno istovjetni psihoanalitičkom shvaćanju nesvjesnog.

Unutarnji sukobi

Unutarnji sukob nastaje kada su različite želje, potrebe, vrijednosti ili strahovi teško uskladivi. Osoba može istodobno željeti bliskost i bojati se ovisnosti, težiti uspjehu i strahovati od odgovornosti ili željeti izraziti ljutnju, ali se bojati gubitka odnosa.

Takvi sukobi ne moraju biti svjesni u cijelosti. Mogu se očitovati kroz neodlučnost, ponavljajuće nezadovoljstvo, emocionalnu napetost ili ponašanje koje je u suprotnosti s izričitim ciljevima osobe.

U terapiji se istražuje kako su različite potrebe povezane, što ih čini teško spojivima i koje posljedice osoba pokušava izbjeći.

Cilj nije nužno ukloniti svaku unutarnju suprotnost. Ljudi mogu imati legitimne, međusobno napete potrebe. Važno je razviti sposobnost njihova prepoznavanja i donošenja odluka koje uzimaju u obzir stvarne okolnosti.

Obrambeni mehanizmi

Obrambeni mehanizmi psihički su procesi kojima osoba smanjuje tjeskobu ili se štiti od emocionalno teško prihvatljivih iskustava. U psihodinamskoj teoriji često se smatra da dio obrambenih procesa djeluje izvan svjesne kontrole.

Primjeri uključuju poricanje, projekciju, racionalizaciju, intelektualizaciju i potiskivanje. Obrane mogu kratkoročno pomoći osobi da podnese stres, ali mogu postati problematične kada su krute i ograničavaju mogućnost razumijevanja stvarnosti ili izražavanja osjećaja.

Primjerice, osoba koja se teško nosi s razočaranjem može umanjivati važnost odnosa čim se osjeti povrijeđeno. Takva reakcija može privremeno smanjiti bol, ali istodobno otežati otvoren razgovor o potrebama i problemima.

Terapeut nastoji razumjeti funkciju obrane, a ne samo je označiti kao pogrešnu. Ako određeni obrazac dugo služi zaštiti od emocionalne boli, njegovo mijenjanje može zahtijevati vrijeme i razvoj sigurnijih načina suočavanja.

Ponavljanje obrazaca odnosa

Psihodinamska terapija posebnu pozornost posvećuje obrascima koji se ponavljaju u različitim odnosima. Osoba može iznova ulaziti u odnose u kojima se osjeća zanemareno, teško izražavati neslaganje ili očekivati odbacivanje čak i kada okolnosti nisu jednoznačne.

Takvi obrasci mogu biti povezani s ranijim iskustvima, naučenim očekivanjima, emocionalnim reakcijama i načinima na koje osoba odgovara na ponašanje drugih.

Primjerice, osoba koja očekuje kritiku može na neutralnu primjedbu reagirati povlačenjem ili ljutnjom. Druga osoba tada može postati distanciranija, čime se dodatno učvršćuje početno očekivanje da će odnos završiti odbacivanjem.

To ne znači da osoba sama uzrokuje sve probleme u svojim odnosima. Drugi ljudi imaju vlastite motive i odgovornost za svoje postupke. Terapija nastoji prepoznati dio obrasca na koji osoba može utjecati, bez zanemarivanja stvarnih okolnosti i ponašanja drugih.

Razvoj suvremene psihodinamske terapije

Suvremena psihodinamska terapija nije nastala u jednom trenutku niti se može povezati samo s jednim autorom. Razvijala se kroz različite psihoanalitičke škole, klinička opažanja i nastojanja da se terapijski rad prilagodi potrebama većeg broja ljudi.

Od klasične psihoanalize prema psihodinamskoj terapiji

Klasična psihoanaliza povezana je s radom Sigmunda Freuda. U izvornom obliku često je uključivala dugotrajan tretman, relativno česte seanse i opsežno istraživanje nesvjesnih konflikata, snova i ranih iskustava.

S vremenom su se razvili kraći i usmjereniji psihodinamski pristupi. Oni zadržavaju zanimanje za emocionalne procese i odnose, ali mogu postaviti konkretnije ciljeve i ograničiti trajanje terapije.

Psihodinamska terapija danas se provodi u različitim formatima. Neki oblici traju nekoliko mjeseci, dok drugi mogu trajati dulje, ovisno o ciljevima, složenosti teškoća i terapijskom modelu.

Kratkotrajnost sama po sebi ne znači da je pristup manje dubok, kao što dugotrajnost ne jamči bolji ishod. Važno je da metoda odgovara potrebama osobe i da se napredak redovito procjenjuje.

Utjecaj ego-psihologije

Ego-psihologija naglasila je ulogu ega u regulaciji impulsa, procjeni stvarnosti, planiranju i prilagodbi. Taj je pristup pridonio širem razumijevanju psihičkog funkcioniranja, izvan samih nesvjesnih sukoba.

U psihodinamskoj terapiji to znači da se pozornost može usmjeriti i na sposobnosti osobe da prepozna emocije, podnese frustraciju, regulira ponašanje i razmatra različite mogućnosti.

Primjerice, terapija može obuhvaćati istraživanje unutarnjih konflikata, ali i razvoj sposobnosti da osoba prepozna kada postaje emocionalno preplavljena te da u takvim trenucima odgodi impulzivnu reakciju.

Utjecaj teorija objektnih odnosa

Teorije objektnih odnosa naglasile su važnost internaliziranih predodžbi sebe i drugih. Prema tim pristupima, iskustva ranih odnosa mogu utjecati na to kako osoba doživljava bliskost, povjerenje, sukobe i odvajanje.

U terapiji se mogu istraživati očekivanja koja osoba donosi u odnose, primjerice uvjerenje da će drugi biti nedostupni, kritični ili pretjerano zahtjevni.

Takva očekivanja ne smatraju se automatski pogrešnima. Terapeut i klijent istražuju u kojim su okolnostima nastala, kako djeluju danas i koliko odgovaraju aktualnoj stvarnosti.

Psihologija selfa

Psihologija selfa, povezana s radom Heinza Kohuta, usmjerila je pozornost na osjećaj vlastite vrijednosti, emocionalnu koheziju i potrebu za iskustvom prepoznatosti.

U tom okviru emocionalne teškoće mogu biti povezane s nestabilnim osjećajem vlastite vrijednosti ili velikom osjetljivošću na odbacivanje, kritiku i nedostatak priznanja.

Terapeut nastoji razumjeti subjektivno iskustvo osobe i funkciju koju određene reakcije imaju u održavanju emocionalne stabilnosti.

Relacijska psihoanaliza

Relacijska psihoanaliza naglašava da se psihičko iskustvo oblikuje u odnosima te da terapijski odnos nije samo prostor za promatranje klijentovih obrazaca. I terapeut i klijent sudjeluju u stvaranju terapijske interakcije, premda imaju različite uloge i odgovornosti.

Ovaj pristup više pozornosti posvećuje uzajamnom utjecaju, subjektivnom iskustvu obiju osoba i mogućnosti da se terapijski odnos razumije kroz razgovor i zajedničko istraživanje.

Terapeut pritom ne bi trebao pretpostaviti da je njegovo tumačenje objektivno ili da klijentova reakcija nužno proizlazi iz prošlih odnosa. Nesporazumi i pogreške mogu nastati i u samoj terapiji.

Terapijski odnos

Terapijski odnos jedan je od važnih elemenata psihodinamske terapije. On omogućuje osobi da istražuje vlastite emocionalne reakcije u odnosu koji je strukturiran profesionalnim granicama i zajedničkim terapijskim ciljevima.

Odnos s terapeutom može aktivirati očekivanja i osjećaje koji se pojavljuju i u drugim važnim odnosima. Primjerice, klijent može očekivati da će ga terapeut kritizirati, bojati se da će biti odbačen ili osjećati potrebu da se pokaže kao uspješna osoba.

Takve reakcije mogu pružiti materijal za istraživanje, ali nisu automatski dokaz da klijent ponavlja određeni obrazac iz djetinjstva. Terapeut mora razmotriti i aktualnu situaciju, način na koji vodi razgovor te mogućnost da je klijentova reakcija odgovor na nešto što se doista dogodilo u terapiji.

Terapijski odnos nije isto što i prijateljstvo. U njemu postoje profesionalne granice, dogovoreni ciljevi i odgovornost terapeuta da štiti dobrobit klijenta.

Prijenos

Prijenos označava proces u kojem se osjećaji, očekivanja ili obrasci povezani s ranijim odnosima aktiviraju u odnosu prema terapeutu.

Primjerice, osoba koja očekuje da će autoritet biti kritičan može pretpostaviti da terapeut negativno procjenjuje njezine odluke, čak i kada terapeut nije izrazio takav stav.

U terapiji se može istražiti kako je to očekivanje nastalo, na koji način utječe na odnos i koliko odgovara aktualnoj situaciji.

Prijenos nije nužno negativan. Klijent može terapeuta doživljavati kao osobu koja pruža sigurnost, razumijevanje ili podršku. Važno je istražiti značenje takvih doživljaja, a ne unaprijed ih proglasiti dokazom nekog nesvjesnog procesa.

Protuprijenos

Protuprijenos se odnosi na emocionalne i druge reakcije terapeuta prema klijentu i njihovu odnosu. U klasičnoj psihoanalizi pojam se prvenstveno povezivao s terapeutovim nesvjesnim konfliktima, dok suvremeni psihodinamski pristupi obuhvaćaju širi raspon reakcija koje se mogu pojaviti tijekom rada.

Terapeut može osjetiti zabrinutost, frustraciju, zaštitnički poriv ili potrebu da ubrza terapijski proces. Takve reakcije mogu biti povezane s njegovim osobnim iskustvima, ponašanjem klijenta ili dinamikom odnosa.

One nisu same po sebi dokaz da terapeut postupa pogrešno. Međutim, važno je da ih prepozna, kritički razmotri i po potrebi obradi kroz superviziju.

Protuprijenos ne daje terapeutu automatsko znanje o klijentovim nesvjesnim motivima. Njegove reakcije mogu biti korisna informacija, ali i izvor pristranosti.

Kako izgleda psihodinamska terapija?

Terapijski proces obično uključuje početnu procjenu, dogovaranje ciljeva, redovite susrete i zajedničko istraživanje problema. Konkretna struktura ovisi o vrsti psihodinamske terapije.

Početna procjena i ciljevi

Na početku se razmatraju teškoće zbog kojih osoba traži pomoć, njihovo trajanje, utjecaj na svakodnevni život, prethodna iskustva s liječenjem i osobni ciljevi.

Terapeut može istražiti aktualne odnose, emocionalne reakcije, načine suočavanja sa stresom i povijest važnih životnih iskustava. Pritom se ne pretpostavlja da svaki problem mora imati korijen u djetinjstvu.

Ciljevi mogu uključivati smanjenje simptoma, bolje razumijevanje ponavljajućih obrazaca, poboljšanje odnosa, razvoj emocionalne regulacije ili povećanje sposobnosti donošenja odluka.

Kod nekih oblika terapije ciljevi su usko određeni, dok drugi pristupi obuhvaćaju šire promjene u načinu doživljavanja sebe i drugih.

Slobodno izražavanje i usmjereni razgovor

U nekim psihodinamskim pristupima klijent se potiče da govori o mislima, osjećajima, sjećanjima i asocijacijama koje mu se pojavljuju. U drugim pristupima terapeut aktivnije usmjerava razgovor prema određenom emocionalnom obrascu ili problemu.

Suvremena psihodinamska terapija ne zahtijeva uvijek neograničeno slobodno povezivanje misli. Terapeut može postavljati pitanja, sažimati izrečeno, tražiti primjere i povezivati različite dijelove iskustva.

Primjerice, ako osoba više puta opisuje situacije u kojima se osjeća zanemareno, terapeut može istražiti što za nju znači zanemarivanje, kako prepoznaje takve situacije i kako reagira kada se taj osjećaj pojavi.

Istraživanje emocija

Psihodinamska terapija nastoji pomoći osobi da prepozna i razumije osjećaje koji mogu biti zanemareni, proturječni ili teško podnošljivi.

Netko može osjećati ljutnju prema bliskoj osobi, ali istodobno vjerovati da ljutnja znači da je loš ili nezahvalan. Druga osoba može osjećati tugu, ali se odmah usmjeravati na rješavanje praktičnih problema kako ne bi morala ostati u kontaktu s tom emocijom.

Terapeut pomaže istražiti takve obrasce i njihovo značenje. Cilj nije poticati nekontrolirano izražavanje emocija, nego povećati sposobnost njihova prepoznavanja, razumijevanja i regulacije.

Uvid i promjena

Uvid označava bolje razumijevanje vlastitih emocionalnih procesa, motiva i obrazaca ponašanja. U psihodinamskoj terapiji smatra se važnim, ali sam uvid ne jamči promjenu.

Osoba može razumjeti da se povlači zbog straha od odbacivanja, ali joj i dalje može biti teško postupiti drukčije kada se osjeti ugroženo.

Zato terapijski proces može uključivati ponavljanje iskustava, razmatranje konkretnih situacija i postupno razvijanje novih načina reagiranja. Promjena se ne svodi na otkrivanje jednog skrivenog uzroka, nego može zahtijevati povezivanje razumijevanja, emocionalnog iskustva i ponašanja.

Kratkotrajna i dugotrajna psihodinamska terapija

Psihodinamska terapija obuhvaća različite modele trajanja i usmjerenosti.

**Kratkotrajna psihodinamska terapija** obično se usredotočuje na ograničen broj problema ili središnji emocionalni obrazac. Terapija ima jasnije definirane ciljeve i vremenski okvir, a terapeut aktivnije usmjerava rad.

Jedan od poznatih pristupa jest kratkotrajna dinamska psihoterapija, povezana s autorima kao što su Habib Davanloo i Peter Sifneos, premda se konkretne metode tih autora razlikuju.

**Dugotrajnija psihodinamska terapija** može biti prikladna kada su teškoće složene, dugotrajne ili povezane s više područja funkcioniranja. U takvom radu može biti više prostora za istraživanje identiteta, odnosa, emocionalne regulacije i ponavljajućih obrazaca.

Trajanje terapije ne određuje samo teorijska orijentacija. Važni su ciljevi, težina problema, okolnosti osobe i procjena terapeuta.

Nije opravdano pretpostaviti da je dugotrajna terapija uvijek bolja ili da kratkotrajna terapija može pomoći samo kod blažih teškoća. Prikladnost pristupa potrebno je procijeniti individualno, a napredak pratiti tijekom rada.

Za koje se teškoće primjenjuje?

Psihodinamska terapija primjenjuje se kod različitih emocionalnih i psihičkih teškoća. Istraživanja su posebno proučavala njezinu primjenu kod depresivnih i anksioznih teškoća, nekih poremećaja ličnosti te problema povezanih s međuljudskim odnosima.

Moguća područja primjene uključuju:

Navedena područja nisu automatska indikacija za psihodinamsku terapiju. Izbor liječenja ovisi o simptomima, njihovoj težini, potrebama osobe, dostupnosti stručnjaka i dokazima o učinkovitosti pojedinih pristupa.

Kod ozbiljnih simptoma, izrazitog pogoršanja funkcioniranja ili neposrednog rizika za sigurnost potrebna je odgovarajuća stručna procjena. Psihoterapija može biti dio šireg plana skrbi, koji prema potrebi uključuje i psihijatrijsko liječenje ili druge oblike podrške.

Učinkovitost psihodinamske terapije

Učinkovitost psihodinamske terapije proučavana je u kliničkim istraživanjima i sustavnim pregledima. Nalazi upućuju na to da psihodinamski pristupi mogu pomoći kod određenih psihičkih teškoća, ali razina dokaza razlikuje se ovisno o dijagnozi, vrsti terapije, kvaliteti istraživanja i načinu usporedbe s drugim tretmanima.

Važno je razlikovati nekoliko pitanja:

1. **Smanjenje simptoma:** poboljšavaju li se depresivni, anksiozni ili drugi simptomi?

2. **Promjene u funkcioniranju:** poboljšavaju li se odnosi, svakodnevne aktivnosti i kvaliteta života?

3. **Trajnost promjena:** zadržavaju li se koristi nakon završetka terapije?

4. **Usporedba s drugim pristupima:** daje li terapija slične ili bolje rezultate od drugih dostupnih tretmana za određeni problem?

Neki pregledi istraživanja pronašli su povoljne rezultate psihodinamske terapije za određene skupine teškoća. Međutim, rezultate treba tumačiti uzimajući u obzir razlike među terapijskim modelima, veličinu uzoraka, kvalitetu metodologije i moguće pristranosti.

Ne može se zaključiti da je psihodinamska terapija najbolji izbor za svakoga ili da su svi njezini teorijski mehanizmi potvrđeni. Isto tako, nedostatak dokaza za pojedinu tvrdnju ne znači automatski da je svaki oblik terapije neučinkovit.

Pri izboru terapije korisno je razmotriti kvalitetu dostupnih dokaza, ciljeve osobe, stručnost terapeuta, praktične mogućnosti i sklonost određenom načinu rada.

Prednosti i ograničenja

Psihodinamska terapija ima nekoliko mogućih prednosti.

**Usmjerenost na emocionalno značenje.** Osim simptoma, istražuje osjećaje, potrebe i obrasce koji mogu pridonositi teškoćama.

**Razumijevanje odnosa.** Pomaže u prepoznavanju ponavljajućih očekivanja i načina reagiranja u bliskim odnosima.

**Rad s ambivalentnošću.** Omogućuje istraživanje proturječnih osjećaja bez potrebe da se jedna strana iskustva odmah odbaci.

**Različiti modeli rada.** Postoje kratkotrajni i dugotrajniji pristupi koji se mogu prilagoditi različitim ciljevima.

Istodobno postoje ograničenja.

**Vrijeme i trošak.** Neki oblici terapije zahtijevaju dugotrajan rad i mogu biti financijski ili organizacijski zahtjevni.

**Neizvjesnost tumačenja.** Terapeut može pogrešno razumjeti značenje određenog ponašanja ili pretjerano naglasiti nesvjesne motive.

**Razlike u kvaliteti dokaza.** Istraživačka potpora nije jednaka za sve psihodinamske metode i sve vrste teškoća.

**Potreba za suradnjom.** Uspjeh ovisi o više čimbenika, uključujući terapijski odnos, prikladnost metode, ciljeve i okolnosti osobe.

Psihodinamska terapija zato nije univerzalno rješenje, nego jedna od mogućnosti psihoterapijskog liječenja. Njezina primjerenost treba se procjenjivati u odnosu na konkretne potrebe i dostupne dokaze.

Što vrijedi zapamtiti?

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Shedler, J. (2010). The efficacy of psychodynamic psychotherapy. *American Psychologist, 65*(2), 98–109. https://doi.org/10.1037/a0018378

2. Leichsenring, F., & Rabung, S. (2008). Effectiveness of long-term psychodynamic psychotherapy: A meta-analysis. *JAMA, 300*(13), 1551–1565. https://doi.org/10.1001/jama.300.13.1551

3. Leichsenring, F., Abbass, A., Luyten, P., Hilsenroth, M., & Rabung, S. (2013). The emerging evidence for long-term psychodynamic therapy. *Psychodynamic Psychiatry*, 41(3), 361–384. https://doi.org/10.1521/pdps.2013.41.3.361

4. Gabbard, G. O. (2017). *Long-Term Psychodynamic Psychotherapy: A Basic Text* (3. izd.). Washington, DC: American Psychiatric Association Publishing.

5. McWilliams, N. (2011). *Psychoanalytic Diagnosis: Understanding Personality Structure in the Clinical Process* (2. izd.). New York: Guilford Press.

6. Lemma, A., Target, M., & Fonagy, P. (2011). *Brief Dynamic Interpersonal Therapy: A Clinician's Guide*. Oxford: Oxford University Press.

7. Summers, R. F., & Barber, J. P. (2010). *Psychodynamic Therapy: A Guide to Evidence-Based Practice*. New York: Guilford Press.

8. Freud, S. (1912). The dynamics of transference. U: *The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud*, Vol. XII (1911–1913), str. 97–108. London: The Hogarth Press.