Suradnja i natjecanje

Zadnja provjera: listopad 2026.

Suradnja i natjecanje dva su temeljna oblika društvenog ponašanja koja utječu na odnose među ljudima, funkcioniranje grupa i ostvarivanje zajedničkih ili individualnih ciljeva. U suradnji ljudi usklađuju svoje aktivnosti kako bi ostvarili cilj koji zahtijeva ili olakšava zajedničko djelovanje. U natjecanju nastoje postići rezultat koji je bolji od rezultata drugih ili osvojiti resurs, priznanje ili položaj koji nije dostupan svima u jednakoj mjeri.

Oba oblika ponašanja prisutna su u svakodnevnom životu. Ljudi surađuju u obitelji, na poslu, u obrazovanju i u zajednicama, ali se istodobno natječu za ograničene resurse, društveni status, priznanje i prilike. Suradnja i natjecanje nisu nužno suprotnosti: ljudi mogu surađivati unutar jedne grupe, a istodobno se natjecati s drugim grupama ili pojedincima.

**Hoće li ljudi surađivati ili se natjecati ovisi o njihovim ciljevima, međusobnoj ovisnosti, povjerenju, društvenim normama, dostupnim resursima i načinu na koji doživljavaju odnos s drugima.** Razumijevanje tih čimbenika pomaže objasniti zašto neki uvjeti potiču zajedničko djelovanje, dok drugi povećavaju sukobe i borbu za individualnu korist.

1. Što je suradnja?

Suradnja je oblik društvenog ponašanja u kojem dvije ili više osoba usklađuju svoje aktivnosti kako bi ostvarile zajednički cilj ili postigle rezultate koji su međusobno povezani.

Suradnja može uključivati razmjenu informacija, podjelu zadataka, međusobnu pomoć, koordinaciju aktivnosti i zajedničko donošenje odluka.

Primjeri suradnje uključuju:

Suradnja ne zahtijeva da svi sudionici imaju iste interese, sposobnosti ili motive. Jedna osoba može sudjelovati zato što joj je stalo do zajedničkog cilja, druga zato što očekuje uzajamnu korist, a treća zato što cijeni odnos s ostalim članovima grupe.

Važno je da se njihovi postupci na neki način usklađuju i pridonose zajedničkom rezultatu.

1.1. Oblici suradnje

Suradnja može imati različite oblike.

**Izravna suradnja** uključuje neposredno zajedničko djelovanje. Primjerice, dvije osobe zajedno popravljaju uređaj i tijekom rada usklađuju svoje postupke.

**Podjela rada** uključuje raspodjelu različitih zadataka među članovima grupe. Svaka osoba obavlja dio posla koji pridonosi zajedničkom cilju.

**Uzajamna pomoć** podrazumijeva da ljudi pomažu jedni drugima kada se pojavi potreba. Pomoć se može uzvratiti odmah ili u nekom kasnijem trenutku.

**Koordinirana suradnja** uključuje usklađivanje aktivnosti koje se odvijaju na različitim mjestima ili u različito vrijeme. Primjer su organizacije u kojima različiti odjeli obavljaju povezane zadatke.

**Suradnja među grupama** pojavljuje se kada različite skupine zajednički rade na cilju koji im je važan. Takva suradnja može zahtijevati prevladavanje postojećih razlika i izgradnju povjerenja.

2. Što je natjecanje?

Natjecanje je oblik društvenog odnosa u kojem pojedinci ili grupe nastoje ostvariti ciljeve koji se uspoređuju s rezultatima drugih ili se bore za resurse, položaje i prilike koji nisu dostupni svima.

Natjecanje može biti izravno, kao u sportskom natjecanju, ili neizravno, kao kada se više kandidata prijavljuje za isto radno mjesto.

Primjeri uključuju:

Natjecanje nije nužno štetno. Može potaknuti trud, razvoj sposobnosti, inovacije i ostvarivanje zahtjevnih ciljeva. Međutim, posljedice ovise o pravilima, ulozima, odnosima među sudionicima i načinu na koji se uspjeh vrednuje.

2.1. Konstruktivno i destruktivno natjecanje

**Konstruktivno natjecanje** odvija se prema jasnim pravilima, uz poštovanje sudionika i prihvaćanje legitimnosti ishoda. Može potaknuti učenje, razvoj vještina i poboljšanje rezultata.

Primjerice, dvije tvrtke mogu se natjecati razvojem kvalitetnijih proizvoda, čime potiču inovacije i proširuju mogućnosti izbora za korisnike.

**Destruktivno natjecanje** pojavljuje se kada želja za pobjedom potisne druge važne ciljeve ili kada sudionici pokušavaju ostvariti prednost na štetu drugih.

Može uključivati sabotiranje tuđeg rada, prikrivanje važnih informacija, varanje ili namjerno stvaranje prepreka konkurentima.

Granica između konstruktivnog i destruktivnog natjecanja ne određuje se samo prema tome tko pobjeđuje. Važni su način ostvarivanja rezultata, poštovanje pravila i posljedice za uključene osobe.

3. Ključna razlika: odnos između ciljeva

Jedan od najvažnijih čimbenika koji određuju hoće li ljudi surađivati ili se natjecati jest način na koji su povezani njihovi ciljevi.

Ako uspjeh jedne osobe olakšava uspjeh drugih, postoji veća mogućnost za suradnju. Ako uspjeh jedne osobe izravno smanjuje mogućnost da druga ostvari svoj cilj, može se razviti natjecanje.

U teorijama međusobne ovisnosti ciljeva razlikuju se tri osnovna odnosa.

3.1. Pozitivna međusobna ovisnost

Pozitivna međusobna ovisnost postoji kada pojedinci mogu lakše ostvariti svoje ciljeve ako surađuju s drugima.

Primjerice, članovi tima razvijaju zajednički proizvod. Jedna osoba ima tehničko znanje, druga poznaje potrebe korisnika, a treća organizira provedbu. Njihovi se doprinosi nadopunjuju, pa uspjeh ovisi o kvaliteti zajedničkog rada.

Takva struktura ciljeva može potaknuti:

Pozitivna međusobna ovisnost ne znači da svi moraju imati jednake zadatke ili dobiti potpuno jednake nagrade. Važno je da sudionici prepoznaju kako njihovi doprinosi mogu pomoći u ostvarivanju zajedničkog cilja.

3.2. Negativna međusobna ovisnost

Negativna međusobna ovisnost postoji kada se ciljevi pojedinaca doživljavaju kao međusobno suprotstavljeni. Uspjeh jedne strane može značiti neuspjeh druge.

Primjerice, dva kandidata natječu se za jedno radno mjesto. Ako položaj može dobiti samo jedan kandidat, svaki ima razlog nastojati ostvariti bolji rezultat od drugoga.

Takva struktura može povećati motivaciju i trud, ali može potaknuti i skrivanje informacija, nepovjerenje ili neprijateljstvo, osobito ako su ulozi visoki i pravila nisu jasna.

Negativna međusobna ovisnost ne mora nužno dovesti do neprijateljstva. Ljudi se mogu natjecati prema pravilima, poštovati protivnike i prihvatiti rezultat bez pokušaja da drugima nanesu štetu.

3.3. Neovisni ciljevi

Neovisnost ciljeva postoji kada uspjeh jedne osobe ne ovisi bitno o uspjehu ili neuspjehu druge.

Primjerice, dvije osobe mogu učiti različite predmete i ostvarivati vlastite ciljeve bez potrebe za međusobnom suradnjom ili izravnim natjecanjem.

U takvim situacijama ljudi mogu surađivati ako im je to korisno ili ugodno, ali za ostvarivanje cilja ne moraju nužno biti ovisni jedni o drugima.

Ova je podjela pojednostavljen prikaz. U stvarnim situacijama odnosi ciljeva mogu biti složeniji, a pojedinci mogu istodobno imati zajedničke i suprotstavljene interese.

4. Zašto ljudi surađuju?

Suradnja može nastati iz različitih motiva. Ljudi ne moraju biti posebno altruistični da bi surađivali, kao što ni svaki čin suradnje ne mora biti vođen očekivanjem osobne koristi.

4.1. Zajednički cilj

Ljudi su skloniji suradnji kada prepoznaju cilj koji ne mogu lako ostvariti samostalno ili kada zajednički rad daje bolji rezultat.

Primjerice, složen projekt može zahtijevati znanja iz različitih područja. Suradnja omogućuje kombiniranje sposobnosti i smanjuje potrebu da svaka osoba sama savlada sve zadatke.

Jasno definiran cilj pomaže članovima grupe razumjeti zašto je njihov doprinos važan i kako se njihove aktivnosti povezuju.

4.2. Uzajamna korist

Suradnja može biti korisna svim sudionicima, čak i kada svatko prvenstveno slijedi vlastite interese.

Dvije osobe mogu razmijeniti znanje, podijeliti troškove ili zajednički riješiti problem brže nego što bi to mogle odvojeno.

U takvim situacijama suradnja ne zahtijeva potpuno nesebične motive. Dovoljno je da sudionici prepoznaju korist od zajedničkog djelovanja i imaju razloga vjerovati da će se dogovor poštovati.

4.3. Reciprocitet

Norma reciprociteta potiče ljude da uzvrate pomoć koju su primili. Kada osoba zna da drugi surađuju s njom i da se njihov doprinos cijeni, može biti spremnija uzvratiti suradnjom.

Ako se uzajamnost ponavlja, može nastati stabilan obrazac međusobne podrške.

Međutim, reciprocitet nije jamstvo suradnje. Ako jedna strana stalno iskorištava tuđu spremnost na pomoć, druga može smanjiti doprinos ili prekinuti suradnju.

4.4. Povjerenje

Povjerenje je važno kada ljudi ovise o tuđim postupcima, ali ne mogu u potpunosti kontrolirati hoće li drugi ispuniti dogovor.

Osoba je spremnija podijeliti informacije ili preuzeti zajedničku obvezu kada vjeruje da drugi neće neopravdano iskoristiti njezin doprinos.

Povjerenje se može razvijati kroz dosljedno ponašanje, transparentnu komunikaciju, poštovanje dogovora i spremnost na preuzimanje odgovornosti.

Ipak, povjerenje ne znači odsutnost provjere. U složenim projektima jasna pravila i odgovornosti mogu poduprijeti suradnju upravo zato što smanjuju neizvjesnost.

4.5. Zajednički identitet

Ljudi često osjećaju veću povezanost s osobama koje doživljavaju članovima iste grupe.

Zajednički identitet može potaknuti spremnost na pomaganje, dijeljenje resursa i preuzimanje odgovornosti za zajedničke rezultate.

Primjerice, članovi tima mogu biti motivirani pomoći jedni drugima jer uspjeh tima smatraju važnim dijelom vlastitog uspjeha.

Međutim, snažna pripadnost vlastitoj grupi ne mora povećati suradnju sa svima. Ponekad može povećati nepovjerenje prema drugim grupama i potaknuti natjecanje među njima.

4.6. Pravednost i jasna pravila

Ljudi su često spremniji surađivati kada smatraju da su pravila pravedna, da se doprinosi uzimaju u obzir i da se koristi ne raspodjeljuju proizvoljno.

Ako jedna osoba stalno obavlja većinu posla, dok drugi dobivaju jednake koristi bez odgovarajućeg doprinosa, može se smanjiti njezina motivacija za suradnju.

Pravednost ne zahtijeva da svi uvijek dobiju jednako. Ovisno o situaciji, ljudi mogu smatrati pravednom raspodjelu prema potrebama, uloženom trudu, odgovornosti ili dogovorenim pravilima.

Važno je da su kriteriji razumljivi i da se mogu obrazložiti.

5. Zašto se ljudi natječu?

Natjecanje se može pojaviti kada ljudi žele ostvariti ciljeve koji se međusobno isključuju, kada su resursi ograničeni ili kada društveno okruženje nagrađuje uspoređivanje s drugima.

5.1. Ograničeni resursi

Kada nije moguće da svi dobiju ono što žele, ljudi mogu početi konkurirati za dostupne resurse.

To mogu biti:

Ograničenost resursa ne dovodi automatski do sukoba. Pravila raspodjele, pregovaranje i zajedničko upravljanje resursima mogu smanjiti potrebu za destruktivnim natjecanjem.

5.2. Društvena usporedba

Ljudi često procjenjuju vlastite sposobnosti i postignuća uspoređujući se s drugima.

Usporedba može pružiti korisne informacije o vlastitom napretku i pomoći u određivanju ciljeva. Primjerice, sportaš može usporediti svoje rezultate s rezultatima drugih kako bi prepoznao što treba poboljšati.

Međutim, stalno uspoređivanje može dovesti do osjećaja manje vrijednosti, zavisti ili pretjerane usmjerenosti na tuđe rezultate.

Kada se uspjeh procjenjuje isključivo prema tome je li netko bolji od drugih, osobni napredak može postati manje važan od relativnog položaja.

5.3. Status i priznanje

Natjecanje ne uključuje samo materijalne koristi. Ljudi se mogu natjecati za ugled, utjecaj, priznanje ili osjećaj da su kompetentni.

U nekim okruženjima priznanje se dodjeljuje samo malom broju ljudi, pa se uspjeh drugih može doživljavati kao prijetnja vlastitom položaju.

Takva dinamika može potaknuti trud i razvoj sposobnosti, ali i ponašanja kojima je cilj umanjiti tuđi uspjeh ili zaštititi vlastiti status.

5.4. Sustavi nagrađivanja

Način na koji su nagrade organizirane može utjecati na to hoće li ljudi surađivati ili se natjecati.

Ako se zaposlenici nagrađuju samo prema individualnim rezultatima, mogu imati manje poticaja dijeliti informacije ili pomagati kolegama, osobito ako im to smanjuje vlastitu prednost.

Ako se uspjeh procjenjuje i prema zajedničkim rezultatima, suradnja može postati korisnija.

To ne znači da je individualno nagrađivanje uvijek štetno. Njegovi učinci ovise o prirodi zadatka, kriterijima uspjeha i tome koliko su individualni i zajednički ciljevi usklađeni.

6. Teorija društvenih dilema

Društvene dileme pojavljuju se kada ponašanje koje kratkoročno koristi pojedincu može dugoročno štetiti grupi ili zajednici.

Takve situacije posebno su važne za razumijevanje suradnje jer pokazuju zašto ljudi ponekad ne surađuju čak i kada bi zajednički ishod bio bolji za sve.

6.1. Dilema zajedničkih resursa

Zamislimo zajednicu koja koristi zajednički izvor vode. Svaki pojedinac ima korist ako uzme nešto više vode za sebe, ali ako svi postupaju tako, izvor se može iscrpiti.

Pojedinačna korist od dodatnog korištenja može biti neposredna, dok se troškovi raspodjeljuju na cijelu zajednicu.

Takve situacije mogu se pojaviti kod korištenja prirodnih resursa, zajedničkog prostora, javnih usluga ili organizacijskih resursa.

Suradnja postaje vjerojatnija kada postoje jasna pravila, mogućnost zajedničkog odlučivanja, povjerenje i mehanizmi kojima se sprječava sustavno iskorištavanje zajedničkih dobara.

6.2. Dilema zatvorenika

Dilema zatvorenika klasičan je model iz teorije igara koji pokazuje sukob između individualnog poticaja i zajednički povoljnog ishoda.

U pojednostavljenom primjeru dvije osobe mogu surađivati ili izdati jedna drugu. Ishod za svaku ovisi o kombinaciji njihovih odluka.

Ako obje surađuju, mogu ostvariti razmjerno dobar zajednički rezultat. Ako jedna izda drugu, a druga surađuje, prva može ostvariti veću korist. Ako obje odaberu izdaju, obje mogu proći lošije nego da su surađivale.

Dilema pokazuje da odluka o nesuradnji može biti privlačna pojedincu kada ne vjeruje drugoj strani, čak i ako bi suradnja donijela bolji zajednički rezultat.

Stvarni odnosi složeniji su od ovog modela. Ljudi mogu komunicirati, imati različite vrijednosti, poznavati se i surađivati više puta. Upravo ti čimbenici mogu promijeniti poticaje i povećati mogućnost suradnje.

6.3. Slobodni jahač

Problem slobodnog jahača (*free-rider problem*) pojavljuje se kada netko uživa koristi zajedničkog rada, ali ne pridonosi njihovom stvaranju u odgovarajućoj mjeri.

Primjerice, član grupe može dobiti korist od zajedničkog projekta, iako nije obavio svoj dio zadatka.

Ako takvo ponašanje postane učestalo, ostali članovi mogu smanjiti svoj doprinos jer smatraju da sustav nije pravedan.

Jasna podjela zadataka, vidljivost doprinosa i odgovornost mogu smanjiti ovaj problem. Važno je, međutim, uzeti u obzir da manji doprinos ne mora uvijek biti posljedica namjernog iskorištavanja. Ponekad proizlazi iz nejasnih očekivanja, nedostatka sposobnosti ili prepreka koje osoba ne može lako kontrolirati.

7. Uloga komunikacije u suradnji

Komunikacija omogućuje ljudima da usklade očekivanja, razmijene informacije i razjasne nesporazume. Bez odgovarajuće komunikacije suradnja može propasti čak i kada svi sudionici žele ostvariti zajednički cilj.

7.1. Jasna očekivanja

Ljudi lakše surađuju kada znaju što se od njih očekuje, koji su zadaci njihova odgovornost i kako se procjenjuje uspjeh.

Nejasna očekivanja mogu dovesti do toga da više osoba obavlja isti zadatak, dok drugi zadaci ostaju zanemareni.

7.2. Otvorenost i razmjena informacija

Dijeljenje relevantnih informacija pomaže članovima grupe razumjeti problem i pronaći kvalitetnija rješenja.

Ako se informacije skrivaju kako bi se zadržala osobna prednost, suradnja može oslabjeti. Ipak, nije svako zadržavanje informacija znak natjecateljskog ponašanja. Ponekad je opravdano zbog privatnosti, sigurnosti ili poslovnih obveza.

7.3. Rješavanje sukoba

Sukobi interesa ne moraju uništiti suradnju. Mogu pomoći u prepoznavanju različitih potreba i pronalaženju boljeg rješenja, pod uvjetom da se o njima razgovara na konstruktivan način.

Korisno je razlikovati sukob oko zadatka od osobnog sukoba. Ljudi mogu imati različita mišljenja o tome kako riješiti problem, a da pritom ne osporavaju vrijednost ili sposobnosti drugih.

Kada se neslaganje pretvori u osobno omalovažavanje, suradnja postaje teža jer se pozornost pomiče s rješavanja problema na obranu vlastitog položaja.

8. Može li natjecanje potaknuti suradnju?

Suradnja i natjecanje nisu uvijek međusobno isključivi. U nekim okolnostima natjecanje može potaknuti suradnju unutar grupe.

Primjerice, članovi sportskog tima mogu intenzivno surađivati kako bi pobijedili protivnički tim. Njihov zajednički cilj može ojačati koordinaciju, osjećaj pripadnosti i spremnost na međusobnu pomoć.

Slično tome, zaposlenici različitih odjela mogu surađivati kako bi njihova organizacija uspješno odgovorila na izazov na tržištu.

Međutim, takva suradnja ne mora se automatski proširiti na druge grupe. Natjecanje među grupama ponekad može povećati unutarnju solidarnost, ali istodobno potaknuti stereotipe, nepovjerenje ili neprijateljstvo prema vanjskoj skupini.

Zato je važno razlikovati:

Najpovoljniji uvjeti za suradnju često nastaju kada ljudi prepoznaju zajednički cilj koji nadilazi postojeće podjele.

9. Realistična teorija sukoba i međugrupni odnosi

Realistična teorija sukoba objašnjava da se sukobi među grupama mogu razviti kada se natječu za ograničene resurse ili ciljeve koje ne mogu istodobno ostvariti.

Primjerice, dvije grupe mogu se sukobiti oko pristupa financijskim sredstvima, prostora ili političkog utjecaja.

U takvim okolnostima članovi mogu početi promatrati drugu grupu kao prepreku vlastitom uspjehu. To može povećati nepovjerenje i negativne procjene druge strane.

Ipak, međugrupni odnosi ne ovise samo o objektivnoj raspodjeli resursa. Važni su i percepcija prijetnje, povijest odnosa, društvene norme, vodstvo i način na koji se situacija objašnjava članovima grupe.

9.1. Nadređeni zajednički ciljevi

Muzafer Sherif i njegovi suradnici u istraživanju poznatom kao eksperiment Robbers Cave proučavali su razvoj odnosa među dječjim grupama u organiziranom ljetnom kampu.

Nakon što su se razvili suparništvo i sukobi, istraživači su uveli zadatke koje grupe nisu mogle uspješno riješiti odvojeno, nego su morale surađivati.

Takvi ciljevi nazivaju se nadređenim zajedničkim ciljevima jer zahtijevaju suradnju različitih grupa i ne mogu se lako ostvariti jednostranim djelovanjem.

Istraživanje je postalo važan dio literature o međugrupnim odnosima, ali njegove rezultate treba tumačiti u kontekstu konkretnog eksperimentalnog okruženja. Ono ne znači da će svaki zajednički zadatak automatski ukloniti predrasude ili sukobe.

U stvarnim situacijama zajednički ciljevi mogu pomoći u izgradnji suradnje kada su praćeni pravednim pravilima, stvarnom međusobnom ovisnošću i prilikama za pozitivnu interakciju.

10. Socijalna usporedba i motivacija

Suradnja i natjecanje mogu utjecati na motivaciju na različite načine.

U natjecateljskom okruženju osoba može biti motivirana željom da nadmaši druge, osvoji priznanje ili dokaže vlastitu sposobnost.

U suradničkom okruženju motivacija može proizlaziti iz zajedničkog cilja, osjećaja pripadnosti, odgovornosti prema drugima ili zadovoljstva zajedničkim uspjehom.

Nijedan pristup nije uvijek učinkovitiji. Učinak ovisi o vrsti zadatka, individualnim razlikama i načinu na koji su postavljeni ciljevi.

10.1. Usmjerenost na učenje i usmjerenost na rezultat

U istraživanjima motivacije često se razlikuju ciljevi usmjereni na učenje i ciljevi usmjereni na rezultat.

**Usmjerenost na učenje** znači da osoba želi razviti sposobnosti, razumjeti problem ili poboljšati vlastiti učinak.

**Usmjerenost na rezultat** znači da osoba želi pokazati sposobnost, ostvariti određeni rezultat ili postići bolji položaj u usporedbi s drugima.

Te se orijentacije mogu kombinirati. Osoba se može natjecati kako bi ostvarila bolji rezultat, a istodobno koristiti povratne informacije za učenje.

Problemi mogu nastati kada se neuspjeh doživljava isključivo kao dokaz nedostatka sposobnosti. U takvim uvjetima osoba može izbjegavati izazove ili skrivati pogreške umjesto da ih koristi za učenje.

11. Kako organizirati okruženje koje potiče suradnju?

Suradnja se može olakšati načinom na koji se oblikuju zadaci, pravila i odnosi među članovima grupe.

11.1. Uskladiti individualne i zajedničke ciljeve

Ako se od članova očekuje zajednički rezultat, ali se nagrađuju isključivo individualni uspjesi, može nastati sukob između onoga što organizacija traži i onoga što pojedinci imaju poticaj raditi.

Korisno je osigurati da kriteriji uspjeha prepoznaju i individualni doprinos i kvalitetu zajedničkog rada.

11.2. Jasno raspodijeliti odgovornosti

Članovi grupe trebaju znati tko je odgovoran za pojedine zadatke i kako se njihov doprinos povezuje s radom drugih.

Jasna raspodjela odgovornosti smanjuje mogućnost da se zadaci zanemare ili da se dio članova oslanja na tuđi rad bez odgovarajućeg doprinosa.

11.3. Osigurati pravednost

Pravedna raspodjela zadataka, priznanja i koristi može povećati spremnost na suradnju.

Ako se doprinosi ne prepoznaju ili se pravila primjenjuju različito na različite članove, povjerenje može oslabjeti.

11.4. Potaknuti otvorenu komunikaciju

Članovi trebaju moći postavljati pitanja, priznati pogrešku i izraziti neslaganje bez straha od ponižavanja.

Otvorena komunikacija ne znači da se svako mišljenje mora prihvatiti. Znači da se prijedlozi i primjedbe mogu razmotriti prema njihovoj kvaliteti, a ne odbaciti samo zbog položaja osobe koja ih iznosi.

11.5. Razvijati povjerenje kroz dosljedno ponašanje

Povjerenje se gradi kada ljudi ispunjavaju dogovore, pravodobno dijele važne informacije i preuzimaju odgovornost za svoje postupke.

Ne nastaje samo zato što članovi grupe dijele isti cilj. Potrebna su iskustva koja pokazuju da je suradnja sigurna i da se tuđi doprinos neće neopravdano iskorištavati.

11.6. Uspostaviti pravila za rješavanje sukoba

Sukobi interesa mogu se pojaviti i u dobro organiziranim grupama. Važno je unaprijed definirati kako se donose odluke, kako se rješavaju neslaganja i kome se članovi mogu obratiti kada smatraju da pravila nisu pravedna.

Takvi postupci smanjuju potrebu za osobnim nadmetanjem i omogućuju da se energija usmjeri na rješavanje problema.

12. Kada je natjecanje korisno, a kada suradnja?

Odabir između suradnje i natjecanja ovisi o cilju, zadatku i odnosu među sudionicima.

Suradnja je posebno korisna kada:

Natjecanje može biti korisno kada:

U nekim situacijama najbolji pristup kombinira oba oblika. Primjerice, zaposlenici mogu individualno razvijati rješenja, a zatim zajedno procijeniti i unaprijediti najbolje prijedloge.

Važno je da natjecanje ne potkopava suradnju koja je potrebna za ostvarivanje šireg cilja.

Sažetak

Suradnja je zajedničko djelovanje usmjereno na ostvarivanje povezanih ciljeva, dok natjecanje uključuje nastojanje da se ostvari rezultat u odnosu na druge ili da se dobije ograničen resurs.

Način na koji su ciljevi povezani važan je čimbenik njihova razvoja. Pozitivna međusobna ovisnost potiče suradnju, dok negativna može povećati natjecanje. Ipak, stvarni odnosi ovise i o povjerenju, reciprocitetu, društvenim normama, pravednosti i sustavu nagrađivanja.

Suradnja može biti motivirana zajedničkim ciljem, uzajamnom koristi, pripadnošću i povjerenjem. Natjecanje može potaknuti trud i razvoj sposobnosti, ali u nepovoljnim uvjetima može dovesti do nepovjerenja, skrivanja informacija i sukoba.

Društvene dileme pokazuju da individualni interesi ponekad dolaze u sukob s dobrobiti grupe. Jasna pravila, pravedna raspodjela odgovornosti, otvorena komunikacija i zajednički ciljevi mogu olakšati suradnju.

Suradnja i natjecanje nisu nužno suprotnosti. Ljudi mogu surađivati unutar grupe, a natjecati se s drugima. Ključno je oblikovati uvjete u kojima natjecanje potiče napredak bez nepotrebnog narušavanja povjerenja i u kojima suradnja ne znači zanemarivanje individualnih potreba i odgovornosti.

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Deutsch, M. (1949). A theory of co-operation and competition. *Human Relations, 2*(2), 129–152. https://doi.org/10.1177/001872674900200204

2. Johnson, D. W., & Johnson, R. T. (2009). An educational psychology success story: Social interdependence theory and cooperative learning. *Educational Researcher, 38*(5), 365–379. https://doi.org/10.3102/0013189X09339057

3. Axelrod, R. (1984). *The Evolution of Cooperation*. Basic Books.

4. Ostrom, E. (1990). *Governing the Commons: The Evolution of Institutions for Collective Action*. Cambridge University Press. https://doi.org/10.1017/CBO9780511807763

5. Sherif, M., Harvey, O. J., White, B. J., Hood, W. R., & Sherif, C. W. (1961). *Intergroup Conflict and Cooperation: The Robbers Cave Experiment*. University of Oklahoma Book Exchange.

6. Tajfel, H., Billig, M. G., Bundy, R. P., & Flament, C. (1971). Social categorization and intergroup behaviour. *European Journal of Social Psychology, 1*(2), 149–178. https://doi.org/10.1002/ejsp.2420010202

7. Latané, B., Williams, K., & Harkins, S. (1979). Many hands make light the work: The causes and consequences of social loafing. *Journal of Personality and Social Psychology, 37*(6), 822–832. https://doi.org/10.1037/0022-3514.37.6.822

8. Pruitt, D. G., & Rubin, J. Z. (1986). *Social Conflict: Escalation, Stalemate, and Settlement*. Random House.

9. Messick, D. M., & Brewer, M. B. (1983). Solving social dilemmas: A review. U: L. Wheeler & P. Shaver (ur.), *Review of Personality and Social Psychology, Volume 4: Review of Personality and Social Psychology* (str. 11–44). Sage.