Stres i psihičke teškoće

Zadnja provjera: listopad 2026.

Stres je reakcija organizma na zahtjeve, promjene ili prijetnje koje osoba procjenjuje važnima i s kojima se mora suočiti. Može nastati zbog vanjskih okolnosti, poput poslovnih obveza, financijskih problema, sukoba u odnosima ili gubitka bliske osobe, ali i zbog unutarnjih procesa, kao što su zabrinutost, osjećaj nesigurnosti i očekivanje nepovoljnog ishoda.

Stres nije sam po sebi psihički poremećaj. Kratkotrajna stresna reakcija može pomoći osobi da prepozna opasnost, usmjeri pažnju i mobilizira energiju potrebnu za djelovanje. Problem može nastati kada su zahtjevi preveliki, kada stres traje dugo ili kada osoba nema dovoljno mogućnosti za oporavak.

Povezanost stresa i psihičkih teškoća složena je i dvosmjerna. Stresni događaji mogu povećati rizik od nastanka određenih teškoća ili pogoršati postojeće simptome, dok psihičke teškoće mogu otežati suočavanje sa svakodnevnim zahtjevima. Primjerice, dugotrajna zabrinutost može narušiti san i koncentraciju, što zatim otežava obavljanje obveza i dodatno povećava stres.

Za razumijevanje te povezanosti potrebno je uzeti u obzir biološke reakcije organizma, način na koji osoba procjenjuje situaciju, njezine strategije suočavanja i životne okolnosti.

Što je stres?

Stres se može razumjeti kao proces koji uključuje stresor, procjenu situacije, reakciju organizma i pokušaje suočavanja sa zahtjevima.

**Stresor** je događaj, okolnost ili zahtjev koji pokreće stresnu reakciju. Može biti stvaran ili anticipiran, odnosno očekivan. Primjeri uključuju prijetnju gubitkom posla, ispit, zdravstveni problem, sukob s bliskom osobom ili zabrinutost zbog budućnosti.

**Stresna reakcija** obuhvaća promjene u tijelu, emocijama, mišljenju i ponašanju koje se pojavljuju kada osoba procjenjuje da se mora suočiti sa zahtjevom ili prijetnjom.

Važno je razlikovati stresor od stresne reakcije. Isti događaj ne izaziva jednaku reakciju kod svih ljudi. Način na koji osoba doživljava situaciju ovisi o prethodnim iskustvima, procjeni vlastitih mogućnosti, dostupnoj podršci i drugim okolnostima.

Primjerice, javni nastup jednoj osobi može predstavljati zanimljiv izazov, a drugoj izvor snažnog straha. Razlika ne znači da jedna osoba objektivno ima stres, a druga ga nema, nego da situaciju procjenjuju i doživljavaju različito.

Kako nastaje stresna reakcija?

Stresna reakcija uključuje međudjelovanje živčanog sustava, hormonalnih procesa i psihološke procjene situacije.

Kada osoba prepozna prijetnju ili važan zahtjev, mozak aktivira sustave koji pripremaju organizam za djelovanje. Povećavaju se budnost i usmjerenost pažnje, a mogu se pojaviti ubrzan rad srca, ubrzano disanje, napetost mišića i promjene u probavi.

U kratkotrajnom stresu važnu ulogu ima simpatički dio autonomnog živčanog sustava, koji sudjeluje u pripremi organizma za brzo djelovanje. Aktivira se i sustav povezan s hormonima stresa, među kojima je kortizol.

Kortizol sudjeluje u regulaciji metabolizma, dostupnosti energije i prilagodbi organizma na zahtjeve. Njegovo djelovanje nije jednostavno štetno: ono je dio normalnog odgovora na promjene i izazove. Problem može nastati kada je regulacija stresnih sustava dugotrajno opterećena ili kada se organizam ne uspije dovoljno oporaviti.

Nakon što opasnost ili zahtjev prođu, organizam se u pravilu postupno vraća prema uobičajenom stanju. Odmor, san, osjećaj sigurnosti i prestanak stresora mogu pomoći tom procesu.

Međutim, ako se osoba stalno suočava s novim prijetnjama ili ne može izbjeći stresnu situaciju, aktivacija stresnih sustava može se često ponavljati ili trajati dulje nego što je korisno.

Akutni i kronični stres

Stres se može razlikovati prema trajanju, intenzitetu i okolnostima u kojima se pojavljuje.

Akutni stres

Akutni stres kratkotrajna je reakcija na neposredan zahtjev ili prijetnju.

Može se pojaviti prije važnog razgovora, ispita, natjecanja ili u situaciji iznenadne opasnosti. U takvim okolnostima stres može povećati budnost i pripremiti osobu za djelovanje.

Kratkotrajni stres ne mora biti štetan. Njegov učinak ovisi o intenzitetu, trajanju, prirodi zadatka i mogućnosti oporavka.

Ako je reakcija vrlo snažna, osoba može doživjeti izrazitu tjeskobu, teškoće s koncentracijom ili osjećaj da gubi kontrolu. Takva reakcija ne znači automatski da postoji psihički poremećaj.

Kronični stres

Kronični stres nastaje kada stresori traju dugo, često se ponavljaju ili osoba doživljava da nema dovoljno mogućnosti utjecati na situaciju.

Primjeri uključuju dugotrajnu financijsku nesigurnost, trajno preopterećenje na poslu, skrb o teško bolesnom članu obitelji bez odgovarajuće podrške ili život u nesigurnom okruženju.

Dugotrajni stres može utjecati na san, raspoloženje, pažnju, pamćenje i tjelesno zdravlje. Osoba može postati razdražljiva, emocionalno iscrpljena, zabrinuta ili manje sposobna nositi se s uobičajenim obvezama.

Kronični stres ne mora nastati zbog jednog izrazito dramatičnog događaja. Može biti posljedica niza manjih, ali trajnih opterećenja koja se postupno nakupljaju.

Psihološka procjena stresa

Psiholog Richard Lazarus i psihologinja Susan Folkman razvili su utjecajan model prema kojem stres ovisi o odnosu osobe i njezina okruženja te o procjeni zahtjeva i raspoloživih mogućnosti suočavanja.

U tom modelu važnu ulogu ima **kognitivna procjena**, odnosno način na koji osoba tumači značenje situacije.

Primarna procjena

Primarna procjena odnosi se na pitanje što situacija znači za osobu.

Može je doživjeti kao:

Situacija koja se procjenjuje kao prijetnja može izazvati strah ili zabrinutost, dok situacija procijenjena kao izazov može potaknuti napor i pripremu.

Sekundarna procjena

Sekundarna procjena odnosi se na procjenu mogućnosti suočavanja sa situacijom.

Osoba može razmatrati ima li dovoljno vremena, znanja, energije, novca ili podrške za rješavanje problema. Ako procjenjuje da raspolaže odgovarajućim resursima, stres može biti podnošljiviji. Ako smatra da su zahtjevi veći od njezinih mogućnosti, može doživjeti snažniju napetost i bespomoćnost.

Procjene se mogu mijenjati. Situacija koja se isprva čini neizvedivom može postati podnošljivija kada osoba dobije dodatne informacije ili podršku.

Ovaj model ne znači da je stres samo posljedica pogrešnog razmišljanja. Procjena se odvija u stvarnim životnim okolnostima, a osoba može biti suočena sa zahtjevima koji doista nadilaze njezine trenutačne resurse.

Kako stres utječe na mišljenje i ponašanje?

Stres može promijeniti način na koji osoba usmjerava pažnju, obrađuje informacije i donosi odluke.

Kada procjenjuje da je ugrožena, pažnja se može snažnije usmjeriti na moguće opasnosti. To može biti korisno u stvarnoj prijetnji, ali može otežati prepoznavanje drugih informacija kada je opasnost nejasna ili kada stres traje dugo.

Pod stresom se mogu pojaviti:

Ti učinci nisu jednaki kod svih ljudi niti se pojavljuju u svakoj stresnoj situaciji. Umjerena pobuđenost ponekad može poboljšati izvedbu na jednostavnim ili dobro uvježbanim zadacima, dok visoka ili dugotrajna pobuđenost može ometati složenije zadatke.

Stres može utjecati i na ponašanje. Neke osobe postaju aktivnije i pokušavaju odmah riješiti problem, dok se druge povlače, odgađaju obveze ili izbjegavaju situacije koje izazivaju nelagodu.

Takve reakcije mogu kratkoročno smanjiti napetost, ali ako izbjegavanje postane glavni način suočavanja, dugoročno može održavati ili pojačavati teškoće.

Stres i anksioznost

Anksioznost je stanje zabrinutosti, straha ili napetosti povezano s očekivanjem moguće prijetnje. Može biti normalna reakcija na neizvjesnost, ali kada postane pretjerana, dugotrajna ili izrazito ometa funkcioniranje, može biti povezana s anksioznim poremećajem.

Stres i anksioznost povezani su, ali nisu isti pojmovi.

Stres se često povezuje sa zahtjevima ili okolnostima s kojima se osoba pokušava nositi. Anksioznost se više odnosi na doživljaj prijetnje, zabrinutosti i očekivanja negativnog ishoda. Ipak, ta se iskustva često preklapaju.

Primjerice, osoba koja se suočava s nesigurnošću na poslu može razviti zabrinutost zbog budućnosti. Ako zabrinutost postane učestala i teško ju je kontrolirati, može početi ometati san, koncentraciju i svakodnevne aktivnosti.

Anksioznost također može povećati doživljaj stresa. Osoba koja očekuje da će pogriješiti može određeni zadatak procijeniti kao prijeteći, što dodatno pojačava napetost.

U nekim slučajevima razvija se krug u kojem zabrinutost povećava stres, a stres pojačava zabrinutost.

Stres i depresivnost

Dugotrajna izloženost stresnim događajima može povećati rizik od depresivnih simptoma, osobito kada je povezana s gubitkom, bespomoćnošću, izolacijom ili nedostatkom podrške.

Depresivni simptomi mogu uključivati trajno sniženo raspoloženje, gubitak interesa, smanjenu energiju, teškoće s koncentracijom, osjećaj bezvrijednosti i promjene spavanja ili apetita.

Nije svaki stres praćen depresivnošću niti stres sam po sebi objašnjava sve slučajeve depresije. U nastanku depresivnih poremećaja mogu sudjelovati biološke predispozicije, prethodna iskustva, psihološki čimbenici i životne okolnosti.

Odnos je također dvosmjeran. Depresivni simptomi mogu otežati obavljanje obveza, održavanje odnosa i rješavanje problema, zbog čega se povećava broj stresnih situacija.

Primjerice, osoba s izraženim manjkom energije može početi odgađati obveze. Nagomilane obveze zatim mogu povećati osjećaj krivnje i preopterećenosti, što dodatno pogoršava raspoloženje.

U takvim situacijama važno je prepoznati da teškoće nisu nužno znak lijenosti ili nedostatka discipline. Mogu biti dio složenog procesa u kojem se stres i psihički simptomi međusobno održavaju.

Stres i trauma

Traumatska iskustva mogu izazvati snažne stresne reakcije, a kod nekih osoba simptomi mogu trajati i nakon što neposredna opasnost prođe.

Trauma može biti povezana s događajima koji ugrožavaju život ili tjelesni integritet, kao i s drugim izrazito prijetećim iskustvima. Reakcije se razlikuju među pojedincima i ovise o prirodi događaja, prethodnim iskustvima, dostupnoj podršci i drugim čimbenicima.

Nakon traumatskog događaja mogu se pojaviti:

Takve reakcije neposredno nakon događaja ne znače automatski posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Za dijagnozu su potrebni odgovarajući simptomi, trajanje i drugi dijagnostički kriteriji.

PTSP je specifičan poremećaj povezan s traumatskim iskustvom, dok je stres mnogo širi pojam koji obuhvaća brojne svakodnevne i izvanredne situacije.

Kod ozbiljnih ili dugotrajnih traumatskih simptoma može biti korisna stručna procjena i terapija usmjerena na traumu.

Stres i tjelesno zdravlje

Psihološki stres može utjecati na tijelo preko autonomnog živčanog sustava, hormonalnih procesa, ponašanja i svakodnevnih navika.

Tijekom stresne reakcije mogu se pojaviti ubrzan puls, znojenje, napetost mišića, promjene disanja i probavne smetnje. Takve reakcije često su prolazne.

Dugotrajni stres može biti povezan s problemima spavanja, glavoboljama, mišićnom napetošću i pogoršanjem nekih postojećih zdravstvenih tegoba. Može utjecati i na navike poput tjelesne aktivnosti, prehrane, uporabe alkohola ili pušenja.

Ipak, tjelesne simptome ne treba automatski pripisivati stresu. Bol, lupanje srca, otežano disanje i druge tegobe mogu imati različite uzroke, pa je kod novih, jakih ili trajnih simptoma potrebna odgovarajuća medicinska procjena.

Razumijevanje povezanosti tijela i psihičkog stanja ne znači da su tjelesne tegobe umišljene. Psihološki i fiziološki procesi međusobno su povezani, ali konkretne simptome treba procjenjivati u skladu s njihovim obilježjima.

Strategije suočavanja sa stresom

**Suočavanje sa stresom** obuhvaća kognitivne i ponašajne napore kojima osoba pokušava upravljati zahtjevima ili emocionalnim reakcijama koje ti zahtjevi izazivaju.

Strategije suočavanja često se dijele na one usmjerene na problem i one usmjerene na emocije. U praksi se te skupine preklapaju, a njihova korisnost ovisi o situaciji.

Suočavanje usmjereno na problem

Ovaj pristup usmjeren je na promjenu stresne situacije ili njezinih posljedica.

Može uključivati:

Primjerice, ako je stres povezan s prevelikim brojem poslovnih obveza, osoba može pokušati odrediti prioritete, pregovarati o rokovima ili zatražiti dodatne resurse.

Ovaj je pristup posebno koristan kada osoba može utjecati na izvor stresa. Međutim, nije uvijek moguće promijeniti vanjske okolnosti.

Suočavanje usmjereno na emocije

Ovaj pristup usmjeren je na reguliranje emocionalne reakcije i podnošenje situacije koja se trenutačno ne može jednostavno promijeniti.

Može uključivati:

Suočavanje usmjereno na emocije ne znači ignoriranje problema. Može pomoći osobi da smanji emocionalno preopterećenje i zatim jasnije razmotri moguće korake.

Izbjegavanje i kratkoročno olakšanje

Ponekad osoba pokušava smanjiti stres odgađanjem obveza, povlačenjem iz odnosa ili uporabom alkohola i drugih tvari.

Takva ponašanja mogu kratkoročno ublažiti nelagodu, ali mogu povećati teškoće ako postanu glavni način suočavanja.

Primjerice, izbjegavanje razgovora koji izaziva strah može trenutačno smanjiti napetost. Međutim, ako problem ostane neriješen, zabrinutost se može nastaviti ili povećati.

Ipak, izbjegavanje nije uvijek neprimjereno. U situacijama nasilja ili stvarne opasnosti udaljavanje može biti važan zaštitni postupak. Zato strategiju treba procjenjivati prema kontekstu i posljedicama, a ne samo prema tome smanjuje li nelagodu u kratkom roku.

Zaštitni čimbenici i otpornost na stres

Otpornost na stres odnosi se na mogućnost prilagodbe i oporavka tijekom ili nakon zahtjevnih iskustava.

Ne znači da osoba ne osjeća stres ili da mora sve teškoće rješavati samostalno. Otpornost može uključivati prepoznavanje vlastitih granica, traženje pomoći i prilagodbu očekivanja.

Zaštitni čimbenici uključuju:

Važno je razlikovati osobne resurse od vanjskih uvjeta. Osoba može imati razvijene strategije suočavanja, ali će joj biti teško oporaviti se ako je neprekidno izložena nasilju, siromaštvu ili prekomjernom radnom opterećenju.

Zbog toga očuvanje mentalnog zdravlja zahtijeva i individualne strategije i, kada je moguće, promjenu štetnih životnih okolnosti.

Kada stres postaje razlog za stručnu pomoć?

Stres je uobičajen dio života, ali ponekad postane toliko intenzivan ili dugotrajan da značajno narušava funkcioniranje.

Razgovor sa stručnjakom može biti koristan kada:

Stručna procjena može pomoći u razlikovanju očekivane stresne reakcije od anksioznog, depresivnog, traumatskog ili drugog poremećaja. Ovisno o potrebama, pomoć može uključivati psihoterapiju, liječničku procjenu, psihijatrijsko liječenje ili kombinaciju različitih pristupa.

Ako osoba razmišlja o samoubojstvu ili postoji neposredna opasnost za njezin život ili sigurnost drugih, potrebno je odmah potražiti hitnu stručnu pomoć.

Što vrijedi zapamtiti?

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Lazarus, R. S., & Folkman, S. (1984). *Stress, Appraisal, and Coping*. Springer Publishing Company.

2. McEwen, B. S. (1998). Protective and damaging effects of stress mediators. *The New England Journal of Medicine, 338*(3), 171–179. https://doi.org/10.1056/NEJM199801153380307

3. Cohen, S., Janicki-Deverts, D., & Miller, G. E. (2007). Psychological stress and disease. *JAMA, 298*(14), 1685–1687. https://doi.org/10.1001/jama.298.14.1685

4. McEwen, B. S. (2007). Physiology and neurobiology of stress and adaptation: Central role of the brain. *Physiological Reviews, 87*(3), 873–904. https://doi.org/10.1152/physrev.00041.2006

5. Schneiderman, N., Ironson, G., & Siegel, S. D. (2005). Stress and health: Psychological, behavioral, and biological determinants. *Annual Review of Clinical Psychology, 1*, 607–628. https://doi.org/10.1146/annurev.clinpsy.1.102803.144141

6. Hammen, C. (2005). Stress and depression. *Annual Review of Clinical Psychology, 1*, 293–319. https://doi.org/10.1146/annurev.clinpsy.1.102803.143938

7. Masten, A. S. (2001). Ordinary magic: Resilience processes in development. *American Psychologist, 56*(3), 227–238. https://doi.org/10.1037/0003-066X.56.3.227

8. World Health Organization. (2022). *World Mental Health Report: Transforming Mental Health for All*. World Health Organization. https://www.who.int/publications/i/item/9789240049338

9. American Psychiatric Association. (2022). *Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders* (5. izd., tekstualna revizija; DSM-5-TR). American Psychiatric Association Publishing. https://doi.org/10.1176/appi.books.9780890425787