Strah od smrti

Zadnja provjera: listopad 2026.

Svi znamo da ćemo umrijeti, ali većinu vremena o tome ne razmišljamo. Ponekad se ta misao ipak nametne – nakon smrti bliske osobe, uz dijagnozu bolesti, usred noći ili bez ikakvog povoda – i tada može izazvati snažnu tjeskobu. Strah od smrti star je koliko i ljudska svijest i bio je jedna od središnjih tema filozofije i religije. U psihologiji se istražuje kao **tjeskoba zbog smrti** (engl. *death anxiety*). Ova lekcija objašnjava kako se strah od smrti istražuje, od čega se točno ljudi boje, kako se mijenja kroz život, kakvu ulogu ima u psihičkim teškoćama i što pomaže.

Utjecaj svijesti o smrtnosti na svakodnevno ponašanje i stavove opisuje lekcija [Teorija upravljanja strahom](/lekcija/teorija-upravljanja-strahom), a egzistencijalni pristup u psihoterapiji lekcija [Egzistencijalna terapija](/lekcija/egzistencijalna-terapija).

Od čega se točno bojimo

Robert Neimeyer, Joachim Wittkowski i Richard Moser u preglednom radu o istraživanjima stavova prema smrti ističu da „strah od smrti” nije jedinstven osjećaj, nego skup različitih strahova (Neimeyer, Wittkowski i Moser, 2004). Ljudi se mogu bojati:

• **procesa umiranja** – boli, gušenja, gubitka kontrole i dostojanstva, ovisnosti o drugima;
• **nepostojanja** – prestanka vlastitog postojanja i svijesti;
• **onoga što dolazi poslije** – nepoznatog, kazne ili osude;
• **posljedica za druge** – brige o tome što će biti s djecom ili partnerom;
• **nedovršenog života** – neostvarenih ciljeva i neizrečenih stvari;
• **smrti bliskih osoba**, a ne vlastite.

Upitnici koji mjere strah od smrti zato obično imaju više dimenzija, a ljudi se mogu jako bojati jednog aspekta, a gotovo ne bojati drugog.

Kako se strah od smrti mijenja kroz život

Intuitivno bi se moglo očekivati da se strah od smrti povećava s godinama, kako se smrt približava. Istraživanja pokazuju suprotno. William Chopik u istraživanju s više od tisuću odraslih u dobi od 18 do 87 godina nalazi da je tjeskoba zbog smrti najveća u mlađoj odrasloj dobi, opada kroz srednju dob i najniža je u starijoj dobi (Chopik, 2017).

Jedno objašnjenje jest da starije osobe češće osjećaju da su proživjele ispunjen život, imaju više iskustva s gubicima i razvijenije načine suočavanja. Prema teoriji socioemocionalne selektivnosti, svijest o ograničenom vremenu potiče starije ljude da se usmjere na emocionalno važne odnose i doživljaje, što može ublažiti strah.

Postoje i razlike prema spolu – žene u upitnicima u prosjeku izvještavaju o nešto većoj tjeskobi zbog smrti – i prema religioznosti, iako ta veza nije jednostavna: i vrlo religiozni i izrazito nereligiozni ljudi ponekad izvještavaju o manjem strahu nego ljudi „između”, koji nemaju čvrsta uvjerenja ni u jednom smjeru.

Strah od smrti u psihičkim teškoćama

Lisa Iverach, Ross Menzies i Rachel Menzies u preglednom radu predlažu da je tjeskoba zbog smrti **transdijagnostički** činitelj – zajednička podloga mnogih psihičkih poremećaja (Iverach, Menzies i Menzies, 2014). Primjeri:

• **Hipohondrija (zdravstvena anksioznost)** – stalna briga o tome da osoba ima tešku, smrtonosnu bolest.
• **Panični poremećaj** – napadi panike često uključuju uvjerenje „umrijet ću”, „ovo je srčani udar” (više u lekciji [Panični poremećaj](/lekcija/panicni-poremecaj)).
• **Specifične fobije** – strah od letenja, visine, zmija ili krvi često je u konačnici strah od smrti.
• **Opsesivno-kompulzivni poremećaj** – opsesije o zarazi i kompulzivno pranje mogu biti povezani sa strahom od bolesti i smrti.
• **Depresija** – misli o smrti mogu biti prisutne na drugi način, kao besmisao ili beznađe.

Autori smatraju da liječenje koje se bavi samo površinskim simptomima, a ne i dubljim strahom od smrti, može dovesti do „vraćanja” teškoća u drugom obliku. Novija istraživanja ispituju kognitivno-bihevioralne programe usmjerene upravo na tjeskobu zbog smrti.

Zašto ne mislimo stalno o smrti

Unatoč tome što je smrt neizbježna, većina ljudi većinu vremena ne osjeća strah od nje. Psihologija nudi nekoliko objašnjenja:

• **Izbjegavanje** – misli o smrti potiskujemo ili odvraćamo pažnju od njih.
• **Optimistička pristranost** – vjerujemo da je naša smrt daleko i da se „loše stvari” događaju drugima.
• **Kulturni okviri** – religija, vrijednosti i osjećaj da ćemo „nastaviti živjeti” kroz djecu, djela ili zajednicu pružaju utjehu.

Teorija upravljanja strahom razrađuje upravo to treće objašnjenje i opisuje kako kultura i samopoštovanje služe kao zaštita od tjeskobe zbog smrti (više u lekciji [Teorija upravljanja strahom](/lekcija/teorija-upravljanja-strahom)).

Filozofski i egzistencijalni pogledi

Pitanje straha od smrti staro je koliko i filozofija. Epikur tvrdi da se smrti ne treba bojati jer „kada smo mi, nema smrti, a kada je smrt, nema nas”. Stoici preporučuju svakodnevno promišljanje o smrti kako bi se život više cijenio. Egzistencijalistička filozofija, a kasnije i egzistencijalna psihoterapija, primjerice u radu Irvina Yaloma, smatraju da svijest o smrti, iako izaziva tjeskobu, može potaknuti autentičniji život, jasnije vrijednosti i dublje odnose.

Yalom opisuje i ideju „buđenja”: suočavanje sa smrtnošću – kroz bolest, gubitak ili starenje – kod nekih ljudi pokreće promjenu prioriteta i osjećaj da žive punije (više u lekciji [Egzistencijalna terapija](/lekcija/egzistencijalna-terapija)).

Što pomaže

Kada strah od smrti postane snažan i uporan, pomaže nekoliko pristupa:

• **Razgovor.** Strah od smrti često je obavijen šutnjom. Razgovor s bliskim ljudima ili stručnjakom može ga učiniti manje prijetećim.
• **Razlikovanje strahova.** Od čega se točno bojim – boli, nepostojanja, posljedica za druge? Neki strahovi imaju praktična rješenja, poput planiranja skrbi ili oporuke.
• **Smisao i vrijednosti.** Usmjeravanje na ono što je važno – odnose, djela, vrijednosti – mnogim ljudima ublažava strah (više u lekciji [Smisao života](/lekcija/smisao-zivota)).
• **Prihvaćanje.** Pristupi temeljeni na prihvaćanju i usredotočenoj svjesnosti uče kako primijetiti misli o smrti bez borbe s njima.
• **Liječenje pridruženih teškoća.** Ako je strah dio paničnog poremećaja, zdravstvene anksioznosti ili OKP-a, učinkovito liječenje tih stanja često smanjuje i strah od smrti.

Djeca i strah od smrti

Djeca se sa smrću susreću rano – kroz smrt kućnog ljubimca, priče, vijesti ili gubitak bliske osobe – i oko pete do sedme godine počinju razumjeti da je smrt nepovratna i da se odnosi na sve, uključujući roditelje i njih same. U tom razdoblju česta su pitanja „Hoćeš li ti umrijeti?” i „Hoću li ja umrijeti?”, a kod neke djece i noćni strahovi.

Stručnjaci preporučuju da odrasli na takva pitanja odgovaraju iskreno, ali umirujuće: da će većina ljudi živjeti još jako dugo, da se odrasli brinu o djetetu i da će uvijek biti netko tko će se brinuti o njemu. Izbjegavanje teme obično ne smanjuje dječji strah, nego ga ostavlja bez odgovora (više u lekciji [Žalovanje kod djece](/lekcija/zalovanje-kod-djece)).

Strah od smrti i pandemija

Razdoblja velikih kriza, poput pandemije, ratova ili prirodnih katastrofa, čine smrt istaknutijom u svakodnevnom životu. Mnogi ljudi u takvim razdobljima izvještavaju o pojačanoj tjeskobi zbog vlastite smrti i smrti bliskih ljudi. Istodobno, neki opisuju i promjenu prioriteta – više vremena s obitelji, jasnije vrijednosti – slično „buđenju” koje opisuje Yalom.

Kako se strah od smrti mjeri

Istraživači koriste upitnike koji traže od ljudi da procijene koliko se slažu s tvrdnjama poput „Bojim se umiranja u bolovima” ili „Misao o tome da ću prestati postojati me plaši”. Neki upitnici mjere opći strah, a drugi odvojeno strah od vlastite smrti, vlastitog umiranja, smrti drugih i umiranja drugih. Postoje i neizravne mjere, primjerice brzina prepoznavanja riječi povezanih sa smrću, koje pokušavaju zahvatiti misli o smrti kojih ljudi nisu svjesni.

Neimeyer i suradnici upozoravaju da je dobar dio istraživanja proveden sa studentima i da upitnici ne mjere uvijek ono što obećavaju, pa zaključke treba donositi oprezno (Neimeyer, Wittkowski i Moser, 2004).

Strah od smrti bliskih

Mnogi ljudi navode da ih više od vlastite smrti plaši smrt bliskih osoba – djeteta, partnera ili roditelja. Taj strah često raste kada ljudi postanu roditelji ili kada roditelji ostare. Kod nekih ljudi može prerasti u stalnu brigu i potrebu za provjeravanjem – zovu bližnje da provjere jesu li dobro, teško podnose putovanja bližnjih. Kada takva briga postane iscrpljujuća, korisno je potražiti pomoć, jer pristupi za liječenje anksioznosti mogu pomoći da se nesigurnost lakše podnosi (više u lekciji [Anksioznost](/lekcija/anksioznost)).

Strah od smrti i zdravlje

Strah od smrti može utjecati i na odluke o zdravlju – i to u oba smjera. Kod nekih ljudi potiče brigu o zdravlju: redovite preglede, zdraviju prehranu, prestanak pušenja. Kod drugih izaziva izbjegavanje: odgađanje pregleda iz straha od loših vijesti, izbjegavanje razgovora o bolesti ili odbijanje planiranja kraja života. Razumijevanje vlastitog odnosa prema smrti može pomoći da se izbjegavanje prepozna i da se donesu odluke koje su u skladu s vlastitim vrijednostima (Iverach, Menzies i Menzies, 2014).

Strah od smrti i religioznost

Odnos religioznosti i straha od smrti složen je. Neka istraživanja pokazuju da duboko religiozni ljudi, koji vjeruju u zagrobni život, imaju manji strah od smrti. Druga pokazuju da i izrazito nereligiozni ljudi, s jasnim stavom o konačnosti smrti, mogu imati nizak strah. Najviši strah ponekad imaju ljudi „između” – oni koji su nesigurni u vlastita uvjerenja. To upućuje na to da je, za strah od smrti, možda važnija **jasnoća** uvjerenja nego njihov sadržaj (Neimeyer, Wittkowski i Moser, 2004).

Death café i razgovori o smrti

U mnogim zemljama posljednjih godina nastaju „kafići smrti” (engl. *death café*) – neformalni susreti na kojima ljudi uz kavu i kolače razgovaraju o smrti, umiranju i onome što im je važno. Susreti nemaju terapijski cilj ni program, nego nastoje smrt učiniti temom o kojoj se može otvoreno govoriti. Sudionici često izvještavaju da im razgovor smanjuje tjeskobu i potiče ih da razmisle o vlastitim životnim prioritetima.

Strah od smrti i starenje

Iako se tjeskoba zbog smrti s godinama u prosjeku smanjuje, starije osobe češće razmišljaju o smrti i praktičnim pitanjima kraja života – oporuci, skrbi, mjestu umiranja. Mnoge starije osobe kažu da ih više brine proces umiranja – bol, ovisnost o drugima, gubitak dostojanstva – nego sama smrt. Razgovor o tim brigama s bližnjima i liječnicima može smanjiti tjeskobu i pomoći da se kraj života planira u skladu s vlastitim željama (Chopik, 2017).

Strah od smrti kod mladih

Iako je tjeskoba zbog smrti u prosjeku najveća u mlađoj odrasloj dobi, mladi o njoj rijetko govore. Kod nekih se pokazuje kao zabrinutost za zdravlje, kod drugih kao osjećaj žurbe da „sve stignu” ili kao egzistencijalna pitanja o smislu. Razgovor s bliskim osobama, učiteljima ili stručnjacima može pomoći da se takve brige ne nose same.

Strah od smrti i kreativnost

Mnogi umjetnici, pisci i filozofi opisuju da ih je svijest o smrtnosti potaknula na stvaranje – želju da ostave nešto iza sebe ili da izraze ono što je važno dok još mogu. Svijest o konačnosti tako može biti i izvor energije i smisla, a ne samo tjeskobe. Ta ideja povezuje psihologiju straha od smrti s egzistencijalnom filozofijom i s teorijom upravljanja strahom (više u lekciji [Teorija upravljanja strahom](/lekcija/teorija-upravljanja-strahom)).

Česte zablude

• **„Stariji se najviše boje smrti.”** Istraživanja pokazuju da je tjeskoba zbog smrti najveća u mlađoj odrasloj dobi.
• **„Strah od smrti je jedan osjećaj.”** Ljudi se mogu bojati vrlo različitih aspekata – umiranja, nepostojanja, posljedica za druge.
• **„O smrti je bolje ne razmišljati.”** Izbjegavanje može održavati strah; promišljanje i razgovor mnogim ljudima pomažu.

Primjer

Nakon smrti kolege iste dobi, tridesetpetogodišnji Filip počinje se noću buditi s mislima o vlastitoj smrti i o tome što bi se dogodilo s njegovom djecom. Isprva ne kaže nikome. Kad o tome razgovara sa supružnikom, shvate da ih oboje muči ista misao. Zajedno sastave oporuku i plan za djecu, a Filip počne više vremena provoditi s obitelji. Strah se ne gubi potpuno, ali postaje manje preplavljujući.

Sažetak

Strah od smrti nije jedinstven osjećaj, nego skup strahova od umiranja, nepostojanja, nepoznatog, posljedica za druge i nedovršenog života. Tjeskoba zbog smrti najveća je u mlađoj odrasloj dobi i opada s godinama. Predlaže se da je zajednička podloga mnogih psihičkih teškoća, od zdravstvene anksioznosti do paničnog poremećaja. Ljudi se od svakodnevnog straha štite izbjegavanjem, optimizmom i kulturnim okvirima. Razgovor, razlikovanje strahova, usmjeravanje na smisao, prihvaćanje i liječenje pridruženih teškoća pomažu.

Povezane lekcije

• [Teorija upravljanja strahom](/lekcija/teorija-upravljanja-strahom)
• [Egzistencijalna terapija](/lekcija/egzistencijalna-terapija)
• [Psihologija umiranja i palijativne skrbi](/lekcija/psihologija-umiranja-i-palijativne-skrbi)
• [Panični poremećaj](/lekcija/panicni-poremecaj)
• [Smisao života](/lekcija/smisao-zivota)
• [Iskustva bliske smrti](/lekcija/iskustva-bliske-smrti)

Izvori i literatura

• Chopik, W. J. (2017). Death across the lifespan: Age differences in death-related thoughts and anxiety. *Death Studies*, 41(2), 69–77. [doi.org/10.1080/07481187.2016.1206997](https://doi.org/10.1080/07481187.2016.1206997)
• Iverach, L., Menzies, R. G. i Menzies, R. E. (2014). Death anxiety and its role in psychopathology: Reviewing the status of a transdiagnostic construct. *Clinical Psychology Review*, 34(7), 580–593. [doi.org/10.1016/j.cpr.2014.09.002](https://doi.org/10.1016/j.cpr.2014.09.002)
• Neimeyer, R. A., Wittkowski, J. i Moser, R. P. (2004). Psychological research on death attitudes: An overview and evaluation. *Death Studies*, 28(4), 309–340. [doi.org/10.1080/07481180490432324](https://doi.org/10.1080/07481180490432324)