Što kada terapija ne pomaže?

Zadnja provjera: listopad 2026.

Što kada terapija ne pomaže?

Kada psihoterapija, lijekovi ili drugi oblici liječenja ne donose očekivano poboljšanje, važno je ponovno procijeniti stanje i razmotriti moguće razloge izostanka odgovora. Psihičke teškoće razlikuju se po svojim uzrocima, simptomima i tijeku, a ljudi se razlikuju i u načinu na koji reagiraju na liječenje. Zbog toga pristup koji pomaže jednoj osobi ne mora biti jednako učinkovit za drugu.

Izostanak poboljšanja ne znači nužno da je dijagnoza pogrešna, da osoba ne ulaže dovoljno truda ili da nijedan oblik liječenja neće pomoći. Ponekad je potrebno više vremena, prilagodba postojeće terapije, drukčiji pristup ili dodatna procjena čimbenika koji otežavaju oporavak.

Važno je razlikovati izostanak učinka od djelomičnog poboljšanja, privremenog pogoršanja i pojave neželjenih učinaka. Svaka od tih situacija zahtijeva drukčiju procjenu. Cilj nije neograničeno nastavljati neučinkovito liječenje, nego razumjeti što se događa i pronaći primjereniji način pomoći.

Kako prepoznati da liječenje ne pomaže?

Procjena učinkovitosti liječenja temelji se na promjenama simptoma, svakodnevnog funkcioniranja i subjektivnog doživljaja osobe. Nije dovoljno promatrati samo jedan pokazatelj.

Na izostanak očekivanog učinka mogu upućivati:

Pritom je važno uzeti u obzir koliko dugo liječenje traje i provodi li se na način koji omogućuje procjenu učinka. Neki postupci djeluju postupno, dok se kod drugih promjene mogu očekivati ranije. Vrijeme potrebno za procjenu ovisi o vrsti liječenja, poremećaju i individualnim okolnostima.

Ne treba čekati završetak unaprijed određenog razdoblja ako se stanje ozbiljno pogoršava ili se pojave znakovi neposredne opasnosti. U takvim je situacijama potrebna ranija stručna procjena.

Zašto terapija možda ne djeluje?

Izostanak poboljšanja može imati više uzroka, a oni se često međusobno preklapaju. Zato je važno izbjeći preuranjene zaključke i sustavno razmotriti moguće čimbenike.

Nedovoljno trajanje liječenja

Nekim je oblicima liječenja potrebno vrijeme da bi se njihov učinak mogao pouzdano procijeniti. Primjerice, kod pojedinih antidepresiva poboljšanje se razvija tijekom nekoliko tjedana, a puni učinak može zahtijevati dulje razdoblje. U psihoterapiji promjene također mogu nastajati postupno.

Međutim, činjenica da liječenju treba vremena ne znači da treba pasivno čekati bez praćenja. Tijekom liječenja potrebno je procjenjivati promjene, podnošljivost i eventualno pogoršanje.

Neodgovarajući pristup ili plan liječenja

Ponekad odabrani pristup ne odgovara prirodi teškoća ili potrebama osobe. To se može odnositi na vrstu psihoterapije, izbor lijeka, intenzitet liječenja ili kombinaciju različitih postupaka.

Primjerice, pristup usmjeren na razumijevanje problema možda neće biti dovoljan ako osoba treba konkretnije metode suočavanja s izbjegavanjem ili paničnim simptomima. Slično tome, liječenje usmjereno samo na jedan simptom može zanemariti druge teškoće koje održavaju problem.

U takvim situacijama može biti korisno ponovno razmotriti ciljeve i način liječenja.

Nepotpuna ili promijenjena procjena problema

Simptomi se mogu preklapati među različitim psihičkim poremećajima, a neka tjelesna stanja mogu izazivati ili pogoršavati psihičke simptome. Ako liječenje ne daje očekivane rezultate, stručnjak može ponovno procijeniti početnu dijagnozu, tijek simptoma i moguće dodatne čimbenike.

To ne znači da je početna procjena nužno bila pogrešna. Ponekad se tek tijekom praćenja pokažu obilježja koja prije nisu bila dovoljno izražena ili prepoznata.

Istodobna prisutnost više teškoća

Osoba može istodobno imati, primjerice, depresivne i anksiozne simptome, probleme sa spavanjem ili teškoće povezane s uporabom alkohola i drugih psihoaktivnih tvari. Ako se liječi samo jedan dio problema, ukupno poboljšanje može biti ograničeno.

Zbog toga je važno procijeniti cjelokupno stanje, a ne samo simptom koji je prvotno potaknuo traženje pomoći.

Životne okolnosti i prepreke liječenju

Dugotrajni stres, nesigurni životni uvjeti, obiteljski sukobi, financijske poteškoće ili nedostatak podrške mogu otežavati oporavak. Takve okolnosti ne znače da je liječenje beskorisno, ali mogu zahtijevati dodatne oblike pomoći.

Praktične prepreke također su važne. Troškovi, udaljenost, radno vrijeme, nedostupnost stručnjaka ili poteškoće s redovitim dolaskom mogu ometati kontinuitet liječenja.

Neželjeni učinci i teškoće u provođenju liječenja

Neželjeni učinci lijekova ili neugodno iskustvo tijekom psihoterapije mogu smanjiti spremnost osobe da nastavi liječenje. Ponekad osoba ne uzima lijek redovito jer joj nuspojave otežavaju svakodnevni život, a ponekad ne govori otvoreno o nezadovoljstvu terapijom.

Takve poteškoće treba razmotriti bez osuđivanja. Otvoren razgovor može pomoći u prilagodbi plana i pronalaženju prihvatljivijeg pristupa.

Što učiniti kada psihoterapija ne pomaže?

Ako se tijekom psihoterapije ne ostvaruje očekivani napredak, prvi je korak otvoreno razgovarati s terapeutom o tome što se mijenja, a što ostaje teško.

Korisno je razmotriti nekoliko pitanja:

Ponekad je potrebno jasnije definirati ciljeve ili promijeniti način rada. U drugim slučajevima može biti korisno razmotriti drugi psihoterapijski pristup, dodatnu procjenu ili kombinaciju psihoterapije s drugim oblikom liječenja.

Ako osoba ne može otvoreno razgovarati s terapeutom o svojim brigama, osjeća se trajno neshvaćeno ili smatra da se njezine potrebe zanemaruju, može razmotriti drugo stručno mišljenje ili promjenu terapeuta. Takvu odluku korisno je donijeti uz razmatranje dosadašnjeg iskustva, mogućih alternativa i kontinuiteta potrebne skrbi.

Nije svaka početna nelagoda znak da terapija ne djeluje. Psihoterapija ponekad uključuje razgovor o bolnim iskustvima i promjenu dugotrajnih obrazaca ponašanja, što može biti zahtjevno. Ipak, trajno pogoršanje, osjećaj nesigurnosti ili izostanak napretka treba ozbiljno razmotriti.

Što učiniti kada lijekovi ne pomažu?

Ako lijek ne donosi očekivano poboljšanje, liječnik treba procijeniti trajanje liječenja, dozu, redovitost uzimanja, podnošljivost i moguće interakcije s drugim lijekovima ili tvarima.

Ovisno o situaciji, mogu se razmotriti:

Izbor ovisi o vrsti poremećaja, prethodnom odgovoru na liječenje, rizicima i preferencijama osobe. Ne postoji univerzalno rješenje koje odgovara svima.

Važno je ne povećavati dozu, ne mijenjati lijek i ne prekidati liječenje samostalno. Nagli prekid nekih lijekova može uzrokovati simptome ustezanja ili povratak teškoća. Ako su nuspojave ozbiljne ili se stanje naglo pogorša, potrebno je što prije kontaktirati liječnika, a u hitnim situacijama zatražiti hitnu pomoć.

Što je terapijska rezistencija?

Pojam *terapijska rezistencija* koristi se kada poremećaj ne pokazuje zadovoljavajući odgovor na odgovarajuće provedeno liječenje. U psihijatriji se taj pojam često primjenjuje na situacije u kojima više primjerenih pokušaja liječenja nije dovelo do dovoljnog poboljšanja.

Kriteriji ovise o poremećaju i vrsti liječenja. Primjerice, definicije terapijski rezistentne depresije često uključuju izostanak zadovoljavajućeg odgovora na najmanje dva odgovarajuća pokušaja liječenja antidepresivima, ali detalji kriterija razlikuju se među istraživanjima i kliničkim smjernicama.

Prije primjene tog pojma potrebno je provjeriti jesu li prethodni pokušaji liječenja bili odgovarajući s obzirom na izbor lijeka, dozu, trajanje i redovitost uzimanja. Potrebno je razmotriti i dodatne poremećaje, tjelesne bolesti, uporabu psihoaktivnih tvari i druge čimbenike koji mogu utjecati na odgovor.

Terapijska rezistencija ne znači da liječenje više nije moguće. Ona upućuje na potrebu za pažljivijom procjenom i razmatranjem drugih mogućnosti, što može uključivati specijalističku skrb i složenije terapijske pristupe.

Kada je potrebno drugo mišljenje?

Drugo stručno mišljenje može biti korisno kada dijagnoza nije jasna, kada više pokušaja liječenja nije donijelo zadovoljavajuće poboljšanje ili kada osoba želi bolje razumjeti dostupne mogućnosti.

Može biti osobito važno kada:

Drugo mišljenje ne mora značiti da je prvi stručnjak pogriješio. Ono može pružiti dodatnu perspektivu, potvrditi postojeći plan ili otvoriti mogućnost drukčijeg pristupa.

Kada se traži drugo mišljenje, korisno je ponijeti popis dosadašnjih liječenja, doza i trajanja uzimanja lijekova, prethodnih psihoterapijskih pristupa, uočenih koristi i neželjenih učinaka. Takve informacije olakšavaju procjenu dosadašnjeg tijeka liječenja.

Uloga praćenja ishoda

Sustavno praćenje omogućuje razlikovanje izostanka odgovora od sporog ili djelomičnog poboljšanja. Ono obuhvaća procjenu simptoma, funkcioniranja, kvalitete života i neželjenih učinaka, a može uključivati standardizirane upitnike i konkretne pokazatelje svakodnevnog života.

Početna procjena važna je zato što omogućuje usporedbu kasnijeg stanja s polazištem. Bez nje je teže procijeniti je li došlo do značajne promjene. Ipak, brojčani rezultati ne mogu zamijeniti razgovor o tome što se promijenilo u životu osobe i koliko joj je to poboljšanje važno.

Ako nema očekivanog napretka, rezultati praćenja mogu pomoći u utvrđivanju područja u kojima je liječenje učinkovito i onih u kojima su potrebne promjene. Takva procjena treba biti suradnička i usmjerena na prilagodbu skrbi, a ne na okrivljavanje osobe.

Zajedničko donošenje odluka

Kada terapija ne pomaže, odluke o sljedećim koracima najbolje je donositi kroz otvoren razgovor između osobe i stručnjaka. Potrebno je razmotriti što je dosad pokušano, koji su rezultati postignuti, što je osobi bilo korisno i što joj je stvaralo poteškoće.

Stručnjak treba objasniti dostupne mogućnosti, očekivane koristi, rizike i neizvjesnosti. Osoba treba imati priliku izraziti svoje ciljeve, zabrinutosti i preferencije. Ako postoji više mogućih pristupa, odluka se donosi uzimajući u obzir i stručne dokaze i individualne okolnosti.

Pritom je važno zadržati realistična očekivanja. Cilj liječenja ne mora uvijek biti potpuno uklanjanje svih simptoma. U nekim situacijama važan je napredak u funkcioniranju, smanjenje rizika, veća samostalnost ili poboljšanje kvalitete života.

Kada ne treba čekati sljedeću kontrolu?

Ako se stanje ozbiljno pogoršava, potrebno je javiti se stručnjaku prije dogovorenog termina. Posebnu pozornost zahtijevaju novonastale suicidalne misli, izrazita uznemirenost, naglo smanjena potreba za snom uz neuobičajeno povećanu energiju, ozbiljna zbunjenost ili drugi simptomi koji upućuju na akutno stanje.

Ako postoji neposredna opasnost za osobu ili druge, treba zatražiti hitnu pomoć. U Hrvatskoj se može nazvati 112 ili 194 za hitnu medicinsku službu.

Nije primjereno čekati da se završi planirano razdoblje liječenja ako se pojave ozbiljni sigurnosni rizici ili teške nuspojave. U takvim situacijama prioritet je sigurnost i pravodobna stručna procjena.

Sažetak

Kada terapija ne pomaže, potrebno je ponovno procijeniti simptome, funkcioniranje, trajanje i način provođenja liječenja te moguće prepreke oporavku. Izostanak poboljšanja može biti povezan s nedovoljnim trajanjem liječenja, neodgovarajućim pristupom, dodatnim teškoćama, životnim okolnostima ili neželjenim učincima.

Sljedeći koraci mogu uključivati prilagodbu postojećeg plana, promjenu pristupa, dodatnu procjenu ili drugo stručno mišljenje. Odluke trebaju se donositi suradnički, na temelju dostupnih dokaza, sigurnosti i potreba osobe.

Izostanak odgovora ne znači da je oporavak nemoguć. Sustavno praćenje i pravodobno prilagođavanje liječenja omogućuju prepoznavanje onoga što pomaže, utvrđivanje razloga zbog kojih napredak izostaje i pronalaženje primjerenijih mogućnosti skrbi.

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. National Institute for Health and Care Excellence. (2022). *Depression in adults: Treatment and management (NICE Guideline NG222).* https://www.nice.org.uk/guidance/ng222

2. National Institute for Health and Care Excellence. (2022). *Depression in adults: Treatment and management — Recommendations.* https://www.nice.org.uk/guidance/ng222/chapter/Recommendations

3. Gaynes, B. N., Warden, D., Trivedi, M. H., Wisniewski, S. R., Fava, M., & Rush, A. J. (2009). What did STAR*D teach us? Results from a large-scale, practical, clinical trial for patients with depression. *Psychiatric Services, 60*(11), 1439–1445. https://doi.org/10.1176/ps.2009.60.11.1439

4. Fava, M. (2003). Diagnosis and definition of treatment-resistant depression. *Biological Psychiatry, 53*(8), 649–659. https://doi.org/10.1016/S0006-3223(03)00231-2

5. Fortney, J. C., Unützer, J., Wrenn, G., Pyne, J. M., Smith, G. R., Schoenbaum, M., & Harbin, H. T. (2017). A tipping point for measurement-based care. *Psychiatric Services, 68*(2), 179–188. https://doi.org/10.1176/appi.ps.201500439

6. Lewis, C. C., Boyd, M. R., Puspitasari, A. J., Navarro, E., Howard, J., Kassab, H., Hoffman, M., Scott, K., Lyon, A., Douglas, S., Simon, G., & Kroenke, K. (2019). Implementing measurement-based care in behavioral health: A review. *JAMA Psychiatry, 76*(3), 324–335. https://doi.org/10.1001/jamapsychiatry.2018.3329