Što je psihoterapija?

Zadnja provjera: listopad 2026.

Riječ „psihoterapija” danas se koristi za vrlo različite stvari – od višegodišnje psihoanalize do kratkog strukturiranog programa za paničan poremećaj, a ponekad i za postupke koji s psihološkom znanošću nemaju veze. Ova stranica objašnjava što se u psihologiji i zdravstvu podrazumijeva pod psihoterapijom, kako izgleda, tko je pruža i gdje su njezine granice.

Definicija

**Psihoterapija** je psihološki postupak u kojem educirana osoba, kroz strukturiran odnos i metode utemeljene na psihološkim spoznajama, pomaže ljudima da promijene doživljavanje, mišljenje, emocije ili ponašanje koje im stvara teškoće, ili da postignu osobni razvoj. Za razliku od **biomedicinskog liječenja**, koje koristi lijekove i medicinske postupke, psihoterapija djeluje psihološkim sredstvima: razgovorom, učenjem, vježbanjem novih načina ponašanja i odnosom između klijenta i terapeuta (Spielman, Jenkins i Lovett, 2020).

Američko psihološko udruženje (APA) usvaja rezoluciju kojom priznaje učinkovitost psihoterapije na temelju velikog broja kontroliranih istraživanja (American Psychological Association, 2013). Sustavni pregled pokazuje da za većinu mentalnih poremećaja postoje djelotvorne psihoterapije te da psihoterapija može poboljšati i kvalitetu života (Cuijpers, 2019). Kako se ti učinci mjere i od čega ovise, objašnjeno je u lekciji [Učinkovitost psihoterapije](/lekcija/ucinkovitost-psihoterapije).

Psihoterapija nije isto što i razgovor s prijateljem, savjet ili coaching. Od njih se razlikuje ciljem (rad na psihičkim teškoćama), strukturom (dogovoren okvir, ciljevi i trajanje), edukacijom terapeuta i etičkim obvezama, uključujući povjerljivost.

Kratka povijest

Prvom psihoterapijom obično se smatra Freudova **psihoanaliza**, koja je dominirala početkom 20. stoljeća. Sredinom stoljeća razvile su se **bihevioralne terapije**, koje primjenjuju načela učenja, i **humanističke terapije**, koje naglašavaju iskustvo i odnos. Od 1960-ih razvijaju se **kognitivne** i zatim **kognitivno-bihevioralne terapije**, koje se bave odnosom misli, emocija i ponašanja (Spielman, Jenkins i Lovett, 2020). Kasnije su nastali sistemski, integrativni i brojni noviji pristupi. Pojedini pravci opisani su u skupinama ovog područja, od [psihodinamskih](/skupine/psihodinamski-i-psihoanaliticki-pristupi) do [kognitivno-bihevioralnih](/psihoterapija/kognitivno-bihevioralni-pristupi) i [humanističkih](/skupine/humanisticki-egzistencijalni-i-iskustveni-pristupi).

Kako izgleda psihoterapija

Rad obično počinje **procjenom**: terapeut i klijent razgovaraju o teškoćama, okolnostima i ciljevima, a terapeut objašnjava povjerljivost, troškove i očekivano trajanje. Zatim se dogovara plan rada (Spielman, Jenkins i Lovett, 2020).

Najčešći oblici rada su:

• **individualna terapija** – susreti jedan na jedan, obično tjedno ili svaka dva tjedna;
• **grupna terapija** – terapeut radi s nekoliko osoba sa sličnim teškoćama; grupa može smanjiti osjećaj izoliranosti i srama, ali nekim ljudima otvaranje pred drugima teško pada;
• **partnerska terapija** i **obiteljska terapija** – u rad je uključeno više članova odnosa (vidi [Sistemski i relacijski pristupi](/skupine/sistemski-interpersonalni-i-integrativni-pristupi)).

Trajanje se jako razlikuje: neki strukturirani programi traju desetak susreta, a neki oblici rada godinama. Psihoterapija se sve češće provodi i putem videopoziva ili interneta.

Tko pruža psihoterapiju

U Hrvatskoj je djelatnost psihoterapije **izvan zdravstvenog sustava** uređena posebnim zakonom. Zakon psihoterapiju definira kao interdisciplinarnu znanost koja obuhvaća psihoterapijske pravce utemeljene na znanstvenim principima i metodama. Za rad kao psihoterapeut traži se završen studij iz propisanih područja – primjerice medicine, psihologije, socijalne djelatnosti ili edukacijsko-rehabilitacijskih znanosti – i specijalizirano psihoterapijsko školovanje u trajanju od najmanje četiri godine. Pravo na obavljanje djelatnosti priznaje Hrvatska komora psihoterapeuta, koja vodi imenik ovlaštenih psihoterapeuta (Zakon o djelatnosti psihoterapije, 2022).

Psihoterapiju u zdravstvenom sustavu pružaju i psiholozi i psihijatri u okviru svojih profesija. Razlike među tim profesijama opisane su u lekciji [Razlika između psihologije, psihoterapije i psihijatrije](/lekcija/razlika-izmedju-psihologije-psihoterapije-i-psihijatrije).

Naziv „terapeut” sam po sebi ne govori mnogo. Korisno je znati koje obrazovanje osoba ima, koji pristup primjenjuje, je li upisana u odgovarajući imenik i radi li pod stručnim nadzorom.

Kako odabrati terapeuta i pristup

Za mnoge ljude najteži korak je odlučiti kome se obratiti. Nekoliko pitanja može pomoći:

• **Kakvu teškoću imam?** Za neke teškoće postoje pristupi s posebno dobrim dokazima, primjerice kognitivno-bihevioralna terapija s izlaganjem kod anksioznih poremećaja ili obiteljski tretman kod anoreksije kod adolescenata.
• **Kakvu edukaciju terapeut ima?** Korisno je pitati iz kojeg je pravca terapeut educiran, je li upisan u imenik i radi li pod supervizijom.
• **Kako se osjećam u odnosu?** Terapijski odnos jedan je od najvažnijih čimbenika uspjeha. Ako se nakon nekoliko susreta osoba ne osjeća sigurno i shvaćeno, opravdano je o tome razgovarati s terapeutom ili potražiti drugoga (više u lekciji [Terapijski odnos](/lekcija/terapijski-odnos)).
• **Je li dogovor jasan?** Dobar terapeut objašnjava kako razumije teškoću, kakav plan predlaže, koliko bi rad mogao trajati i koliko košta.

Upozoravajući znakovi su obećanja brzog i sigurnog „izlječenja”, pritisak da se prekinu drugi oblici liječenja, nejasni troškovi i nepoštovanje granica odnosa.

Praćenje napretka

Napredak u psihoterapiji nije uvijek ravnomjeran. Ponekad se osoba na početku osjeća lošije jer se suočava s teškim temama. Ipak, korisno je napredak pratiti sustavno, a ne samo po dojmu. Mnogi terapeuti zato redovito koriste kratke upitnike o simptomima i terapijskom odnosu.

Michael Lambert, Jason Whipple i Maria Kleinstäuber (2018) u meta-analizi nalaze da takvo **rutinsko praćenje ishoda**, uz povratnu informaciju terapeutu, poboljšava rezultate terapije. Učinak je najveći kod klijenata kojima terapija ne ide prema očekivanjima: kad terapeut na vrijeme vidi da nema napretka, može prilagoditi pristup, razgovarati o odnosu ili predložiti drugi oblik pomoći.

Etika, granice i mogući štetni učinci

Psihoterapija se oslanja na povjerenje, pa su etičke obveze važan dio struke: povjerljivost (uz zakonom propisane iznimke), informirani pristanak, poštovanje granica odnosa i rad u okviru vlastite stručnosti.

Psihoterapija nije bez rizika. U velikom anketnom istraživanju u Engleskoj i Walesu oko jedna od dvadeset osoba izvijestila je o trajnim negativnim učincima psihološkog tretmana. Takve su izvještaje češće davali ljudi koji nisu znali koju terapiju primaju, a rjeđe oni koji su prije početka dobili dovoljno informacija o terapiji (Crawford i sur., 2016). Neki psihološki postupci mogu i štetiti, zbog čega se i štetni učinci trebaju sustavno istraživati (Lilienfeld, 2007).

Kada je potrebna hitna pomoć

Psihoterapija nije hitna služba. Ako postoji neposredna opasnost po život ili zdravlje – vaše ili tuđe – nazovite **112** ili se javite u hitnu službu najbliže bolnice.

U Hrvatskoj je za krizna stanja dostupan **Centar za krizna stanja i prevenciju suicida KBC-a Zagreb**, tel. **01 2376 470**, 0–24 sata. Nacionalni centar za psihotraumu pri KBC-u Zagreb ima i broj za akutna stanja i krizne situacije (01 2376 335), a regionalni centri za psihotraumu djeluju u Rijeci, Osijeku i Splitu (Vlada Republike Hrvatske, bez datuma). Za procjenu i upućivanje na odgovarajuću pomoć može se javiti i liječniku obiteljske medicine.

Što ova stranica nije

Opisi psihoterapijskih pristupa na ovim stranicama služe razumijevanju. Ne služe za samodijagnozu ni za odabir terapije bez stručne procjene i ne zamjenjuju razgovor sa stručnjakom.

Česte zablude

• **„Psihoterapija je samo za teške psihičke bolesti.”** Pomaže i kod svakodnevnih teškoća, kriza i u osobnom razvoju.
• **„Psihoterapija je samo razgovor o prošlosti.”** Mnogi pristupi usmjereni su na sadašnjost i konkretne promjene.
• **„Ako se na početku osjećam lošije, terapija ne djeluje.”** Privremeno pogoršanje može biti dio procesa, ali o njemu treba razgovarati s terapeutom.
• **„Svaki terapeut je jednako dobar za svakoga.”** Edukacija, pristup i odnos s terapeutom važni su za ishod.

Primjer

Ana, četrdesetogodišnja učiteljica, nakon razvoda nekoliko mjeseci loše spava i teško se koncentrira. Prijateljica joj predlaže psihoterapiju, ali Ana ne zna gdje početi. Obiteljska liječnica isključuje tjelesne uzroke i daje joj imena nekoliko ovlaštenih psihoterapeuta. Na prvom susretu terapeutkinja je pita o teškoćama i ciljevima, objašnjava kako radi, koliko bi rad mogao trajati i što je povjerljivo. Dogovore dvanaest susreta i redovito ispunjavanje kratkog upitnika o raspoloženju. Nakon nekoliko tjedana Ana bolje spava, a upitnik pokazuje postupno poboljšanje.

Sažetak

Psihoterapija je psihološki postupak u kojem educirana osoba, kroz strukturiran odnos i metode utemeljene na psihološkim spoznajama, pomaže ljudima promijeniti doživljavanje, mišljenje, emocije ili ponašanje. Djelotvorne psihoterapije postoje za većinu psihičkih poremećaja. Provodi se individualno, u grupi, s parom ili obitelji, uživo ili na daljinu. U Hrvatskoj je djelatnost izvan zdravstvenog sustava uređena zakonom, a psihoterapiju u zdravstvu pružaju i psiholozi i psihijatri. Pri izboru su važni vrsta teškoće, edukacija terapeuta, odnos i jasan dogovor. Psihoterapija može imati i neželjene učinke, a rutinsko praćenje ishoda pomaže poboljšati rezultate.

Kamo dalje?

• [Učinkovitost psihoterapije](/lekcija/ucinkovitost-psihoterapije) – učinkovitost, zajednički činitelji i terapijski savez.
• [Razlika između psihologije, psihoterapije i psihijatrije](/lekcija/razlika-izmedju-psihologije-psihoterapije-i-psihijatrije) – odnos prema srodnim strukama.
• [Psihologija](/psihologija) – psihološke osnove: učenje, emocije, osobnost i razvoj.

Izvori i literatura

• American Psychological Association (2013). Recognition of psychotherapy effectiveness. *Psychotherapy*, 50(1), 102–109. [doi.org/10.1037/a0030276](https://doi.org/10.1037/a0030276)
• Crawford MJ, Thana L, Farquharson L, Palmer L, Hancock E, Bassett P, et al. Patient experience of negative effects of psychological treatment: results of a national survey. *British Journal of Psychiatry*. 2016;208(3):260–265. https://doi.org/10.1192/bjp.bp.114.162628
• Cuijpers, P. (2019). Targets and outcomes of psychotherapies for mental disorders: An overview. *World Psychiatry*, 18(3), 276–285. [doi.org/10.1002/wps.20661](https://doi.org/10.1002/wps.20661)
• Lambert, M. J., Whipple, J. L. i Kleinstäuber, M. (2018). Collecting and delivering progress feedback: A meta-analysis of routine outcome monitoring. *Psychotherapy*, 55(4), 520–537. [doi.org/10.1037/pst0000167](https://doi.org/10.1037/pst0000167)
• Lilienfeld, S. O. (2007). Psychological treatments that cause harm. *Perspectives on Psychological Science*, 2(1), 53–70. [doi.org/10.1111/j.1745-6916.2007.00029.x](https://doi.org/10.1111/j.1745-6916.2007.00029.x)
• Spielman, R. M., Jenkins, W. J., & Lovett, M. D. (2020). *Psychology 2e*. OpenStax. https://openstax.org/details/books/psychology-2e
• Vlada Republike Hrvatske (bez datuma). *Regionalni centri za psihotraumu i Nacionalni centar za psihotraumu*. gov.hr. [gov.hr/hr/regionalni-centri-za-psihotraumu-i-nacionalni-centar-za-psihotraumu/970](https://gov.hr/hr/regionalni-centri-za-psihotraumu-i-nacionalni-centar-za-psihotraumu/970)
• Zakon o djelatnosti psihoterapije (2022). *Narodne novine*, 18/2022. [narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2022_02_18_182.html](https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2022_02_18_182.html)