Socijalni anksiozni poremećaj

Zadnja provjera: listopad 2026.

Socijalni anksiozni poremećaj

Socijalni anksiozni poremećaj obilježava izražen i trajan strah od društvenih situacija u kojima bi osoba mogla biti izložena tuđem promatranju ili procjenjivanju, zbog čega često osjeća snažnu tjeskobu ili izbjegava takve situacije.

Što je socijalni anksiozni poremećaj?

Socijalni anksiozni poremećaj, koji se naziva i socijalnom fobijom, psihički je poremećaj iz skupine anksioznih poremećaja. Njegovo je središnje obilježje strah od negativne procjene drugih ljudi. Osoba se može bojati da će djelovati nesposobno, reći nešto neprimjereno, izgledati nervozno, osramotiti se ili biti odbačena.

Takav strah može se pojaviti u različitim društvenim situacijama: tijekom razgovora s nepoznatim ljudima, upoznavanja, upoznavanja partnerovih prijatelja, sudjelovanja na sastancima, javnog govorenja ili čak tijekom jela i pisanja pred drugima.

Važno je razlikovati socijalni anksiozni poremećaj od uobičajene nelagode u društvenim situacijama. Većina ljudi povremeno osjeća nervozu kada upoznaje nove osobe ili treba govoriti pred publikom. Kod socijalnog anksioznog poremećaja strah je intenzivniji, traje dulje, javlja se u situacijama koje osoba doživljava kao prijeteće te značajno ometa njezino svakodnevno funkcioniranje.

Osoba pritom može biti svjesna da je njezin strah pretjeran u odnosu na stvarnu opasnost, ali to ne znači da ga može jednostavno ukloniti vlastitom odlukom.

Situacije koje izazivaju socijalnu anksioznost

Socijalna anksioznost ne javlja se jednako kod svih osoba. Nekima je najteže govoriti pred većom skupinom, dok druge osjećaju snažan strah i u svakodnevnim razgovorima ili prilikom upoznavanja novih ljudi.

Situacije koje mogu izazvati strah uključuju:

• upoznavanje nepoznatih osoba;
• započinjanje i održavanje razgovora;
• razgovor s osobama koje se doživljavaju autoritativnima ili važnima;
• javno govorenje i izlaganje pred skupinom;
• sudjelovanje na sastancima ili postavljanje pitanja;
• izražavanje vlastitog mišljenja pred drugima;
• odlazak na zabave, društvena okupljanja ili sastanke;
• upoznavanje potencijalnih romantičnih partnera;
• jedenje, pisanje ili obavljanje drugih aktivnosti dok ih drugi promatraju;
• telefoniranje ili razgovor s nepoznatim osobama;
• situacije u kojima postoji mogućnost da drugi primijete znakove nervoze.

Kod nekih je osoba strah ograničen na nastupe i situacije u kojima ih drugi promatraju. Druge doživljavaju anksioznost u velikom broju društvenih okolnosti, uključujući svakodnevne interakcije s kolegama, poznanicima ili nepoznatim ljudima.

Zbog toga socijalni anksiozni poremećaj može biti teško prepoznati izvana. Osoba koja se boji javnih nastupa, primjerice, može djelovati samouvjereno tijekom uobičajenih razgovora, dok netko s izraženijim teškoćama može izbjegavati gotovo sve situacije koje zahtijevaju društvenu interakciju.

Simptomi socijalnog anksioznog poremećaja

Simptomi se mogu podijeliti na emocionalne, kognitivne, tjelesne i ponašajne.

Emocionalni simptomi

Najčešći emocionalni simptomi uključuju:

• intenzivan strah od poniženja ili osramoćivanja;
• tjeskobu zbog mogućnosti negativne procjene;
• osjećaj srama i nelagode;
• strah od odbacivanja ili kritike;
• izraženu samosvijest u prisutnosti drugih;
• osjećaj manje vrijednosti u društvenim situacijama;
• zabrinutost zbog vlastitog ponašanja i dojma koji se ostavlja.

Osoba može biti posebno osjetljiva na situacije u kojima vjeruje da se njezine pogreške lako primjećuju. Primjerice, može pretpostaviti da će drugi negativno reagirati ako zastane tijekom razgovora, ne zna odgovor na pitanje ili joj glas zadrhti.

Kognitivni simptomi

Socijalnu anksioznost često prate negativne misli i predviđanja o tome kako će se društvena situacija odvijati.

Primjeri uključuju:

• „Svi će primijetiti da sam nervozan.”
• „Reći ću nešto glupo.”
• „Sigurno misle da sam dosadan.”
• „Ako pocrvenim, osramotit ću se.”
• „Neću znati što reći.”
• „Ako pokažem nesigurnost, izgubit ću njihovo poštovanje.”

Takve misli mogu biti automatske, odnosno pojaviti se brzo i bez svjesnog promišljanja. Osoba ih može doživljavati kao činjenice, iako zapravo predstavljaju pretpostavke o tuđim mislima i budućim događajima.

Često se javlja i pretjerano usmjeravanje pažnje na vlastito ponašanje. Umjesto da prati razgovor, osoba provjerava zvuči li njezin glas neobično, izgleda li nervozno, što radi s rukama ili ostavlja li dobar dojam.

Nakon društvene situacije može ponovno analizirati vlastite riječi i postupke, pri čemu se posebno usredotočuje na moguće pogreške.

Tjelesni simptomi

Tjelesni simptomi proizlaze iz aktivacije sustava za odgovor na prijetnju. Mogu uključivati:

• ubrzano lupanje srca;
• pojačano znojenje;
• crvenjenje lica;
• drhtanje ruku ili glasa;
• suha usta;
• osjećaj mučnine ili nelagode u želucu;
• napetost mišića;
• ubrzano ili otežano disanje;
• osjećaj slabosti ili omaglice.

Nisu svi simptomi prisutni kod svake osobe. Njihov intenzitet može varirati ovisno o situaciji i stupnju anksioznosti.

Poseban problem nastaje kada se osoba boji upravo tjelesnih znakova vlastite nervoze. Primjerice, može se bojati da će drugi primijetiti crvenjenje ili drhtanje. Zbog tog straha dodatno prati vlastito tijelo, postaje još tjeskobnija i može pojačati simptome kojih se pokušava riješiti.

Ponašajni simptomi

Ponašanje osobe često se mijenja kako bi se izbjegla nelagoda ili smanjila mogućnost negativne procjene.

To može uključivati:

• izbjegavanje društvenih okupljanja;
• odbijanje prilika za javno govorenje;
• izbjegavanje kontakta očima;
• govor tihim glasom ili davanje vrlo kratkih odgovora;
• pretjerano pripremanje onoga što će se reći;
• oslanjanje na druge osobe kako bi preuzele razgovor;
• izbjegavanje izražavanja vlastitog mišljenja;
• odlazak iz društvenih situacija prije nego što postanu neugodne.

Neka od tih ponašanja mogu drugima izgledati kao nezainteresiranost, hladnoća ili nedostatak samopouzdanja. U stvarnosti, osoba se može intenzivno truditi prikriti vlastitu tjeskobu ili spriječiti situaciju za koju vjeruje da bi mogla završiti poniženjem.

Strah od negativne procjene

Strah od negativne procjene središnji je element socijalnog anksioznog poremećaja. Osoba ne strahuje nužno od samih ljudi, nego od onoga što bi oni mogli misliti o njoj.

Moguće je, primjerice, da se ne boji razgovora kao takvog, nego mogućnosti da će tijekom razgovora ostaviti dojam nesposobne, nezanimljive ili čudne osobe.

Takav strah može biti povezan s nekoliko kognitivnih procesa.

**Predviđanje negativnog ishoda** uključuje očekivanje da će društvena situacija završiti neuspjehom ili poniženjem, čak i kada za to nema dovoljno dokaza.

**Čitanje misli** odnosi se na pretpostavljanje tuđih misli i osjećaja bez pouzdanih informacija. Osoba može zaključiti da je drugi smatraju dosadnom samo zato što su na trenutak zašutjeli.

**Katastrofiziranje** podrazumijeva precjenjivanje ozbiljnosti mogućih posljedica. Manja pogreška u razgovoru može se doživjeti kao događaj koji će trajno narušiti nečiji ugled.

**Selektivna pažnja** znači da osoba lakše primjećuje znakove koje tumači kao potvrdu vlastitih strahova. Primjerice, može zapaziti da je sugovornik pogledao na sat, ali zanemariti da je razgovor prethodno tekao ugodno.

**Negativna slika o sebi** može dovesti do uvjerenja da drugi osobu vide jednako kritički kao što ona vidi samu sebe.

Ovi obrasci ne znače da osoba namjerno pogrešno tumači situaciju. Riječ je o procesima koji se mogu odvijati automatski, osobito kada je razina anksioznosti visoka.

Kako se razvija i održava socijalna anksioznost?

Socijalni anksiozni poremećaj obično se ne može objasniti jednim uzrokom. Njegov razvoj povezuje se s međudjelovanjem bioloških predispozicija, temperamenta, iskustava i načina na koji osoba tumači društvene situacije.

Biološki i temperamentni čimbenici

Neke osobe od djetinjstva pokazuju veću osjetljivost na nove situacije, nepoznate ljude i mogućnost negativne procjene. Takav temperament može povećati vjerojatnost razvoja socijalne anksioznosti, ali sam po sebi ne znači da će se poremećaj nužno razviti.

Genetski čimbenici također mogu pridonijeti individualnim razlikama u sklonosti anksioznosti. Međutim, ne postoji jedan gen koji bi samostalno objašnjavao nastanak poremećaja.

Negativna društvena iskustva

Iskustva ismijavanja, vršnjačkog nasilja, ponižavanja ili opetovanog odbacivanja mogu pridonijeti razvoju straha od budućih društvenih situacija.

Sličan učinak mogu imati i iskustva u kojima se pogreške pretjerano kritiziraju ili se od osobe očekuje da uvijek ostavi savršen dojam.

Ipak, negativno društveno iskustvo nije nužan preduvjet. Socijalna anksioznost može se razviti i kod osoba koje ne prepoznaju jedan određeni događaj kao njezin početak.

Učenje i očekivanja

Ako osoba više puta doživi snažnu nelagodu u društvenim situacijama, može početi povezivati takve situacije s opasnošću ili poniženjem.

Primjerice, nakon neugodnog javnog nastupa može zaključiti da je svako izlaganje pred drugima rizično. Takvo očekivanje povećava tjeskobu prije sljedećeg nastupa i potiče izbjegavanje.

Izbjegavanje i ponašanja kojima se osoba štiti

Izbjegavanje može kratkoročno smanjiti tjeskobu. Ako osoba otkaže društveni događaj, odmah osjeća olakšanje jer više ne mora suočiti se sa situacijom koje se boji.

Međutim, takvo olakšanje može učvrstiti izbjegavanje. Osoba ne dobiva priliku provjeriti hoće li se predviđeni negativni ishod zaista dogoditi ni može li podnijeti nelagodu ako se pojavi.

Slično djeluju takozvana zaštitna ponašanja. To su postupci kojima osoba pokušava spriječiti negativnu procjenu ili prikriti anksioznost.

Primjeri su pretjerano uvježbavanje svake rečenice, izbjegavanje pogleda, stalno provjeravanje vlastitog izgleda ili oslanjanje na alkohol kako bi se lakše razgovaralo s drugima.

Takva ponašanja mogu stvoriti dojam sigurnosti, ali istodobno otežavaju učenje da društvena situacija može proći dobro i bez njih.

Kognitivni model socijalne anksioznosti

Kognitivno-bihevioralni modeli objašnjavaju kako misli, pažnja, tjelesne reakcije i ponašanje međusobno djeluju u održavanju socijalne anksioznosti.

Proces se može prikazati na sljedećem primjeru.

Osoba treba sudjelovati na poslovnom sastanku. Prije sastanka pomisli da će njezino mišljenje zvučati nekompetentno i da će je kolege negativno procijeniti. Zbog toga osjeća tjeskobu i počinje zamišljati kako će izgledati drugima.

Tijekom sastanka intenzivno prati vlastiti glas, izraz lica i tjelesne reakcije. Umjesto da pažljivo sluša razgovor, razmišlja o tome djeluje li nervozno. Zbog toga joj je teže spontano sudjelovati u raspravi.

Kako bi smanjila rizik od pogreške, odlučuje ne postavljati pitanja i ne iznositi svoje mišljenje. Sastanak završava bez vidljivog problema, ali osoba zaključuje da je izbjegla poniženje zato što je šutjela.

Nakon sastanka ponovno analizira vlastito ponašanje i prisjeća se trenutaka u kojima se osjećala nesigurno. To dodatno učvršćuje uvjerenje da su društvene situacije opasne i da se mora posebno pripremati za njih.

Takav se ciklus može sažeti ovako:

1. Pojavi se društvena situacija ili očekivanje društvene procjene.

2. Osoba predviđa negativan ishod.

3. Aktiviraju se tjeskoba i tjelesni simptomi.

4. Pažnja se usmjerava na vlastito ponašanje i moguće znakove neuspjeha.

5. Osoba izbjegava situaciju ili se služi zaštitnim ponašanjima.

6. Nakon događaja usredotočuje se na moguće pogreške.

7. Strah ostaje neprovjeren ili se dodatno učvršćuje.

Ovaj model ne objašnjava svaki slučaj na jednak način, ali pokazuje zašto socijalna anksioznost može trajati i kada osoba često nema stvarna negativna iskustva u društvu.

Anticipacijska anksioznost i naknadno analiziranje

Socijalna anksioznost ne mora biti ograničena na vrijeme provedeno u društvenoj situaciji.

**Anticipacijska anksioznost** javlja se prije događaja. Osoba unaprijed zamišlja moguće neugodnosti, uvježbava odgovore i razmišlja o tome što bi moglo poći po zlu. To može trajati satima, danima ili dulje, ovisno o važnosti događaja i intenzitetu straha.

Primjerice, prije odlaska na rođendan osoba može više puta razmišljati o tome s kim će razgovarati, što će reći i kako će reagirati ako nastane tišina.

**Naknadno analiziranje** javlja se nakon društvene situacije. Osoba se prisjeća razgovora, preispituje vlastite riječi i traži znakove da je ostavila loš dojam.

Pritom se može usredotočiti na sitne pojedinosti koje drugi vjerojatno nisu ni primijetili. Neutralnu reakciju sugovornika može protumačiti kao nezadovoljstvo, a kratku stanku kao dokaz da je razgovor bio neuspješan.

Oba procesa mogu održavati anksioznost jer osoba prije događaja povećava očekivanje prijetnje, a nakon njega učvršćuje negativno tumačenje iskustva.

Razlika između socijalne anksioznosti i sramežljivosti

Sramežljivost je osobina ili sklonost nelagodi u novim ili društveno zahtjevnim situacijama. Može biti izraženija u djetinjstvu ili pri upoznavanju nepoznatih ljudi, a smanjivati se s iskustvom i osjećajem sigurnosti.

Socijalni anksiozni poremećaj razlikuje se po intenzitetu i postojanosti straha te po njegovu utjecaju na svakodnevni život.

| Obilježje | Sramežljivost | Socijalni anksiozni poremećaj |

|---|---|---|

| Intenzitet straha | Obično blag do umjeren, iako može biti izražen | Može biti snažan i izrazito uznemirujući |

| Trajanje | Može se smanjivati s navikavanjem | Strah je trajan ili se ponavlja tijekom duljeg razdoblja |

| Izbjegavanje | Nije nužno ili je ograničeno | Često se izbjegavaju važne društvene situacije |

| Svakodnevno funkcioniranje | U pravilu nije značajno narušeno | Može biti narušeno u odnosima, obrazovanju ili radu |

| Potreba za liječenjem | Obično nije potrebna | Liječenje je opravdano kada teškoće uzrokuju značajnu patnju ili ometaju život |

Sramežljiva osoba može osjećati nervozu prije upoznavanja novih ljudi, ali ipak sudjelovati u razgovoru i postupno se opustiti. Osoba sa socijalnim anksioznim poremećajem može zbog slične situacije osjećati intenzivan strah, danima je izbjegavati ili je podnijeti uz znatnu patnju.

Sramežljivost sama po sebi nije psihički poremećaj. Također, socijalni anksiozni poremećaj ne znači da osoba nužno nema društvene vještine ili da ne želi bliske odnose.

Razlika između socijalne anksioznosti i introvertiranosti

Introvertiranost je osobina ličnosti koja se često povezuje s preferiranjem mirnijih aktivnosti, manjeg broja bliskih odnosa ili vremena provedenog nasamo.

Introvertirana osoba može uživati u razgovorima i društvenim aktivnostima, ali joj je potrebno više vremena za odmor nakon intenzivnih društvenih iskustava. Pritom ne mora osjećati strah od negativne procjene.

Kod socijalnog anksioznog poremećaja središnji problem nije nužno želja za samoćom, nego strah i uznemirenost povezani s društvenim situacijama.

Introvertirana osoba može odlučiti ne otići na zabavu zato što joj takva aktivnost nije privlačna. Osoba sa socijalnom anksioznošću može željeti otići, upoznati ljude i razvijati odnose, ali to ne učiniti zbog straha od poniženja ili odbacivanja.

Introvertiranost i socijalna anksioznost mogu se pojaviti zajedno, ali nisu istoznačne.

Socijalni anksiozni poremećaj u različitim životnim razdobljima

Djetinjstvo i adolescencija

Socijalna anksioznost često počinje u djetinjstvu ili adolescenciji, razdobljima u kojima odnosi s vršnjacima i prihvaćenost u skupini postaju posebno važni.

Dijete može izbjegavati odgovaranje pred razredom, sudjelovanje u skupnim aktivnostima ili razgovor s nepoznatim odraslim osobama. Može se žaliti na bolove u trbuhu prije škole ili izrazito teško podnositi situacije u kojima treba nastupiti pred drugima.

Kod adolescenata se strah može povezati s izgledom, društvenim statusom, romantičnim odnosima ili zabrinutošću zbog mišljenja vršnjaka.

Pritom je važno razlikovati razvojno uobičajenu nesigurnost od poremećaja koji trajno ograničava sudjelovanje u školi i društvenom životu. U procjeni djece i adolescenata uzimaju se u obzir njihova dob, razvoj, obiteljsko okruženje i iskustva u školi.

Odrasla dob

U odrasloj dobi socijalna anksioznost može otežavati zapošljavanje, napredovanje na poslu, sudjelovanje na sastancima, izgradnju prijateljstava i razvoj intimnih odnosa.

Osoba može odbijati prilike koje zahtijevaju javni nastup, izbjegavati razgovore s nadređenima ili teško izražavati neslaganje. Može se bojati i svakodnevnih interakcija, primjerice razgovora s prodavačem ili telefonskog poziva.

Ponekad osoba razvije niz strategija kojima uspješno prikriva svoje teškoće. Može se temeljito pripremati za svaki razgovor, izbjegavati spontane situacije ili birati poslove s malo kontakta s ljudima. Zbog toga poremećaj može dugo ostati neprepoznat.

Socijalna anksioznost ne znači da osoba nije sposobna za kvalitetne odnose ili profesionalni uspjeh. Međutim, ako strah snažno utječe na njezine odluke, može ograničiti prilike koje bi inače željela iskoristiti.

Dijagnostički kriteriji

Dijagnozu postavlja kvalificirani stručnjak za mentalno zdravlje na temelju razgovora, procjene simptoma i njihova utjecaja na svakodnevno funkcioniranje.

Dijagnostički sustavi DSM-5-TR i MKB-11 opisuju socijalni anksiozni poremećaj kroz obilježja koja uključuju izražen strah od društvenih situacija, zabrinutost zbog negativne procjene, anksioznost u takvim situacijama i izbjegavanje ili podnošenje uz znatnu nelagodu.

U dijagnostičkoj procjeni posebno se razmatraju sljedeća obilježja:

• **Strah od društvenih situacija:** osoba se boji situacija u kojima bi je drugi mogli promatrati ili procjenjivati.
• **Zabrinutost zbog negativne procjene:** strah je povezan s mogućnošću poniženja, odbacivanja, kritike ili pokazivanja znakova anksioznosti.
• **Dosljedno izazivanje straha:** situacije koje izazivaju anksioznost u pravilu izazivaju strah ili izraženu nelagodu.
• **Izbjegavanje ili podnošenje uz snažnu tjeskobu:** osoba pokušava izbjeći takve situacije ili ih podnosi uz znatnu patnju.
• **Nerazmjeran strah:** strah je pretjeran u odnosu na stvarnu prijetnju i društveni kontekst.
• **Trajnost:** teškoće traju dovoljno dugo da se ne mogu objasniti samo prolaznom reakcijom na pojedinačni događaj. U DSM-5-TR-u strah i izbjegavanje u pravilu traju najmanje šest mjeseci.
• **Značajan utjecaj na život:** simptomi uzrokuju klinički značajnu patnju ili ometaju socijalno, obrazovno, profesionalno ili drugo važno funkcioniranje.
• **Isključivanje drugih objašnjenja:** stručnjak procjenjuje jesu li simptomi bolje objašnjeni drugim psihičkim poremećajem, učinkom tvari, zdravstvenim stanjem ili drugim čimbenicima.

Dijagnoza se ne postavlja samo na temelju jednog simptoma, poput crvenjenja ili nervoze tijekom razgovora. Važni su cjelokupan obrazac teškoća, njihova trajnost i posljedice.

Upitnici, primjerice Social Phobia Inventory (SPIN) i Liebowitz Social Anxiety Scale (LSAS), mogu pomoći u procjeni težine simptoma i praćenju promjena tijekom liječenja. Sami po sebi ne zamjenjuju kliničku procjenu.

Diferencijalna dijagnoza i komorbiditet

Socijalni anksiozni poremećaj može se preklapati s drugim psihičkim teškoćama. Zbog toga je važno utvrditi što najbolje objašnjava strah i izbjegavanje.

**Generalizirani anksiozni poremećaj** obilježava pretjerana zabrinutost zbog više područja života, primjerice zdravlja, posla, financija i obiteljskih obveza. Socijalna anksioznost prvenstveno je povezana sa strahom od društvene procjene, iako se poremećaji mogu pojaviti zajedno.

**Panični poremećaj** uključuje ponavljane panične napade i zabrinutost zbog njihova ponavljanja ili posljedica. Osoba sa socijalnim anksioznim poremećajem također može doživjeti panični napad, ali je on često povezan s društvenom situacijom koje se boji.

**Agorafobija** uključuje strah od situacija iz kojih bi bijeg mogao biti težak ili u kojima pomoć možda ne bi bila dostupna u slučaju onesposobljavajućih simptoma. Njezino središte nije nužno strah od negativne procjene drugih.

**Izbjegavajući poremećaj ličnosti** obilježava širi i dugotrajniji obrazac socijalne zakočenosti, osjećaja neadekvatnosti i izrazite osjetljivosti na negativnu procjenu. Može se preklapati sa socijalnim anksioznim poremećajem, pa je za razlikovanje potrebna stručna procjena.

**Poremećaj iz spektra autizma** može uključivati teškoće u društvenoj komunikaciji i interakciji. Neke autistične osobe istodobno imaju socijalnu anksioznost, ali je važno razlikovati strah od negativne procjene od teškoća povezanih s komunikacijom, senzornim opterećenjem ili nepredvidljivošću društvenih situacija.

**Depresivni poremećaji** mogu uključivati povlačenje iz društva, gubitak interesa i smanjenu inicijativu. Socijalna anksioznost može prethoditi depresiji, pridonijeti njezinu razvoju ili se pojaviti zajedno s njom.

Kod nekih osoba prisutna je i štetna uporaba alkohola ili drugih psihoaktivnih tvari. Alkohol se ponekad koristi kako bi se smanjila nelagoda u društvu, ali takvo oslanjanje može povećati druge rizike i otežati oporavak.

Posljedice neliječenog poremećaja

Ako se socijalni anksiozni poremećaj ne prepozna i ne liječi, može utjecati na različita područja života.

U obrazovanju može dovesti do izbjegavanja odgovaranja, prezentacija i grupnih zadataka, čak i kada osoba dobro poznaje gradivo. Na poslu može ograničiti sudjelovanje na sastancima, traženje pomoći, izražavanje ideja ili prihvaćanje promaknuća.

U međuljudskim odnosima može otežati upoznavanje novih ljudi, započinjanje prijateljstava, izražavanje potreba i razvoj intimnosti. Osoba može željeti bliskost, ali se povlačiti zbog straha da će biti odbačena ili procijenjena kao nedovoljno zanimljiva.

Dugotrajno izbjegavanje može smanjiti broj prilika za stjecanje pozitivnih društvenih iskustava. Osoba može početi organizirati život tako da što rjeđe mora ulaziti u situacije koje izazivaju strah.

Poremećaj je povezan i s povećanim rizikom od depresivnih simptoma, usamljenosti i problema povezanih s uporabom alkohola ili drugih tvari. Ipak, takve posljedice ne pojavljuju se kod svih osoba, a pravodobno liječenje može smanjiti njihovu vjerojatnost i težinu.

Liječenje socijalnog anksioznog poremećaja

Socijalni anksiozni poremećaj može se učinkovito liječiti. Izbor liječenja ovisi o težini simptoma, dobi, drugim prisutnim teškoćama, dostupnosti terapije i preferencijama osobe.

Kognitivno-bihevioralna terapija

Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) jedan je od najbolje istraženih i preporučenih pristupa liječenju socijalnog anksioznog poremećaja. Posebno su razvijeni terapijski modeli namijenjeni upravo ovom poremećaju.

KBT pomaže osobi prepoznati obrasce mišljenja i ponašanja koji održavaju strah te postupno razvijati drukčiji odnos prema društvenim situacijama.

Terapija može uključivati:

• **Psihoedukaciju:** razumijevanje prirode socijalne anksioznosti i čimbenika koji je održavaju.
• **Kognitivno preispitivanje:** prepoznavanje negativnih pretpostavki i ispitivanje dokaza koji ih podupiru ili dovode u pitanje.
• **Bihevioralne eksperimente:** provjeravanje predviđanja kroz stvarna iskustva, primjerice postavljanje pitanja na sastanku i opažanje reakcija.
• **Postupno izlaganje:** plansko suočavanje sa situacijama koje izazivaju strah, uz smanjivanje izbjegavanja i zaštitnih ponašanja.
• **Preusmjeravanje pažnje:** učenje usmjeravanja pažnje na razgovor i okolinu umjesto stalnog praćenja vlastitih simptoma.
• **Rad na naknadnom analiziranju:** smanjivanje pretjeranog preispitivanja društvenih događaja i učenje uravnoteženije procjene iskustava.
• **Prevenciju povrata simptoma:** prepoznavanje ranih znakova povratka teškoća i planiranje načina suočavanja.

U terapiji se mogu koristiti i videozapisi vlastitog ponašanja, uvježbavanje razgovora te rad na negativnim sjećanjima koja utječu na sadašnja očekivanja.

Cilj nije postići da osoba nikada ne osjeti nervozu. Cilj je smanjiti pretjerani strah, promijeniti obrasce koji ga održavaju i omogućiti osobi da sudjeluje u važnim životnim situacijama čak i kada osjeća određenu nelagodu.

Postupno izlaganje

Izlaganje je važan dio mnogih KBT pristupa. Podrazumijeva plansko suočavanje sa situacijama koje osoba izbjegava, kako bi mogla steći nova iskustva i provjeriti svoja očekivanja.

Primjerice, osoba koja se boji razgovora s nepoznatima može početi kratkim razgovorima u svakodnevnim situacijama, a zatim postupno prijeći na dulje razgovore ili zahtjevnije društvene aktivnosti.

Izlaganje treba biti prilagođeno osobi i njezinim ciljevima. Nije potrebno započeti najtežom situacijom niti se izlagati bez plana. U terapijskom radu važnije je sustavno učiti iz iskustva nego prisiljavati osobu da podnosi što veću nelagodu.

Pritom se ne očekuje da anksioznost uvijek odmah nestane. Osoba može napredovati i kada je tjeskoba prisutna, ako uči da može ostati u situaciji, djelovati u skladu sa svojim ciljevima i odustati od ponašanja kojima pokušava pod svaku cijenu spriječiti negativnu procjenu.

Lijekovi

Lijekovi mogu biti opcija kada osoba ne želi ili ne može pristupiti psihoterapiji, kada simptomi zahtijevaju dodatno liječenje ili kada se nakon razgovora sa stručnjakom procijeni da bi farmakoterapija bila korisna.

U liječenju se mogu primjenjivati selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI), primjerice sertralin ili escitalopram. U nekim okolnostima liječnik može razmotriti i druge odgovarajuće lijekove, ovisno o kliničkoj procjeni i važećim smjernicama.

Lijekove propisuje liječnik koji procjenjuje očekivanu korist, moguće nuspojave, druge lijekove i zdravstvene okolnosti. Učinak se obično ne procjenjuje nakon samo nekoliko dana, nego tijekom odgovarajućeg razdoblja liječenja.

Lijekove ne treba samostalno započinjati, mijenjati niti naglo prekidati. Odluka o liječenju treba biti individualna i donesena u suradnji sa zdravstvenim stručnjakom.

Samopomoć i svakodnevne strategije

Samopomoć može biti koristan dodatak liječenju, a strukturirani programi samopomoći temeljeni na KBT-u mogu pomoći nekim osobama. Međutim, kod izraženih simptoma ne moraju biti dovoljni kao jedini oblik pomoći.

Korisne strategije mogu uključivati:

• prepoznavanje situacija koje izazivaju strah;
• bilježenje automatskih misli i provjeravanje njihove utemeljenosti;
• postavljanje malih, ostvarivih ciljeva za sudjelovanje u društvenim situacijama;
• smanjivanje postupaka kojima se osoba pokušava potpuno zaštititi od moguće neugode;
• usmjeravanje pažnje na sugovornika i sadržaj razgovora;
• prepoznavanje razlike između stvarnih reakcija drugih i vlastitih pretpostavki;
• održavanje redovitog sna i tjelesne aktivnosti;
• traženje stručne pomoći kada simptomi ograničavaju svakodnevni život.

Važno je izbjegavati pretjerano pojednostavljene savjete poput „samo se opusti” ili „prestani razmišljati o tome što drugi misle”. Takve upute ne uzimaju u obzir složenost poremećaja i često ne pružaju osobi konkretan način suočavanja sa strahom.

Kada potražiti stručnu pomoć?

Razgovor sa psihologom, psihoterapeutom, psihijatrom ili liječnikom obiteljske medicine preporučljiv je kada strah od društvenih situacija traje dulje vrijeme, uzrokuje značajnu patnju ili dovodi do izbjegavanja važnih aktivnosti.

Posebno je važno potražiti pomoć ako osoba zbog straha odbija obrazovne ili poslovne prilike, teško uspostavlja odnose koje želi, redovito koristi alkohol kako bi se lakše družila ili osjeća da joj se život sve više sužava.

Ako je odlazak na prvi pregled sam po sebi izvor tjeskobe, to je korisno unaprijed reći zdravstvenom stručnjaku. Prvi kontakt može se, kada je to moguće, ostvariti telefonom ili putem interneta, a način dolaska na pregled prilagoditi potrebama osobe.

Socijalni anksiozni poremećaj nije znak slabosti karaktera ni dokaz da osoba nema društvene sposobnosti. Riječ je o teškoći koja se može razumjeti i liječiti. Uz odgovarajuću podršku mnoge osobe mogu smanjiti strah, postupno proširiti svoje aktivnosti i ostvarivati odnose koji su im važni.

Sažetak

Socijalni anksiozni poremećaj obilježava trajan i izražen strah od društvenih situacija u kojima osoba očekuje negativnu procjenu, poniženje ili odbacivanje. Može izazvati emocionalne, kognitivne, tjelesne i ponašajne simptome te ometati obrazovanje, posao i međuljudske odnose.

Poremećaj se razlikuje od uobičajene sramežljivosti i introvertiranosti po intenzitetu straha, njegovoj trajnosti i utjecaju na svakodnevno funkcioniranje. Izbjegavanje i zaštitna ponašanja mogu kratkoročno ublažiti tjeskobu, ali dugoročno održavati strah jer osobi otežavaju stjecanje novih iskustava.

Dijagnoza se temelji na stručnoj procjeni simptoma, njihove trajnosti i posljedica. Kognitivno-bihevioralna terapija, uključujući postupno izlaganje i rad na negativnim obrascima mišljenja, jedan je od glavnih preporučenih pristupa liječenju. Ovisno o potrebama osobe, mogu se razmotriti i lijekovi te strukturirana samopomoć. Pravodobno prepoznavanje i odgovarajuće liječenje mogu značajno poboljšati kvalitetu života.

Povezane lekcije

• [Anksioznost](/lekcija/anksioznost)
• [Fobije](/lekcija/fobije)
• [Generalizirani anksiozni poremećaj](/lekcija/generalizirani-anksiozni-poremecaj)
• [Izlaganje](/lekcija/izlaganje)

Izvori i literatura

1. American Psychiatric Association. (2022). *Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders* (5. izd., tekstualna revizija; DSM-5-TR). American Psychiatric Association Publishing. https://doi.org/10.1176/appi.books.9780890425787

2. World Health Organization. (2024). *Clinical descriptions and diagnostic requirements for ICD-11 mental, behavioural and neurodevelopmental disorders*. World Health Organization. https://www.who.int/publications/b/68103

3. National Institute for Health and Care Excellence. (2013). *Social anxiety disorder: recognition, assessment and treatment* (Clinical guideline CG159). NICE. https://www.nice.org.uk/guidance/cg159

4. Rapee, R. M., & Heimberg, R. G. (1997). A cognitive-behavioral model of anxiety in social phobia. *Behaviour Research and Therapy, 35*(8), 741–756. https://doi.org/10.1016/S0005-7967(97)00022-3

5. Clark, D. M., & Wells, A. (1995). A cognitive model of social phobia. In R. G. Heimberg, M. R. Liebowitz, D. A. Hope, & F. R. Schneier (Eds.), *Social Phobia: Diagnosis, Assessment, and Treatment* (pp. 69–93). New York: Guilford Press.

6. Stein, M. B., & Stein, D. J. (2008). Social anxiety disorder. *The Lancet, 371*(9618), 1115–1125. https://doi.org/10.1016/S0140-6736(08)60488-2

7. Mayo-Wilson, E., Dias, S., Mavranezouli, I., Kew, K., Clark, D. M., Ades, A. E., & Pilling, S. (2014). Psychological and pharmacological interventions for social anxiety disorder in adults: A systematic review and network meta-analysis. *The Lancet Psychiatry, 1*(5), 368–376. https://doi.org/10.1016/S2215-0366(14)70329-3