Žalovanje: kako ljudi tuguju i što pomaže

Zadnja provjera: listopad 2026.

Kako izgleda tuga nakon smrti bliske osobe? Postoje li faze kroz koje svatko mora proći? Kada tuga prestaje biti normalna? Kako s djecom razgovarati o smrti? Zašto je tako teško tugovati za pobačajem, kućnim ljubimcem ili osobom koja je živa, ali zbog demencije više „nije tu”? I što ožalošćenima nakon samoubojstva treba od okoline? Ova skupina objašnjava što psihologija zna o žalovanju – i što tom znanju ne treba pripisivati.

Ova stranica daje pregled skupine. Pojedine teme detaljno su obrađene u zasebnim lekcijama, na koje upućujemo kroz tekst.

**Ukratko:** žalovanje je normalna reakcija na gubitak, a ljudi tuguju vrlo različito. Otpornost je češća nego što se dugo mislilo, faze tuge nisu obvezan slijed, a trajna veza s preminulim često je utješna. Manji dio ljudi razvija produljeno žalovanje koje treba stručnu pomoć. Neki gubici – perinatalni, dvosmisleni, nakon samoubojstva – donose posebne teškoće, često zato što okolina ne zna kako ih priznati.

Što obuhvaća ova skupina

Skupina obuhvaća šest tema: žalovanje nakon smrti bliske osobe, modele žalovanja, produljeni poremećaj žalovanja, žalovanje kod djece, nepriznato i dvosmisleno žalovanje te žalovanje nakon samoubojstva.

Tuga kao emocija opisana je u lekciji [Tuga](/lekcija/tuga), a tugovanje nakon prekida veze u lekciji [Tugovanje nakon prekida](/lekcija/tugovanje-nakon-prekida).

Kako ljudi tuguju

Prospektivna istraživanja pokazuju nekoliko putanja žalovanja, a najčešća je otpornost – relativno stabilno funkcioniranje uz prolaznu tugu (Bonanno i sur., 2002). Gubitak je ipak povezan s povećanim zdravstvenim rizicima, osobito u prvim mjesecima (Stroebe, Schut i Stroebe, 2007). Model dvojnog procesa opisuje zdravo žalovanje kao izmjenu usmjerenosti na gubitak i na obnovu (Stroebe i Schut, 1999), a istraživanja ne potvrđuju model faza kao obvezan slijed (Maciejewski i sur., 2007).

Više u lekcijama [Žalovanje nakon smrti bliske osobe](/lekcija/zalovanje-nakon-smrti-bliske-osobe) i [Modeli žalovanja](/lekcija/modeli-zalovanja).

Kada žalovanje zapne

Otprilike desetina ožalošćenih razvija produljeni poremećaj žalovanja (Lundorff i sur., 2017), obilježen intenzivnom čežnjom koja se ne mijenja i onemogućuje povratak životu. Specijalizirana terapija pomaže znatno više od standardne terapije depresije (Shear i sur., 2005).

Više u lekciji [Produljeni poremećaj žalovanja](/lekcija/produljeni-poremecaj-zalovanja).

Posebni gubici

Djeca razumiju smrt postupno, a tuguju u naletima (Slaughter, 2005). Nepriznati i dvosmisleni gubici – perinatalni gubitak, smrt ljubimca, nestanak osobe, demencija – često ostaju bez podrške (Boss, 2010). Žalovanje nakon samoubojstva pogađa velik broj ljudi i nosi povećan rizik, osobito kad ga prati stigma (Pitman i sur., 2014).

Više u lekcijama [Žalovanje kod djece](/lekcija/zalovanje-kod-djece), [Nepriznato i dvosmisleno žalovanje](/lekcija/nepriznato-i-dvosmisleno-zalovanje) i [Žalovanje nakon samoubojstva](/lekcija/zalovanje-nakon-samoubojstva).

Kako se istražuje

• **Prospektivna istraživanja** koja prate ljude prije i nakon gubitka.
• **Velika populacijska istraživanja** o zdravlju i smrtnosti ožalošćenih.
• **Upitnici** za procjenu tuge i produljenog žalovanja.
• **Randomizirana istraživanja** terapija i programa podrške.
• **Kvalitativna istraživanja** iskustava ožalošćenih.

Što je dobro potvrđeno, a što otvoreno

**Dobro potvrđeno:** ljudi tuguju vrlo različito, a otpornost je česta (Bonanno, 2004); model faza nije obvezan slijed (Stroebe, Schut i Boerner, 2017); specijalizirana terapija pomaže kod produljenog žalovanja (Shear i sur., 2005).

**Otvoreno pitanje:** gdje točno povući granicu između duge, ali normalne tuge i poremećaja; kako najbolje prilagoditi podršku različitim kulturama.

**Nedovoljno potvrđeno:** korist rutinskog savjetovanja za sve ožalošćene, bez obzira na to imaju li teškoće.

Česti mitovi

| Tvrdnja | Što kažu istraživanja |

|---|---|

| „Svatko prolazi kroz pet faza tuge.” | Netočno: faze nisu obvezan slijed (Maciejewski i sur., 2007). |

| „Tko ne plače, potiskuje tugu.” | Netočno: otpornost je česta (Bonanno, 2004). |

| „Djeca su premala da bi tugovala.” | Netočno: tuguju, ali drukčije od odraslih (Dowdney, 2000). |

| „Treba pustiti preminulog.” | Pojednostavljeno: trajne veze često su utješne (Field, Gao i Paderna, 2005). |

Primjer: jedna obitelj kroz cijelu skupinu

Obitelj Kovač je izmišljena. Nakon smrti djeda:

• **Žalovanje:** baka tuguje u valovima, a sin se brzo vraća poslu – oboje tuguju na svoj način.
• **Modeli:** unuka koja studira psihologiju shvaća da nitko od njih ne mora proći „pet faza”.
• **Djeca:** petogodišnji unuk pita kada se djed vraća; roditelji mu iskreno objašnjavaju.
• **Produljeno žalovanje:** dvije godine kasnije baka i dalje ne može izaći iz kuće; obitelj joj pronađe terapeuta.
• **Dvosmisleni gubitak:** prije smrti djed je imao demenciju, pa je baka tugovala već godinama.

Što možemo zaključiti: da su razlike u žalovanju normalne i da neki članovi obitelji mogu trebati više podrške. Što ne možemo zaključiti: da postoji jedan ispravan način tugovanja.

Lekcije u ovoj skupini

**Kako ljudi tuguju**

• [Žalovanje nakon smrti bliske osobe](/lekcija/zalovanje-nakon-smrti-bliske-osobe) – putanje, zdravlje i trajne veze.
• [Modeli žalovanja](/lekcija/modeli-zalovanja) – od pet faza do modela dvojnog procesa.
• [Produljeni poremećaj žalovanja](/lekcija/produljeni-poremecaj-zalovanja) – kada žalovanje zapne.

**Posebni gubici**

• [Žalovanje kod djece](/lekcija/zalovanje-kod-djece) – kako djeca razumiju smrt i kako im pomoći.
• [Nepriznato i dvosmisleno žalovanje](/lekcija/nepriznato-i-dvosmisleno-zalovanje) – gubici bez priznanja i bez kraja.
• [Žalovanje nakon samoubojstva](/lekcija/zalovanje-nakon-samoubojstva) – krivnja, stigma i podrška.

Kamo dalje?

• [Smrtnost](/skupine/smrtnost) – strah od smrti, teorija upravljanja strahom i palijativna skrb.
• [Tuga](/lekcija/tuga) – tuga kao emocija.
• [Suicidalnost i prevencija samoubojstva](/lekcija/suicidalnost-i-prevencija-samoubojstva) – prepoznavanje rizika i pomoć.

Izvori i literatura

• Bonanno, G. A. (2004). Loss, trauma, and human resilience: Have we underestimated the human capacity to thrive after extremely aversive events? *American Psychologist, 59*(1), 20–28. https://doi.org/10.1037/0003-066X.59.1.20
• Bonanno, G. A., Wortman, C. B., Lehman, D. R., Tweed, R. G., Haring, M., Sonnega, J., Carr, D. i Nesse, R. M. (2002). Resilience to loss and chronic grief: A prospective study from preloss to 18-months postloss. *Journal of Personality and Social Psychology*, 83(5), 1150–1164. [doi.org/10.1037/0022-3514.83.5.1150](https://doi.org/10.1037/0022-3514.83.5.1150)
• Boss, P. (2010). The Trauma and Complicated Grief of Ambiguous Loss. *Pastoral Psychology*, 59(2), 137–145. [doi.org/10.1007/s11089-009-0264-0](https://doi.org/10.1007/s11089-009-0264-0)
• Dowdney, L. (2000). Annotation: Childhood Bereavement Following Parental Death. *Journal of Child Psychology and Psychiatry*, 41(7), 819–830. [doi.org/10.1111/1469-7610.00670](https://doi.org/10.1111/1469-7610.00670)
• Field, N. P., Gao, B. i Paderna, L. (2005). Continuing bonds in bereavement: An attachment theory based perspective. *Death Studies*, 29(4), 277–299. [doi.org/10.1080/07481180590923689](https://doi.org/10.1080/07481180590923689)
• Lundorff, M., Holmgren, H., Zachariae, R., Farver-Vestergaard, I. i O’Connor, M. (2017). Prevalence of prolonged grief disorder in adult bereavement: A systematic review and meta-analysis. *Journal of Affective Disorders*, 212, 138–149. [doi.org/10.1016/j.jad.2017.01.030](https://doi.org/10.1016/j.jad.2017.01.030)
• Maciejewski, P. K., Zhang, B., Block, S. D. i Prigerson, H. G. (2007). An Empirical Examination of the Stage Theory of Grief. *JAMA*, 297(7), 716–723. [doi.org/10.1001/jama.297.7.716](https://doi.org/10.1001/jama.297.7.716)
• Pitman, A., Osborn, D., King, M. i Erlangsen, A. (2014). Effects of suicide bereavement on mental health and suicide risk. *The Lancet Psychiatry*, 1(1), 86–94. [doi.org/10.1016/S2215-0366(14)70224-X](https://doi.org/10.1016/S2215-0366%2814%2970224-X)
• Shear, K., Frank, E., Houck, P. R. i Reynolds, C. F. (2005). Treatment of Complicated Grief. *JAMA*, 293(21), 2601–2608. [doi.org/10.1001/jama.293.21.2601](https://doi.org/10.1001/jama.293.21.2601)
• Slaughter, V. (2005). Young children's understanding of death. *Australian Psychologist*, 40(3), 179–186. [doi.org/10.1080/00050060500243426](https://doi.org/10.1080/00050060500243426)
• Stroebe, M. i Schut, H. (1999). The dual process model of coping with bereavement: Rationale and description. *Death Studies*, 23(3), 197–224. [doi.org/10.1080/074811899201046](https://doi.org/10.1080/074811899201046)
• Stroebe, M., Schut, H. i Boerner, K. (2017). Cautioning health-care professionals: Bereaved persons are misguided through the stages of grief. *Omega: Journal of Death and Dying, 74*(4), 455–473. https://doi.org/10.1177/0030222817691870
• Stroebe, M., Schut, H. i Stroebe, W. (2007). Health outcomes of bereavement. *The Lancet*, 370(9603), 1960–1973. [doi.org/10.1016/S0140-6736(07)61816-9](https://doi.org/10.1016/S0140-6736%2807%2961816-9)