Povijest i temelji psihoterapije: što je psihoterapija i što je zajedničko svim pravcima

Zadnja provjera: listopad 2026.

Kako izgleda prvi susret s psihoterapeutom? Pomaže li razgovor stvarno ili samo „olakša dušu”? Je li važnije koji pravac terapeut primjenjuje ili kakav je odnos s njim? Na takva pitanja odgovara ovaj dio područja: što je psihoterapija, kako je nastala, kako se ocjenjuje djeluje li i što povezuje vrlo različite psihoterapijske škole.

Ova stranica daje pregled skupine. Pojedine teme detaljno su obrađene u zasebnim lekcijama, na koje upućujemo kroz tekst. Pojedini pravci, poput psihodinamskih, kognitivno-bihevioralnih ili humanističkih, opisani su u ostalim skupinama područja Psihoterapija.

**Ukratko:** psihoterapija je stručno vođen, suradnički postupak u kojem se psihološkim sredstvima, prije svega razgovorom i učenjem novih načina doživljavanja i ponašanja, ublažavaju psihičke teškoće. Istraživanja pokazuju da u prosjeku djeluje, da je odnos terapeuta i klijenta jedan od najvažnijih čimbenika i da, kao i svako liječenje, može imati i neželjene učinke.

Što obuhvaća ova skupina

Psihoterapija se nalazi na sjecištu psihologije i psihijatrije. Od psihologije preuzima znanje o mišljenju, emocijama, učenju i odnosima, a s psihijatrijom dijeli brigu za liječenje psihičkih poremećaja. Ipak, psihoterapija nije isto što i psihološko savjetovanje ni liječenje lijekovima. Razlike su opisane u lekciji [Razlika između psihologije, psihoterapije i psihijatrije](/lekcija/razlika-izmedju-psihologije-psihoterapije-i-psihijatrije).

Ova skupina ne opisuje pojedine pravce, nego ono što im je zajedničko: definiciju, povijest, terapijski odnos, procjenu, dokaze o učinkovitosti i etička pravila. Na taj način daje okvir za razumijevanje svih ostalih skupina.

Što je psihoterapija i kako je nastala

Psihoterapija je plansko liječenje koje se temelji na teoriji, provodi ga educirana osoba, a odvija se kroz odnos i razgovor s klijentom, pojedinačno, u paru, obitelji ili skupini. Ima dogovorene ciljeve i okvir, poput trajanja i učestalosti susreta.

Kao zasebna disciplina nastala je krajem 19. stoljeća, iz medicine i istraživanja hipnoze. Prvi oblik bila je Freudova psihoanaliza, a u 20. stoljeću razvili su se bihevioralni, humanistički, kognitivni, sistemski i mnogi drugi pristupi. Danas postoji nekoliko stotina imenovanih terapija, ali većina pripada manjem broju velikih obitelji.

Više u lekcijama [Što je psihoterapija?](/lekcija/sto-je-psihoterapija), [Povijest psihoterapije](/lekcija/povijest-psihoterapije) i [Glavni psihoterapijski pravci](/lekcija/glavni-psihoterapijski-pravci).

Terapijski odnos i zajednički čimbenici

Gotovo svaka terapija odvija se kroz odnos dviju ili više osoba. Psiholog Edward Bordin opisao je **terapijski savez** kroz tri sastavnice: dogovor o ciljevima, dogovor o zadacima i emocionalnu povezanost. Velika meta-analiza pokazala je da je kvaliteta saveza u različitim pravcima dosljedno, umjereno povezana s ishodom terapije (Flückiger i sur., 2018).

Već je 1936. Saul Rosenzweig predložio da različite terapije možda djeluju zbog onoga što im je zajedničko (Rosenzweig, 1936). Danas se o **zajedničkim čimbenicima**, poput odnosa, empatije, očekivanja i uvjerljivog objašnjenja teškoća, vodi živa rasprava: koliko pridonose uspjehu u odnosu na specifične tehnike pojedinih pravaca (Wampold, 2015). Većina istraživača danas smatra da su važni i jedni i drugi.

Više u lekcijama [Terapijski odnos i terapijski savez](/lekcija/terapijski-odnos) i [Zajednički čimbenici psihoterapije](/lekcija/zajednicki-cimbenici-psihoterapije).

Procjena i formulacija slučaja

Prije i tijekom terapije terapeut nastoji razumjeti s čime osoba dolazi: koje su njezine teškoće, kako su nastale, što ih održava i koji su joj ciljevi. To se postiže razgovorom, upitnicima i drugim postupcima **procjene**. Na temelju prikupljenih podataka oblikuje se **formulacija slučaja**, radno objašnjenje problema koje terapeut i klijent zajedno provjeravaju i mijenjaju.

Više u lekcijama [Psihološka procjena u psihoterapiji](/lekcija/psiholoska-procjena-u-psihoterapiji) i [Formulacija slučaja u psihoterapiji](/lekcija/formulacija-slucaja-u-psihoterapiji).

Djeluje li psihoterapija?

Godine 1952. Hans Eysenck tvrdio je da se ljudi na psihoterapiji ne oporavljaju češće od onih bez nje (Eysenck, 1952). Prva velika meta-analiza, koja je objedinila gotovo 400 istraživanja, pokazala je suprotno: prosječna osoba na psihoterapiji bila je bolje od otprilike tri četvrtine osoba koje nisu primile terapiju (Smith i Glass, 1977). Američka psihološka udruga u svojoj je rezoluciji zaključila da je psihoterapija djelotvorno liječenje mnogih psihičkih teškoća (American Psychological Association, 2013).

Ipak, „psihoterapija djeluje” ne znači da djeluje kod svakoga i za svaki problem. Mnogi se ljudi ne oporave potpuno, a dio ih odustane od terapije (Cuijpers, 2019). Zato se danas sve više naglašava praćenje napretka tijekom liječenja i prilagodba terapije osobi.

Više u lekciji [Učinkovitost psihoterapije](/lekcija/ucinkovitost-psihoterapije).

Etika i mogući štetni učinci

Psihoterapija se odvija u odnosu u kojem je klijent često ranjiv, pa su etička pravila posebno važna: povjerljivost, informirani pristanak, jasne granice odnosa i rad u granicama vlastite stručnosti.

Psihoterapija može i štetiti. U britanskom istraživanju oko jedne od dvadeset osoba koje su bile na psihološkom tretmanu izvijestilo je o trajnim negativnim učincima (Crawford i sur., 2016). Neki postupci, primjerice pokušaji „otkrivanja potisnutih sjećanja”, pokazali su se potencijalno štetnima (Lilienfeld, 2007).

Više u lekciji [Etička načela u psihoterapiji](/lekcija/eticka-nacela-u-psihoterapiji).

Kako se psihoterapija istražuje

Svaka metoda ima ograničenja. Klijenti i terapeuti znaju koju terapiju primjenjuju, pa nije moguće „slijepo” istraživanje kao kod lijekova, a istraživanja koja provode zagovornici određenog pravca češće pokazuju bolje rezultate tog pravca.

Što je dobro potvrđeno, a što otvoreno

**Dobro potvrđeno:** psihoterapija je u prosjeku djelotvorna kod čestih psihičkih teškoća poput depresije i anksioznih poremećaja (Smith i Glass, 1977; American Psychological Association, 2013); kvaliteta terapijskog saveza povezana je s ishodom (Flückiger i sur., 2018).

**Otvoreno pitanje:** koliko uspjeha otpada na zajedničke čimbenike, a koliko na specifične tehnike (Wampold, 2015); kako unaprijed odrediti koja će terapija pomoći kojoj osobi.

**Nedovoljno potvrđeno:** tvrdnje da je neki pravac univerzalno „najbolji” za sve teškoće i sve ljude.

Česti mitovi

| Tvrdnja | Što kažu istraživanja |

|---|---|

| „Psihoterapija je samo razgovor s prijateljem.” | Netočno: psihoterapija ima teorijski okvir, cilj i educiranog terapeuta, iako i dobar odnos ima važnu ulogu (Wampold, 2015). |

| „Na psihoterapiju idu samo ljudi s teškim poremećajima.” | Netočno: pomaže i kod svakodnevnih teškoća, kriza i odnosa. |

| „Ako terapija ne pomogne, kriv je klijent.” | Netočno: nedostatak napretka razlog je za zajedničko preispitivanje terapije. |

| „Psihoterapija ne može naškoditi.” | Netočno: može imati neželjene učinke (Crawford i sur., 2016). |

| „Svi pravci su jednaki.” | Pojednostavljeno: razlike su često manje nego što se tvrdi, ali za neke teškoće postoje bolje istraženi postupci. |

Primjer: jedna terapija kroz cijelu skupinu

Marko je izmišljena osoba. Nakon gubitka posla mjesecima loše spava, povlači se od prijatelja i osjeća se bezvrijedno. Odlučuje potražiti psihoterapeuta.

Što ne možemo zaključiti: da će Marku sigurno pomoći bilo koja terapija ili da je jedan pravac za njega unaprijed najbolji.

Lekcije u ovoj skupini

**Što je psihoterapija**

**Što je zajedničko svim pravcima**

**Dokazi i etika**

Kamo dalje?

Izvori i literatura