Simptomi i znakovi psihičkih poremećaja

Zadnja provjera: listopad 2026.

Psihički poremećaji mogu utjecati na način na koji osoba razmišlja, osjeća, doživljava sebe i druge ljude te reagira na okolinu. Njihove se manifestacije razlikuju ovisno o vrsti teškoća, individualnim obilježjima i životnim okolnostima. Mogu uključivati promjene raspoloženja, pojačanu tjeskobu, teškoće s koncentracijom, promjene ponašanja, poremećaje spavanja ili narušeno svakodnevno funkcioniranje.

Važno je razlikovati uobičajene psihičke reakcije od simptoma koji mogu upućivati na poremećaj. Tuga nakon gubitka, strah u opasnoj situaciji ili zabrinutost prije važnog događaja normalni su dijelovi ljudskog iskustva. Takve reakcije ne znače nužno da postoji psihički poremećaj.

Značenje simptoma ovisi o njihovu intenzitetu, trajanju, učestalosti, kontekstu i posljedicama. Primjerice, povremena zabrinutost obično je očekivana reakcija na zahtjevnu situaciju, dok dugotrajna i teško kontrolirana zabrinutost koja ometa spavanje, rad i odnose može zahtijevati stručnu procjenu.

Prepoznavanje simptoma važno je zato što omogućuje pravodobno traženje pomoći. Ipak, dijagnoza se ne postavlja na temelju jednog simptoma ili nečijeg dojma, nego na temelju stručne procjene koja uzima u obzir cjelokupno stanje osobe.

Razlika između simptoma i znakova

U svakodnevnom se govoru pojmovi *simptom* i *znak* često upotrebljavaju kao sinonimi, ali u kliničkom kontekstu mogu imati različita značenja.

**Simptom** je iskustvo koje osoba sama doživljava i opisuje. To može biti tuga, strah, osjećaj praznine, nametljive misli, gubitak interesa ili osjećaj da nema dovoljno energije.

**Znak** je obilježje koje druga osoba može primijetiti ili koje se može utvrditi tijekom stručne procjene. Primjeri uključuju vidljivu uznemirenost, usporen govor, izrazitu motoričku nemirnost, dezorganizirano ponašanje ili uočljive promjene u svakodnevnom funkcioniranju.

Neka obilježja mogu biti i simptomi i znakovi, ovisno o načinu na koji se procjenjuju. Primjerice, osoba može prijaviti da govori sporije nego prije, dok stručnjak tijekom razgovora može primijetiti usporen govor.

Važno je naglasiti da nijedan znak sam po sebi ne dokazuje postojanje psihičkog poremećaja. Tišina, povlačenje ili nemir mogu imati različita objašnjenja, uključujući umor, stres, tjelesnu bolest, osobne karakteristike ili kulturne razlike.

Emocionalni simptomi

Emocionalni simptomi odnose se na promjene u raspoloženju, osjećajima i načinu emocionalnog reagiranja.

Dugotrajna tuga i sniženo raspoloženje

Tuga je normalna emocionalna reakcija na gubitak, razočaranje i druge teške životne događaje. Postaje razlogom za dodatnu pozornost kada je dugotrajna, intenzivna ili povezana s drugim simptomima koji ometaju svakodnevni život.

Sniženo raspoloženje može se pojaviti kod depresivnih poremećaja, ali i u drugim stanjima. Za procjenu je važno utvrditi koliko traje, je li prisutno većinu dana i utječe li na odnose, rad, učenje i druge aktivnosti.

Gubitak interesa i zadovoljstva

Gubitak interesa ili sposobnosti doživljavanja zadovoljstva naziva se **anhedonija**. Osoba može izgubiti interes za aktivnosti koje su joj prije bile važne, primjerice druženje, hobije, seksualnost ili profesionalne ciljeve.

Anhedonija je jedan od mogućih simptoma depresije, ali se može pojaviti i u drugim kliničkim stanjima. Ne treba je poistovjećivati s povremenom dosadom ili promjenom interesa.

Pretjerana zabrinutost i strah

Strah je reakcija na opaženu ili neposrednu prijetnju, dok je tjeskoba odnosno anksioznost češće povezana s očekivanjem moguće opasnosti ili neizvjesnim ishodom.

Obje reakcije mogu biti normalne i korisne. Teškoće nastaju kada su pretjerane, dugotrajne ili nerazmjerne okolnostima te ograničavaju svakodnevno funkcioniranje.

Primjeri uključuju stalnu zabrinutost zbog različitih životnih područja, izrazit strah od određenih situacija ili intenzivnu tjeskobu koja otežava obavljanje uobičajenih aktivnosti.

Razdražljivost i emocionalna nestabilnost

Razdražljivost se očituje povećanom osjetljivošću na frustraciju, lakšim nastankom ljutnje ili burnijim reakcijama na uobičajene situacije.

Promjene raspoloženja mogu biti povezane sa stresom, nedostatkom sna, hormonalnim promjenama, tjelesnim bolestima ili psihičkim teškoćama. Njihovo značenje ovisi o učestalosti, intenzitetu, trajanju i drugim prisutnim simptomima.

Sama promjenjivost raspoloženja nije dovoljna za zaključak da osoba ima poremećaj raspoloženja.

Osjećaj krivnje, srama i bezvrijednosti

Pretjerani osjećaji krivnje, srama ili bezvrijednosti mogu se pojaviti kod depresije i nekih drugih psihičkih teškoća.

Osoba može sebe okrivljavati i za događaje na koje nije mogla utjecati, doživljavati se kao teret drugima ili smatrati da ne zaslužuje podršku.

Važno je razlikovati razmjernu krivnju povezanu s konkretnim postupkom od trajnog i pretjeranog negativnog vrednovanja vlastite osobe.

Kognitivni simptomi

Kognitivni simptomi odnose se na promjene u mišljenju, pažnji, pamćenju, prosuđivanju i obradi informacija.

Teškoće s koncentracijom i pažnjom

Osoba može teško održavati pažnju, pratiti razgovor, čitati dulji tekst ili dovršavati zadatke. Može joj biti potrebno više vremena za aktivnosti koje su joj prije bile jednostavne.

Takve se teškoće mogu pojaviti zbog stresa, umora, manjka sna, depresivnosti, anksioznosti, uporabe određenih tvari ili različitih tjelesnih i neuroloških stanja.

Zato se poteškoće s koncentracijom ne mogu automatski pripisati psihičkom poremećaju.

Negativni obrasci mišljenja

Kod nekih psihičkih teškoća osoba može biti sklonija negativnom tumačenju sebe, drugih ljudi ili budućnosti.

Primjeri uključuju:

Takvi obrasci mogu pojačavati emocionalnu patnju i održavati određene teškoće. Ipak, negativne misli mogu biti i razumljiva reakcija na stvarno nepovoljne okolnosti, pa ih treba procjenjivati u kontekstu.

Nametljive misli

Nametljive misli pojavljuju se neželjeno i mogu biti uznemirujuće. Mogu uključivati strahove, slike, sumnje ili misli koje su u suprotnosti s vrijednostima osobe.

Povremene nametljive misli česte su i same po sebi ne znače da postoji psihički poremećaj. Važno je procijeniti njihovu učestalost, intenzitet, značenje koje im osoba pridaje i ponašanja koja zbog njih poduzima.

Kod opsesivno-kompulzivnog poremećaja, primjerice, opsesije su ponavljajuće i nametljive misli, porivi ili slike koje izazivaju značajnu nelagodu. Mogu biti povezane s kompulzijama, odnosno ponavljajućim ponašanjima ili mentalnim postupcima kojima osoba pokušava smanjiti tjeskobu.

Poteškoće s pamćenjem i odlučivanjem

Neke osobe primjećuju zaboravljivost, teškoće u planiranju ili smanjenu sposobnost donošenja odluka.

Takve promjene mogu biti povezane s emocionalnom preopterećenošću, nedostatkom sna, lijekovima, tjelesnim bolestima ili drugim čimbenicima. Ako su nove, izražene ili se pogoršavaju, potrebno je razmotriti i moguće tjelesne ili neurološke uzroke.

Ponašajni simptomi

Ponašajni simptomi očituju se promjenama u svakodnevnim navikama, aktivnostima i načinu reagiranja.

Povlačenje iz društvenih odnosa

Osoba može rjeđe kontaktirati prijatelje, izbjegavati obiteljska okupljanja ili prestati sudjelovati u aktivnostima koje su joj prije bile važne.

Povlačenje može biti povezano s depresivnošću, socijalnom tjeskobom, iscrpljenošću ili osjećajem srama. Može biti i privremena potreba za odmorom, pa ga treba promatrati u kontekstu.

Promjene u svakodnevnim navikama

Psihičke teškoće mogu utjecati na osobnu higijenu, prehranu, spavanje, održavanje doma, izvršavanje obveza ili brigu o zdravlju.

Primjerice, osoba koja se osjeća izrazito iscrpljeno može imati teškoća s pripremom obroka ili obavljanjem osnovnih zadataka. Takve promjene mogu biti važan pokazatelj da joj je potrebna podrška.

Izbjegavanje situacija

Izbjegavanje može biti način pokušaja smanjivanja straha ili nelagode. Osoba može prestati putovati, govoriti pred drugima, koristiti javni prijevoz ili sudjelovati u društvenim aktivnostima.

Kratkoročno izbjegavanje često donosi olakšanje, ali u nekim slučajevima dugoročno održava strah jer osoba ne dobiva priliku provjeriti svoja očekivanja.

Ipak, izbjegavanje stvarno opasnih situacija može biti razumna zaštitna reakcija. Procjena zato mora uzeti u obzir je li prijetnja stvarna i koliko ponašanje ograničava život.

Impulzivnost i rizično ponašanje

Kod nekih stanja mogu se pojaviti poteškoće s kontrolom impulsa, nagle odluke ili ponašanja koja povećavaju rizik za osobu ili druge.

Primjeri mogu uključivati nepromišljeno trošenje novca, opasnu vožnju, rizičnu uporabu psihoaktivnih tvari ili nagle odluke s ozbiljnim posljedicama.

Takva ponašanja mogu imati različite uzroke i ne treba ih automatski tumačiti kao dokaz određenog poremećaja. Važno je procijeniti okolnosti, trajanje i povezane promjene u raspoloženju, spavanju i funkcioniranju.

Tjelesni simptomi povezani s psihičkim teškoćama

Psihičko stanje i tjelesno funkcioniranje međusobno su povezani. Emocionalni stres može biti praćen različitim tjelesnim reakcijama, ali tjelesni simptomi mogu nastati i zbog bolesti ili drugih fizioloških procesa.

Mogući simptomi uključuju:

Primjerice, anksioznost može biti praćena ubrzanim radom srca, znojenjem, drhtanjem ili osjećajem stezanja u prsima. Međutim, takvi simptomi mogu biti povezani i s tjelesnim stanjima koja zahtijevaju medicinsku procjenu.

Zato nije primjereno pretpostaviti da su tjelesne tegobe psihološkog podrijetla samo zato što se pojavljuju tijekom stresa.

Simptomi u različitim skupinama psihičkih poremećaja

Simptomi se pojavljuju u različitim kombinacijama, a obrasci karakteristični za pojedine poremećaje mogu se međusobno preklapati.

Depresivni poremećaji

Mogući simptomi uključuju:

Za dijagnozu nije dovoljna prisutnost samo jednog od tih simptoma. Potrebno je razmotriti njihovu kombinaciju, trajanje, intenzitet, utjecaj na funkcioniranje i druge moguće uzroke.

Anksiozni poremećaji

Mogu uključivati pretjeranu zabrinutost, strah, napetost, izbjegavanje određenih situacija, tjelesnu pobuđenost i poteškoće s koncentracijom.

Pojedini poremećaji imaju specifične obrasce. Kod paničnog poremećaja mogu se pojavljivati ponavljani napadaji panike i trajna zabrinutost zbog njihova ponavljanja. Kod specifičnih fobija strah je usmjeren na određeni objekt ili situaciju.

Anksioznost se može pojaviti i kao simptom drugih psihičkih ili tjelesnih stanja.

Bipolarni poremećaji

Bipolarni poremećaji obilježeni su epizodama promjena raspoloženja i aktivnosti, koje mogu uključivati depresivne i manične ili hipomanične epizode, ovisno o vrsti poremećaja.

Manija može uključivati izrazito povišeno ili razdražljivo raspoloženje, povećanu energiju, smanjenu potrebu za snom, ubrzan govor, pojačanu aktivnost i rizično ponašanje. Hipomanija uključuje slične, ali u određenim obilježjima manje izražene promjene.

Uobičajene promjene raspoloženja tijekom dana nisu same po sebi dokaz bipolarnog poremećaja. Za procjenu su važni obrazac epizoda, njihovo trajanje, promjene u funkcioniranju i drugi dijagnostički kriteriji.

Psihotični poremećaji

Psihotični simptomi mogu uključivati halucinacije, sumanuta uvjerenja i poremećaje mišljenja ili govora.

**Halucinacija** je osjetilno iskustvo koje se pojavljuje bez odgovarajućeg vanjskog podražaja. Može uključivati doživljaj glasova ili drugih osjeta.

**Sumanuto uvjerenje** jest uvjerenje koje se održava unatoč snažnim dokazima protiv njega i koje se ne može dovoljno objasniti kulturnim ili drugim kontekstom. Procjena takvih uvjerenja zahtijeva stručnost i pažljivo razumijevanje okolnosti.

Psihotični simptomi mogu se pojaviti u različitim psihičkim i tjelesnim stanjima, kao i pod utjecajem nekih tvari ili lijekova. Njihova prisutnost zahtijeva stručnu procjenu, osobito ako su novi ili naglo nastali.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj

Opsesivno-kompulzivni poremećaj može uključivati opsesije, kompulzije ili oboje.

Opsesije su ponavljajuće, nametljive misli, porivi ili slike koje izazivaju nelagodu. Kompulzije su ponavljajuća ponašanja ili mentalni postupci koje osoba osjeća da mora provesti kako bi smanjila nelagodu ili spriječila zamišljeni događaj.

Primjeri uključuju ponavljano provjeravanje, pranje, brojanje ili traženje potvrde. Takva ponašanja postaju klinički značajna kada oduzimaju mnogo vremena, izazivaju izraženu patnju ili znatno ometaju svakodnevni život.

Poremećaji povezani s traumom i stresom

Nakon traumatskog iskustva mogu se pojaviti neželjena sjećanja, noćne more, izbjegavanje podsjetnika, pojačana budnost i negativne promjene raspoloženja ili uvjerenja.

Takvi simptomi ne znače automatski posttraumatski stresni poremećaj. Za dijagnozu su potrebni odgovarajući simptomi, trajanje i drugi kriteriji.

Kada simptomi zahtijevaju stručnu procjenu?

Pri procjeni psihičkih simptoma važni su sljedeći elementi:

**Trajanje.** Koliko dugo simptomi traju? Jesu li prolazni ili se ponavljaju i održavaju?

**Intenzitet.** Koliko su simptomi izraženi i koliko patnje uzrokuju?

**Učestalost.** Pojavljuju li se povremeno ili većinu dana?

**Kontekst.** Jesu li povezani s gubitkom, stresnim događajem, bolešću, promjenom lijekova ili uporabom psihoaktivnih tvari?

**Funkcioniranje.** Otežavaju li rad, učenje, odnose, spavanje ili brigu o sebi?

**Promjena u odnosu na uobičajeno stanje.** Je li došlo do nagle ili postupne promjene u ponašanju, raspoloženju ili sposobnosti obavljanja svakodnevnih aktivnosti?

Stručna procjena posebno je važna kada simptomi traju, pogoršavaju se, ometaju svakodnevni život ili izazivaju zabrinutost za sigurnost osobe.

Naglo nastale promjene mentalnog stanja, osobito kada su praćene zbunjenošću, dezorijentacijom ili drugim novim neurološkim simptomima, mogu zahtijevati hitnu medicinsku procjenu.

Kako se procjenjuju simptomi psihičkih poremećaja?

Procjena obično uključuje razgovor s osobom, prikupljanje relevantnih podataka o sadašnjim i ranijim teškoćama te procjenu funkcioniranja.

Ovisno o situaciji, stručnjak može razmotriti:

Standardizirani upitnici mogu pomoći u prepoznavanju i praćenju simptoma, ali ne zamjenjuju cjelovitu kliničku procjenu. Rezultati se moraju tumačiti u kontekstu, uzimajući u obzir ograničenja mjernih instrumenata.

Dijagnostički sustavi, poput Međunarodne klasifikacije bolesti (ICD-11) i Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (DSM-5-TR), daju kriterije koji pomažu stručnjacima razlikovati pojedine poremećaje. Dijagnoza se ne bi trebala postavljati na temelju izdvojenog simptoma ili internetskog upitnika.

Zašto je važno izbjegavati samodijagnosticiranje?

Popisi simptoma mogu pomoći osobi da prepozna promjene koje zaslužuju pozornost, ali ne mogu pouzdano utvrditi dijagnozu.

Isti simptom može se pojaviti u različitim stanjima. Teškoće s koncentracijom, primjerice, mogu biti povezane sa stresom, nedostatkom sna, depresivnošću, anksioznošću, tjelesnom bolešću ili drugim čimbenicima.

Također, ljudi mogu prepoznati pojedina obilježja u opisu nekog poremećaja, a da ne ispunjavaju kriterije za njegovu dijagnozu. Klinička procjena uzima u obzir kombinaciju simptoma, trajanje, težinu, kontekst i utjecaj na funkcioniranje.

Ako osoba prepoznaje teškoće koje je zabrinjavaju, korisnije je potražiti odgovarajuću procjenu nego zaključiti da određeni poremećaj sigurno postoji.

Što vrijedi zapamtiti?

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. World Health Organization. (2022). *World Mental Health Report: Transforming Mental Health for All*. World Health Organization. https://www.who.int/publications/i/item/9789240049338

2. World Health Organization. (2024). *Clinical descriptions and diagnostic requirements for ICD-11 mental, behavioural and neurodevelopmental disorders*. World Health Organization. https://www.who.int/publications/b/68103

3. American Psychiatric Association. (2022). *Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders* (5. izd., tekstualna revizija; DSM-5-TR). American Psychiatric Association Publishing. https://doi.org/10.1176/appi.books.9780890425787

4. Meyer, G. J., Finn, S. E., Eyde, L. D., Kay, G. G., Moreland, K. L., Dies, R. R., Eisman, E. J., Kubiszyn, T. W. i Reed, G. M. (2001). Psychological testing and psychological assessment: A review of evidence and issues. *American Psychologist*, 56(2), 128–165. [doi.org/10.1037/0003-066X.56.2.128](https://doi.org/10.1037/0003-066X.56.2.128)

5. Kroenke, K., Spitzer, R. L., & Williams, J. B. W. (2001). The PHQ-9: Validity of a brief depression severity measure. *Journal of General Internal Medicine, 16*(9), 606–613. https://doi.org/10.1046/j.1525-1497.2001.016009606.x

6. Spitzer, R. L., Kroenke, K., Williams, J. B. W., & Löwe, B. (2006). A brief measure for assessing generalized anxiety disorder: The GAD-7. *Archives of Internal Medicine, 166*(10), 1092–1097. https://doi.org/10.1001/archinte.166.10.1092

7. National Institute for Health and Care Excellence. (2022). *Depression in adults: Treatment and management (NICE Guideline NG222).* https://www.nice.org.uk/guidance/ng222

8. National Institute for Health and Care Excellence. (2014). *Psychosis and schizophrenia in adults: prevention and management (CG178)*. NICE. https://www.nice.org.uk/guidance/cg178