Sigurnosna ponašanja

Zadnja provjera: listopad 2026.

Sigurnosna ponašanja postupci kojima osoba pokušava spriječiti ili smanjiti strah, tjeskobu, nelagodu ili očekivanu opasnost. Mogu uključivati izbjegavanje određenih situacija, traženje potvrde od drugih, pretjeranu pripremu, provjeravanje, prikrivanje znakova nervoze ili oslanjanje na predmete i postupke za koje osoba vjeruje da je štite.

Takva ponašanja često imaju razumljivu svrhu: osoba želi smanjiti nelagodu i osjećati se sigurnije. Problem nastaje kada postanu pretjerana, kruta ili nužna za suočavanje sa svakodnevnim situacijama. U tim okolnostima mogu kratkoročno smanjiti strah, ali istodobno održavati uvjerenje da je situacija opasna ili da se osoba s njom ne može nositi bez posebne zaštite.

Sigurnosna ponašanja posebno su važna u razumijevanju anksioznih poremećaja, socijalne anksioznosti, paničnih napada i nekih oblika opsesivno-kompulzivnih teškoća. Ipak, nisu sva ponašanja kojima se povećava sigurnost problematična. Njihovo značenje ovisi o stvarnoj opasnosti, kontekstu, učestalosti i funkciji koju imaju.

1. Što su sigurnosna ponašanja?

Sigurnosna ponašanja (*safety behaviors*) postupci su kojima osoba pokušava spriječiti očekivani negativan ishod ili umanjiti njegovu vjerojatnost i posljedice.

Mogu biti svjesni i namjerni, ali se s vremenom mogu razviti i u automatske navike. Osoba često vjeruje da joj određeni postupak omogućuje da situaciju prebrodi bez neugodnog iskustva.

Primjeri uključuju:

Isti postupak ne mora uvijek biti sigurnosno ponašanje. Primjerice, provjera jesu li vrata zaključana razumna je mjera sigurnosti. Ako osoba vrata provjerava mnogo puta, iako je već utvrdila da su zaključana, te ne može nastaviti sa svojim aktivnostima dok ne osjeti potpunu sigurnost, provjeravanje može imati drukčiju psihološku funkciju.

**Ključno pitanje nije samo što osoba radi, nego zašto to radi i kako postupak utječe na njezin strah tijekom vremena.**

2. Kako sigurnosna ponašanja djeluju?

Sigurnosna ponašanja često se održavaju kroz ciklus straha, zaštitnog postupka i kratkotrajnog olakšanja.

Taj se proces može prikazati ovako:

1. **Pojavi se prijetnja ili očekivanje opasnosti.** Osoba pomisli da bi mogla doživjeti napad panike, biti negativno procijenjena ili napraviti ozbiljnu pogrešku.

2. **Poveća se tjeskoba.** Javljaju se neugodne misli, tjelesni simptomi i potreba da se situacija stavi pod kontrolu.

3. **Osoba primijeni sigurnosno ponašanje.** Primjerice, počne provjeravati vlastite simptome, izbjegava pogled drugih ili traži potvrdu da je sve u redu.

4. **Tjeskoba se privremeno smanji.** Osoba osjeti olakšanje jer vjeruje da je spriječila opasnost.

5. **Ponašanje se učvrsti.** Budući da je postupak donio olakšanje, povećava se vjerojatnost da će ga osoba ponovno primijeniti u sličnoj situaciji.

Takav obrazac povezan je s **negativnim potkrepljenjem**. Ponašanje se održava zato što smanjuje ili uklanja neugodno iskustvo.

Problem je u tome što osoba olakšanje može pripisati sigurnosnom ponašanju, a ne činjenici da situacija možda nije bila opasna ili da bi je mogla podnijeti i bez zaštitnog postupka.

Primjerice, osoba se boji govoriti pred skupinom ljudi. Tijekom izlaganja čvrsto se drži unaprijed napisanog teksta i izbjegava pogled publike. Govor završi bez ozbiljnih poteškoća, ali osoba zaključi da je uspjela samo zato što nije odstupila od teksta i nije gledala slušatelje.

Tako može ostati neprovjereno njezino uvjerenje da bi bez tih postupaka izgubila kontrolu ili bila negativno procijenjena.

3. Sigurnosna ponašanja i negativno potkrepljenje

Negativno potkrepljenje jedan je od važnih mehanizama koji mogu održavati sigurnosna ponašanja.

U ovom kontekstu izraz *negativno* ne znači loše, nego uklanjanje ili smanjenje neugodnog podražaja. Kada određeni postupak smanji tjeskobu, raste vjerojatnost da će osoba taj postupak ponovno upotrijebiti.

Primjerice, osoba koja se boji da će se onesvijestiti u javnosti može stalno pratiti vlastiti puls. Ako provjeravanje privremeno smanji neizvjesnost, može postati sve češće.

Međutim, ponavljano praćenje pulsa može istodobno usmjeravati pozornost na tjelesne senzacije, povećavati njihovu uočljivost i poticati nova zabrinjavajuća tumačenja.

Tako nastaje krug u kojem postupak koji kratkoročno donosi olakšanje dugoročno može održavati problem.

Važno je naglasiti da negativno potkrepljenje samo po sebi nije štetno. Izbjegavanje stvarne opasnosti ili uklanjanje izvora boli može biti potpuno primjereno. Problem nastaje kada se postupak koristi za upravljanje pretjeranim strahom i sprječava učenje da se neizvjesnost ili nelagoda mogu podnijeti bez njega.

4. Vrste sigurnosnih ponašanja

Sigurnosna ponašanja mogu poprimiti različite oblike, ovisno o tome čega se osoba boji i kakvu opasnost očekuje.

4.1. Izbjegavanje

Osoba izbjegava situacije u kojima očekuje strah, nelagodu ili negativnu procjenu.

Primjeri uključuju izbjegavanje javnog prijevoza zbog straha od paničnog napada, odbijanje društvenih događanja zbog straha od procjene ili odgađanje liječničkog pregleda zbog straha od rezultata.

Izbjegavanje može spriječiti neposredno neugodno iskustvo, ali istodobno ograničiti prilike za stjecanje novih iskustava i provjeru vlastitih očekivanja.

4.2. Suptilni zaštitni postupci

Neka sigurnosna ponašanja nisu vidljiva drugim ljudima. Osoba može sudjelovati u situaciji, ali pritom primjenjivati niz postupaka kako bi smanjila osjećaj opasnosti.

Primjeri uključuju:

Takvi postupci mogu biti teško uočljivi jer izvana osoba može djelovati smireno. Ipak, velik dio njezine pažnje može biti usmjeren na sprječavanje zamišljene opasnosti umjesto na samo iskustvo.

4.3. Traženje potvrde

Osoba opetovano traži uvjeravanje da se neće dogoditi nešto loše ili da je sve napravila ispravno.

Primjerice, nakon slanja poslovne poruke može više puta pitati kolegu je li poruka dovoljno dobra. U bliskom odnosu može često pitati drugu osobu je li ljuta, je li sve u redu ili postoji li razlog za zabrinutost.

Traženje podrške i otvoren razgovor sami po sebi nisu problematični. Teškoća nastaje kada osoba ne može podnijeti neizvjesnost bez ponavljanog uvjeravanja, kada olakšanje traje vrlo kratko ili kada potreba za potvrdom počne opterećivati odnose.

4.4. Pretjerano provjeravanje

Provjeravanje može uključivati ponavljano pregledavanje dokumenata, poruka, uređaja, tjelesnih simptoma ili mogućih pogrešaka.

Razumna provjera služi utvrđivanju činjenica i smanjenju stvarnog rizika. Sigurnosno ponašanje može se razviti kada osoba nastavlja provjeravati i nakon što je prikupila dovoljno informacija, jer ne uspijeva postići osjećaj potpune sigurnosti.

Primjerice, osoba može nekoliko puta pročitati već ispravno napisanu poruku jer se boji da je slučajno uvredljiva. Svaka provjera kratkotrajno smanjuje sumnju, ali istodobno može ojačati uvjerenje da poruku nije sigurno poslati bez ponovljenog pregledavanja.

4.5. Prikrivanje simptoma

Osoba pokušava spriječiti druge da primijete znakove nervoze ili nelagode.

To može uključivati pretjeranu kontrolu glasa, izraza lica, pokreta, disanja ili znojenja. U socijalno zahtjevnim situacijama takva kontrola može povećati usmjerenost na sebe i smanjiti pažnju dostupnu razgovoru.

Primjerice, osoba koja se boji da će drugi primijetiti njezino crvenjenje može tijekom razgovora stalno pratiti temperaturu lica. Time se povećava njezina zabrinutost zbog simptoma koji bi inače možda prošao nezapaženo.

4.6. Oslanjanje na posebne predmete ili uvjete

Neki ljudi osjećaju da mogu ući u određenu situaciju samo ako imaju predmet ili ispunjavaju poseban uvjet.

To može biti stalno nošenje vode zbog straha od napada panike, potreba da se sjedi blizu izlaza ili uvjerenje da je određeni predmet nužan za sigurnost.

Takvo oslanjanje nije automatski problematično. Primjerice, nošenje vode zbog stvarne zdravstvene potrebe razumno je. Psihološka funkcija postaje važna kada osoba vjeruje da bez predmeta ne može podnijeti situaciju, iako nema objektivnog razloga za takvu procjenu.

5. Sigurnosna ponašanja kod anksioznosti

Sigurnosna ponašanja osobito su važna u razumijevanju anksioznosti jer mogu utjecati na to kako osoba tumači vlastita iskustva.

Anksioznost uključuje očekivanje moguće prijetnje i pripremu za suočavanje s njom. Kada osoba neku situaciju procijeni kao opasnu, može pokušati spriječiti sve moguće znakove nelagode ili negativnog ishoda.

Ako se pritom oslanja na sigurnosna ponašanja, može izgubiti priliku naučiti da očekivana katastrofa nije nastupila ili da bi je mogla podnijeti i bez posebne zaštite.

5.1. Socijalna anksioznost

Osoba sa socijalnom anksioznošću može se bojati da će je drugi procijeniti kao nesposobnu, čudnu ili nezanimljivu.

Sigurnosna ponašanja mogu uključivati:

Takvi postupci mogu kratkoročno smanjiti strah, ali otežati provjeru uvjerenja o tome kako drugi ljudi doista reagiraju.

Primjerice, osoba može zaključiti da je razgovor prošao dobro zato što je malo govorila i izbjegavala kontakt očima. Zbog toga ne dobiva dovoljno informacija o tome bi li razgovor bio jednako uspješan da se ponašala spontanije.

5.2. Panični napadi i strah od tjelesnih senzacija

Osoba koja se boji paničnog napada može stalno pratiti otkucaje srca, izbjegavati fizičku aktivnost, sjediti blizu izlaza ili nositi predmete za koje vjeruje da će spriječiti napad.

Takva ponašanja mogu održavati uvjerenje da su tjelesne senzacije opasne i da ih je nužno stalno kontrolirati.

Primjerice, ako osoba izbjegava ubrzati hod zbog straha od lupanja srca, ne dobiva priliku iskusiti da ubrzan puls može biti normalna fiziološka reakcija na napor.

To ne znači da treba zanemariti stvarne zdravstvene simptome. Nove, neuobičajene ili zabrinjavajuće tjelesne tegobe treba procijeniti u skladu s njihovom prirodom i, prema potrebi, uz pomoć zdravstvenog stručnjaka.

5.3. Opsesivno-kompulzivne teškoće

Kod opsesivno-kompulzivnog poremećaja osoba može doživljavati nametljive misli, sumnje ili osjećaj odgovornosti za moguće negativne ishode. Ponavljano provjeravanje, pranje, traženje uvjeravanja ili mentalni rituali mogu privremeno smanjiti tjeskobu.

Takvi postupci mogu postati dio kompulzivnog ciklusa: nametljiva misao izaziva nelagodu, ritual je privremeno ublažava, a olakšanje povećava vjerojatnost ponavljanja rituala.

Ipak, nisu sva sigurnosna ponašanja kompulzije i nije svako provjeravanje znak opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Kliničko značenje ovisi o širem obrascu simptoma, intenzitetu patnje i utjecaju na svakodnevno funkcioniranje.

6. Kako sigurnosna ponašanja ometaju učenje?

Jedan od glavnih razloga zbog kojih sigurnosna ponašanja mogu održavati anksioznost jest to što otežavaju učenje iz iskustva.

Kada osoba očekuje negativan ishod, a on se ne dogodi, mogla bi zaključiti da situacija nije bila toliko opasna koliko je očekivala. Međutim, ako je koristila zaštitni postupak, može zaključiti da je upravo taj postupak spriječio opasnost.

Primjerice:

Takav zaključak ostavlja početno uvjerenje uglavnom nepromijenjenim.

Da bi se uvjerenje moglo preispitati, potrebno je postupno prikupiti iskustva koja omogućuju drukčije objašnjenje. Osoba može, primjerice, pokušati govoriti uz manje oslanjanja na bilješke i obratiti pozornost na stvarne reakcije publike.

Cilj nije dokazati da se ništa neugodno nikada neće dogoditi. Cilj je razviti realističniju procjenu rizika i povjerenje u vlastitu sposobnost suočavanja s nelagodom.

7. Sigurnosna ponašanja i usmjeravanje pažnje

Sigurnosna ponašanja mogu utjecati i na to na što osoba obraća pažnju.

Kada se osoba boji negativne procjene, može tijekom razgovora velik dio pažnje usmjeriti na vlastite simptome, poput crvenjenja, drhtanja ili ubrzanog govora. Istodobno može slabije pratiti sadržaj razgovora, izraze lica sugovornika i druge informacije iz okoline.

Takva usmjerenost prema sebi može pojačati osjećaj da je nervoza očita i da je drugi ljudi negativno procjenjuju.

Primjerice, osoba može zaključiti da je razgovor bio neuspješan zato što je osjećala snažnu tjeskobu, iako drugi sudionici nisu primijetili posebne poteškoće.

Zato je u radu na anksioznosti često korisno učiti razlikovati unutarnji doživljaj od vanjskih dokaza. Osjećaj da je osoba djelovala nesigurno ne znači nužno da su je drugi tako doživjeli.

8. Kako prepoznati vlastita sigurnosna ponašanja?

Sigurnosna ponašanja ponekad je teško prepoznati jer ih osoba smatra nužnim dijelom pripreme ili odgovornog postupanja.

Za njihovo prepoznavanje korisno je promatrati funkciju ponašanja, a ne samo njegov vanjski oblik.

Može pomoći nekoliko pitanja:

Primjerice, osoba koja prije sastanka pripremi nekoliko bilježaka koristi razumnu strategiju pripreme. Ako mora napisati svaku rečenicu, više puta provjeravati sve moguće pogreške i otkazati sastanak ako ne uspije postići osjećaj potpune sigurnosti, priprema možda ima i funkciju sigurnosnog ponašanja.

Važno je izbjeći zaključak da je svaka priprema, provjera ili traženje podrške problematično. Pitanje je postaju li ti postupci pretjerani, kruti ili nužni za podnošenje situacija koje su objektivno prihvatljivo sigurne.

9. Kako smanjivati sigurnosna ponašanja?

Promjena sigurnosnih ponašanja ne znači da se osoba mora odreći svih mjera opreza. Cilj je razlikovati razumnu zaštitu od postupaka koji održavaju pretjerani strah.

9.1. Razlikovati stvarni rizik od očekivane prijetnje

Prije promjene ponašanja korisno je procijeniti postoji li stvarna opasnost koja zahtijeva zaštitni postupak.

Nošenje sigurnosne opreme, poštovanje medicinskih preporuka, provjera važnih dokumenata i izbjegavanje stvarno opasnih situacija nisu ponašanja kojih se treba automatski odreći.

Rad na sigurnosnim ponašanjima usmjeren je na pretjerane ili nepotrebne postupke koji se koriste za upravljanje anksioznošću, a ne na zanemarivanje stvarne sigurnosti.

9.2. Promjene uvoditi postupno

Ako osoba dugo koristi određeno sigurnosno ponašanje, njegovo naglo uklanjanje može izazvati snažnu nelagodu. U mnogim situacijama korisnije je postupno smanjivati oslanjanje na njega, uz jasno razumijevanje cilja.

Primjerice, osoba koja se oslanja na detaljno napisan tekst tijekom izlaganja može najprije pripremiti kraće bilješke, a zatim postupno vježbati govor uz sve manje oslanjanja na njih.

Važno je da se promjena prilagodi osobi i situaciji. Nije nužno ukloniti sve strategije odjednom niti se izlagati prekomjernoj razini straha.

9.3. Provjeravati predviđanja

Korisno je unaprijed odrediti što osoba očekuje da će se dogoditi ako smanji sigurnosno ponašanje, a zatim usporediti očekivanje sa stvarnim ishodom.

Primjerice:

Takav postupak nije pokušaj prisiljavanja na pozitivno razmišljanje. Njegova je svrha prikupljanje iskustvenih dokaza i razvoj fleksibilnijih zaključaka.

9.4. Razvijati toleranciju na neizvjesnost

Sigurnosna ponašanja često su povezana s pokušajem postizanja potpune sigurnosti. Međutim, u svakodnevnom životu nije moguće ukloniti svaku neizvjesnost.

Učenje toleriranja neizvjesnosti znači razvijati sposobnost djelovanja i kada nije moguće unaprijed znati sve ishode.

Primjerice, osoba može poslati poslovnu poruku nakon jedne razumne provjere, prihvaćajući da ne može potpuno kontrolirati kako će je primatelj protumačiti.

Cilj nije postati ravnodušan prema mogućim posljedicama, nego prestati zahtijevati apsolutnu sigurnost prije svakog djelovanja.

9.5. Usmjeriti pažnju prema zadatku i okolini

Ako osoba tijekom situacije stalno prati vlastite simptome, može postupno vježbati usmjeravanje pažnje prema onome što se stvarno događa.

Tijekom razgovora to može značiti pažljivije slušanje sugovornika, postavljanje pitanja i praćenje sadržaja razgovora umjesto neprekidne procjene vlastitog glasa ili izraza lica.

Takva promjena ne jamči trenutačno smanjenje tjeskobe. Njezina je svrha pomoći osobi da potpunije sudjeluje u situaciji i prikupi više informacija o tome kako ona doista izgleda.

10. Sigurnosna ponašanja u psihoterapiji

Sigurnosna ponašanja važna su tema u kognitivno-bihevioralnoj terapiji, osobito u radu s anksioznim poremećajima.

Terapijski pristup može uključivati prepoznavanje sigurnosnih postupaka, ispitivanje uvjerenja koja ih održavaju i postupno uvježbavanje drukčijih reakcija.

U terapiji izlaganjem osoba se, na strukturiran i primjeren način, susreće sa situacijama ili podražajima koji izazivaju strah. Kada se sigurnosna ponašanja smanje ili uklone u odgovarajućim okolnostima, osoba može lakše naučiti da se očekivani negativni ishod ne mora dogoditi ili da ga može podnijeti bolje nego što je očekivala.

Suvremeni pristupi izlaganju naglašavaju i razvoj novog učenja, odnosno stvaranje iskustava koja se natječu s ranijim uvjerenjem o opasnosti. Cilj nije nužno potpuno ukloniti strah tijekom svake vježbe, nego promijeniti odnos prema strahu i očekivanim posljedicama.

Ipak, nije svako sigurnosno ponašanje potrebno odmah ukloniti. Neka ponašanja imaju stvarnu zaštitnu funkciju, a u pojedinim terapijskim situacijama mogu se koristiti privremeno i planski. Odluka o njihovoj promjeni ovisi o problemu, ciljevima terapije i procjeni stručnjaka.

Osobe s izraženom anksioznošću, opsesivno-kompulzivnim simptomima ili značajnim ograničenjima svakodnevnog funkcioniranja mogu imati koristi od procjene kvalificiranog stručnjaka za mentalno zdravlje.

11. Kada sigurnosno ponašanje ima korisnu funkciju?

Nisu svi postupci usmjereni na povećanje sigurnosti psihološki problematični. U mnogim situacijama oni su racionalni, potrebni i korisni.

Primjeri uključuju:

Razlika između korisne mjere opreza i problematičnog sigurnosnog ponašanja ne određuje se samo prema učestalosti postupka. Važno je uzeti u obzir stvarni rizik, razmjernost reakcije, fleksibilnost i posljedice za svakodnevni život.

Primjerice, provjera dokumenta prije slanja može biti odgovorna radna navika. Ponavljanje iste provjere mnogo puta, bez novih informacija i uz sve veću potrebu za sigurnošću, može upućivati na obrazac koji održava tjeskobu.

**Cilj nije ukloniti sigurnost, nego smanjiti nepotrebnu ovisnost o postupcima bez kojih osoba vjeruje da ne može podnijeti neizvjesnost.**

Sažetak

Sigurnosna ponašanja postupci su kojima ljudi pokušavaju spriječiti strah, nelagodu ili očekivanu opasnost. Mogu uključivati izbjegavanje, provjeravanje, traženje potvrde, prikrivanje simptoma i oslanjanje na posebne predmete ili uvjete.

Kada takvi postupci kratkoročno smanjuju tjeskobu, mogu se održavati putem negativnog potkrepljenja. Dugoročno mogu otežati učenje da je situacija sigurnija nego što se očekivalo ili da se osoba može nositi s nelagodom bez posebne zaštite.

Sigurnosna ponašanja nisu uvijek štetna. Njihovo značenje ovisi o stvarnom riziku, funkciji i utjecaju na život. Kada održavaju pretjerani strah, njihovo postupno preispitivanje može pomoći u razvoju realističnije procjene opasnosti, veće tolerancije na neizvjesnost i fleksibilnijeg ponašanja.

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Salkovskis, P. M. (1991). The importance of behaviour in the maintenance of anxiety and panic: A cognitive account. *Behavioural Psychotherapy, 19*(1), 6–19. https://doi.org/10.1017/S0141347300011472

2. Clark, D. M. (1999). Anxiety disorders: Why they persist and how to treat them. *Behaviour Research and Therapy, 37*(Suppl. 1), S5–S27. https://doi.org/10.1016/S0005-7967(99)00048-0

3. Wells, A., Clark, D. M., Salkovskis, P., Ludgate, J., Hackmann, A., & Gelder, M. (1995). Social phobia: The role of in-situation safety behaviors in maintaining anxiety and negative beliefs. *Behavior Therapy, 26*(1), 153–161. https://doi.org/10.1016/S0005-7894(05)80088-7

4. McManus, F., Sacadura, C., & Clark, D. M. (2008). Why social anxiety persists: An experimental investigation of the role of safety behaviours as a maintaining factor. *Journal of Behavior Therapy and Experimental Psychiatry, 39*(2), 147–161. https://doi.org/10.1016/j.jbtep.2006.12.002

5. Helbig-Lang, S., & Petermann, F. (2010). Tolerate or eliminate? A systematic review on the effects of safety behavior across anxiety disorders. *Clinical Psychology: Science and Practice, 17*(3), 218–233. https://doi.org/10.1111/j.1468-2850.2010.01213.x

6. Blakey, S. M., & Abramowitz, J. S. (2016). The effects of safety behaviors during exposure therapy for anxiety: Critical analysis from an inhibitory learning perspective. *Clinical Psychology Review, 49*, 1–15. https://doi.org/10.1016/j.cpr.2016.07.002

7. Craske, M. G., Treanor, M., Conway, C. C., Zbozinek, T., & Vervliet, B. (2014). Maximizing exposure therapy: An inhibitory learning approach. *Behaviour Research and Therapy, 58*, 10–23. https://doi.org/10.1016/j.brat.2014.04.006

8. Rachman, S., Radomsky, A. S., & Shafran, R. (2008). Safety behaviour: A reconsideration. *Behaviour Research and Therapy, 46*(2), 163–173. https://doi.org/10.1016/j.brat.2007.11.008