Samosvijest

Zadnja provjera: listopad 2026.

Svijest nam omogućuje da doživljavamo svijet. **Samosvijest** je nešto više: sposobnost da sebe same učinimo predmetom pažnje – da prepoznamo sebe, razmišljamo o sebi, procjenjujemo vlastito ponašanje i znamo što znamo, a što ne znamo. U svakodnevnom govoru „samosvjesna” osoba često znači samopouzdana osoba, ali u psihologiji pojam označava svjesnost o sebi, a ne samopouzdanje. Ova stranica opisuje kako se samosvijest istražuje i što se o njoj zna.

Samosvijest kao pažnja usmjerena na sebe

Teorija objektivne samosvijesti, koju su 1972. godine postavili Shelley Duval i Robert Wicklund, polazi od toga da pažnja može biti usmjerena prema okolini ili prema sebi. Kada je usmjerena prema sebi – primjerice kad se vidimo u ogledalu ili znamo da nas netko promatra – skloniji smo uspoređivati se s vlastitim standardima, što može potaknuti promjenu ponašanja ili izbjegavanje situacije (Duval i Wicklund, 1972).

Pregled istraživanja tri desetljeća kasnije pokazao je da su mnoge pretpostavke izvorne teorije morale biti revidirane – osobito one o tome kada ljudi nastoje smanjiti razliku između sebe i svojih standarda, a kada je izbjegavaju – ali je osnovna ideja ostala korisna (Silvia i Duval, 2001).

Prepoznavanje sebe u ogledalu

Najpoznatiji način istraživanja samosvijesti jest **test ogledala**, odnosno test oznake. Životinji se, bez njezina znanja, na dio tijela koji ne može vidjeti stavi obojena oznaka. Ako pred ogledalom počne dodirivati ili istraživati baš to mjesto na vlastitom tijelu, smatra se da prepoznaje odraz kao sebe.

Kod djece

U istraživanju s 88 djece u dobi od 3 do 24 mjeseca dojenčad je u prvoj godini svoj odraz uglavnom doživljavala kao „druga za igru”. U drugoj godini javljali su se oprez i povlačenje, a od 14 mjeseci i zbunjenost i samodopadno ponašanje. Između 20 i 24 mjeseca 65 % djece pokazalo je da prepoznaje sebe u ogledalu (Amsterdam, 1972).

**Kako to čitati:** test ogledala mjeri vizualno prepoznavanje sebe. Ono je jedan vidljiv znak samosvijesti, ali ne i cijela samosvijest. Životinja koja ne prođe test – primjerice zato što se slabije oslanja na vid – ne mora nužno biti bez svjesnosti o sebi.

Metakognicija: znati što znamo

Važan oblik samosvijesti jest **metakognicija** – sposobnost da procijenimo vlastito znanje i vlastite odluke, primjerice koliko smo sigurni da je odgovor točan. Pregled istraživanja pokazuje da se točnost takvih procjena razlikuje među ljudima i da se može razlikovati od same uspješnosti u zadatku: dvije osobe mogu jednako dobro riješiti zadatak, a jedna puno bolje znati kada je pogriješila. Za točnost procjena nakon odluke važni su dijelovi bočne prednje moždane kore, a za procjene prije odluke možda srednji dijelovi prednje kore (Fleming i Dolan, 2012).

Metakognicija u mišljenju opisana je i u lekciji [Mišljenje](/psihologija/covjek-i-um).

Koliko možemo znati o sebi?

Samosvijest ima granice. U klasičnom pregledu istraživanja Richard Nisbett i Timothy Wilson pokazali su da ljudi često ne mogu izravno uvidjeti razloge vlastitog ponašanja. Sudionici ponekad nisu bili svjesni podražaja koji je utjecao na njihov odgovor, ili nisu bili svjesni tog utjecaja. Kada su objašnjavali svoje postupke, oslanjali su se na vlastite pretpostavke o tome što je vjerojatan razlog, a ne na izravan uvid. Zato su njihova objašnjenja bila točna kad su stvarni razlozi bili uočljivi i vjerodostojni, a netočna kad nisu (Nisbett i Wilson, 1977).

**Kako to čitati:** samosvijest nam omogućuje da razmišljamo o sebi, ali to ne znači da imamo pouzdan uvid u sve uzroke vlastitih misli i postupaka. O procesima izvan svijesti više je u lekciji [Nesvjesno](/lekcija/nesvjesni-procesi).

Popularne tvrdnje

„Samosvijest znači samopouzdanje.”

**Status: netočno.** U psihologiji samosvijest označava svjesnost o sebi i pažnju usmjerenu na sebe. Pojačana samosvijest može čak biti neugodna, primjerice kada osjećamo da nas drugi promatraju (Duval i Wicklund, 1972).

„Samo ljudi imaju samosvijest.”

**Status: pojednostavljeno.** Prepoznavanje sebe u ogledalu zabilježeno je i kod čimpanza, dupina i slona (Gallup, 1970; Reiss i Marino, 2001; Plotnik, de Waal i Reiss, 2006).

„Ako dobro razmislimo, uvijek znamo zašto smo nešto učinili.”

**Status: netočno.** Objašnjenja vlastitog ponašanja često se temelje na pretpostavkama, a ne na izravnom uvidu (Nisbett i Wilson, 1977).

Što možemo zaključiti – a što ne možemo

Kamo dalje?

Izvori i literatura