Samosabotaža

Zadnja provjera: listopad 2026.

Samosabotaža je popularan naziv za obrasce mišljenja i ponašanja koji osobu udaljavaju od njezinih ciljeva, potreba ili dugoročnih interesa. Može se očitovati kao odgađanje važnih zadataka, odustajanje neposredno prije postizanja cilja, izbjegavanje prilika, ponavljanje neuspješnih obrazaca u odnosima ili donošenje odluka koje su u suprotnosti s onim što osoba govori da želi.

Iako je izraz *samosabotaža* raširen u svakodnevnom govoru i popularnoj psihologiji, on ne označava jednu jedinstvenu psihološku pojavu niti predstavlja zasebnu kliničku dijagnozu. Psihološka istraživanja slične obrasce proučavaju kroz različite koncepte, uključujući samohendikepiranje, prokrastinaciju, izbjegavanje, strah od neuspjeha, samoregulaciju, perfekcionizam i samoispunjavajuća očekivanja.

Zajedničko tim pojavama jest mogućnost da ponašanje koje kratkoročno smanjuje nelagodu ili štiti sliku o sebi dugoročno otežava ostvarivanje ciljeva. Međutim, nije svako odustajanje, pogrešna odluka ili neuspjeh primjer samosabotaže. Ponekad je promjena cilja razumna, a prepreke proizlaze iz nedostatka resursa, nepovoljnih okolnosti ili sukoba između različitih potreba.

Za razumijevanje samosabotaže zato je korisnije istražiti funkciju konkretnog ponašanja nego pretpostaviti da osoba nesvjesno želi vlastiti neuspjeh.

1. Što se podrazumijeva pod samosabotažom?

U svakodnevnom govoru samosabotažom se naziva situacija u kojoj osoba vlastitim postupcima otežava ostvarivanje nečega što joj je važno.

Primjeri uključuju:

U tim primjerima postoji nesklad između željenog ishoda i ponašanja koje bi moglo pomoći njegovu ostvarivanju.

Ipak, sama prisutnost takvog nesklada ne dokazuje da osoba namjerno ili nesvjesno radi protiv sebe. Ponašanje može biti posljedica straha, nedostatka vještina, preopterećenosti, sukobljenih ciljeva ili kratkoročne potrebe za olakšanjem.

Pojam samosabotaže koristan je kao početni opis obrasca, ali nije dovoljno precizan da bi sam po sebi objasnio njegove uzroke.

2. Kako psihologija proučava samosabotažu?

Umjesto da samosabotažu tretiraju kao jedinstven fenomen, psiholozi proučavaju specifične mehanizme koji mogu dovesti do ponašanja suprotnog dugoročnim ciljevima.

Među najvažnijima su:

Ovi koncepti međusobno se mogu preklapati, ali nisu istovjetni. Primjerice, osoba može odgađati zadatak zbog straha od procjene, zbog nejasnih uputa ili zato što nema dovoljno vremena i energije. Samo je u nekim slučajevima korisno govoriti o obrascu koji se u svakodnevnom jeziku naziva samosabotažom.

3. Samohendikepiranje: zaštita slike o sebi

Jedan od najbližih znanstvenih pojmova popularnom shvaćanju samosabotaže jest **samohendikepiranje** (*self-handicapping*).

Samohendikepiranje označava ponašanje ili stvaranje okolnosti kojima osoba unaprijed osigurava moguće opravdanje za neuspjeh. Ako rezultat bude loš, može ga pripisati prepreci, a ne nedostatku sposobnosti. Ako uspije unatoč prepreci, može svoj uspjeh doživjeti kao posebno značajan.

Primjerice, student koji se boji da neće uspjeti na ispitu može namjerno odgoditi učenje do posljednjeg trenutka. Ako padne, može zaključiti da nije imao dovoljno vremena za pripremu, umjesto da se suoči s mogućnošću da gradivo nije dovoljno dobro razumio.

Takvo ponašanje može kratkoročno zaštititi sliku o sebi. Osoba ne mora odmah procijeniti vlastite sposobnosti jer postoji alternativno objašnjenje neuspjeha.

Međutim, cijena takve zaštite može biti visoka. Stvaranje prepreka smanjuje mogućnost uspjeha, a ponavljanje istog obrasca može otežati razvoj vještina i realističnu procjenu vlastitih sposobnosti.

3.1. Zašto je važno zaštititi sliku o sebi?

Za mnoge ljude uspjeh nije važan samo zbog praktične koristi nego i zato što utječe na njihov doživljaj vlastite vrijednosti i sposobnosti.

Ako osoba smatra da neuspjeh znači da je nesposobna, može pokušati izbjeći situacije u kojima bi njezine sposobnosti bile jasno procijenjene.

Samohendikepiranje omogućuje očuvanje neizvjesnosti: osoba ne mora saznati koliko doista može postići jer rezultat nije dobiven pod uvjetima koje smatra odgovarajućima.

Takva zaštita može biti privlačna kratkoročno, ali dugoročno otežava učenje iz iskustva.

3.2. Oblici samohendikepiranja

Samohendikepiranje može biti ponašajno ili se može očitovati u načinu na koji osoba objašnjava vlastite teškoće.

Ponašajni oblici uključuju nedovoljnu pripremu, odgađanje ili druge postupke koji smanjuju vjerojatnost uspjeha.

Drugi oblik uključuje isticanje prepreka prije zadatka, primjerice naglašavanje umora, stresa ili nedostatka vremena kao mogućih razloga budućeg neuspjeha. Takve prepreke mogu biti stvarne, pa njihovo spominjanje samo po sebi nije dokaz samohendikepiranja. Važno je utvrditi služi li obrazac prvenstveno zaštiti slike o sebi i je li povezan s ponašanjem koje smanjuje mogućnost uspjeha.

4. Prokrastinacija: kada odgađanje donosi kratkoročno olakšanje

Prokrastinacija je odgađanje namjeravane aktivnosti unatoč očekivanju da će odgađanje vjerojatno pogoršati situaciju.

Često se pojavljuje kada zadatak izaziva neugodne emocije, kada je cilj udaljen ili kada je teško započeti aktivnost bez neposredne nagrade.

Primjerice, osoba mora napisati važan izvještaj, ali osjeća nesigurnost jer ne zna kako započeti. Umjesto rada otvara društvene mreže, posprema radni prostor ili se bavi manje važnim zadacima. Time privremeno smanjuje nelagodu, ali se približava roku i povećava pritisak.

4.1. Uloga emocionalnog izbjegavanja

Prokrastinacija se ne može objasniti samo lošim upravljanjem vremenom. U mnogim slučajevima povezana je s pokušajem regulacije emocija.

Ako zadatak izaziva tjeskobu, dosadu, frustraciju ili sumnju u vlastite sposobnosti, njegovo odgađanje može donijeti neposredno olakšanje. To olakšanje povećava vjerojatnost da će osoba ponovno odgoditi sličan zadatak.

Nastaje ciklus:

1. Zadatak izaziva nelagodu.

2. Osoba odgađa početak.

3. Nelagoda se privremeno smanjuje.

4. Zadatak ostaje neriješen, a rok se približava.

5. Povećavaju se stres i samokritika.

6. Sljedeći pokušaj rada postaje još neugodniji.

U takvom obrascu odgađanje ne znači nužno da osobi nije stalo do cilja. Može značiti da joj je kratkoročno olakšanje postalo važnije od dugoročne koristi.

4.2. Kako razlikovati prokrastinaciju od opravdanog odgađanja?

Nije svako odgađanje prokrastinacija. Ponekad je razumno odgoditi zadatak zbog umora, nedostatka informacija, promjene prioriteta ili važnijih obveza.

Prokrastinacija je posebno relevantna kada osoba namjerava djelovati, očekuje negativne posljedice odgađanja, ali ipak odgađa bez dovoljno opravdanog razloga.

Za razumijevanje problema zato je potrebno uzeti u obzir okolnosti, raspoložive resurse i razloge zbog kojih se aktivnost ne provodi.

5. Izbjegavanje i strah od neuspjeha

Izbjegavanje je ponašanje kojim osoba nastoji udaljiti se od situacije koja izaziva strah, nelagodu ili osjećaj prijetnje.

Kada je povezano sa strahom od neuspjeha, osoba može izbjegavati zadatke u kojima bi njezine sposobnosti mogle biti procijenjene. Može odbijati izazove, odgađati prijave za posao ili odustajati od učenja novih vještina.

Izbjegavanje često donosi kratkoročno olakšanje jer osoba ne mora odmah doživjeti mogućnost pogreške ili negativne procjene. Međutim, izostanak iskustva može održavati uvjerenje da je situacija preopasna ili da se osoba ne bi mogla nositi s mogućim neuspjehom.

Primjerice, osoba koja se boji javnog nastupa može odbijati sve prilike za govor pred drugima. Budući da nema priliku postupno razvijati vještinu i provjeravati svoja očekivanja, strah se može održavati.

Važno je razlikovati izbjegavanje od promišljene odluke da se neki cilj napusti. Ako osoba procijeni da joj aktivnost više nije važna ili da troškovi premašuju korist, odustajanje može biti racionalno.

6. Perfekcionizam i samosabotaža

Perfekcionizam obuhvaća težnju visokim standardima, ali i različite oblike zabrinutosti zbog pogrešaka, sumnje u vlastiti rad i osjetljivosti na procjenu.

Visoki standardi nisu sami po sebi problematični. Mogu poticati trud, učenje i kvalitetu rada. Teškoće se češće pojavljuju kada osoba vjeruje da rezultat mora biti besprijekoran ili da pogreška otkriva njezinu osobnu nedostatnost.

U takvim okolnostima perfekcionističke brige mogu pridonijeti odgađanju, pretjeranom provjeravanju, teškoćama u dovršavanju zadataka i izbjegavanju povratnih informacija.

Primjerice, osoba želi napisati kvalitetan tekst, ali toliko se boji da neće biti dovoljno dobar da tjednima odgađa početak. Visoki standardi, koji bi trebali poboljšati rezultat, na kraju smanjuju mogućnost da rezultat uopće nastane.

6.1. Razlika između visokih standarda i perfekcionističkih briga

Važno je razlikovati težnju prema kvaliteti od uvjerenja da je pogreška neprihvatljiva.

Osoba može imati visoke standarde, a istodobno prihvaćati da su pogreške dio učenja. Druga osoba može imati slične standarde, ali svaku pogrešku doživljavati kao dokaz vlastite nesposobnosti.

U drugom slučaju problem nije samo u visini cilja nego i u značenju koje osoba pripisuje mogućem neuspjehu.

Korisna promjena može uključivati postavljanje jasnih kriterija dovršenosti, razlikovanje važnih od nevažnih pogrešaka i prihvaćanje da se kvaliteta često razvija kroz više verzija rada.

7. Samoispunjavajuća očekivanja

Samoispunjavajuće očekivanje nastaje kada uvjerenje o mogućem ishodu utječe na ponašanje na način koji pridonosi ostvarivanju tog ishoda.

Primjerice, osoba vjeruje da neće uspjeti u novom poslu. Zbog toga manje postavlja pitanja, izbjegava tražiti povratnu informaciju i ne preuzima prilike za učenje. Takvo ponašanje može smanjiti njezinu uspješnost i učiniti početno uvjerenje uvjerljivijim.

Samoispunjavajuća očekivanja ne znače da su misli same po sebi sposobne proizvesti događaje. Učinak nastaje preko ponašanja, odluka, interakcija i reakcija drugih ljudi.

Također, ne ostvaruju se sva negativna očekivanja. Osoba može vjerovati da će neuspjeti, a ipak postići dobar rezultat. Važno je razlikovati uvjerenje, ponašanje koje ono potiče i stvarne okolnosti koje utječu na ishod.

8. Sukob ciljeva: kada želje nisu međusobno usklađene

Ponekad ponašanje koje izvana izgleda kao samosabotaža proizlazi iz sukoba između različitih ciljeva ili potreba.

Osoba može željeti napredovati u karijeri, ali istodobno cijeniti slobodno vrijeme i obiteljski život. Može željeti bliskost, ali se bojati gubitka autonomije ili mogućnosti povrede. Može željeti javno predstaviti svoj rad, ali istodobno željeti izbjeći neželjenu pozornost.

Takvi sukobi ne znače nužno da osoba nesvjesno želi neuspjeh. Mogu značiti da različiti ciljevi imaju stvarnu vrijednost, ali zahtijevaju različite postupke.

Primjerice, osoba koja stalno odgađa prijavu za promaknuće možda se ne boji samo neuspjeha. Možda očekuje i veće radno opterećenje, manje slobodnog vremena ili odgovornost koju trenutačno ne želi preuzeti.

U takvim slučajevima korisno je istražiti što osoba dobiva od postojećeg ponašanja, čega se pokušava zaštititi i jesu li njezini ciljevi doista međusobno usklađeni.

Promjena ne mora uvijek značiti uklanjanje otpora. Ponekad znači donošenje jasnije odluke o tome koji je cilj u danim okolnostima važniji.

9. Samosabotaža u međuljudskim odnosima

U popularnoj psihologiji izraz samosabotaža često se koristi za obrasce ponašanja koji otežavaju održavanje bliskih odnosa.

Primjeri uključuju povlačenje nakon nesporazuma, pretjerano analiziranje poruka, donošenje zaključaka bez provjere, izbjegavanje ranjivosti ili prekidanje odnosa prije nego što druga osoba dobije priliku odgovoriti na problem.

Takva ponašanja mogu biti povezana sa strahom od odbacivanja, prethodnim iskustvima, teškoćama u regulaciji emocija ili naučenim načinima zaštite od sukoba.

Primjerice, osoba koja očekuje odbacivanje može svaku nejasnu situaciju protumačiti kao znak gubitka interesa. Zatim se povuče ili reagira optužujuće, što otežava otvoren razgovor i može povećati udaljenost u odnosu.

Ipak, ne treba svako povlačenje tumačiti kao samosabotažu. Ponekad je udaljavanje primjeren odgovor na nepoštovanje, neusklađene potrebe ili odnos koji ne pruža dovoljno sigurnosti.

Za razumijevanje ponašanja potrebno je razlikovati strah koji se temelji na pretpostavci od reakcije na stvarne obrasce ponašanja druge osobe.

10. Zašto se štetni obrasci ponavljaju?

Ponašanje koje dugoročno ima negativne posljedice može se održavati zato što kratkoročno pruža neku korist.

Ta korist ne mora biti svjesna niti znači da osoba želi loš ishod. Može uključivati smanjenje tjeskobe, izbjegavanje srama, očuvanje slike o sebi ili odgađanje teške odluke.

Primjerice:

Učenje iz posljedica može učvrstiti takve obrasce. Ako postupak odmah donosi olakšanje, veća je vjerojatnost da će se ponoviti u sličnim okolnostima.

Problem je u tome što neposredna korist može prikriti dugoročnu cijenu. Osoba se privremeno osjeća sigurnije, ali ne dobiva priliku razviti vještine ili steći iskustvo koje bi joj pomoglo u budućnosti.

11. Kako prepoznati vlastiti obrazac?

Za razumijevanje ponašanja korisno je zamijeniti opću procjenu „sabotiram sam sebe” konkretnom analizom situacije.

Mogu pomoći sljedeća pitanja:

1. **Što želim postići?** Potrebno je jasno odrediti cilj, umjesto da ostane na općoj želji za uspjehom ili promjenom.

2. **Što konkretno radim?** Treba opisati ponašanje koje ometa cilj, primjerice odgađanje, povlačenje ili ponavljano provjeravanje.

3. **Što se događa neposredno prije?** Korisno je prepoznati okidače, misli, emocije i okolnosti.

4. **Što dobivam tim ponašanjem kratkoročno?** Možda se smanjuje strah, odgađa neugodan razgovor ili izbjegava mogućnost pogreške.

5. **Koja je dugoročna cijena?** Treba procijeniti utjecaj na odnose, posao, zdravlje ili osobne ciljeve.

6. **Koja bi alternativa bila izvediva?** Umjesto zahtjeva za potpunom promjenom, korisno je odrediti jedan konkretan sljedeći korak.

Primjerice, osoba koja odgađa važan razgovor može zaključiti da joj nedostaje hrabrosti. Detaljnija analiza može pokazati da se boji sukoba, ne zna kako izraziti svoje potrebe i očekuje da će razgovor završiti odbacivanjem.

Takvo razumijevanje omogućuje konkretniji plan: pripremiti glavne točke, odabrati prikladno vrijeme i vježbati izravno izražavanje potreba.

12. Kako mijenjati ponašanje koje se naziva samosabotažom?

Promjena ovisi o mehanizmu koji održava ponašanje. Ne postoji jedna metoda koja odgovara svim obrascima.

12.1. Smanjiti veličinu početnog koraka

Kada je zadatak povezan sa strahom ili preopterećenjem, početni korak može biti toliko velik da otežava djelovanje.

Umjesto cilja „napisati cijeli članak”, osoba može odlučiti otvoriti dokument i napisati nekoliko natuknica. Umjesto cilja „riješiti sve probleme u odnosu”, može pripremiti jedno pitanje koje želi postaviti.

Mali koraci nisu zamjena za konačni cilj. Njihova je svrha smanjiti prepreke početku i omogućiti da se djelovanje nastavi.

12.2. Odvojiti izvedbu od osobne vrijednosti

Ako osoba rezultat doživljava kao dokaz vlastite vrijednosti, pogreške mogu izazvati pretjeran strah i obrambene reakcije.

Korisno je razlikovati procjenu konkretnog postupka od procjene cijele osobe. Neuspjeh u zadatku može pokazati da je potrebno promijeniti strategiju ili razviti vještinu, ali ne dokazuje da je osoba općenito nesposobna.

Takav pristup ne znači snižavanje svih standarda. Omogućuje realističniju procjenu rezultata i lakše učenje iz pogrešaka.

12.3. Prepoznati kratkoročno olakšanje

Ako se ponašanje ponavlja unatoč negativnim posljedicama, korisno je utvrditi što ono trenutačno omogućuje.

Primjerice, osoba može odgađati zadatak zato što se tako privremeno oslobađa straha od pogreške. Kada prepozna tu funkciju, može tražiti drugi način suočavanja s nelagodom, umjesto da se oslanja samo na zabranu odgađanja.

To može uključivati kratku stanku, razlaganje zadatka, traženje pojašnjenja ili prihvaćanje da prvi pokušaj neće biti savršen.

12.4. Unaprijed odrediti postupak

Provedbene namjere povezuju određenu situaciju s unaprijed odabranim odgovorom.

Primjeri:

Takvi planovi smanjuju potrebu za donošenjem odluke u trenutku kada je osoba pod pritiskom.

12.5. Učiti iz stvarnih rezultata

Nakon pokušaja korisno je usporediti očekivanja sa stvarnim ishodom.

Ako je osoba očekivala da će razgovor završiti katastrofalno, a razgovor je bio neugodan, ali podnošljiv, to je važna informacija. Ako je zadatak bio teži nego što je očekivala, može prilagoditi plan umjesto da zaključuje kako ga uopće nije sposobna obaviti.

Promjena zahtijeva spremnost da se početna uvjerenja preispitaju na temelju iskustva, a ne samo da se zamijene pozitivnijim tvrdnjama.

12.6. Razmotriti stvarne prepreke

Nije svaki neuspjeh posljedica unutarnjeg obrasca. Nedostatak vremena, financijskih sredstava, podrške, znanja ili sigurnosti može biti stvarna prepreka.

Ako se sve poteškoće objasne samosabotažom, osoba može preuzeti odgovornost za okolnosti koje ne može sama promijeniti.

Zato je važno razlikovati ono što osoba može prilagoditi od onoga što zahtijeva promjenu uvjeta, dodatne resurse ili pomoć drugih ljudi.

13. Uloga psihoterapije

Kada se obrasci izbjegavanja, odgađanja ili samohendikepiranja ponavljaju i značajno ometaju svakodnevni život, psihoterapija može pomoći u razumijevanju njihovih funkcija i razvoju novih načina reagiranja.

Kognitivno-bihevioralni pristupi mogu uključivati prepoznavanje misli i očekivanja koja potiču izbjegavanje, provjeravanje uvjerenja kroz iskustvo i postupno uvježbavanje novih ponašanja.

Pristupi usmjereni na prihvaćanje i vrijednosti mogu pomoći osobi da djeluje u skladu s onim što joj je važno čak i kada su prisutni strah, sumnja ili nelagoda.

U radu na odnosima može biti korisno istražiti komunikacijske obrasce, načine regulacije emocija, očekivanja od drugih i strategije suočavanja sa sukobima.

Cilj terapije nije dokazati da osoba sama sebi namjerno stvara probleme. Cilj je razumjeti kako je određeni obrazac nastao, što ga održava i koje promjene mogu poboljšati funkcioniranje.

14. Zašto izraz „samosabotaža” treba koristiti oprezno?

Izraz je privlačan jer složene teškoće sažima u jednostavnu ideju: osoba želi nešto postići, ali sama sebi stoji na putu.

Ipak, može postati problematičan ako se koristi kao opće objašnjenje svakog neuspjeha ili kao optužba da osoba nesvjesno ne želi vlastitu sreću.

Takvo tumačenje može povećati samokritiku, a da pritom ne razjasni konkretne mehanizme ponašanja.

Primjerice, osoba koja ne uspijeva održati novu naviku možda nema dovoljno jasnu rutinu, pokušava promijeniti previše toga odjednom ili živi u okolnostima koje otežavaju promjenu. Označiti to samosabotažom ne objašnjava zašto se problem pojavljuje niti što bi ga moglo riješiti.

Preciznije je utvrditi postoji li prokrastinacija, izbjegavanje, sukob ciljeva, strah od procjene ili nedostatak potrebnih resursa. Takvi pojmovi omogućuju konkretniju analizu i odabir prikladnijih strategija.

Sažetak

Samosabotaža je popularan naziv za ponašanja koja osobu udaljavaju od njezinih ciljeva ili dugoročnih interesa. Nije jedinstvena psihološka dijagnoza, nego opis koji može obuhvaćati različite pojave.

Psihološka istraživanja srodne obrasce proučavaju kroz samohendikepiranje, prokrastinaciju, izbjegavanje, perfekcionističke brige, samoispunjavajuća očekivanja i sukobe ciljeva.

Takva ponašanja često se održavaju zato što kratkoročno smanjuju nelagodu, štite sliku o sebi ili odgađaju suočavanje s neizvjesnošću. Dugoročno mogu ograničiti učenje, razvoj vještina i ostvarivanje ciljeva.

Za promjenu je korisnije konkretno utvrditi što osoba radi, u kojim okolnostima i s kojom kratkoročnom funkcijom nego zaključiti da namjerno radi protiv sebe. Kada se prepozna mehanizam koji održava ponašanje, moguće je razviti izvedive alternative, provjeravati vlastita očekivanja i postupno uskladiti djelovanje s važnim ciljevima.

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Jones, E. E., & Berglas, S. (1978). Control of attributions about the self through self-handicapping strategies: The appeal of alcohol and the role of underachievement. *Personality and Social Psychology Bulletin, 4*(2), 200–206. https://doi.org/10.1177/014616727800400205

2. Berglas, S., & Jones, E. E. (1978). Drug choice as a self-handicapping strategy in response to noncontingent success. *Journal of Personality and Social Psychology, 36*(4), 405–417. https://doi.org/10.1037/0022-3514.36.4.405

3. Steel, P. (2007). The Nature of Procrastination: A Meta-Analytic and Theoretical Review of Quintessential Self-Regulatory Failure. *Psychological Bulletin, 133*(1), 65–94. https://doi.org/10.1037/0033-2909.133.1.65

4. Sirois, F. M., & Pychyl, T. A. (2013). Procrastination and the Priority of Short-Term Mood Regulation: Consequences for Future Self. *Social and Personality Psychology Compass, 7*(2), 115–127. https://doi.org/10.1111/spc3.12011

5. Elliot, A. J., & Church, M. A. (1997). A hierarchical model of approach and avoidance achievement motivation. *Journal of Personality and Social Psychology, 72*(1), 218–232. https://doi.org/10.1037/0022-3514.72.1.218

6. Higgins, E. T. (1997). Beyond pleasure and pain. *American Psychologist, 52*(12), 1280–1300. https://doi.org/10.1037/0003-066X.52.12.1280

7. Hewitt, P. L., Flett, G. L., & Ediger, E. (1996). Perfectionism and depression: Longitudinal assessment of a specific vulnerability hypothesis. *Journal of Abnormal Psychology, 105*(2), 276–280. https://doi.org/10.1037/0021-843X.105.2.276

8. Baumeister, R. F., Schmeichel, B. J., & Vohs, K. D. (2007). Self-regulation and the executive function: The self as controlling agent. In A. W. Kruglanski & E. T. Higgins (Eds.), *Social Psychology: Handbook of Basic Principles* (2nd ed., pp. 516–539). Guilford Press.

9. Gollwitzer, P. M. (1999). Implementation Intentions: Strong Effects of Simple Plans. *American Psychologist, 54*(7), 493–503. https://doi.org/10.1037/0003-066X.54.7.493

10. Tice, D. M. (1991). Esteem protection or enhancement? Self-handicapping motives and attributions differ by trait self-esteem. *Journal of Personality and Social Psychology, 60*(5), 711–725. https://doi.org/10.1037/0022-3514.60.5.711