Rosenhanov eksperiment: dijagnoza, bolnice i vjerodostojnost

Zadnja provjera: listopad 2026.

Godine 1973. David Rosenhan objavio je u časopisu *Science* članak „On Being Sane in Insane Places”. Tvrdio je da su zdravi ljudi koji su prijavili kratke zvukove bili primljeni u psihijatrijske bolnice i da ih osoblje nije prepoznalo kao zdrave. Izvještaj je postao poznat dokaz da se dijagnoze mogu oblikovati kontekstom ustanove, a ne samo osobinama osobe. Kasnije je bio utjecajan u raspravama koje su pratile promjene američke dijagnostike.

Danas se taj rad mora čitati uz veliko upozorenje. Istraživački zapis nije bio otvoreno dostupan za neovisnu provjeru, a novinarska istraga i kasnija arhivska analiza iznijele su ozbiljne sumnje o Rosenhanovu opisu. Ovdje razlikujemo ono što je članak izvorno tvrdio od onoga što se može potvrditi i od pitanja koja su ostala otvorena.

Što je Rosenhan tvrdio

U članku iz 1973. Rosenhan je izvijestio da je osam „pseudopacijenata” — ljudi koji, prema njegovu prikazu, nisu imali povijest ozbiljnih psihičkih poremećaja — zatražilo prijem u dvanaest bolnica. Navodno su se žalili da čuju riječi poput „prazno” ili „šuplje”, a nakon prijema su se ponašali uobičajeno. Rosenhan je napisao da su njihove normalne radnje tumačene kroz dijagnostičku oznaku te da je većina otpuštena s dijagnozom shizofrenije „u remisiji”.

Drugi dio rada opisivao je bolnicu koja je, čuvši da će možda primiti pseudopacijente, navodno označila velik broj novih pacijenata kao moguće simulante. Rosenhan je tvrdio da se nijedan pseudopacijent nije pojavio, ali je osoblje označilo više stvarnih pacijenata. Ti nalazi privukli su pozornost jer su sugerirali da dijagnostička očekivanja i institucionalni kontekst mogu utjecati na prosudbu.

Članak je bio kratki izvještaj, a ne unaprijed registrirani protokol s javno dostupnim zapisima. Čitateljima nije dao dovoljno podataka da provjere svaki slučaj, način kodiranja opažanja ili neovisne procjene. Njegov utjecaj zato je bio veći od onoga što se može zaključiti iz izvještaja kao samostalnog skupa podataka.

Zašto je nalaz teško provjeriti

Osoblje bolnica nije znalo da su među pacijentima istraživači, što otvara etička i metodološka pitanja. Tajni ulazak u bolnicu zadire u rad i privatnost pacijenata i stručnjaka. Nije bilo suvremenog etičkog nadzora kakav se danas očekuje za istraživanja na ljudima. Istodobno, opis metodologije ne omogućuje da se utvrdi koliko su bolnice i procjene bile usporedive.

Kasniji kritičari, uključujući psihijatra Roberta Spitzera, upozorili su da je pokus pokazivao i očekivane posljedice unaprijed zadane simptomatologije: osoba koja prijavi psihotično iskustvo može biti procijenjena prema tom iskazu. To samo po sebi ne dokazuje da su dijagnostičke procjene besmislene. Dijagnoza se oslanja na razgovor, tijek simptoma, funkcioniranje, dodatne informacije i diferencijalnu procjenu, a ne na izolirani susret.

Spitzerova kritika iz 1975. osporila je logiku zaključka, a ne samo tehničke pojedinosti. Ako osoba pri prijemu namjerno prijavi simptom koji opravdava oprez, to što je stručnjaci ne prepoznaju kao „zdravu” ne govori dovoljno o tome kako dijagnosticiraju ljude koji dolaze bez takve upute. Ova je razlika primjer zašto istraživačko pitanje i uzorak moraju odgovarati zaključku koji se iz podataka izvodi.

Arhivske sumnje i današnje čitanje

Novinarka Susannah Cahalan u knjizi *The Great Pretender* iz 2019. istražila je dokumente o studiji i pokušala provjeriti dijelove Rosenhanova prikaza. Sociolog i povjesničar psihijatrije Andrew Scull potom je u recenziranom radu „Rosenhan Revisited” zaključio da dokumentacija upućuje na ozbiljnu fabrikaciju i znanstvenu prijevaru. To je snažna optužba, ali je važno precizno imenovati njezin izvor: riječ je o zaključku autora arhivske analize, a ne o naknadnoj neovisnoj replikaciji prvotnog istraživanja.

Prvotni sudionici i bolnički zapisi nisu dostupni u obliku koji bi danas omogućio potpunu ponovnu provjeru svih pojedinosti. Zbog toga ne treba predstavljati slavni rezultat kao potvrđenu činjenicu. Najpoštenije je reći da je Rosenhan objavio utjecajan prikaz, da je taj prikaz pokrenuo važne rasprave o dijagnostici i institucionalnoj moći, ali da su njegova vjerodostojnost i podaci ozbiljno osporeni.

Što iz slučaja ipak učimo

Ovaj slučaj pokazuje zašto znanstvena tvrdnja mora biti provjerljiva i zašto utjecajan članak nije sam po sebi čvrst dokaz. Potrebni su transparentni postupci, jasni kriteriji, neovisno kodiranje i dostupni podaci uz zaštitu privatnosti. Kod istraživanja u bolnicama potrebna je i zaštita ljudi koji koriste zdravstvene usluge, kao i smislen pristanak sudionika kada je izvediv.

Rosenhanov tekst također nas podsjeća da valja razdvojiti dvije tvrdnje. Prva je opća: kliničke procjene mogu pogriješiti i kontekst može utjecati na opažanje. To je razuman predmet istraživanja. Druga je specifična: ovaj određeni pokus pouzdano je pokazao da psihijatrijsko osoblje ne može razlikovati zdravlje od bolesti. Zbog slabe provjerljivosti i kasnijih arhivskih sumnji, druga tvrdnja nije siguran zaključak.

Sažetak

Rosenhanov izvještaj iz 1973. opisao je prijem pseudopacijenata u psihijatrijske bolnice i postao simbol rasprave o dijagnostici. Metodološki izvještaj nije pružio dovoljno materijala za punu neovisnu provjeru, a kasniji istraživači osporili su pouzdanost zapisa. Scull je 2023. zaključio da arhivski nalazi upućuju na znanstvenu prijevaru. Slučaj je važan za raspravu o institucijama i procjeni, ali ne treba ga citirati kao stabilan dokaz bez jasne napomene o spornim podacima.

Povezane lekcije

Izvori i literatura