Razvoj psihofarmakologije

Zadnja provjera: listopad 2026.

Do sredine 20. stoljeća liječnici su osobama s teškim psihičkim poremećajima mogli ponuditi malo djelotvornih lijekova. Koristila su se sredstva za smirenje i uspavljivanje, poput barbiturata, koja su smirivala, ali nisu djelovala na same simptome bolesti. U samo desetak godina, od kasnih 1940-ih do kraja 1950-ih, otkrivene su skupine lijekova koje se, u izmijenjenim oblicima, koriste i danas. To razdoblje često se naziva **psihofarmakološkom revolucijom**.

Ova lekcija opisuje kako su ti lijekovi otkriveni i kako je njihova pojava promijenila psihijatriju. Današnje skupine lijekova opisane su u lekciji [Psihofarmakologija](/lekcija/psihofarmakologija).

Slučajna otkrića

Većina prvih psihijatrijskih lijekova nije razvijena ciljano, nego je otkrivena slučajno, pažljivim promatranjem učinaka lijekova razvijenih za druge namjene (Healy, 2002).

Litij

Australski psihijatar John Cade 1949. godine istraživao je moguće tvari u mokraći osoba s manijom i koristio litijeve soli u pokusima na životinjama. Primijetio je da su životinje postale mirnije, pa je litij primijenio kod nekoliko pacijenata s manijom i opisao znatno poboljšanje (Cade, 1949). Zbog straha od otrovnosti litij se dugo koristio oprezno, a šire je prihvaćen tek 1960-ih i 1970-ih, kada je potvrđeno da može spriječiti nove epizode bipolarnog poremećaja. Više u lekciji [Stabilizatori raspoloženja](/lekcija/stabilizatori-raspolozenja).

Klorpromazin

Francuski kirurg Henri Laborit tražio je lijek koji bi smanjio šok tijekom operacija i primijetio da klorpromazin, razvijen kao antihistaminik, kod pacijenata izaziva neobičnu smirenost i ravnodušnost. Psihijatri Jean Delay i Pierre Deniker 1952. primijenili su ga kod osoba s psihozom i opisali smanjenje uznemirenosti, halucinacija i sumanutosti (López-Muñoz i sur., 2005). Klorpromazin se proširio svijetom u nekoliko godina i postao prvi antipsihotik. Više u lekciji [Antipsihotici](/lekcija/antipsihotici).

Prvi antidepresivi

Iproniazid, lijek protiv tuberkuloze, kod nekih je pacijenata podizao raspoloženje, što je dovelo do razvoja prve skupine antidepresiva, inhibitora monoaminooksidaze. Istodobno je švicarski psihijatar Roland Kuhn ispitivao imipramin, tvar sličnu klorpromazinu, kod osoba sa shizofrenijom. Nije im pomogao, ali je Kuhn primijetio da pomaže osobama s depresijom i to opisao 1957. i 1958. (Kuhn, 1958). Imipramin je postao prvi triciklički antidepresiv. Više u lekciji [Antidepresivi](/lekcija/antidepresivi).

Anksiolitici

U istom razdoblju razvijeni su prvo meprobamat, a zatim benzodiazepini, poput klordiazepoksida i diazepama. Benzodiazepini su 1960-ih i 1970-ih postali među najpropisivanijim lijekovima na svijetu. Tek su kasnije postali jasni i njihovi rizici, osobito ovisnost i teškoće pri prekidu dugotrajne upotrebe. Više u lekciji [Anksiolitici](/lekcija/anksiolitici).

Kako su lijekovi promijenili psihijatriju

Pojava djelotvornih lijekova imala je dalekosežne posljedice:

• **Izlazak iz bolnica.** Mnogim ljudima lijekovi su omogućili da žive izvan bolnice, što je pridonijelo procesu deinstitucionalizacije (više u lekciji [Od institucionalizacije do skrbi u zajednici](/lekcija/od-institucionalizacije-do-skrbi-u-zajednici)).
• **Biološki pogled na poremećaje.** Budući da su lijekovi djelovali na prijenosnike u mozgu, nastale su hipoteze o „kemijskoj neravnoteži”, primjerice da je depresija posljedica manjka serotonina, a shizofrenija viška dopamina.
• **Razvoj istraživanja.** Lijekovi su potaknuli razvoj randomiziranih kontroliranih istraživanja u psihijatriji i jasnijih dijagnostičkih kategorija, jer je trebalo znati kojim pacijentima lijek pomaže.

Kako se počelo dokazivati da lijek djeluje

Prvi psihijatrijski lijekovi uvedeni su na temelju kliničkih opažanja na manjim skupinama pacijenata. Tek su se postupno ustalila pravila koja danas smatramo samorazumljivima. Nakon slučaja talidomida, lijeka koji je izazvao teška oštećenja u djece, u Sjedinjenim Američkim Državama je 1962. zakonom propisano da proizvođači prije odobrenja moraju dokazati ne samo sigurnost nego i djelotvornost lijeka. Od tada se novi lijekovi uspoređuju s placebom ili postojećim liječenjem u kontroliranim istraživanjima, u kojima ni pacijent ni liječnik ne znaju tko dobiva koji lijek (Healy, 2002).

Druga generacija lijekova

Od kasnih 1980-ih razvijene su nove skupine lijekova, osobito **selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina** (SSRI), poput fluoksetina, i **antipsihotici druge generacije**. Imali su drukčiji profil nuspojava od starijih lijekova i brzo su postali široko korišteni. Ipak, kasnija istraživanja pokazala su da nisu općenito djelotvorniji od starijih lijekova, nego se uglavnom razlikuju po nuspojavama.

Preispitivanja i rasprave

Kako su istraživanja napredovala, neke su rane pretpostavke dovedene u pitanje:

• **Hipoteza o kemijskoj neravnoteži.** Krovni pregled istraživanja nije našao dosljedne dokaze da je depresija uzrokovana smanjenom aktivnošću serotonina (Moncrieff i sur., 2023). To ne znači da antidepresivi ne djeluju, nego da jednostavno objašnjenje „manjka serotonina” nije dovoljno.
• **Veličina učinka.** Analiza podataka predanih američkoj agenciji za lijekove pokazala je da je razlika između antidepresiva i placeba manja kod blaže, a veća kod teže depresije (Kirsch i sur., 2008). Kasnija velika mrežna meta-analiza 21 antidepresiva potvrdila je da su svi djelotvorniji od placeba kod velikog depresivnog poremećaja u odraslih, uz umjerene učinke (Cipriani i sur., 2018).
• **Usporedba s ostatkom medicine.** Pregled meta-analiza pokazao je da su psihijatrijski lijekovi u prosjeku jednako djelotvorni kao mnogi lijekovi u drugim granama medicine (Leucht i sur., 2012).

Što pokazuje razvoj psihofarmakologije?

• Mnoga važna otkrića nastala su slučajno, zahvaljujući pažljivom kliničkom promatranju.
• Lijekovi su promijenili liječenje i živote mnogih ljudi, ali nisu „izliječili” psihičke poremećaje i imaju nuspojave.
• Objašnjenja kako lijekovi djeluju često su bila jednostavnija od stvarnosti i i dalje se istražuju.

Česte zablude

• **„Psihijatrijski lijekovi razvijeni su na temelju poznatog uzroka bolesti.”** Većina prvih lijekova otkrivena je slučajno, opažanjem učinaka lijekova razvijenih za druge namjene.
• **„Lijekovi su izliječili psihičke poremećaje.”** Promijenili su liječenje i živote mnogih ljudi, ali poremećaje nisu izliječili i imaju nuspojave.
• **„Novi lijekovi uvijek su bolji od starih.”** Novije skupine često imaju drukčije nuspojave, ali nisu nužno djelotvornije; litij je, primjerice, i danas jedan od najvažnijih lijekova.

Sažetak

Do sredine 20. stoljeća psihijatrija je imala malo djelotvornih lijekova. Litij, klorpromazin, prvi antidepresivi i benzodiazepini otkriveni su uglavnom slučajno, pažljivim kliničkim opažanjem. Njihova pojava pridonijela je izlasku mnogih ljudi iz bolnica, potaknula biološki pogled na poremećaje i razvoj randomiziranih istraživanja i jasnijih dijagnostičkih kategorija. Od kasnih 1980-ih razvijeni su SSRI i antipsihotici druge generacije. Kasnija istraživanja dovela su u pitanje hipotezu o kemijskoj neravnoteži i pokazala da učinak lijekova ovisi o težini poremećaja, iako su psihijatrijski lijekovi u prosjeku djelotvorni kao mnogi drugi lijekovi u medicini.

Povezane lekcije

• [Psihofarmakologija](/lekcija/psihofarmakologija)
• [Antidepresivi](/lekcija/antidepresivi)
• [Antipsihotici](/lekcija/antipsihotici)
• [Povijesni pristupi liječenju psihičkih poremećaja](/lekcija/povijesni-pristupi-lijecenju-psihickih-poremecaja)
• [Neurotransmiteri i ponašanje](/lekcija/neurotransmiteri-i-ponasanje)

Izvori i literatura

• Cade, J. F. J. (1949). Lithium salts in the treatment of psychotic excitement. *Medical Journal of Australia*, 2(10), 349–352. [doi.org/10.5694/j.1326-5377.1949.tb36912.x](https://doi.org/10.5694/j.1326-5377.1949.tb36912.x)
• Cipriani, A., Furukawa, T. A., Salanti, G., Chaimani, A., Atkinson, L. Z., Ogawa, Y. i sur. (2018). Comparative efficacy and acceptability of 21 antidepressant drugs for the acute treatment of adults with major depressive disorder: A systematic review and network meta-analysis. *The Lancet*, 391(10128), 1357–1366. [doi.org/10.1016/S0140-6736(17)32802-7](https://doi.org/10.1016/S0140-6736%2817%2932802-7)
• Healy, D. (2002). *The Creation of Psychopharmacology*. Harvard University Press.
• Kirsch, I., Deacon, B. J., Huedo-Medina, T. B., Scoboria, A., Moore, T. J. i Johnson, B. T. (2008). Initial severity and antidepressant benefits: A meta-analysis of data submitted to the Food and Drug Administration. *PLoS Medicine*, 5(2), e45. [doi.org/10.1371/journal.pmed.0050045](https://doi.org/10.1371/journal.pmed.0050045)
• Kuhn, R. (1958). The treatment of depressive states with G 22355 (imipramine hydrochloride). *American Journal of Psychiatry*, 115(5), 459–464. [doi.org/10.1176/ajp.115.5.459](https://doi.org/10.1176/ajp.115.5.459)
• Leucht, S., Hierl, S., Kissling, W., Dold, M. i Davis, J. M. (2012). Putting the efficacy of psychiatric and general medicine medication into perspective: Review of meta-analyses. *British Journal of Psychiatry*, 200(2), 97–106. [doi.org/10.1192/bjp.bp.111.096594](https://doi.org/10.1192/bjp.bp.111.096594)
• López-Muñoz, F., Alamo, C., Cuenca, E., Shen, W. W., Clervoy, P. i Rubio, G. (2005). History of the discovery and clinical introduction of chlorpromazine. *Annals of Clinical Psychiatry*, 17(3), 113–135. [doi.org/10.1080/10401230591002002](https://doi.org/10.1080/10401230591002002)
• Moncrieff, J., Cooper, R. E., Stockmann, T., Amendola, S., Hengartner, M. P. i Horowitz, M. A. (2023). The serotonin theory of depression: A systematic umbrella review of the evidence. *Molecular Psychiatry*, 28(8), 3243–3256. [doi.org/10.1038/s41380-022-01661-0](https://doi.org/10.1038/s41380-022-01661-0)