Razvoj autonomije

Zadnja provjera: listopad 2026.

Uvod

Jedno od najčešćih uvjerenja o adolescenciji jest da je to razdoblje u kojem se mladi „odvajaju“ od roditelja — da se veza s obitelji postupno kidа, a mlada osoba osamostaljuje. Ta slika, iako intuitivna, nije potpuno točna. Suvremena istraživanja pokazuju nešto složenije: autonomija se ne razvija **napuštanjem** roditelja, nego preoblikovanjem odnosa s njima. Mladi ne prestaju biti povezani — oni postaju samostalniji unutar povezanosti.

Ova lekcija prati kako se kroz djetinjstvo, adolescenciju i ranu odraslu dob mijenja ravnoteža između **samostalnosti** i povezanosti s obitelji. Objašnjava različita značenja autonomije, razvojne faze kroz koje mladi prolaze, ulogu roditelja u tom procesu te posljedice različitih obrazaca odvajanja.

Što je autonomija?

Dvije dimenzije autonomije

U psihologiji razvoja, pojam autonomije često se pojednostavljuje. Suvremena istraživanja razlikuju **dvije kvalitativno različite dimenzije** :

**Autonomija kao neovisnost** (autonomy-as-independence) odnosi se na ponašajnu samostalnost — donošenje vlastitih odluka, funkcioniranje bez roditeljske pomoći, financijsku neovisnost. Ova dimenzija naglašava odvajanje od roditelja.

**Autonomija kao voljno funkcioniranje** (autonomy-as-volitional functioning) odnosi se na unutarnji doživljaj slobode — osjećaj da ono što radimo proizlazi iz nas samih, a ne iz vanjskog pritiska. Ova dimenzija ne zahtijeva odvajanje; mlada osoba može biti voljno autonomna i istovremeno blisko povezana s roditeljima .

Ta razlika ključna je za razumijevanje razvoja. Mlada osoba koja se **fizički odvoji** od roditelja (ode na fakultet, zaposli se) može i dalje biti psihološki ovisna — donositi odluke pod pritiskom, tražiti odobrenje za svaki korak, osjećati se krivom zbog samostalnosti. S druge strane, mlada osoba koja živi s roditeljima može biti voljno autonomna — donositi odluke u skladu sa sobom, a da pritom ostaje bliska s obitelji.

Autonomija nije suprotna povezanosti

Tradicionalno se smatralo da je autonomija suprotna povezanosti — da što je mlada osoba samostalnija, to je manje povezana s obitelji. Suvremena istraživanja pokazuju da to nije nužno. Autonomija i povezanost mogu koegzistirati i međusobno se podržavati .

Istraživanja pokazuju da tople, podržavajuće veze između roditelja i adolescenata koje omogućuju istraživanje doprinose autonomiji — a autonomija zatim predviđa visoko samopouzdanje, socijalnu kompetenciju i uspješno odvajanje .

Kako se razvija autonomija?

Rano djetinjstvo: temelji autonomije

Erik Erikson smjestio je prvu krizu autonomije u drugu godinu života — stadij „autonomija naspram srama i sumnje“ . Dijete koje počinje hodati, govoriti i kontrolirati vlastito tijelo suočava se s prvim iskušenjima samostalnosti. Roditelji koji podržavaju djetetove pokušaje samostalnosti (uz postavljanje razumnih granica) potiču razvoj zdrave autonomije. Roditelji koji kontroliraju pretjerano ili kažnjavaju pokušaje samostalnosti mogu potaknuti sram i sumnju u vlastite sposobnosti.

Ovi rani temelji autonomije **nisu konačni** — oni se mogu preispitati i mijenjati u kasnijim fazama. Ali oni postavljaju obrazac koji će se ponovno aktivirati u adolescenciji .

Adolescencija: „druga separacija-individuacija“

Peter Blos, psihoanalitičar koji je nastavio Mahlerinu teoriju, opisao je adolescenciju kao **„drugu separaciju-individuaciju“** — drugi val procesa koji je započeo u ranom djetinjstvu . Dok je prva separacija-individuacija u ranom djetinjstvu uključivala internalizaciju skrbnika (dijete stvara unutarnju sliku majke koja mu omogućuje da funkcionira kada ona nije prisutna), druga u adolescenciji uključuje odricanje od te internalizirane slike.

Blos je tvrdio da adolescent mora napustiti internaliziranu sliku roditelja iz djetinjstva kako bi razvio zreliji osjećaj sebe . To ne znači da adolescent napušta stvarne roditelje — nego da mijenja način na koji ih doživljava. Roditelji prestaju biti sveznajući autoriteti i postaju osobe s vlastitim ograničenjima i perspektivama.

To je bolan proces — za adolescenta i za roditelje. Freud je taj proces usporedio s **žalovanjem** — tugom zbog gubitka djetinjstva i idealizirane slike roditelja . Ali to žalovanje je nužno za razvoj zrelog identiteta.

Rana i srednja adolescencija: konflikti i pregovaranje

Tijekom rane i srednje adolescencije, odnos s roditeljima često prolazi kroz napetost. Mladi traže veću slobodu i sudjelovanje u odlučivanju, dok roditelji često inzistiraju na kontroli — djelomično iz brige, djelomično iz vlastite nesigurnosti .

Konflikti su normalni i često se odnose na svakodnevne stvari — izlaske, odjeću, raspored, kućanske obaveze. Ono što je važno nije izbjegavanje konflikata, nego način na koji se rješavaju. Ako adolescenti imaju osjećaj da mogu slobodno izraziti svoje mišljenje i da se ono uzima u obzir, konflikti ne moraju narušiti odnos .

Istraživanja pokazuju da se tijekom srednje i kasne adolescencije odnos obično smiruje i kreće prema većoj simetriji — komunikacija postaje ravnopravnija, a roditelji i mladi pregovaraju o granicama i odgovornostima .

Kasna adolescencija i rana odrasla dob: nova ravnoteža

U kasnoj adolescenciji i ranoj odrasloj dobi, odnos s roditeljima ne slabi — on se preoblikuje. Mladi ne gube emocionalnu vezu s roditeljima; oni je transformiraju u odnos koji je ravnopravniji i uzajaman .

Istraživanja pokazuju da mladi u ovoj fazi percipiraju roditelje kao osobe, a ne samo kao roditelje. Roditelji percipiraju svoju djecu kao odrasle, a ne samo kao djecu. Odnos se kreće prema prijateljstvu i međusobnoj toleranciji .

Ključno je da odvajanje u mišljenju i djelovanju ne znači gubitak kvalitete odnosa. Mladi se udaljavaju od roditelja u smislu samostalnosti, ali ostaju povezani u smislu emocionalne podrške i oslonca . Roditelji ostaju važan izvor podrške — ne samo financijske, nego i emocionalne i savjetodavne .

Što istraživanja pokazuju o odnosu autonomije i povezanosti?

Meeus i suradnici: separacija i individuacija kao paralelni procesi

Jedno od najvažnijih istraživanja u ovom području proveli su Meeus i suradnici na **2.814 nizozemskih adolescenata** u dobi od 12 do 24 godine . Testirali su klasičnu hipotezu separacije-individuacije — da je odvajanje od roditelja preduvjet za razvoj identiteta — i pronašli drugačiji obrazac.

Rezultati su pokazali da:

Zaključak: separacija i individuacija nisu uzročno povezani — oni su paralelni procesi. Mladi se ne odvajaju od roditelja da bi razvili identitet; oni razvijaju identitet i istovremeno mijenjaju odnos s roditeljima .

Noom i suradnici: autonomija i privrženost kao neovisni prediktori

Istraživanje Nooma i suradnika na 400 adolescenata ispitivalo je odnos između autonomije, privrženosti i psihosocijalne prilagodbe . Autonomija je mjerena kroz tri dimenzije: stavnu (mišljenja i uvjerenja), emocionalnu (neovisnost o roditeljskom odobrenju) i funkcionalnu (sposobnost samostalnog funkcioniranja).

Rezultati su pokazali da su i autonomija i privrženost pozitivno povezani s prilagodbom — socijalnom kompetencijom, akademskom kompetencijom, samopoštovanjem, odsutnošću problema u ponašanju i odsutnošću depresivnog raspoloženja.

Međutim, nije pronađen dodatni pozitivni učinak kombinacije visoke autonomije **i** visoke privrženosti. Drugim riječima, autonomija i privrženost djeluju neovisno — svaka doprinosi prilagodbi, ali njihova kombinacija nije „više od zbroja dijelova“ .

Autonomija podržavajuće roditeljstvo

Istraživanja dosljedno pokazuju da **roditeljska podrška autonomiji** — ponašanje koje potiče samostalno odlučivanje, nudi izbore i objašnjava razloge za ograničenja — predviđa bolju autonomiju kod adolescenata .

Međutim, novija longitudinalna istraživanja pokazuju da ta veza nije jednostavna. Dnevne fluktuacije u roditeljskoj toplini i konfliktima povezane su s dnevnim fluktuacijama u autonomiji, ali dugoročni prediktivni odnos između roditeljstva i autonomije nije uvijek pronađen . To sugerira da je odnos dinamičan i da se odvija na kraćim vremenskim skalama nego što se ranije mislilo.

Ovisnost i pretjerana zaštita

Istraživanja pokazuju da pretjerana zaštita (overprotective parenting) može inhibirati razvoj autonomije, iako učinak nije uvijek statistički značajan. Studija na studentima koji žive odvojeno od roditelja pokazala je negativnu vezu između pretjerane zaštite i samostalnosti, ali bez statističke značajnosti — što sugerira da su drugi čimbenici (vršnjaci, fakultet, iskustvo) možda važniji za razvoj autonomije u ranoj odrasloj dobi .

S druge strane, psihološka kontrola — pritisak da se dijete povinuje roditeljskim standardima kroz izazivanje krivnje, srama ili povlačenje ljubavi — dosljedno je povezana s nižom autonomijom i lošijom prilagodbom .

Kulturološke razlike

Razumijevanje autonomije nije univerzalno. U individualističkim kulturama (npr. zapadnjačkim), autonomija se često povezuje s neovisnošću i odvajanjem od obitelji. U kolektivističkim kulturama (npr. istočnoazijskim), autonomija se može izražavati kroz sklad unutar obitelji i međuovisnost .

Istraživanja pokazuju da orijentacija na autonomiju može biti univerzalna ljudska potreba, ali načini na koje se izražava i vrijednost koja joj se pridaje variraju . U nekim kulturama, bliskost s obitelji i poštovanje roditeljskog autoriteta smatraju se kompatibilnima s autonomijom, a ne suprotnima.

Primjeri iz svakodnevnog života

Odabir fakulteta. Mlada osoba koja bira fakultet protiv želja roditelja može doživljavati konflikt između autonomije i povezanosti — između vlastitih želja i očekivanja obitelji. Ako roditelji podržavaju autonomiju, mlada osoba može birati slobodno, a da ostane bliska s obitelji.

Financijska neovisnost. Mlada osoba koja se financijski osamostalila može i dalje tražiti savjete roditelja o važnim odlukama. To nije regresija — to je zrela autonomija unutar održane povezanosti.

Odlazak od kuće. Mlada osoba koja odlazi na studij u drugi grad može fizički biti odvojena, ali emocionalno i dalje bliska. Redoviti telefonski razgovori, posjete i uzajamna podrška održavaju vezu.

Konflikti oko izlazaka. Tinejdžer koji se bori za kasniji izlazak ne bori se nužno protiv roditelja — on se bori za sudjelovanje u odlučivanju o vlastitom životu. Ako roditelji pregovaraju, a ne nameću, odnos se može ojačati, a ne narušiti.

Vježba za samostalno promišljanje

Sjetite se razdoblja u svom životu kada ste se **osamostaljivali** — možda odlaskom na fakultet, zaposlenjem ili selidbom. Pokušajte se prisjetiti:

Ova vježba nije dijagnostička — služi **poticanju svjesnosti** o vlastitom razvojnom putu i razumijevanju procesa kroz koji prolaze mladi ljudi oko vas.

Česte zablude o razvoju autonomije

Zabluda: „Autonomija znači potpuno odvajanje od roditelja.“

Ne. Autonomija nije suprotna povezanosti. Mlada osoba može biti samostalna i bliska s roditeljima istovremeno. Voljno funkcioniranje — osjećaj da odluke proizlaze iz nas samih — ne zahtijeva prekid veze s obitelji .

Zabluda: „Konflikti s roditeljima u adolescenciji znače da nešto nije u redu.“

Ne nužno. Konflikti su normalni i često konstruktivni — oni su način na koji mladi pregovaraju o granicama i traže veću autonomiju. Ono što je važno nije izbjegavanje konflikata, nego način na koji se rješavaju .

Zabluda: „Što se mladi više odvajaju, to su zreliji.“

Ne. Odvajanje nije isto što i zrelost. Mlada osoba koja se fizički odvoji može i dalje biti emocionalno ovisna i nesigurna. Zrelost se očituje u voljnom funkcioniranju — sposobnosti donošenja odluka u skladu sa sobom — a ne u pukom odvajanju .

Zabluda: „Roditelji gube utjecaj kada djeca odrastu.“

Ne. Iako se priroda utjecaja mijenja — od autoriteta prema savjetovanju — roditelji ostaju važni kroz cijeli život. Istraživanja pokazuju da adolescenti i dalje traže savjete roditelja kada se odnos mijenja prema međusobnoj zavisnosti, suradnji i dogovaranju .

Zabluda: „Autonomija se razvija jednako u svim kulturama.“

Ne. Načini izražavanja autonomije i vrijednost koja joj se pridaje variraju ovisno o kulturi. U kolektivističkim kulturama, autonomija se može izražavati kroz sklad unutar obitelji i međuovisnost, a ne kroz neovisnost .

Sažetak

Razvoj autonomije nije proces odvajanja od roditelja, nego preoblikovanja odnosa s njima. Suvremena istraživanja razlikuju autonomiju kao neovisnost (ponašajna samostalnost) i autonomiju kao voljno funkcioniranje (unutarnji doživljaj slobode). Prva ne zahtijeva odvajanje; druga je kompatibilna s bliskim odnosima .

Adolescencija je druga separacija-individuacija — proces u kojem mladi napuštaju internaliziranu sliku roditelja iz djetinjstva kako bi razvili zreliji identitet. Taj proces uključuje konflikte i pregovaranje, ali ne nužno gubitak veze. Istraživanja pokazuju da tople, podržavajuće veze s roditeljima doprinose autonomiji, a ne koče je .

Meeus i suradnici pokazali su da su separacija i individuacija paralelni procesi — mladi se ne odvajaju da bi razvili identitet; oni razvijaju identitet i istovremeno mijenjaju odnos s roditeljima. Noom i suradnici pokazali su da autonomija i privrženost neovisno doprinose psihosocijalnoj prilagodbi.

U kasnoj adolescenciji i ranoj odrasloj dobi, odnos s roditeljima ne slabi — on se preoblikuje u ravnopravniji i uzajamniji odnos. Roditelji ostaju izvor podrške, ali priroda te podrške se mijenja.

**Kulturološke razlike** pokazuju da načini izražavanja autonomije variraju, ali potreba za autonomijom može biti univerzalna . Razumijevanje ovih procesa pomaže nam podržati mlade u njihovom putu prema zreloj autonomiji unutar održanih odnosa.

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Beyers, W., Soenens, B. i Vansteenkiste, M. (2024). Autonomy in adolescence: A conceptual, developmental and cross-cultural perspective. *European Journal of Developmental Psychology*, 21(2), 121–141. https://doi.org/10.1080/17405629.2024.2330734

2. Meeus, W., Iedema, J., Maassen, G. i Engels, R. (2005). Separation–individuation revisited: On the interplay of parent–adolescent relations, identity and emotional adjustment in adolescence. *Journal of Adolescence*, 28(1), 89–106. https://doi.org/10.1016/j.adolescence.2004.07.003

3. Noom, M. J., Deković, M. i Meeus, W. (1999). Autonomy, attachment and psychosocial adjustment during adolescence: A double-edged sword? *Journal of Adolescence*, 22(6), 771–783. https://doi.org/10.1006/jado.1999.0269

4. Skoe, E. i von der Lippe, A. (2005). Adolescence as a second separation-individuation process. U *Personality Development*. Taylor & Francis.

5. Soenens, B., Vansteenkiste, M., Lens, W., Luyckx, K., Goossens, L., Beyers, W. i Ryan, R. M. (2007). Conceptualizing parental autonomy support: Adolescent perceptions of promotion of independence versus promotion of volitional functioning. *Developmental Psychology*, 43(3), 633–646.

6. Van Petegem, S., Vansteenkiste, M., Soenens, B., Beyers, W. i Aelterman, N. (2015). Examining the longitudinal association between oppositional defiance and autonomy in adolescence. *Developmental Psychology*, 51(1), 67–74.

7. Wang, J. (2024). *A daily diary approach to parent-adolescent interactions and autonomy* [Doktorska disertacija]. Utrecht University.

8. Macek, P., Lomičová, L., Lacinová, L., Dvořáková, M. i Umemura, T. (2016). Vnímání rodičovského konfliktu a kvalita vztahu rodič-dítě ve vynořující se dospělosti. *Psychologie a její kontexty*, 7(2).

9. Berk, L. E. (2015). *Child development* (10. izdanje). Pearson.

10. Raboteg-Šarić, Z., Sakoman, S. i Brajša-Žganec, A. (2002). *Obitelj i adolescenti*. Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži.