Psihološka procjena u psihoterapiji

Zadnja provjera: listopad 2026.

Psihološka procjena u psihoterapiji sustavan je proces kojim terapeut prikuplja i analizira informacije o osobi, njezinim psihičkim teškoćama, životnim okolnostima, osobnim resursima i obrascima funkcioniranja. Njezina je svrha razumjeti probleme zbog kojih osoba traži pomoć, prepoznati čimbenike koji pridonose njihovoj pojavi i održavanju te odabrati odgovarajući terapijski pristup.

Procjena nije samo početni razgovor niti postupak kojim se utvrđuje psihijatrijska dijagnoza. Ona se može nastaviti tijekom cijele psihoterapije jer se razumijevanje osobe mijenja kako se pojavljuju nove informacije, razvija terapijski odnos i ostvaruju terapijski ciljevi.

U psihoterapijskom kontekstu procjena obuhvaća više razina: aktualne simptome, emocionalno funkcioniranje, obrasce mišljenja i ponašanja, osobnu povijest, odnose s drugim ljudima, životne okolnosti i dostupne izvore podrške. Ovisno o potrebama osobe, može uključivati klinički intervju, psihološke upitnike, standardizirane testove, opažanje ponašanja i podatke dobivene iz drugih relevantnih izvora.

Kvalitetna psihološka procjena treba biti sustavna, individualizirana i utemeljena na provjerljivim informacijama. Njezina svrha nije svesti osobu na dijagnozu ili rezultat testa, nego razviti dovoljno precizno razumijevanje teškoća kako bi terapija bila sigurna, relevantna i prilagođena njezinim potrebama.

1. Svrha psihološke procjene

Psihološka procjena ima nekoliko međusobno povezanih funkcija. Njihova važnost ovisi o razlozima zbog kojih osoba traži psihoterapiju, vrsti teškoća i fazi terapijskog procesa.

1.1. Razumijevanje aktualnih teškoća

Prvi je cilj utvrditi što osobu trenutačno opterećuje. To mogu biti simptomi depresije ili anksioznosti, poteškoće u odnosima, emocionalna nestabilnost, problemi sa samopoštovanjem, posljedice traumatskih iskustava ili teškoće u prilagodbi životnim promjenama.

Važno je istražiti kako se problem očituje, koliko traje, koliko je intenzivan i u kojoj mjeri utječe na svakodnevno funkcioniranje.

Primjerice, osoba koja navodi da je stalno zabrinuta može doživljavati različite teškoće: pretjeranu brigu o budućnosti, strah od negativne procjene, panične napade ili zabrinutost povezanu s konkretnom životnom situacijom. Iako se svi ti problemi mogu opisati riječju „anksioznost”, njihovo razumijevanje i terapijski pristup mogu se razlikovati.

1.2. Prepoznavanje čimbenika koji pridonose problemu

Procjena nastoji utvrditi koji su čimbenici mogli pridonijeti nastanku teškoća i što ih trenutačno održava.

U obzir se mogu uzeti:

Ti čimbenici međusobno djeluju. Primjerice, osoba može biti posebno osjetljiva na stres, suočavati se s dugotrajnim poslovnim pritiskom i koristiti izbjegavanje kao glavni način suočavanja. Procjena nastoji razumjeti kako se ti elementi povezuju, umjesto da problem pripiše samo jednom uzroku.

1.3. Odabir terapijskog pristupa

Prikupljene informacije pomažu terapeutu i pacijentu odlučiti koji bi oblik pomoći mogao biti najprimjereniji.

Nekim osobama najviše odgovara strukturirani pristup usmjeren na konkretne simptome i promjenu ponašanja. Drugima može koristiti dublje istraživanje emocionalnih sukoba, životnih iskustava ili ponavljajućih obrazaca odnosa.

Procjena također može pokazati da su potrebni dodatna psihijatrijska procjena, liječnički pregled, specijalizirana terapija ili kombinacija različitih oblika pomoći.

1.4. Postavljanje terapijskih ciljeva

Psihoterapija je učinkovitija kada terapeut i pacijent imaju zajedničko razumijevanje onoga na čemu rade.

Ciljevi trebaju biti dovoljno konkretni da se napredak može procjenjivati. Umjesto općenitog cilja „osjećati se bolje”, moguće je odrediti da osoba želi smanjiti učestalost paničnih napada, bolje regulirati ljutnju, lakše postavljati granice ili smanjiti izbjegavanje društvenih situacija.

Ciljevi se mogu mijenjati tijekom terapije, osobito kada se početne teškoće smanje ili se otkriju drugi važni problemi.

1.5. Praćenje napretka

Procjena se ponavlja tijekom terapije kako bi se utvrdilo dolazi li do promjena.

Napredak se može pratiti pomoću razgovora, opažanja, samoprocjena, standardiziranih upitnika i konkretnih pokazatelja svakodnevnog funkcioniranja.

Važno je procjenjivati ne samo smanjenje simptoma nego i promjene u kvaliteti života, sposobnosti suočavanja sa stresom, odnosima i ostvarivanju osobnih ciljeva.

2. Početni klinički intervju

Klinički intervju jedan je od temeljnih postupaka psihološke procjene. Riječ je o strukturiranom ili polustrukturiranom razgovoru tijekom kojeg terapeut prikuplja informacije o teškoćama, osobnoj povijesti, aktualnim okolnostima i očekivanjima od terapije.

Intervju nije samo popis pitanja. Njegova kvaliteta ovisi o tome koliko terapeut može prikupiti relevantne informacije, prepoznati proturječnosti, razjasniti nejasnoće i pritom održati odnos u kojem se osoba osjeća dovoljno sigurno da govori o osjetljivim temama.

2.1. Razlog dolaska

Terapeut najprije nastoji razumjeti zbog čega osoba traži pomoć upravo sada.

Važno je istražiti:

Perspektiva osobe posebno je važna jer ono što terapeut smatra simptomom ne mora odgovarati onome što pacijent doživljava kao najveći problem.

2.2. Povijest sadašnjih teškoća

Potrebno je istražiti početak, trajanje, tijek i intenzitet simptoma.

Kod anksioznosti se, primjerice, može ispitati pojavljuje li se zabrinutost u određenim situacijama ili je prisutna u različitim područjima života. Kod depresivnih simptoma istražuju se promjene raspoloženja, interesa, energije, sna, apetita, koncentracije i osjećaja vlastite vrijednosti.

Važno je razlikovati jednokratnu reakciju na stres od dugotrajnijeg obrasca. Simptom koji se pojavio nakon gubitka, bolesti ili sukoba ne mora nužno upućivati na psihički poremećaj.

2.3. Osobna i obiteljska povijest

Osobna povijest može uključivati razvojne okolnosti, školovanje, odnose, radno iskustvo, važne životne događaje i ranije oblike liječenja.

Obiteljska povijest može pružiti informacije o odnosima, obrascima komunikacije i mogućoj prisutnosti psihičkih teškoća u obitelji.

Takve informacije pomažu razumjeti kontekst u kojem se problem razvio, ali ne dokazuju same po sebi uzročnu povezanost. Primjerice, činjenica da je osoba imala teško djetinjstvo ne znači da se sve njezine sadašnje teškoće mogu objasniti tim iskustvima.

2.4. Dosadašnje liječenje i strategije suočavanja

Terapeut istražuje je li osoba ranije koristila psihoterapiju, psihijatrijsko liječenje ili druge oblike pomoći te kakva su bila iskustva.

Važno je razumjeti i kako se osoba trenutačno suočava s problemom. Neke strategije mogu kratkoročno ublažiti nelagodu, ali dugoročno održavati teškoće.

Primjerice, izbjegavanje situacija koje izazivaju strah može trenutačno smanjiti anksioznost, ali spriječiti osobu da stekne iskustvo kako se sa situacijom može nositi.

Procjena zato ne traži samo simptome nego i ponašanja koja mogu pridonositi njihovu održavanju.

3. Procjena psihičkog statusa

Procjena psihičkog statusa strukturirano je opažanje i opis trenutačnog psihičkog funkcioniranja osobe tijekom kliničkog kontakta.

U psihijatrijskoj i kliničkoj praksi obuhvaća nekoliko područja, uključujući izgled i ponašanje, govor, raspoloženje i afekt, tijek i sadržaj mišljenja, percepciju, kognitivno funkcioniranje, uvid i prosudbu.

3.1. Raspoloženje i afekt

Raspoloženje je trajnije emocionalno stanje koje osoba doživljava i opisuje, dok se afekt odnosi na trenutačno izražavanje emocija koje opaža stručnjak.

Primjerice, osoba može opisivati dugotrajnu tugu, dok se tijekom razgovora njezin emocionalni izraz mijenja ovisno o temi.

Procjena obuhvaća intenzitet, stabilnost i primjerenost emocionalnih reakcija u kontekstu razgovora. Pritom se pojedinačno opažanje ne smije pretjerano tumačiti jer izražavanje emocija ovisi o osobnosti, kulturi, situaciji i osjećaju sigurnosti.

3.2. Mišljenje i percepcija

Procjenjuju se tijek mišljenja, povezanost ideja, sadržaj zabrinutosti, ponavljajuće misli i moguća odstupanja koja zahtijevaju dodatnu stručnu procjenu.

Percepcija se razmatra kada postoje naznake neobičnih osjetilnih iskustava, primjerice slušnih ili vidnih doživljaja bez odgovarajućeg vanjskog podražaja.

Takve pojave zahtijevaju pažljivu procjenu i ne treba ih automatski tumačiti kao znak određenog poremećaja. Potrebno je razmotriti zdravstvene čimbenike, lijekove, uporabu psihoaktivnih tvari, nedostatak sna i druge moguće uzroke.

3.3. Kognitivno funkcioniranje

Kognitivno funkcioniranje obuhvaća pažnju, pamćenje, orijentaciju, razumijevanje i druge sposobnosti povezane s obradom informacija.

U psihoterapiji se te sposobnosti mogu procjenjivati neformalno tijekom razgovora, dok su za detaljniju procjenu potrebni odgovarajući standardizirani postupci.

Teškoće koncentracije, primjerice, mogu biti povezane s depresijom, anksioznošću, stresom, nedostatkom sna ili drugim zdravstvenim čimbenicima.

3.4. Uvid i prosudba

Uvid se odnosi na to koliko osoba prepoznaje vlastite teškoće i razumije moguće čimbenike povezane s njima. Prosudba se odnosi na sposobnost procjenjivanja situacija i donošenja odluka.

Ti pojmovi ne predstavljaju moralnu procjenu osobe. Pacijent koji ne prihvaća terapeutovo tumačenje ne mora zbog toga imati slab uvid. Moguće je da je tumačenje nepotpuno ili da osoba ima drukčije, opravdano razumijevanje vlastite situacije.

4. Procjena rizika i sigurnosti

Procjena sigurnosti važan je dio kliničke procjene kada postoje naznake mogućeg samoozljeđivanja, suicidalnih misli, nasilja, ozbiljnog zanemarivanja vlastitih potreba ili drugih oblika neposredne ugroženosti.

Terapeut treba izravno i primjereno istražiti relevantne okolnosti, a ne oslanjati se samo na opći dojam ili spontano izražavanje pacijenta.

Procjena može obuhvatiti:

Rizik se ne može pouzdano svesti na jedan rezultat ili jednostavnu kategoriju. Potrebno je razmotriti ukupni kontekst, trenutačno stanje i promjene tijekom vremena.

Ako procjena upućuje na neposrednu opasnost, potrebno je poduzeti odgovarajuće mjere zaštite i uključiti hitnu ili specijaliziranu stručnu pomoć. U takvim okolnostima sigurnost ima prednost pred uobičajenim terapijskim ciljevima.

5. Psihološki testovi i standardizirani upitnici

Psihološki testovi i upitnici mogu nadopuniti klinički intervju pružanjem standardiziranih informacija o simptomima, osobinama, sposobnostima ili drugim psihološkim karakteristikama.

Standardizacija znači da se postupak provedbe, bodovanje i interpretacija rezultata temelje na unaprijed određenim pravilima. To omogućuje usporedbu rezultata s odgovarajućim referentnim skupinama ili praćenje promjena tijekom vremena.

Međutim, standardizirani instrument nije automatski kvalitetan samo zato što ima određeni format ili brojčani rezultat.

5.1. Upitnici simptoma

Upitnici simptoma koriste se za procjenu intenziteta i učestalosti teškoća poput depresivnosti, anksioznosti ili traumatskih simptoma.

Primjeri uključuju:

Takvi instrumenti mogu pomoći u početnoj procjeni i praćenju promjena. Međutim, rezultat upitnika sam po sebi ne predstavlja konačnu dijagnozu. Potrebno je razmotriti trajanje simptoma, njihovu povezanost s okolnostima, funkcionalne posljedice i druge moguće uzroke.

5.2. Upitnici osobina ličnosti

Upitnici ličnosti procjenjuju relativno stabilne obrasce doživljavanja, mišljenja i ponašanja.

Oni mogu biti korisni kada se nastoji razumjeti kako osoba reagira na stres, uspostavlja odnose ili donosi odluke. Međutim, rezultat ovisi o instrumentu, načinu provedbe i kontekstu.

Nije opravdano iz jednog rezultata zaključiti da osoba ima određeni poremećaj ličnosti. Za takvu procjenu potrebno je razmotriti dugotrajan obrazac funkcioniranja, prisutnost teškoća u različitim kontekstima i odgovarajuće dijagnostičke kriterije.

5.3. Projektivni postupci

Projektivni postupci, poput Rorschachova testa ili tematskog apercepcijskog testa (TAT), temelje se na interpretaciji odgovora na dvosmislene podražaje.

Pojedini sustavi bodovanja imaju istraživačku potporu za određene vrste zaključaka, ali pouzdanost i valjanost ovise o konkretnom postupku i načinu interpretacije.

Slobodno tumačenje crteža ili priča bez standardiziranih kriterija može dovesti do proizvoljnih zaključaka. Zbog toga rezultate takvih postupaka treba procjenjivati kritički i ne koristiti ih kao samostalnu osnovu za dijagnozu ili važne odluke.

5.4. Psihometrijska svojstva instrumenata

Pri odabiru testa važno je razmotriti njegova psihometrijska svojstva.

**Pouzdanost** označava dosljednost mjerenja. Ako instrument mjeri određenu karakteristiku, rezultati bi trebali biti dovoljno stabilni kada se karakteristika nije bitno promijenila i kada uvjeti dopuštaju takvu stabilnost.

**Valjanost** odnosi se na to koliko dokazi podupiru interpretaciju rezultata za predviđenu svrhu. Test može dosljedno mjeriti neku pojavu, ali to ne znači da mjeri upravo ono što stručnjak želi procijeniti.

**Norme** omogućuju usporedbu rezultata pojedinca s odgovarajućom referentnom skupinom. Norme moraju biti primjerene dobi, jeziku, kulturi i drugim važnim obilježjima osobe.

Testovi se trebaju koristiti samo u skladu sa svojom namjenom, stručnim zahtjevima i pravilima zaštite podataka.

6. Psihološka procjena i dijagnostika

Psihološka procjena i dijagnostika povezani su, ali nisu istoznačni pojmovi.

Psihološka procjena širi je proces prikupljanja i interpretacije informacija o funkcioniranju osobe. Dijagnostika je usmjerena na utvrđivanje odgovara li određeni skup simptoma kriterijima nekog poremećaja ili drugog dijagnostičkog stanja.

Psihoterapija ne zahtijeva uvijek formalnu psihijatrijsku dijagnozu. Osoba može tražiti pomoć zbog teškoća u odnosima, žalovanja, problema sa samopoštovanjem ili životne tranzicije, a da pritom ne ispunjava kriterije za psihički poremećaj.

S druge strane, kada simptomi upućuju na određeni poremećaj, dijagnostička procjena može pomoći u planiranju liječenja i određivanju potrebe za dodatnom skrbi.

Dijagnoza se ne bi trebala postavljati na temelju jednog simptoma, jednog upitnika ili kratkog dojma. Potrebno je razmotriti trajanje, intenzitet i posljedice simptoma, razvojni kontekst, moguće zdravstvene uzroke i druge dijagnostičke mogućnosti.

Važno je razlikovati i opis simptoma od objašnjenja njihova nastanka. Dijagnoza može opisati obrazac teškoća, ali ne mora u potpunosti objasniti zašto su se one pojavile kod određene osobe.

7. Formulacija slučaja

Formulacija slučaja jest individualizirano objašnjenje problema koje terapeut razvija na temelju informacija prikupljenih tijekom procjene.

Za razliku od dijagnoze, koja se oslanja na definirane kriterije, formulacija povezuje aktualne simptome s osobnim iskustvima, načinima razmišljanja, emocionalnim reakcijama, ponašanjem i životnim okolnostima.

Formulacija nije konačna istina o osobi. Ona je radna hipoteza koja se tijekom terapije provjerava i mijenja.

7.1. Čimbenici koji pridonose ranjivosti

To su obilježja i iskustva koja mogu povećati vjerojatnost razvoja određenih teškoća.

Primjeri uključuju dugotrajnu izloženost stresu, prethodne psihičke teškoće, određene zdravstvene okolnosti ili nepovoljna iskustva u odnosima.

Takvi čimbenici ne određuju nužno ishod. Mnoge osobe koje su bile izložene nepovoljnim iskustvima ne razviju isti obrazac teškoća.

7.2. Okidači

Okidači su događaji ili promjene nakon kojih se problem pojavljuje ili pogoršava.

To mogu biti prekid veze, gubitak posla, sukob, zdravstveni problem ili drugi stresni događaj.

Okidač nije uvijek temeljni uzrok problema. Može biti događaj koji aktivira ranjivost ili preoptereti postojeće strategije suočavanja.

7.3. Čimbenici održavanja

Čimbenici održavanja ponašanja, misli ili okolnosti koji pridonose tome da se teškoća nastavlja.

Primjerice, osoba koja se boji društvenih situacija može ih izbjegavati. Izbjegavanje kratkoročno smanjuje strah, ali sprječava osobu da provjeri može li se nositi sa situacijom. Tako se strah može održavati.

U drugim slučajevima problem mogu održavati ruminacija, nedostatak sna, izolacija, ponavljajući međuljudski sukobi ili nepovoljni životni uvjeti.

7.4. Zaštitni čimbenici i resursi

Procjena treba obuhvatiti i ono što osobi pomaže.

To mogu biti podržavajući odnosi, sposobnost rješavanja problema, prethodna uspješna iskustva suočavanja, osobni interesi, vrijednosti, zdravstveni resursi i spremnost na traženje pomoći.

Usmjerenost samo na simptome i nedostatke može dovesti do nepotpune formulacije. Razumijevanje resursa pomaže u određivanju terapijskih ciljeva i načina rada.

7.5. Primjer formulacije slučaja

Osoba dolazi na psihoterapiju zbog izražene anksioznosti u međuljudskim odnosima. Nakon što bliska osoba ne odgovori na poruku, osoba postaje zabrinuta, više puta provjerava telefon i šalje dodatne poruke. Ako odgovor i dalje izostaje, zaključuje da je druga osoba više ne želi u svojem životu.

Moguća formulacija može uključivati:

Ova formulacija nije dijagnoza niti dokaz da je uzrok problema isključivo u ranijim iskustvima. Ona predstavlja hipotezu koju terapeut i pacijent provjeravaju tijekom rada.

8. Procjena u različitim psihoterapijskim pristupima

Svi psihoterapijski pristupi trebaju razumjeti problem zbog kojeg osoba traži pomoć, ali se mogu razlikovati prema tome koje informacije smatraju posebno važnima i kako ih koriste.

8.1. Kognitivno-bihevioralna terapija

U kognitivno-bihevioralnoj terapiji procjena često uključuje detaljnu analizu situacija, misli, emocija, tjelesnih reakcija i ponašanja.

Terapeut nastoji utvrditi koji obrasci pridonose održavanju problema. Kod anksioznosti može istražiti okidače, katastrofična predviđanja, izbjegavanje i ponašanja kojima osoba pokušava smanjiti neizvjesnost.

Procjena se često povezuje s konkretnim terapijskim ciljevima i ponavlja tijekom liječenja kako bi se pratila promjena.

8.2. Psihodinamska psihoterapija

Psihodinamska procjena dodatno naglašava emocionalne sukobe, obrambene mehanizme, unutarnje predodžbe o sebi i drugima te ponavljajuće obrasce odnosa.

Terapeut može istraživati kako osoba reagira na bliskost, kritiku, ovisnost o drugima ili osjećaj gubitka kontrole.

Takve pretpostavke trebaju se provjeravati kroz razgovor i terapijski proces. Ne bi ih trebalo prihvaćati samo zato što odgovaraju određenom teorijskom modelu.

8.3. Humanistički i iskustveni pristupi

Humanistički i iskustveni pristupi često naglašavaju subjektivno iskustvo osobe, njezine vrijednosti, potrebe, osjećaje i osobne ciljeve.

Procjena uključuje razumijevanje načina na koji osoba doživljava vlastiti život, odnose i mogućnosti promjene.

Naglasak nije nužno na klasifikaciji simptoma, nego na razumijevanju iskustva i prepreka koje osobu udaljavaju od željenog načina života.

8.4. Sistemska i obiteljska terapija

Sistemski pristupi promatraju problem u kontekstu odnosa i obrazaca interakcije.

Procjena može uključivati obiteljsku strukturu, komunikaciju, ponavljajuće sukobe, granice i načine na koje članovi obitelji reagiraju jedni na druge.

Takav pristup ne pretpostavlja da je jedna osoba jedini uzrok problema. Istražuje kako se ponašanja različitih članova međusobno povezuju i održavaju određeni obrazac.

9. Procjena tijekom terapije

Početna procjena daje osnovno razumijevanje problema, ali nije dovoljna za cijeli terapijski proces.

Kako se terapija razvija, pojavljuju se nove informacije o emocionalnim reakcijama, ponašanju i odnosima. Pacijent može postupno postati svjesniji iskustava o kojima na početku nije mogao govoriti ili prepoznati povezanost između različitih teškoća.

Zbog toga procjena treba biti kontinuirana.

9.1. Praćenje simptoma

Terapeut i pacijent mogu redovito pratiti intenzitet i učestalost simptoma. To može uključivati standardizirane upitnike, dnevničke zapise ili jednostavne pokazatelje funkcioniranja.

Važno je da praćenje ne postane samo administrativna obveza. Rezultati trebaju pomoći u razgovoru o tome što se mijenja, što ostaje teško i treba li prilagoditi terapijski plan.

9.2. Praćenje terapijskog odnosa

Odnos između terapeuta i pacijenta može utjecati na mogućnost otvorenog razgovora i ostvarivanje terapijskih ciljeva.

Povremeno je korisno izravno pitati pacijenta osjeća li se saslušano, razumije li svrhu terapijskih intervencija i smatra li da se radi na problemima koji su mu važni.

Ako se pojavi nezadovoljstvo, potrebno ga je istražiti umjesto pretpostaviti da je riječ samo o otporu ili nedostatku motivacije.

9.3. Prilagodba terapijskog plana

Ako se simptomi ne mijenjaju ili se stanje pogoršava, potrebno je ponovno razmotriti formulaciju slučaja, terapijske ciljeve i primijenjene postupke.

Moguće je da su ciljevi nejasni, da je odabrani pristup nedovoljno prilagođen problemu, da postoje neprepoznati čimbenici ili da je potrebna dodatna procjena.

Prilagodba terapije nije nužno znak neuspjeha. Ona je dio odgovornog kliničkog rada.

10. Etika i ograničenja psihološke procjene

Psihološka procjena uključuje prikupljanje osjetljivih podataka, pa mora biti provedena u skladu s etičkim načelima, stručnim standardima i primjenjivim propisima.

Informirani pristanak

Osoba treba razumjeti svrhu procjene, koje će se informacije prikupljati, kako će se rezultati koristiti i koja su ograničenja povjerljivosti.

Kada se koriste testovi ili drugi specifični postupci, važno je objasniti njihovu svrhu i način interpretacije.

Povjerljivost i zaštita podataka

Podaci iz psihološke procjene moraju se čuvati i koristiti na odgovarajući način. Informacije se ne bi trebale dijeliti s drugim osobama bez odgovarajuće pravne osnove ili pristanka, osim u okolnostima u kojima postoje zakonske obveze ili ozbiljna sigurnosna pitanja.

Kulturna i individualna osjetljivost

Jezične, kulturne, društvene i osobne okolnosti mogu utjecati na način na koji osoba opisuje teškoće i odgovara na pitanja.

Test koji je razvijen i normiran na jednoj populaciji ne mora jednako dobro funkcionirati u drugoj. Potrebno je razmotriti primjerenost instrumenta i mogućnost da kulturne razlike utječu na interpretaciju.

Ograničenja zaključivanja

Svaka procjena uključuje određenu razinu nesigurnosti. Informacije mogu biti nepotpune, sjećanja netočna, a rezultati testova podložni pogrešci mjerenja.

Zbog toga stručnjak treba razlikovati opažene činjenice od interpretacija i hipoteza. Zaključci trebaju biti razmjerni dostupnim dokazima, a ne sigurniji nego što podaci dopuštaju.

Stručne kompetencije

Psihološki testovi moraju se koristiti u skladu sa zahtjevima za osposobljenost i pravilima njihove primjene. Kada problem prelazi kompetencije terapeuta, potrebno je uključiti odgovarajućeg stručnjaka ili uputiti osobu na dodatnu procjenu.

11. Najčešće pogreške u psihološkoj procjeni

Kvaliteta procjene može se smanjiti zbog nekoliko čestih pogrešaka.

**Prerano zaključivanje.** Terapeut može oblikovati mišljenje nakon nekoliko informacija i zatim zanemarivati podatke koji mu proturječe.

**Potvrđujuća pristranost.** Riječ je o sklonosti traženju ili tumačenju informacija na način koji podupire već postojeće uvjerenje.

**Pretjerano oslanjanje na testove.** Brojčani rezultat može djelovati objektivno, ali bez odgovarajućeg konteksta ne mora dati pouzdano objašnjenje teškoća.

**Patologiziranje uobičajenih reakcija.** Tuga nakon gubitka, zabrinutost tijekom krize ili ljutnja zbog nepravde ne znače automatski postojanje psihičkog poremećaja.

**Zanemarivanje društvenog konteksta.** Teškoće mogu biti povezane s nasiljem, siromaštvom, nesigurnim zaposlenjem, diskriminacijom ili drugim okolnostima koje se ne mogu riješiti samo promjenom individualnog ponašanja.

**Preuranjeno pripisivanje uzroka.** Slični simptomi mogu nastati iz različitih razloga, a jedan događaj iz prošlosti ne mora objašnjavati sve aktualne probleme.

**Izostanak ponovne procjene.** Ako se ne provjerava napredak, terapeut može nastaviti koristiti postupke koji ne pomažu ili zanemariti pogoršanje stanja.

Dobra procjena zahtijeva otvorenost prema novim informacijama, spremnost na promjenu početnih pretpostavki i jasno razlikovanje podataka od interpretacije.

Što vrijedi zapamtiti?

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Groth-Marnat, G., & Wright, A. J. (2016). *Handbook of Psychological Assessment* (6. izd.). Hoboken, NJ: John Wiley & Sons.

2. Hunsley, J., & Mash, E. J. (ur.). (2008). *A Guide to Assessments That Work*. New York: Oxford University Press.

3. Meyer, G. J., Finn, S. E., Eyde, L. D., Kay, G. G., Moreland, K. L., Dies, R. R., Eisman, E. J., Kubiszyn, T. W. i Reed, G. M. (2001). Psychological testing and psychological assessment: A review of evidence and issues. *American Psychologist*, 56(2), 128–165. [doi.org/10.1037/0003-066X.56.2.128](https://doi.org/10.1037/0003-066X.56.2.128)

4. American Psychological Association. (2017). *Ethical Principles of Psychologists and Code of Conduct*. APA. https://www.apa.org/ethics/code

5. American Psychiatric Association. (2022). *Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders* (5. izd., tekstualna revizija; DSM-5-TR). American Psychiatric Association Publishing. https://doi.org/10.1176/appi.books.9780890425787

6. World Health Organization. (2022). *International Classification of Diseases, 11th Revision (ICD-11)*. Geneva: World Health Organization. https://icd.who.int/

7. Kroenke, K., Spitzer, R. L., & Williams, J. B. W. (2001). The PHQ-9: Validity of a brief depression severity measure. *Journal of General Internal Medicine, 16*(9), 606–613. https://doi.org/10.1046/j.1525-1497.2001.016009606.x

8. Spitzer, R. L., Kroenke, K., Williams, J. B. W., & Löwe, B. (2006). A brief measure for assessing generalized anxiety disorder: The GAD-7. *Archives of Internal Medicine, 166*(10), 1092–1097. https://doi.org/10.1001/archinte.166.10.1092

9. Weathers, F. W., Litz, B. T., Keane, T. M., Palmieri, P. A., Marx, B. P., & Schnurr, P. P. (2013). *The PTSD Checklist for DSM-5 (PCL-5)*. National Center for PTSD, U.S. Department of Veterans Affairs. https://www.ptsd.va.gov/professional/assessment/adult-sr/ptsd-checklist.asp

10. Persons, J. B. (2008). *The Case Formulation Approach to Cognitive-Behavior Therapy*. The Guilford Press.

11. Eells, T. D. (ur.). (2015). *Handbook of Psychotherapy Case Formulation* (2. izd.). The Guilford Press.

12. American Educational Research Association, American Psychological Association, & National Council on Measurement in Education. (2014). *Standards for Educational and Psychological Testing*. American Educational Research Association.