Psihološka prilagodba na bolest

Zadnja provjera: listopad 2026.

Uvod

Bolest ne utječe samo na tjelesno funkcioniranje nego može promijeniti i način na koji osoba doživljava sebe, svoju budućnost, odnose s drugima i mogućnosti upravljanja vlastitim životom. Dijagnoza ozbiljne bolesti, pojava dugotrajnih simptoma ili promjena zdravstvenog stanja mogu izazvati strah, nesigurnost, ljutnju, tugu i osjećaj gubitka kontrole. Istodobno, osoba se može suočiti s praktičnim zahtjevima kao što su promjena životnih navika, prilagodba radnih obveza, pridržavanje terapije ili potreba za tuđom pomoći.

**Psihološka prilagodba na bolest** obuhvaća procese kojima osoba emocionalno, kognitivno, ponašajno i socijalno odgovara na zdravstveno stanje i njegove posljedice. Cilj prilagodbe nije nužno ukloniti sve neugodne osjećaje niti se potpuno pomiriti sa svim ograničenjima. Riječ je o postupnom pronalaženju načina na koji osoba može razumjeti svoju situaciju, očuvati kvalitetu života i djelovati u skladu sa svojim mogućnostima i vrijednostima.

Prilagodba se razlikuje među ljudima. Dvije osobe s istom dijagnozom mogu različito doživljavati bolest, procjenjivati njezine posljedice i reagirati na liječenje. Na njihovo iskustvo utječu osobna povijest, prethodna iskustva s bolešću, zdravstvena pismenost, životni uvjeti, odnosi s bližnjima i podrška zdravstvenih stručnjaka.

Psihološka prilagodba također nije jednokratan događaj. Može se mijenjati tijekom dijagnosticiranja, liječenja, oporavka, remisije, pogoršanja ili napredovanja bolesti. Osoba koja se dobro prilagodila u jednom razdoblju može ponovno doživjeti teškoće kada se zdravstveno stanje promijeni ili se pojave novi zahtjevi.

Što znači prilagoditi se bolesti?

Prilagodba na bolest uključuje nekoliko međusobno povezanih područja.

**Emocionalna prilagodba** odnosi se na način na koji osoba doživljava i regulira osjećaje povezane s bolešću. Može uključivati strah od budućnosti, tugu zbog gubitka određenih sposobnosti, ljutnju zbog promijenjenih okolnosti, ali i olakšanje kada se utvrdi uzrok simptoma ili započne liječenje.

**Kognitivna prilagodba** uključuje razumijevanje bolesti, stvaranje predodžbe o njezinim uzrocima i posljedicama te procjenu mogućnosti upravljanja zdravstvenim stanjem. Osoba pokušava povezati informacije koje dobiva od zdravstvenih stručnjaka s vlastitim iskustvom i postojećim uvjerenjima.

**Ponašajna prilagodba** obuhvaća promjene u svakodnevnim postupcima. To može uključivati pridržavanje terapije, prilagodbu tjelesne aktivnosti, promjene prehrane, raspoređivanje energije ili učenje novih načina obavljanja svakodnevnih zadataka.

**Socijalna prilagodba** odnosi se na promjene u odnosima i društvenim ulogama. Bolest može utjecati na rad, obiteljske obveze, prijateljstva, partnerski odnos i mogućnost sudjelovanja u društvenim aktivnostima.

Ta su područja povezana. Primjerice, strah od mogućih nuspojava terapije može utjecati na ponašanje povezano s liječenjem, dok praktična pomoć obitelji može smanjiti opterećenje i olakšati emocionalnu prilagodbu.

Uspješna prilagodba ne znači nužno odsutnost psihološke nelagode. Osoba može i dalje osjećati tugu ili zabrinutost, a istodobno razvijati učinkovite načine suočavanja i održavati aktivnosti koje su joj važne.

Početna reakcija na dijagnozu

Saznanje o bolesti može predstavljati snažan psihološki događaj, osobito kada je dijagnoza neočekivana, bolest ozbiljna ili prognoza neizvjesna. U početku osoba može imati teškoća s obradom informacija, osjećati nevjericu ili se usredotočiti na neposredne praktične potrebe.

Moguće su različite emocionalne reakcije:

Te reakcije ne pojavljuju se kod svih ljudi niti imaju jednak intenzitet. Osoba može osjetiti nekoliko emocija istodobno ili prelaziti iz jedne reakcije u drugu.

Ponekad početno emocionalno reagiranje nije osobito intenzivno. Osoba se može usredotočiti na praktične zadatke, prikupljanje informacija ili organizaciju liječenja, a snažnije emocije mogu se pojaviti poslije. Ni takva reakcija sama po sebi ne znači da osoba poriče bolest ili da se s njom loše nosi.

Važno je razlikovati uobičajene reakcije prilagodbe od psihičkih teškoća koje su izrazito intenzivne, dugotrajne ili ozbiljno narušavaju svakodnevno funkcioniranje. Potreba za dodatnom podrškom ne ovisi o tome pokazuje li osoba očekivanu emocionalnu reakciju, nego o njezinu iskustvu, potrebama i posljedicama koje teškoće imaju.

Kako osoba doživljava i tumači bolest?

Na prilagodbu ne utječe samo medicinsko stanje nego i način na koji ga osoba razumije. Isti simptomi mogu dobiti različito značenje ovisno o tome što osoba misli da ih uzrokuje, koliko ih smatra opasnima i vjeruje li da može utjecati na njihov tijek.

Jedan od važnih pristupa razumijevanju tih procesa jest **model zdravog razuma samoregulacije** (*Common-Sense Model of Self-Regulation*), koji su razvili Howard Leventhal i suradnici.

Prema tom modelu, ljudi stvaraju vlastite predodžbe o bolesti, a te predodžbe utječu na njihove emocionalne reakcije, odluke i ponašanje povezano sa zdravljem. Predodžbe se mogu oblikovati na temelju liječničkih objašnjenja, prethodnih iskustava, razgovora s drugima, medijskih sadržaja i osobnih uvjerenja.

Model posebno razmatra nekoliko dimenzija:

Identitet bolesti

Odnosi se na simptome koje osoba povezuje s bolešću i na naziv koji joj pripisuje. Primjerice, osoba može određenu bol smatrati simptomom poznatog stanja ili posumnjati da je znak ozbiljnijeg problema.

Predodžba o identitetu bolesti može se razlikovati od medicinske procjene, osobito kada su simptomi nespecifični ili teško razumljivi.

Uzrok bolesti

Osoba nastoji objasniti zašto je bolest nastala. Može smatrati da su važnu ulogu imali nasljedni čimbenici, infekcija, način života, stres ili drugi uzroci.

Takva uvjerenja mogu utjecati na osjećaj osobne odgovornosti i odluke povezane s liječenjem. Ako osoba pogrešno vjeruje da je bolest u potpunosti posljedica njezina ponašanja, može osjećati pretjeranu krivnju. Ako smatra da ne postoji nijedan čimbenik na koji može utjecati, može izgubiti motivaciju za određene oblike samostalne skrbi.

Objašnjenja bolesti zato je važno temeljiti na medicinskim dokazima, a ne na pretpostavci da je osoba sama uzrokovala svoje zdravstveno stanje.

Vremenski tijek

Odnosi se na očekivanje koliko će bolest trajati. Osoba može očekivati brz oporavak, dugotrajne simptome ili cjeloživotno upravljanje zdravstvenim stanjem.

Nerealna očekivanja mogu otežati prilagodbu. Primjerice, ako se od osobe očekuje da se brzo vrati svim prethodnim aktivnostima, iako oporavak zahtijeva vrijeme, može osjećati frustraciju zbog sporijeg napretka.

Posljedice bolesti

Obuhvaćaju očekivani utjecaj bolesti na zdravlje, samostalnost, rad, odnose, financije i buduće planove.

Ako osoba očekuje izrazito negativne posljedice, može osjećati snažniji strah i zabrinutost. Međutim, procjena posljedica može biti i previše optimistična te dovesti do podcjenjivanja važnih ograničenja ili potrebe za liječenjem.

Osjećaj kontrole

Odnosi se na uvjerenja o tome može li se na tijek bolesti utjecati liječenjem, vlastitim ponašanjem ili drugim čimbenicima.

Osjećaj kontrole može biti povezan s većom spremnošću za aktivno sudjelovanje u liječenju, ali treba odgovarati stvarnim mogućnostima. Neke se bolesti mogu dobro kontrolirati, dok su kod drugih mogućnosti utjecaja ograničene.

Korisno je razlikovati ono na što osoba može utjecati, poput pridržavanja dogovorene terapije, od onoga što ne može u potpunosti kontrolirati, poput svih budućih promjena zdravstvenog stanja.

Razumljivost bolesti

Osoba nastoji stvoriti smisleno objašnjenje svojih simptoma i zdravstvenog stanja. Ako dobiva proturječne informacije ili ne razumije što se događa, može osjećati dodatnu nesigurnost.

Razgovor sa zdravstvenim stručnjacima, jasna objašnjenja i mogućnost postavljanja pitanja mogu pomoći u stvaranju realističnije predodžbe o bolesti.

Predodžbe o bolesti nisu nepromjenjive. Mogu se mijenjati kada osoba dobije nove informacije, iskusi učinke liječenja ili se promijeni zdravstveno stanje.

Emocionalno suočavanje s bolešću

Bolest može izazvati emocije povezane sa stvarnim gubicima, neizvjesnošću i promjenama svakodnevnog života. Emocionalna prilagodba ne znači da osoba mora prestati osjećati strah ili tugu. Važno je da može prepoznati svoje osjećaje i pronaći načine na koje se s njima nosi.

Prihvaćanje stvarnosti bolesti

Prihvaćanje znači prepoznavanje zdravstvenog stanja i njegovih stvarnih posljedica. Ono nije isto što i odustajanje od liječenja, prestanak traženja drugih mogućnosti ili odustajanje od osobnih ciljeva.

Osoba može prihvatiti da bolest zahtijeva dugotrajno liječenje, a istodobno aktivno sudjelovati u terapiji i tražiti načine za očuvanje kvalitete života.

Prihvaćanje obično nije jednokratan čin. Može se mijenjati tijekom različitih faza bolesti, osobito kada se pojave novi simptomi, promijeni prognoza ili nastupe dodatna ograničenja.

Regulacija emocija

Regulacija emocija uključuje prepoznavanje osjećaja, razumijevanje onoga što ih pokreće i primjenu načina reagiranja koji pomažu osobi funkcionirati.

Nekome može pomoći razgovor s bliskom osobom, nekome zapisivanje misli, a nekome tehnike opuštanja ili psihoterapija. Ne postoji jedna strategija koja odgovara svima.

Potiskivanje emocija nije uvijek isto što i njihovo reguliranje. Osoba ponekad može svjesno odabrati vrijeme i mjesto za razgovor o teškim osjećajima, ali trajno nastojanje da ih se ne osjeti može povećati emocionalno opterećenje.

Neizvjesnost i zabrinutost

Bolest može donijeti pitanja na koja nije moguće odmah odgovoriti: kako će se stanje razvijati, hoće li terapija djelovati ili kako će bolest utjecati na budućnost.

Pokušaji da se postigne potpuna sigurnost mogu postati iscrpljujući kada odgovori nisu dostupni. Korisno je razlikovati pitanja na koja se može dobiti pouzdana informacija od onih koja zasad ostaju neizvjesna.

U prvom slučaju može pomoći razgovor s liječnikom i prikupljanje relevantnih podataka. U drugom je važno razvijati načine podnošenja neizvjesnosti i usmjeriti se na dostupne odluke i aktivnosti.

Promjene identiteta i životnih uloga

Bolest ponekad mijenja način na koji osoba razumije sebe. Prije bolesti mogla se prvenstveno doživljavati kroz posao, obiteljske uloge, fizičke sposobnosti, hobije ili samostalnost. Ako bolest ograniči te aktivnosti, može se pojaviti osjećaj gubitka dijela identiteta.

Osoba koja je prije bila navikla pomagati drugima možda će trebati njihovu pomoć. Netko tko je velik dio identiteta povezivao s profesionalnim uspjehom može se suočiti s nemogućnošću rada u dotadašnjem opsegu. Promjena može utjecati i na osjećaj korisnosti, dostojanstva ili pripadnosti.

Takve reakcije ne proizlaze samo iz simptoma nego i iz značenja koje osoba pridaje svojim ulogama. Važno je prepoznati da vrijednost osobe nije svedena na njezinu produktivnost, fizičke mogućnosti ili sposobnost da sve obavlja samostalno.

Prilagodba može uključivati redefiniranje ciljeva, pronalaženje novih načina sudjelovanja u važnim aktivnostima i očuvanje onih aspekata identiteta koji nisu određeni bolešću.

To ne znači da osoba mora svaku promjenu doživjeti pozitivno. Gubitak određene sposobnosti ili životne mogućnosti može biti stvaran i bolan. Prilagodba uključuje i prostor za žalovanje zbog onoga što se promijenilo, uz postupno istraživanje novih mogućnosti.

Prilagodba svakodnevnog života

Bolest može zahtijevati promjene u rasporedu, načinu rada, tjelesnoj aktivnosti, prehrani, odmoru i organizaciji kućanskih obveza.

Neke su promjene privremene, primjerice tijekom oporavka od operacije. Druge su dugotrajne i zahtijevaju razvoj novih navika. U oba slučaja važno je pronaći ravnotežu između zdravstvenih zahtjeva i aktivnosti koje osobi daju osjećaj svrhe i zadovoljstva.

Upravljanje energijom i aktivnostima

Kod nekih zdravstvenih stanja umor i smanjena izdržljivost mogu ograničiti broj aktivnosti koje osoba može obaviti u jednom danu. Tada može pomoći planiranje obveza, izmjenjivanje aktivnosti i odmora te određivanje prioriteta.

Cilj nije nužno smanjiti sve aktivnosti, nego pronaći način njihova izvođenja koji odgovara stvarnim mogućnostima i medicinskim preporukama.

Prilagodba očekivanja

Osoba može nastaviti očekivati da će funkcionirati jednako kao prije bolesti, čak i kada su se okolnosti bitno promijenile. Takva očekivanja mogu potaknuti preopterećenje i osjećaj neuspjeha.

S druge strane, pretjerano snižavanje očekivanja može nepotrebno ograničiti aktivnosti koje su i dalje moguće. Korisno je zato ciljeve prilagođavati stvarnim sposobnostima, uz redovitu procjenu promjena zdravstvenog stanja.

Sudjelovanje u liječenju

Prilagodba često uključuje učenje o bolesti, razumijevanje terapije i suradnju sa zdravstvenim timom. Osobi može biti teško pratiti složene upute ili uskladiti terapiju sa svakodnevnim obvezama.

U takvim situacijama mogu pomoći pisane upute, kalendar terapije, popis pitanja za liječnika i pravodobno prijavljivanje poteškoća. Ako osoba ima dvojbe ili doživljava nuspojave, važno je razgovarati sa zdravstvenim stručnjakom umjesto samostalno mijenjati propisanu terapiju.

Sudjelovanje u liječenju ne znači da je osoba osobno odgovorna za svaki zdravstveni ishod. Tijek bolesti ovisi o brojnim čimbenicima koji nisu pod njezinom kontrolom.

Socijalna podrška i međuljudski odnosi

Bolest može promijeniti odnose s partnerom, članovima obitelji, prijateljima i kolegama. Podrška drugih može olakšati praktične zadatke i smanjiti osjećaj izoliranosti, ali odnosi ponekad postaju i izvor dodatnog opterećenja.

Bliske osobe mogu biti zabrinute, pretjerano zaštitnički nastrojene ili nesigurne u to kako pružiti pomoć. Mogu nastojati preuzeti odlučivanje, iako osoba želi zadržati što veću samostalnost. S druge strane, neki ljudi ne dobivaju dovoljno podrške ili se suočavaju s nerazumijevanjem.

Korisno je jasno komunicirati što je osobi potrebno. Ponekad je najvažnija praktična pomoć, poput prijevoza ili organizacije kućanskih obveza. U drugim situacijama osoba želi da je netko sasluša bez pokušaja da odmah ponudi rješenje.

Podrška je najkorisnija kada poštuje autonomiju bolesne osobe, njezine želje i stvarne potrebe.

Bolest može utjecati i na partnersku bliskost, seksualnost, roditeljske uloge i društveno sudjelovanje. Promjene nije uvijek moguće brzo riješiti, ali otvorena komunikacija i prilagodba očekivanja mogu olakšati zajedničko suočavanje.

Dostupnost socijalne podrške pritom nije samo individualno pitanje. Financijski uvjeti, organizacija zdravstvene skrbi, mogućnost korištenja dopusta i pristupačnost usluga također utječu na to koliko je osobi lako prilagoditi svakodnevni život.

Strategije suočavanja s bolešću

Način suočavanja utječe na to kako osoba odgovara na zahtjeve povezane sa zdravstvenim stanjem. Strategije mogu biti usmjerene na rješavanje problema, reguliranje emocija ili udaljavanje od neugodnih iskustava.

**Problemom usmjereno suočavanje** uključuje postupke kojima se nastoje riješiti praktične teškoće, primjerice organizirati liječenje, prikupiti informacije ili prilagoditi raspored.

**Emocijama usmjereno suočavanje** uključuje načine upravljanja osjećajima, poput razgovora s bliskom osobom, opuštanja, prihvaćanja emocija ili promjene načina tumačenja situacije.

Oba pristupa mogu biti korisna. Kada postoji mogućnost utjecaja na problem, aktivno rješavanje može pomoći. Kada je određeni aspekt bolesti izvan neposredne kontrole, emocionalna regulacija i prilagodba mogu imati veću važnost.

Izbjegavanje također može pružiti privremeno olakšanje, ali ako osoba zbog njega izbjegava nužno liječenje, trajno odbija suočiti se s važnim informacijama ili se povlači iz aktivnosti koje su joj značajne, može otežati prilagodbu.

Nijednu strategiju nije primjereno procjenjivati neovisno o okolnostima. Privremeno odvraćanje pažnje može biti koristan predah, a prihvaćanje ograničenja može biti realističnije od pokušaja promjene nepromjenjivih okolnosti.

Prilagodljivo suočavanje podrazumijeva sposobnost mijenjanja pristupa ovisno o tome što situacija zahtijeva.

Čimbenici koji utječu na psihološku prilagodbu

Prilagodba na bolest rezultat je međudjelovanja osobnih, zdravstvenih i društvenih čimbenika.

Obilježja bolesti

Važni su težina simptoma, tijek bolesti, neizvjesnost prognoze, stupanj ograničenja i zahtjevi liječenja. Bolest koja zahtijeva iznenadnu promjenu načina života može predstavljati drukčiji izazov od postupno razvijajućeg stanja na koje se osoba dulje vrijeme prilagođava.

Ipak, objektivna težina bolesti ne određuje u potpunosti psihološko iskustvo. Način na koji simptomi utječu na važne životne aktivnosti može biti jednako važan kao i sama dijagnoza.

Osobna iskustva i uvjerenja

Prethodna iskustva s bolešću, znanje o zdravstvenom stanju i očekivanja mogu utjecati na osjećaj sigurnosti i mogućnosti suočavanja.

Osoba koja je već razvila učinkovite načine rješavanja problema može ih primijeniti i u novim okolnostima. Ipak, ranija iskustva nisu uvijek dovoljna jer svaka bolest donosi specifične zahtjeve.

Osjećaj osobne djelotvornosti

Osjećaj osobne djelotvornosti odnosi se na uvjerenje da osoba može provesti postupke potrebne za određeni cilj. U kontekstu bolesti može uključivati vjeru u sposobnost praćenja terapije, prepoznavanja simptoma ili organiziranja svakodnevnih obveza.

Realističan osjećaj djelotvornosti može potaknuti aktivno sudjelovanje u liječenju. Pritom nije potrebno vjerovati da se sve može kontrolirati. Važno je prepoznati područja u kojima je djelovanje moguće i razvijati vještine potrebne za njihovo upravljanje.

Socijalni i materijalni resursi

Financijska sigurnost, dostupnost zdravstvene skrbi, prilagodljivost radnog mjesta i podrška obitelji mogu znatno olakšati prilagodbu.

Osoba koja mora istodobno brinuti o liječenju, poslu, financijskim obvezama i članovima obitelji može biti izložena dodatnom stresu koji se ne može riješiti samo promjenom njezina načina razmišljanja.

Zbog toga prilagodbu nije primjereno promatrati isključivo kao individualnu psihološku odgovornost. Važnu ulogu imaju i uvjeti u kojima osoba živi.

Psihološka prilagodba tijekom tijeka bolesti

Potrebe osobe mijenjaju se ovisno o fazi bolesti i životnim okolnostima.

Dijagnosticiranje

U početnom razdoblju važni su razumijevanje dijagnoze, dobivanje pouzdanih informacija i prilagodba na neizvjesnost. Osobi može biti teško obraditi veliku količinu informacija, pa je korisno imati priliku postavljati dodatna pitanja.

Liječenje

Tijekom liječenja osoba se može suočiti s nuspojavama, promjenama svakodnevnih navika, ponavljajućim pregledima i čekanjem rezultata. U tom razdoblju mogu biti važni praktična organizacija, podrška i načini upravljanja emocionalnim opterećenjem.

Dugotrajna bolest

Kod kroničnih stanja prilagodba često zahtijeva održavanje navika tijekom duljeg razdoblja i usklađivanje zdravstvenih potreba s ostalim životnim ciljevima.

Osoba može razviti rutine koje olakšavaju upravljanje bolešću, ali se može i umoriti od stalnih zahtjeva liječenja. Takva iscrpljenost ne znači nužno da se osoba nije dobro prilagodila.

Pogoršanje, remisija ili promjena prognoze

Promjena zdravstvenog stanja može zahtijevati novu procjenu situacije. Osoba koja je već razvila načine suočavanja može ponovno osjećati strah, tugu ili nesigurnost.

Takve reakcije nisu dokaz da je prethodna prilagodba bila neuspješna. One mogu biti razumljiv odgovor na nove okolnosti i potrebu za novim oblicima prilagodbe.

Psihološka prilagodba stoga nije pravocrtan proces u kojem se jednom postignuto stanje trajno održava. Može uključivati razdoblja veće sigurnosti, nove izazove i ponovno pronalaženje ravnoteže.

Kada je potrebna psihološka podrška?

Emocionalna uznemirenost može biti očekivani dio suočavanja s bolešću. Međutim, stručna podrška može biti važna kada strah, tuga, tjeskoba ili osjećaj bespomoćnosti postanu toliko intenzivni da znatno ometaju svakodnevno funkcioniranje.

Razgovor s psihologom, psihoterapeutom ili drugim odgovarajućim stručnjakom može pomoći osobi da razumije svoje reakcije, razvije načine suočavanja i prilagodi ponašanje novim okolnostima.

Podrška može uključivati individualni rad, obiteljsko savjetovanje, grupnu podršku ili suradnju sa zdravstvenim timom. Izbor ovisi o potrebama osobe i prirodi teškoća.

Posebnu pozornost treba obratiti na dugotrajne probleme sa spavanjem, intenzivnu tjeskobu, trajno sniženo raspoloženje, povlačenje iz većine aktivnosti ili teškoće koje ometaju pridržavanje liječenja. Takvi simptomi ne znače automatski da osoba ima određeni psihički poremećaj, ali mogu biti razlog za stručnu procjenu.

Psihološka pomoć nije namijenjena samo osobama koje imaju dijagnosticiran psihički poremećaj. Može biti korisna i osobama koje se žele lakše nositi s velikom životnom promjenom.

Pritom je važno izbjeći poruku da je zdravstveni ishod posljedica pozitivnog ili negativnog stava. Psihološka prilagodba može utjecati na kvalitetu života, funkcioniranje i ponašanje povezano sa zdravljem, ali ne jamči izlječenje niti znači da je osoba odgovorna za tijek bolesti.

Zaključak

Psihološka prilagodba na bolest složen je proces koji uključuje emocionalne reakcije, razumijevanje zdravstvenog stanja, promjene ponašanja i prilagodbu životnim ulogama. Na njezin tijek utječu obilježja bolesti, osobna uvjerenja, osjećaj kontrole, strategije suočavanja i dostupnost podrške.

Prilagodba ne znači da osoba mora biti pozitivna, prestati osjećati tugu ili prihvatiti svako ograničenje bez otpora. Ona podrazumijeva razvoj načina na koje osoba može upravljati onim što je moguće promijeniti, nositi se s neizvjesnošću i očuvati važne dijelove svojeg života.

Taj proces nije jednak za sve i ne odvija se uvijek postupno. Potrebe se mogu mijenjati tijekom bolesti, a ponovna pojava emocionalnih teškoća ne znači nužno neuspjeh. Pravodobne informacije, primjereno liječenje, podrška bliskih osoba i dostupnost psihološke pomoći mogu olakšati prilagodbu i poduprijeti kvalitetu života.

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. de Ridder, D., Geenen, R., Kuijer, R., & van Middendorp, H. (2008). Psychological adjustment to chronic disease. *The Lancet, 372*(9634), 246–255. https://doi.org/10.1016/S0140-6736(08)61078-8

2. Helgeson, V. S., & Zajdel, M. (2017). Adjusting to chronic health conditions. *Annual Review of Psychology, 68*, 545–571. https://doi.org/10.1146/annurev-psych-010416-044014

3. Dempster, M., Howell, D., & McCorry, N. K. (2015). Illness perceptions and coping in physical health conditions: A meta-analysis. *Journal of Psychosomatic Research, 79*(6), 506–513. https://doi.org/10.1016/j.jpsychores.2015.10.006

4. Richardson, E. M., Schüz, N., Sanderson, K., Scott, J. L., & Schüz, B. (2017). Illness representations, coping, and illness outcomes in people with cancer: A systematic review and meta-analysis. *Psycho-Oncology, 26*(6), 724–737. https://doi.org/10.1002/pon.4213

5. Taylor, S. E. (1983). Adjustment to threatening events: A theory of cognitive adaptation. *American Psychologist, 38*(11), 1161–1173. https://doi.org/10.1037/0003-066X.38.11.1161