Psihologija umiranja i palijativne skrbi

Zadnja provjera: listopad 2026.

Većina ljudi, kada ih se pita, kaže da bi željela umrijeti kod kuće, bez boli, okružena bližnjima. Stvarnost je često drukčija: mnogi umiru u bolnici, nakon dugotrajnog liječenja, ponekad bez prilike da razgovaraju o onome što im je važno. **Palijativna skrb** – skrb usmjerena na kvalitetu života osoba s teškim, neizlječivim bolestima i njihovih obitelji – nastoji to promijeniti. Ova lekcija objašnjava što je ljudima važno na kraju života, kakvu ulogu ima psihologija u palijativnoj skrbi, što pokazuju istraživanja o ranoj palijativnoj skrbi, terapiji dostojanstva i terapiji usmjerenoj na smisao te zašto su razgovori o kraju života važni.

Strah od smrti kao osobno iskustvo opisuje lekcija [Strah od smrti](/lekcija/strah-od-smrti), a žalovanje obitelji nakon smrti lekcija [Žalovanje nakon smrti bliske osobe](/lekcija/zalovanje-nakon-smrti-bliske-osobe).

Od Kübler-Ross do hospicija

Moderni pokret za skrb o umirućima počinje 1960-ih. Cicely Saunders 1967. u Londonu osniva hospicij sv. Kristofora i uvodi pojam **„potpune boli”** (engl. *total pain*): patnja umirućih nije samo tjelesna, nego i psihološka, socijalna i duhovna, i sve te razine treba uzeti u obzir.

Elisabeth Kübler-Ross 1969. objavljuje *O smrti i umiranju*, temeljenu na razgovorima s umirućim bolesnicima, i potiče otvoreniji razgovor o smrti u medicini (više u lekciji [Modeli žalovanja](/lekcija/modeli-zalovanja)). Iz tih početaka razvila se **palijativna medicina**, danas priznata specijalnost u mnogim zemljama.

Svjetska zdravstvena organizacija opisuje palijativnu skrb kao pristup koji poboljšava kvalitetu života bolesnika i obitelji suočenih s problemima povezanima s bolešću koja ugrožava život, kroz sprječavanje i ublažavanje patnje – tjelesne, psihosocijalne i duhovne. Palijativna skrb nije samo skrb u posljednjim danima, nego može početi rano, uz liječenje bolesti.

Što je ljudima važno na kraju života

Karen Steinhauser i suradnici pitaju bolesnike s teškim bolestima, obitelji ožalošćenih, liječnike i druge zdravstvene djelatnike što smatraju važnim na kraju života. Gotovo sve skupine smatraju važnim (Steinhauser i sur., 2000):

Zanimljivo je da su bolesnici neke stvari smatrali važnijima od liječnika – primjerice biti mentalno svjestan, ne biti teret, pomoći drugima i biti u miru s Bogom – što pokazuje da medicinski pogled ne obuhvaća uvijek ono što je bolesnicima najvažnije.

Rana palijativna skrb

Jennifer Temel i suradnici 2010. objavljuju istraživanje koje je snažno utjecalo na praksu. Bolesnici s metastatskim karcinomom pluća nasumično su raspoređeni tako da uz standardno onkološko liječenje dobivaju i ranu palijativnu skrb – redovite susrete s timom palijativne skrbi od trenutka dijagnoze – ili samo standardno liječenje.

Bolesnici s ranom palijativnom skrbi imaju **bolju kvalitetu života**, **manje simptoma depresije**, rjeđe primaju agresivno liječenje na kraju života – i, iznenađujuće, u prosjeku **žive dulje**, za oko dva i pol mjeseca (Temel i sur., 2010). Istraživanje je pokazalo da palijativna skrb nije „odustajanje”, nego može poboljšati i kvalitetu i trajanje života.

Razgovori o kraju života

Mnogi liječnici, bolesnici i obitelji izbjegavaju razgovore o kraju života iz straha da će oduzeti nadu ili izazvati tjeskobu. Alexi Wright i suradnici prate bolesnike s uznapredovalim karcinomom i pokazuju da oni koji su sa svojim liječnikom razgovarali o željama za kraj života **nisu** imali više depresije ni tjeskobe. Naprotiv, rjeđe su primali agresivno liječenje u posljednjem tjednu života, a njihova kvaliteta života na kraju bila je bolja. Ožalošćeni članovi obitelji tih bolesnika kasnije su imali bolju prilagodbu na gubitak (Wright i sur., 2008).

Razgovori o kraju života obično uključuju: što bolesnik zna i želi znati o bolesti, čega se boji, što mu je najvažnije, koje liječenje želi ili ne želi, gdje bi želio provesti posljednje dane i tko bi trebao donositi odluke ako on to više ne može. Neke zemlje imaju pravne oblike **unaprijed izraženih želja** o liječenju.

Psihološka podrška umirućima

Psihološke potrebe osoba na kraju života obuhvaćaju strah, tugu zbog gubitaka koji dolaze, brigu za obitelj, pitanja smisla i osjećaj gubitka dostojanstva. Nekoliko psiholoških intervencija razvijeno je upravo za to razdoblje.

**Terapija dostojanstva.** Harvey Chochinov razvija kratku intervenciju u kojoj bolesnik kroz vođeni razgovor govori o onome što mu je u životu bilo najvažnije, čime se ponosi, što želi da drugi znaju o njemu i što želi poručiti bližnjima. Razgovor se zapisuje i uređuje u dokument koji bolesnik može ostaviti obitelji. U randomiziranom istraživanju terapija dostojanstva nije značajno smanjila izraženu psihološku patnju, ali su je bolesnici ocijenili korisnijom od drugih oblika skrbi i izvijestili da im je poboljšala osjećaj dostojanstva i kvalitetu života te pomogla obitelji (Chochinov i sur., 2011).

**Psihoterapija usmjerena na smisao.** William Breitbart i suradnici razvijaju grupnu terapiju temeljenu na radu Viktora Frankla, u kojoj bolesnici s uznapredovalim karcinomom istražuju izvore smisla – odnose, stvaralaštvo, iskustva, stavove prema patnji i životnu priču. U randomiziranom istraživanju ta terapija povećava duhovnu dobrobit i osjećaj smisla te smanjuje beznađe, želju za ubrzanom smrću i tjeskobu u usporedbi sa skupinom podrške (Breitbart i sur., 2015; više u lekciji [Viktor Frankl](/lekcija/viktor-frankl)).

Obitelj i njegovatelji

Palijativna skrb uključuje i obitelj. Njegovatelji teško bolesnih često su iscrpljeni, zanemaruju vlastito zdravlje i već za života bolesnika osjećaju tugu i strah od gubitka (više u lekciji [Nepriznato i dvosmisleno žalovanje](/lekcija/nepriznato-i-dvosmisleno-zalovanje)). Podrška obitelji – informacije, predah, psihološka pomoć i podrška u žalovanju nakon smrti – sastavni je dio dobre palijativne skrbi.

Palijativna skrb u Hrvatskoj

Palijativna skrb u Hrvatskoj razvija se posljednjih desetljeća kroz bolničke odjele, mobilne palijativne timove i koordinatore palijativne skrbi na razini županija, uz rad udruga i hospicija. Dostupnost i dalje nije jednaka u svim dijelovima zemlje. Obitelji koje skrbe o teško bolesnoj osobi mogu se obratiti liječniku obiteljske medicine, koji može uputiti na palijativni tim ili koordinatora u svojoj županiji.

Djeca i umiranje

Palijativna skrb postoji i za djecu s teškim, neizlječivim bolestima. Dječja palijativna skrb uključuje cijelu obitelj – roditelje, braću i sestre – i usmjerena je na kvalitetu života, igru, školovanje koliko je moguće i podršku roditeljima u nezamislivo teškoj situaciji. Djeca koja su teško bolesna često razumiju više nego što odrasli misle i ponekad žele razgovarati o smrti; stručnjaci preporučuju da im se to omogući, prilagođeno dobi i njihovim pitanjima.

Želja za ubrzanom smrću

Neki bolesnici na kraju života izražavaju želju da smrt dođe što prije. Takve izjave ne treba ni ignorirati ni automatski tumačiti kao znak depresije. Istraživanja pokazuju da su često povezane s nepodnošljivim simptomima, osjećajem da je osoba teret drugima, gubitkom dostojanstva, beznađem i depresijom – stanjima koja se dijelom mogu ublažiti. Zato palijativni timovi takve izjave shvaćaju kao poziv na razgovor: što osobu najviše muči i što bi se moglo promijeniti. Psihoterapija usmjerena na smisao pokazala je da može smanjiti želju za ubrzanom smrću (Breitbart i sur., 2015).

Duhovne potrebe

Na kraju života mnogi ljudi postavljaju duhovna pitanja – o smislu, oprostu, onome što dolazi poslije i o vlastitom mjestu u većoj cjelini – bez obzira na to jesu li religiozni. Palijativna skrb zato uključuje i duhovnu skrb: razgovor sa svećenikom ili duhovnikom za one koji to žele, ali i otvoren razgovor o smislu i vrijednostima za one koji nisu vjernici. Istraživanja pokazuju da zadovoljene duhovne potrebe mogu poboljšati kvalitetu života na kraju života (više u lekciji [Duhovnost i mentalno zdravlje](/lekcija/duhovnost-i-mentalno-zdravlje)).

Hospicij

**Hospicij** označava i mjesto i filozofiju skrbi za umiruće: skrb usmjerenu na udobnost, dostojanstvo i kvalitetu preostalog života, a ne na produljenje života pod svaku cijenu. Hospicijska skrb može se pružati u posebnim ustanovama, bolnicama ili kod kuće, uz tim liječnika, medicinskih sestara, psihologa, socijalnih radnika, duhovnika i volontera. Mnogi hospiciji nude i podršku obitelji u žalovanju nakon smrti bolesnika.

Komunikacija loših vijesti

Način na koji liječnik priopći lošu vijest – dijagnozu teške bolesti ili prognozu – snažno utječe na to kako će je bolesnik i obitelj primiti. Smjernice za komunikaciju naglašavaju nekoliko koraka: pripremiti mirno okruženje, saznati što bolesnik već zna i koliko želi znati, priopćiti informaciju jasno i bez stručnog žargona, ostaviti prostor za emocije i zajedno napraviti plan. Takva komunikacija ne uklanja bol vijesti, ali može smanjiti osjećaj napuštenosti i zbunjenosti (Wright i sur., 2008).

Umiranje kod kuće

Mnogi ljudi kažu da bi željeli umrijeti kod kuće, ali to nije uvijek moguće ni za svakoga najbolje. Umiranje kod kuće zahtijeva podršku obitelji, dostupnost palijativnog tima i pomagala, a za obitelj može biti iznimno zahtjevno. Za neke je bolnica ili hospicij bolji izbor, jer pruža sigurnost i stručnu skrb. Važno je da odluka bude u skladu sa željama bolesnika i mogućnostima obitelji te da se o njoj razgovara na vrijeme (Steinhauser i sur., 2000).

Briga o onima koji brinu

Zdravstveni djelatnici u palijativnoj skrbi svakodnevno su izloženi smrti i patnji. To može dovesti do iscrpljenosti i „umora od suosjećanja”, ali mnogi opisuju i duboko zadovoljstvo i smisao u radu. Supervizija, podrška kolega, mogućnost razgovora o teškim slučajevima i briga o vlastitom zdravlju važni su za dugoročnu dobrobit onih koji skrbe o umirućima (više u lekciji [Empatija](/lekcija/empatija)).

Pripremljenost i dostojanstvo

Istraživanja s bolesnicima na kraju života pokazuju da je za mnoge osjećaj **dostojanstva** – da ih se vidi kao osobe, a ne samo kao bolest – jedan od najvažnijih aspekata skrbi. Dostojanstvo narušavaju gubitak kontrole, ovisnost o drugima i osjećaj da su teret. Skrb koja čuva dostojanstvo uključuje poštivanje izbora, privatnosti, pažnju prema osobnoj priči i male geste poštovanja (Chochinov i sur., 2011).

Razgovori u obitelji

Razgovori o kraju života nisu samo stvar liječnika i bolesnika, nego i obitelji. Mnoge obitelji izbjegavaju te razgovore jer su bolni ili jer se boje da će „prizvati” smrt. Ipak, obitelji koje su razgovarale o željama bolesne osobe – o liječenju, mjestu umiranja, sprovodu, porukama koje želi ostaviti – kasnije često opisuju olakšanje što su mogle ispuniti te želje. Razgovori se mogu voditi postupno, u mirnim trenucima, a ne samo u krizi (Wright i sur., 2008).

Umjetnost i glazba na kraju života

U palijativnoj skrbi sve se češće koriste glazba, umjetnost i pisanje: glazbenici sviraju u hospicijima, bolesnici pišu pisma ili izrađuju albume sjećanja za obitelj. Takve aktivnosti mogu smanjiti tjeskobu, pružiti osjećaj smisla i omogućiti oproštaj. Za mnoge bolesnike važan je osjećaj da i na kraju života mogu stvarati i ostaviti nešto za druge (više u lekciji [Muzikoterapija](/lekcija/muzikoterapija)).

Česte zablude

Primjer

Nakon dijagnoze uznapredovale bolesti Zdravku liječnica predloži uključivanje palijativnog tima. On isprva odbija misleći da to znači da je „gotovo”. Tim mu pomaže kontrolirati bol i razgovara s njim o tome što mu je važno: da bude kod kuće i da vidi unuku kako kreće u školu. Uz pomoć psihologinje snima priče iz svog života za unuke. Posljednje tjedne provodi kod kuće, s obitelji, uz podršku tima.

Sažetak

Palijativna skrb usmjerena je na kvalitetu života osoba s teškim bolestima i njihovih obitelji i obuhvaća tjelesnu, psihološku, socijalnu i duhovnu patnju. Ljudima su na kraju života važni kontrola simptoma, priprema, osjećaj dovršenosti, ne biti teret i biti cijenjen kao cijela osoba. Rana palijativna skrb poboljšava kvalitetu života i može ga produljiti, a razgovori o kraju života ne povećavaju depresiju i povezani su s boljom skrbi i lakšim žalovanjem obitelji. Terapija dostojanstva i psihoterapija usmjerena na smisao pomažu umirućima da pronađu smisao i ostave trag.

Povezane lekcije

Izvori i literatura