Razvoj čovjeka: promjene i kontinuitet kroz život

Zadnja provjera: listopad 2026.

**Razvoj čovjeka** u psihologiji označava promjene i postojanost ponašanja, mišljenja, emocija i odnosa od začeća do kraja života. Dugo se pod razvojnom psihologijom podrazumijevala „psihologija djeteta”: razvoj se zamišljao kao uspon do odrasle dobi, nakon kojeg slijedi zastoj i, na kraju, pad. Suvremeni pristup razvoju kroz cijeli život polazi od drukčije slike. Razvoj traje cijeli život, u svakoj dobi uključuje i dobitke i gubitke, a oblikuju ga biološki procesi, iskustvo, odnosi, kultura i povijesni trenutak u kojem čovjek živi (Baltes, 1987).

Ova stranica daje cjelovit pregled područja: kojim se pitanjima razvojna psihologija bavi, kako istražuje promjene koje traju desetljećima, što se tipično mijenja u djetinjstvu, adolescenciji, odrasloj dobi i starosti te što o svemu tome znamo pouzdano, a što ne. Pojedina razdoblja detaljno su obrađena u zasebnim lekcijama.

**Status ukratko:** razvojna psihologija ima mnogo čvrstih nalaza o prosječnim promjenama s dobi – primjerice o razvoju teorije uma u predškolskoj dobi, sazrijevanju osobnosti u mladoj odrasloj dobi i razlici između normalnog kognitivnog starenja i demencije. Mnogo je slabija u predviđanju razvoja pojedinca, a velik dio njezinih podataka je opažajan i prikupljen na uskom dijelu svjetske populacije (Henrich, Heine i Norenzayan, 2010). Zato je važno razlikovati opis tipičnog razvojnog obrasca od tvrdnje o tome što će se dogoditi određenoj osobi.

Što razvojna psihologija proučava

Razvojna psihologija proučava kako se ljudi mijenjaju s dobi i što pritom ostaje razmjerno stabilno (Baltes, 1987). Radi preglednosti obično se razlikuju tri široka područja razvoja (Spielman, Jenkins i Lovett, 2020):

Ta se područja u stvarnom čovjeku ne razvijaju odvojeno. Kada dijete progovori, mijenja se način na koji ga drugi doživljavaju i s njim razgovaraju; kada adolescent postane osjetljiviji na mišljenje vršnjaka, mijenjaju se i njegove odluke; kada se starijoj osobi suzi krug prijatelja, mijenja se i to čemu u svakodnevici daje prednost.

Ključna ideja pristupa razvoju kroz cijeli život jest da je razvoj **višesmjeran**. To znači da se u istom razdoblju neke sposobnosti razvijaju, druge slabe, a treće ostaju iste. Adolescentu u istim godinama raste i samoregulacija i sklonost traženju uzbuđenja (Steinberg i sur., 2018); starija osoba koja sporije obrađuje informacije može istodobno imati bogatiji rječnik i više iskustva nego ikad prije. Na razvoj utječu čimbenici vezani uz dob, čimbenici vezani uz povijesno razdoblje i događaji koji nisu vezani ni uz jedno ni uz drugo (Baltes, 1987).

Velika pitanja razvoja

Razvojna psihologija stalno se vraća nekolicini temeljnih pitanja. Nijedno od njih nema jednostavan odgovor „ili–ili”, ali svako pomaže razumjeti zašto se razvojni nalazi tumače onako kako se tumače.

Priroda i odgoj

Koliko razvoj ovisi o nasljeđu, a koliko o okolini? Gotovo svaki ozbiljan odgovor glasi: oboje, i to u međudjelovanju. Genetski utjecaji ne djeluju neovisno o okolini (Turkheimer, 2000), a ni odnos nasljeđa i okoline nije stalan. Primjerice, nasljednost razlika u inteligenciji raste s dobi, od oko 20 % u dojenačkoj dobi do možda 80 % u kasnijoj odrasloj dobi (Plomin i Deary, 2015).

Pojam **nasljednosti** često se pogrešno tumači. Nasljednost je populacijska statistika: opisuje koliki se dio razlika među ljudima u određenoj populaciji i okolini može povezati s genetskim razlikama. Ne govori koliko je neka osobina „genetska” kod pojedinca, niti da se ne može mijenjati.

Isto međudjelovanje vidi se u obitelji. Roditelji djeci daju i gene i okolinu, pa povezanost roditeljskog ponašanja i ishoda djeteta može dijelom odražavati zajedničke genetske čimbenike (Collins i sur., 2000). Utjecaj ide i u drugom smjeru: dijete svojim ponašanjem utječe na roditelje (Bell, 1968). Pregled suvremenih istraživanja roditeljstva zaključuje da roditeljski utjecaji nisu ni tako jednoznačni kako su smatrala ranija istraživanja ni tako slabi kako tvrde kritičari (Collins i sur., 2000).

Kontinuitet ili faze

Odvija li se razvoj postupno, kao uspon po rampi, ili u kvalitativno različitim fazama, kao uspon po stepenicama? Mnoge klasične teorije bile su teorije faza. Jean Piaget opisao je četiri faze kognitivnog razvoja, Lawrence Kohlberg faze moralnog rasuđivanja, a Erik Erikson psihosocijalne faze koje se protežu kroz cijeli život (Spielman, Jenkins i Lovett, 2020).

Te su teorije oblikovale područje i ostavile trajne ideje – primjerice da djeca aktivno grade znanje i da njihovo mišljenje nije samo „manje” od mišljenja odraslih, nego drukčije. Suvremena istraživanja, međutim, podupiru postupniji razvoj od strogih faza, a neke sposobnosti djeca pokazuju ranije nego što je Piaget predviđao (Spielman, Jenkins i Lovett, 2020). Dio istraživača upozorava da se mnoge kritike Piageta temelje na pogrešnom čitanju njegova rada (Lourenço i Machado, 1996). Međukulturalna istraživanja Kohlbergove teorije našla su potporu nekim njezinim temeljnim pretpostavkama, ali i pristranost u korist urbanih društava i srednje klase (Snarey, 1985). Faze se danas zato čitaju kao okvirni opis smjera promjene, a ne kao stepenice kroz koje svaka osoba prolazi u istoj dobi.

Stabilnost i promjena

Ostaju li ljudi „isti”? Odgovor ovisi o tome što se pita. Kada se pita zadržava li osoba svoj položaj u odnosu na druge, osobnost je razmjerno stabilna, a ta stabilnost raste kroz rani život i dostiže plato u mladoj odrasloj dobi. Kada se pita mijenja li se prosječna razina neke osobine, odgovor je također potvrdan: ljudi u prosjeku postaju emocionalno stabilniji, savjesniji i društveno samouvjereniji (Roberts, Walton i Viechtbauer, 2006; Bleidorn i sur., 2022).

Rane razlike povezane su s kasnijima. U jednom longitudinalnom istraživanju ponašajni stil djece u trećoj godini bio je povezan s osobinama ličnosti u 26. godini (Caspi i sur., 2003). Ipak, takve veze opisuju vjerojatnosti, a ne sudbinu. Sigurnost privrženosti, primjerice, umjereno je stabilna u djetinjstvu i mladosti, ali za vrlo duge vremenske razmake značajna stabilnost nije pronađena (Pinquart, Feußner i Ahnert, 2013).

Plastičnost, kritična i osjetljiva razdoblja

**Plastičnost** je sposobnost mozga i ponašanja da se mijenjaju pod utjecajem iskustva. Uz nju su vezana dva pojma koja se često miješaju. **Osjetljivo razdoblje** je razdoblje u kojem iskustvo posebno snažno djeluje na razvoj određene funkcije. **Kritično razdoblje** je uži pojam: osjetljivo razdoblje u kojem je određeno iskustvo nužno za normalan razvoj i trajno mijenja ishod. Plastičnost postoji i nakon osjetljivog razdoblja, ali se odvija unutar ograničenja koja je postavilo ranije iskustvo (Knudsen, 2004).

Dva primjera pokazuju što to znači. U randomiziranom istraživanju djeca iz rumunjskih institucija nasumično su raspoređena u nastavak institucionalne skrbi ili u udomiteljske obitelji; djeca smještena u obitelji imala su bolje kognitivne ishode, a poboljšanje je bilo najizraženije kod onih smještenih najranije (Nelson i sur., 2007). Nalaz upućuje na moguće osjetljivo razdoblje, ali i na to da promjena okoline može znatno pomoći. Drugi primjer je jezik: analiza podataka gotovo 670.000 govornika engleskog jezika procijenila je da sposobnost učenja gramatike ostaje očuvana do oko 17. godine, a zatim postupno opada – znatno kasnije nego što se ranije pretpostavljalo (Hartshorne, Tenenbaum i Pinker, 2018).

Univerzalnost i kontekst

Koliko su razvojni obrasci opći, a koliko ovise o kulturi, obitelji i povijesnom trenutku? **Bioekološki model** opisuje razvoj kao rezultat ponavljanih svakodnevnih interakcija osobe s ljudima, predmetima i simbolima u neposrednoj okolini, koje treba promatrati zajedno s obilježjima osobe, širim kontekstom i vremenom (Bronfenbrenner i Morris, 2006). Pristup **životnog tijeka** dodaje da razvoj oblikuju povijesno razdoblje, vrijeme životnih prijelaza i povezanost s životima drugih ljudi (Elder, 1998).

Problem je što velik dio istraživanja dolazi iz zapadnih, obrazovanih, industrijaliziranih, bogatih i demokratskih društava (Henrich, Heine i Norenzayan, 2010), a ni razvojni časopisi tu pristranost ne smanjuju (Nielsen i sur., 2017). Kritičari upozoravaju i da su neki razvojni modeli, poput teorije privrženosti, izgrađeni iz perspektive zapadne srednje klase (Keller, 2018). Obrazac pronađen u jednoj populaciji ne mora biti univerzalna mapa ljudskog razvoja.

Kako se razvoj istražuje

Razvoj se odvija kroz godine i desetljeća, pa ga nije lako izravno promatrati. Istraživači se oslanjaju na nekoliko osnovnih nacrta, a svaki ima svoje prednosti i slabosti.

| Nacrt | Kako izgleda | Glavna prednost | Glavna slabost |

|---|---|---|---|

| Presječni | u istom trenutku uspoređuju se ljudi različite dobi | brz i jeftin | dob se miješa s generacijom (kohortni učinak) |

| Longitudinalni | isti se ljudi prate kroz godine | pokazuje kako se mijenja pojedinac | gubitak sudionika, učinak ponovljenog testiranja, dugo traje |

| Sekvencijalni | prati se više dobnih skupina kroz vrijeme | može razdvojiti učinke dobi i generacije | složen i zahtjevan |

**Kohortni učinak** je razlika koja proizlazi iz toga što su ljudi rođeni u različitim razdobljima odrastali u različitim uvjetima – s različitim obrazovanjem, zdravstvom i tehnologijom. Najpoznatiji primjer je Flynnov efekt: prosječni rezultati na testovima inteligencije rasli su kroz generacije (Pietschnig i Voracek, 2015). Seattleska longitudinalna studija, koja je neke odrasle pratila i do 35 godina, pokazala je da se generacije međusobno razlikuju, pa presječne usporedbe miješaju učinke dobi i generacije, te da se različite sposobnosti mijenjaju različitim tempom (Schaie, 1994).

Zamislimo istraživačicu koja danas uspoređuje dvadesetpetogodišnjake i sedamdesetpetogodišnjake na testu rješavanja novih problema i nađe da mlađi postižu bolje rezultate. Taj nalaz ne pokazuje sam po sebi koliko će današnji dvadesetpetogodišnjaci izgubiti za pedeset godina. Dio razlike može odražavati starenje, a dio to što su dvije skupine odrastale u različitim obrazovnim sustavima i s različitim iskustvom s testovima.

Ni longitudinalna istraživanja nisu bez zamki. Ljudi pri ponovljenom testiranju napreduju zbog iskustva sa zadatkom, pa longitudinalni podaci mogu prikriti stvarni pad; kad se taj učinak uzme u obzir, neki aspekti kognitivnog slabljenja počinju kod zdravih ljudi već u 20-ima i 30-ima (Salthouse, 2009). Osim toga, iz istraživanja s vremenom ispadaju bolesniji sudionici, a u najdubljoj starosti promjene dobrobiti bolje opisuje blizina smrti nego sama dob (Gerstorf i sur., 2008).

Najveće ograničenje razvojne psihologije ipak je to što je većina njezinih podataka opažajna. Povezanost dvaju čimbenika ne pokazuje koji je uzrok, a koji posljedica, pa su rijetka istraživanja s nasumičnim raspoređivanjem, poput spomenutog istraživanja rane institucionalne skrbi, posebno vrijedna.

Glavne promjene kroz život

Podjela života na razdoblja korisna je, ali okvirna. Granice razdoblja dijelom su društveno određene, razlikuju se među kulturama i pomiču se kroz povijest.

Djetinjstvo

Djetinjstvo, koje se obično dijeli na dojenačku dob, rano i srednje djetinjstvo, razdoblje je najbržih i najvidljivijih promjena. Dojenčad prepoznaju statističke i prozodijske obrasce govora koji slušaju, a na rano učenje govora utječe i socijalna interakcija s drugom osobom (Kuhl, 2004). Djeca se pritom jako razlikuju u tempu: u normativnom istraživanju više od 1.800 djece raspon u razvoju rječnika, gesta i gramatike bio je toliko širok da su autori doveli u pitanje predodžbu o „tipičnom djetetu” (Fenson i sur., 1994).

U predškolskoj dobi razvija se **teorija uma** – razumijevanje da drugi mogu znati, vjerovati i htjeti nešto drugo nego mi – prema obrascu koji je dosljedan u različitim zemljama (Wellman, Cross i Watson, 2001). Kroz djetinjstvo razvijaju se i **izvršne funkcije**: inhibicija, radno pamćenje i kognitivna fleksibilnost (Diamond, 2013). Regulacija neugodnih emocija u najranijoj se dobi oslanja na skrbnike, a dijete postupno preuzima sve više strategija samo (Kopp, 1989). Istraživanja djece u nepovoljnim okolnostima pokazala su da je **otpornost** – dobar razvoj unatoč riziku – češća nego što se pretpostavljalo i da proizlazi uglavnom iz uobičajenih zaštitnih sustava razvoja (Masten, 2001).

Adolescencija

Adolescencija je razdoblje između djetinjstva i odrasle dobi. Raniji pubertet i kasniji društveni prijelazi produljili su je, pa je predloženo da se umjesto uobičajenih 10–19 godina određuje kao razdoblje od 10 do 24 godine (Sawyer i sur., 2018). Mozak se u tom razdoblju znatno mijenja: volumen sive tvari kore postupno se smanjuje, a volumen bijele tvari raste do srednje ili kasne adolescencije (Mills i sur., 2016). Pregled neuroslikovnih istraživanja upozorava da ti nalazi ne podupiru jednostavnu sliku „nezrele čeone kore” te ističe promjene u socijalnoj i afektivnoj obradi, koje mogu pridonijeti i ranjivosti i prilagodljivosti (Crone i Dahl, 2012).

U istraživanju s više od 5.000 sudionika iz 11 zemalja traženje uzbuđenja doseglo je vrhunac oko 19. godine, dok je samoregulacija rasla postupno do sredine dvadesetih (Steinberg i sur., 2018). Suprotno raširenoj predodžbi, prosječno samopoštovanje u adolescenciji ne pada (Orth, Erol i Luciano, 2018), a sukobi s roditeljima u prosjeku postaju rjeđi, iako emocionalno napetiji (Laursen, Coy i Collins, 1998). „Bura i stres” vjerojatniji su nego u drugim razdobljima, ali ih ne doživljavaju svi adolescenti (Arnett, 1999). Adolescencija je istodobno razdoblje u kojem počinje velik dio psihičkih poremećaja (Solmi i sur., 2022) – što govori o dobi početka poremećaja, a ne o tome da je adolescencija sama po sebi poremećaj.

Odrasla dob

Odrasla dob nema jasnu biološku granicu, a određuje se društvenim prijelazima koje ljudi prolaze u različitoj dobi, različitim redoslijedom ili nikad. Teorija **nastajuće odrasle dobi** predlaže da razdoblje od kasnih tinejdžerskih godina do sredine dvadesetih promatramo kao zasebno razdoblje istraživanja identiteta i uloga, ali sam autor ističe da ono postoji samo u kulturama koje to omogućuju (Arnett, 2000).

Srednja odrasla dob opisuje se kao isprepletenost više uloga – rada, obitelji i skrbi o drugima – uz istodobne dobitke i gubitke (Lachman, 2004). Osobnost i dalje sazrijeva, a u uzorku iz 62 zemlje to je sazrijevanje počinjalo ranije u kulturama u kojima mladi ranije preuzimaju odrasle uloge (Bleidorn i sur., 2013). Različite kognitivne sposobnosti dostižu vrhunac u različitoj dobi, a sposobnosti koje se oslanjaju na znanje mogu rasti duboko u odraslu dob (Hartshorne i Germine, 2015). Životni događaji poput razvoda, nezaposlenosti ili gubitka bliske osobe različito djeluju na dobrobit (Luhmann i sur., 2012), a nakon gubitka mnogi ljudi pokazuju otpornost, iako ne svi (Bonanno, 2004).

Starenje

Starenje nije jedan proces: kronološka dob, biološko, kognitivno, psihološko i društveno starenje ne kreću se usporedno (World Health Organization, 2025). S dobi u prosjeku slabe brzina obrade, radno pamćenje, inhibicija i dugoročno pamćenje (Park i Reuter-Lorenz, 2009), ali znanje i rječnik mogu ostati očuvani ili rasti (Hartshorne i Germine, 2015). **Normalno kognitivno starenje nije isto što i demencija** (Harada, Natelson Love i Triebel, 2013).

Unatoč tjelesnim i kognitivnim promjenama, stariji ljudi u prosjeku izvještavaju o razmjerno visokoj emocionalnoj dobrobiti (Charles i Carstensen, 2010). **Teorija socioemocionalne selektivnosti** to objašnjava doživljajem vremena: kada ga doživljavaju kao ograničeno, ljudi daju prednost emocionalno važnim ciljevima i odnosima (Carstensen, Isaacowitz i Charles, 1999). Istraživači pritom razlikuju treću i četvrtu životnu dob i upozoravaju da se pozitivna slika ranije starosti ne smije jednostavno prenijeti na najstarije, koje češće obilježava krhkost (Baltes i Smith, 2003).

Što znamo, a što ne znamo

**Dobro potvrđeno:** razvoj se nastavlja kroz cijeli život i uključuje dobitke i gubitke; različite sposobnosti mijenjaju se različitim tempom; teorija uma razvija se u predškolskoj dobi prema dosljednom obrascu; osobnost u prosjeku sazrijeva u mladoj odrasloj dobi; normalno starenje razlikuje se od demencije; presječne razlike između dobnih skupina djelomično odražavaju razlike među generacijama.

**Otvoreno pitanje:** zašto osobnost sazrijeva – zbog bioloških procesa, preuzimanja odraslih uloga ili, najvjerojatnije, oboje (Bleidorn i sur., 2013); je li adolescencija osjetljivo razdoblje za prilagodbu društvenoj okolini, što je hipoteza, a ne utvrđena činjenica (Blakemore i Mills, 2014); kako i pod kojim uvjetima romantični odnosi u adolescenciji utječu na razvoj (Collins, 2003); u kojoj mjeri kognitivna rezerva, očuvanje mozga i kompenzacija objašnjavaju razlike u kognitivnom starenju (Stern, 2012; Nyberg i sur., 2012).

**Nedovoljno potvrđeno:** da je zadovoljstvo životom u obliku slova U s jasnom „krizom srednjih godina” kao pravilom – presječni i longitudinalni podaci daju mješovite rezultate (Galambos i sur., 2020); da komercijalni programi „treninga mozga” poboljšavaju svakodnevno funkcioniranje – poboljšanje se uglavnom ne prenosi izvan uvježbanih zadataka (Simons i sur., 2016); da korištenje digitalnih tehnologija samo po sebi znatno narušava dobrobit adolescenata – povezanost je negativna, ali mala (Orben i Przybylski, 2019).

Česte zablude

**„Sve najvažnije događa se prije pete godine.”** Rano djetinjstvo razdoblje je brzih promjena i za neke funkcije osjetljivo razdoblje, ali razvoj se nastavlja kroz cijeli život (Baltes, 1987), a promjena okoline i kasnije može znatno pomoći (Nelson i sur., 2007).

**„Tinejdžerski mozak je jednostavno nedovršen.”** Adolescentski razvoj mozga bolje se opisuje kao promjena ravnoteže između procesa koji se razvijaju različitim tempom, uz velike razlike među pojedincima (Steinberg, 2008; Foulkes i Blakemore, 2018).

**„Kad odrastemo, razvoj prestaje.”** Osobnost, samopoštovanje, sposobnosti i odnosi mijenjaju se i nakon dvadesete (Bleidorn i sur., 2022; Orth, Erol i Luciano, 2018).

**„Starenje znači da postajemo lošiji u svemu.”** Neke sposobnosti slabe, druge ostaju ili rastu, a emocionalna dobrobit u starosti često je razmjerno visoka (Hartshorne i Germine, 2015; Charles i Carstensen, 2010). Stariji ljudi u pažnji i pamćenju čak u prosjeku daju prednost pozitivnim informacijama (Reed, Chan i Mikels, 2014).

**„Ako je nešto genetsko, ne može se mijenjati.”** Genetski utjecaji djeluju u međudjelovanju s okolinom, a nasljednost se mijenja i kroz život (Turkheimer, 2000; Plomin i Deary, 2015).

**„Prosjek opisuje svakoga.”** Prosječne razvojne krivulje opisuju skupine. Razvoj pojedinca oblikuju i temperament (Rothbart, 2007), i okolnosti, i slučajni događaji koje nitko ne može predvidjeti.

Kako je cjelina organizirana

Lekcije ove cjeline čine put učenja koji počinje cjelovitim pregledom, a zatim prati život po razdobljima. Lekcija Razvoj kroz život daje temelj: istraživačke nacrte, Piageta i Vigotskog, teoriju uma, adolescentni razvoj mozga, plastičnost i osjetljiva razdoblja te popularne tvrdnje. Na nju se nadovezuju četiri pregledne stranice:

Kamo dalje?

Izvori i literatura