Čovjek i drugi: socijalni utjecaj, odnosi i privrženost

Zadnja provjera: listopad 2026.

Gotovo sve što radimo radimo s drugim ljudima, zbog njih ili s mišlju na njih. Odlučujemo hoćemo li se javiti na sastanku ovisno o tome tko sjedi u prostoriji, tumačimo tuđe ponašanje i pritom često griješimo, gradimo prijateljstva i partnerske veze, a u teškim trenucima tražimo blizinu određenih osoba. Područje koje se time bavi spaja nekoliko grana psihologije: **socijalnu psihologiju**, koja proučava kako prisutnost i mišljenja drugih utječu na pojedinca (Spielman, Jenkins i Lovett, 2020), **psihologiju međuljudskih i bliskih odnosa**, koja proučava kako odnosi nastaju, traju i mijenjaju se, te **teoriju privrženosti**, koja opisuje emocionalne veze s važnim osobama od djetinjstva do odrasle dobi.

Ova stranica daje cjelovit pregled tog područja: zašto smo društvena bića, kako situacija, norme i grupe oblikuju ponašanje, kako se odnosi održavaju, što znamo o privrženosti, koje su klasične studije izdržale provjeru, a koje nisu. Pojedine teme detaljno su obrađene u zasebnim lekcijama; ovdje je naglasak na tome kako se one uklapaju u cjelinu.

**Status ukratko:** da drugi ljudi snažno utječu na mišljenje, osjećaje i ponašanje, jedan je od najbolje dokumentiranih nalaza psihologije. Mnogi pojedinačni klasični pokusi, međutim, danas se tumače opreznije nego u udžbenicima prije nekoliko desetljeća, a dio poznatih učinaka nije se ponovio (Open Science Collaboration, 2015; Klein i sur., 2014). Isto vrijedi za privrženost: okvir je dobro utemeljen, ali popularne inačice – „četiri tipa ljudi” i sudbina zapisana u djetinjstvu – nisu.

Zašto je čovjek društveno biće

Psiholozi Roy Baumeister i Mark Leary predložili su da ljudi imaju temeljnu **potrebu za pripadanjem** – potrebu za čestim, ugodnim interakcijama unutar trajnih odnosa u kojima se ljudi brinu jedni za druge. U pregledu literature pokazali su da ljudi lako stvaraju veze u gotovo svim uvjetima, da se opiru njihovu prekidu, da pripadnost snažno utječe na emocije i mišljenje te da je nedostatak bliskih veza povezan s nizom teškoća u zdravlju i prilagodbi (Baumeister i Leary, 1995).

Jedan od upečatljivijih nalaza o važnosti odnosa dolazi iz zdravstvenih istraživanja. Meta-analiza 148 istraživanja s više od 300.000 sudionika pokazala je da su ljudi s jačim društvenim vezama tijekom razdoblja praćenja imali oko 50 % veću vjerojatnost preživljavanja. Povezanost je bila najjača za složene mjere društvene uključenosti, a najslabija za jednostavan podatak živi li netko sam (Holt-Lunstad, Smith i Layton, 2010). Riječ je o opažajnim podacima: oni ne pokazuju točno kojim putem odnosi djeluju na zdravlje niti isključuju da i zdravlje utječe na odnose. Ipak, nalaz je dovoljno postojan da su ga autori usporedili s poznatim čimbenicima rizika.

Zbog toga se odnosi danas ne proučavaju samo kao jedna od tema, nego kao **kontekst** u kojem se odvija velik dio ljudskog razvoja i ponašanja (Reis, Collins i Berscheid, 2000).

**Dobro potvrđeno:** društvene veze povezane su sa zdravljem i dobrobiti, a ljudi snažno teže pripadanju. **Otvoreno pitanje:** kojim točno mehanizmima – ponašanjem, stresom, podrškom, fiziološkim procesima – odnosi djeluju na zdravlje i u kojoj je mjeri ta veza uzročna.

Tri leće za isto pitanje

Cjelina Čovjek i drugi na putu učenja Psihologija sastoji se od tri lekcije koje isto pitanje promatraju iz različitih kutova. Korisno ih je vidjeti zajedno.

| Leća | Glavno pitanje | Tipična metoda | Detaljno |

|---|---|---|---|

| Situacija i grupa | Kako prisutnost drugih, norme i autoritet mijenjaju ponašanje? | laboratorijski pokus, terenska istraživanja | Socijalna psihologija: situacija, utjecaj i grupe |

| Odnos | Kako dvoje ili više ljudi utječu jedni na druge kroz vrijeme? | upitnici obaju partnera, longitudinalno praćenje, opažanje | [Međuljudski odnosi](/skupine/medjuljudski-odnosi) |

| Privrženost | Kako se razvija emocionalna veza s važnim osobama i kako oblikuje bliskost? | opažanje djece, intervjui, upitnici odraslih | [Privrženost i bliski odnosi](/skupine/privrzenost-i-bliski-odnosi) |

Razlika nije samo u temi nego i u razini analize. Socijalna psihologija često proučava nepoznate ljude u kratkoj, pomno uređenoj situaciji. Istraživanja odnosa prate iste ljude mjesecima ili godinama. Teorija privrženosti povezuje sadašnje odnose s razvojnom poviješću. Nijedna leća sama ne daje potpunu sliku, i nijedna ne služi za brzo „čitanje” pojedinca.

Situacija, norme i društveni utjecaj

Kako objašnjavamo tuđe ponašanje

Stalno zaključujemo o razlozima tuđeg ponašanja. Takva objašnjenja zovu se **atribucije**: unutarnje pripisuju ponašanje osobi, njezinim osobinama i namjerama, a vanjske okolnostima. Klasični nalaz glasi da smo skloni precjenjivati osobine, a podcjenjivati situaciju. Ta sklonost, međutim, nije jednako izražena u svim kulturama – u istočnoazijskim je slabija, osobito kad su situacijska ograničenja vidljiva (Choi, Nisbett i Norenzayan, 1999) – a srodna i vrlo poznata tvrdnja da vlastito ponašanje objašnjavamo situacijom, a tuđe osobinama, u meta-analizi se u prosjeku nije potvrdila (Malle, 2006).

Konformizam i dvije vrste utjecaja

**Konformizam** je usklađivanje ponašanja s grupom. U poznatim pokusima Solomona Ascha iz 1950-ih sudionici su trebali naglas procijeniti duljinu crta nakon što su suradnici istraživača dali očito pogrešan odgovor; velik dio sudionika barem se jednom priklonio grupi, ali otprilike četvrtina nikad (Spielman, Jenkins i Lovett, 2020). Meta-analiza 133 istraživanja iz 17 zemalja pokazala je da je konformizam u SAD-u s vremenom opadao i da je bio izraženiji u kolektivističkim kulturama (Bond i Smith, 1996).

Korisno je razlikovati **normativni utjecaj** – prilagodbu da bismo bili prihvaćeni – i **informacijski utjecaj** – prilagodbu jer vjerujemo da drugi znaju više (Deutsch i Gerard, 1955). U nejasnim situacijama oslanjanje na druge nije slabost nego često razuman način korištenja tuđeg znanja.

Poslušnost autoritetu

Pokusi Stanleyja Milgrama ispitivali su koliko će daleko ljudi ići kad ih istraživač potiče da „učeniku” daju sve jače električne udare (udari zapravo nisu bili stvarni). U izvornom izvještaju 26 od 40 sudionika nastavilo je do kraja (Milgram, 1963). No to je rezultat jedne verzije pokusa: sinteza 21 verzije pokazala je ukupnu stopu potpune poslušnosti od oko 44 %, uz velike razlike ovisno o tome koliko je istraživač bio legitiman i dosljedan te koliko je sudionik bio blizu žrtvi (Haslam, Loughnan i Perry, 2014). Poticaj koji je najviše nalikovao naredbi bio je najmanje uspješan, što je potaknulo tumačenje da ljudi nisu slijedili zapovijed, nego cilj s kojim su se poistovjetili (Haslam, Reicher i Birney, 2014). Djelomično ponavljanje 2006. dalo je slične stope (Burger, 2009).

**Dobro potvrđeno:** u određenim uvjetima mnogi ljudi nastavljaju s postupkom koji im je neugodan kad ih na to potiče legitimna institucija. **Otvoreno pitanje:** koji procesi to objašnjavaju i koliko se nalaz prenosi izvan laboratorija.

Grupe i socijalni identitet

**Grupa** su dvoje ili više ljudi koji su povezani, utječu jedni na druge i doživljavaju se kao cjelina. Grupe imaju **norme** (pravila o primjerenom ponašanju), **uloge**, status i koheziju, a sve to snažno usmjerava ponašanje članova (Spielman, Jenkins i Lovett, 2020).

Popularna je ideja da grupe donose lošije odluke od pojedinaca. Pregled istraživanja pokazuje da u grupama postoje i dobici i gubici, ovisno o zadatku, motivaciji i načinu usklađivanja (Kerr i Tindale, 2004). Jedan od gubitaka je **socijalno zabušavanje** – manje truda u zajedničkom zadatku, osobito kad se pojedinačni doprinos ne vidi; pojava je pouzdana, ali se smanjuje kad je zadatak smislen, a doprinos prepoznatljiv (Karau i Williams, 1993). Koncept **grupnog mišljenja** (engl. *groupthink*), prema kojem grupe potiskuju neslaganje radi privida sloge, bio je vrlo utjecajan, ali ima ograničenu empirijsku potporu (Esser, 1998).

Grupe su i izvor identiteta. U klasičnim pokusima s **minimalnim grupama** ljudi razvrstani po gotovo nevažnom kriteriju ipak su davali prednost vlastitoj grupi (Tajfel i sur., 1971). Meta-analiza istraživanja suradnje pokazala je da je ta sklonost u prosjeku mala do umjerena i veća kad su članovi međusobno ovisni (Balliet, Wu i De Dreu, 2014). Važno je razlikovati tri srodna pojma: **stereotip** je uvjerenje o grupi, **predrasuda** negativan stav, a **diskriminacija** postupak (Spielman, Jenkins i Lovett, 2020). Kategorizacija je prirodan dio mišljenja, ali iz nje ne slijedi automatski diskriminacija.

Osoba i situacija pritom djeluju zajedno. **Snažne situacije**, s jasnim pravilima i važnim posljedicama, smanjuju vidljivost individualnih razlika, a slabe im ostavljaju više prostora (Meyer, Dalal i Hermida, 2010). Tvrdnja da je „situacija važnija od osobnosti” jednako je pojednostavljena kao i suprotna.

Kako nastaju i traju odnosi

Kad se s kratkih susreta nepoznatih ljudi prijeđe na odnose koji traju, mijenja se i pitanje. Više nije ključno kako jedna situacija djeluje na pojedinca, nego kako dvoje ljudi kroz vrijeme oblikuju jedno drugo.

Međuovisnost

**Teorija međuovisnosti** polazi od toga da su u odnosu ishodi dviju osoba povezani: ono što jedna učini ima posljedice za drugu, pa struktura te povezanosti oblikuje interakciju (Rusbult i Van Lange, 2003). Odatle nastaju obrasci koji se ne mogu razumjeti promatranjem samo jedne osobe. Primjer je obrazac **zahtjev–povlačenje**: jedna osoba traži razgovor ili promjenu, druga se povlači, a svaki potez pojačava onaj drugi. Meta-analiza 74 istraživanja pokazala je da je taj obrazac umjereno povezan s lošijim ishodima za pojedince i odnos (Schrodt, Witt i Shimkowski, 2014).

Povjerenje

**Povjerenje** – očekivanje da će se druga osoba u određenim okolnostima ponašati pouzdano – ima središnje mjesto u gotovo svim teorijama odnosa (Simpson, 2007). Nije jednodimenzionalno: u istraživanju parova u dugotrajnim vezama predvidljivost, pouzdanost i vjera pokazale su se kao odvojene sastavnice (Rempel, Holmes i Zanna, 1985). Možemo nekome vjerovati da će vratiti posuđeni auto, a ne osjećati se sigurno kad mu povjeravamo nešto osobno.

Sukob i širi kontekst

Sukobi su dio gotovo svakog bliskog odnosa i sami po sebi ne znače da je odnos loš; istraživanja odnose razlikuju prije svega po tome kako se sukob odvija (Overall i McNulty, 2017). Odnosi se odvijaju i unutar ekonomskih i društvenih okolnosti: pregled istraživanja bračnog zadovoljstva upozorava da procesi koji pomažu parovima srednjeg sloja ne moraju djelovati jednako kod parova s nižim prihodima (Karney i Bradbury, 2020).

Kvaliteta braka povezana je s osobnom dobrobiti, i u presječnim i u longitudinalnim podacima (Proulx, Helms i Buehler, 2007). Kao i kod zdravlja, sama povezanost ne pokazuje što je uzrok, a što posljedica.

Privrženost kroz život

Od djetinjstva

**Privrženost** je emocionalna veza s važnim osobama i sustav ponašanja kojim, osobito u stresu, tražimo njihovu blizinu. John Bowlby razvio je teoriju iz zanimanja za posljedice gubitka i lišavanja majčinske skrbi, povezujući etologiju, teoriju kontrolnih sustava i psihoanalitičko mišljenje (Bretherton, 1992). Mary Ainsworth razvila je postupak **Neobične situacije**, u kojem se opaža kako dijete od godinu do godinu i pol reagira na odvajanje od skrbnika i na njegov povratak (Ainsworth i Bell, 1970). Iz tih su opažanja nastali poznati obrasci – sigurni, izbjegavajući, ambivalentni i, kasnije, dezorganizirani.

Važna je korekcija popularne slike: razlike među djecom zapravo su uglavnom **kontinuirane**, pa se bolje opisuju dimenzijama nego odvojenim kategorijama (Fraley i Spieker, 2003). Osjetljivost skrbnika važna je za sigurnu privrženost, ali nije jedini čimbenik (De Wolff i van IJzendoorn, 1997).

Do odrasle dobi

Hazan i Shaver (1987) predložili su da se i romantična ljubav odraslih može razumjeti kao proces privrženosti. Suvremena istraživanja odraslu privrženost opisuju dvjema dimenzijama: **tjeskobnošću** (brigom hoće li bliske osobe biti dostupne) i **izbjegavanjem** (nelagodom zbog bliskosti i oslanjanja na druge). Taksometrijske analize pokazale su da su razlike i kod odraslih bolje opisane dimenzijama nego tipovima (Fraley i sur., 2015). Obje dimenzije u prosjeku su povezane s nižom kvalitetom romantičnih odnosa, ali na različite načine: izbjegavanje jače s manjim zadovoljstvom i podrškom, tjeskobnost jače s učestalijim sukobima (Li i Chan, 2012).

Stabilnost i kultura

Privrženost je **umjereno stabilna**: meta-analiza 127 radova našla je srednje veliku povezanost između dvaju mjerenja, a za razmake dulje od 15 godina značajna stabilnost nije pronađena (Pinquart, Feußner i Ahnert, 2013). Modeliranje longitudinalnih podataka daje određenu prednost gledištu da se rane predodžbe djelomično zadržavaju, ali uz samo umjerenu stabilnost (Fraley, 2002).

Obrasci se razlikuju među kulturama, ali razlike unutar zemalja bile su veće od razlika među njima (van IJzendoorn i Kroonenberg, 1988). Kritičari upozoravaju da teorija privrženosti odražava perspektivu zapadne srednje klase, u kojoj je skrb organizirana oko jednog skrbnika, dok je u mnogim zajednicama skrb raspodijeljena među više osoba (Keller, 2018).

**Dobro potvrđeno:** rani odnosi su važni, a razlike u privrženosti povezane su s kvalitetom kasnijih odnosa. **Otvoreno pitanje:** kakvim se mehanizmima privrženost održava i mijenja te koliko je opis „dobre skrbi” kulturno univerzalan.

Klasične studije i rasprava o ponovljivosti

Socijalna psihologija bila je u središtu preispitivanja istraživačke prakse posljednjih petnaestak godina. U velikom projektu ponovljeno je 100 istraživanja iz psiholoških časopisa; statistički značajan rezultat dobiven je u oko trećine ponavljanja, a učinci su u prosjeku bili upola manji od izvornih (Open Science Collaboration, 2015). U projektu Many Labs većina od 13 ispitanih učinaka ponovila se dosljedno, ali dva učinka suptilnog „poticanja” (engl. *priming*) nisu (Klein i sur., 2014).

Najpoznatiji primjer revizije je **Stanfordski zatvorski eksperiment**. Dugo je prikazivan kao dokaz da obični ljudi u ulozi čuvara postaju okrutni. Arhivska istraživanja pokazala su da su čuvari dobili upute kako se ponašati, a podaci su prikupljani pristrano (Le Texier, 2019). Studenti koji su se javljali na oglas za „istraživanje zatvorskog života” razlikovali su se po osobinama od onih koji su se javljali za općenito psihološko istraživanje (Carnahan i McFarland, 2007), a u srodnoj studiji za BBC čuvari se nisu poistovjetili s ulogom (Reicher i Haslam, 2006).

Iz toga ne slijedi da je socijalna psihologija „propala”. Aschov paradigmatski pokus, socijalno zabušavanje i djelomično Milgramov nalaz pokazali su se postojanima; drugi nalazi pokazali su se slabijima ili ovisnima o uvjetima. Pouka je da jedno upečatljivo istraživanje nije zakon ljudske prirode.

Što znamo, a što ne

**Dobro potvrđeno:**

**Otvoreno pitanje:**

**Nedovoljno potvrđeno:**

Česte zablude

Primjer: Tena na prvoj godini studija

Tena se preselila u drugi grad zbog studija. Prvih tjedana na seminarima šuti, iako je u srednjoj školi rado raspravljala. Kad grupa kolega predloži da preskoče predavanje, pristane, iako joj se to ne sviđa. Svake večeri dugo razgovara s mamom i s najboljom prijateljicom iz rodnog grada, a s cimericom se nekoliko puta posvađala oko čišćenja.

Svaka od triju leća vidi nešto drugo. **Socijalna psihologija** upozorava na nove norme, njezin nizak status novakinje i normativni utjecaj grupe kojoj želi pripadati. **Psihologija odnosa** vidi međuovisnost s cimericom – njihovi su ishodi povezani, pa se obrazac sukoba gradi u oba smjera – i zapaža da sukob sam po sebi ne govori kakav će odnos biti. **Teorija privrženosti** u večernjim razgovorima vidi traženje sigurnog utočišta u razdoblju nesigurnosti, što je očekivano ponašanje, a ne znak problema.

Što ne možemo zaključiti? Ne možemo reći da je Tena „konformistkinja”, da je „tjeskobno privržena” ni da će se s cimericom razići. Za to bi trebalo pratiti kako se njezino ponašanje mijenja kroz vrijeme i u različitim situacijama. Najvjerojatnije je riječ o međudjelovanju nove situacije, njezinih osobina i odnosa koje gradi.

Kako čitati nalaze ovog područja

Tri načela pomažu pri čitanju bilo kojeg istraživanja o ljudima i odnosima. Prvo, **povezanost nije uzročnost**: kad su dvije pojave povezane, moguće je da djeluje treći čimbenik ili da je smjer obrnut. Drugo, **prosjek nije pojedinac**: u istraživanjima s ponovljenim mjerenjima raspršenje unutar pojedinca bilo je nekoliko puta veće nego u skupini, pa se zaključci iz grupnih podataka ne prenose automatski na osobu (Fisher, Medaglia i Jeronimus, 2018). Treće, **uzorak je važan**: velik dio psiholoških istraživanja proveden je na ljudima iz zapadnih, obrazovanih i bogatih društava, koji po mnogo čemu nisu reprezentativni za čovječanstvo (Henrich, Heine i Norenzayan, 2010).

Psihološki pojmovi poput „konformizma” ili „izbjegavajuće privrženosti” korisni su za postavljanje boljih pitanja. Nisu dijagnoze, ni zamjena za razgovor s drugom osobom.

Kamo dalje

Izvori i literatura