Psihodrama

Zadnja provjera: listopad 2026.

Psihodrama je oblik psihoterapije u kojem se psihološka iskustva istražuju i obrađuju kroz djelovanje, igranje uloga i prikazivanje životnih situacija. Umjesto da se iskustvo istražuje isključivo razgovorom, osoba ga može prikazati na sceni, preuzeti ulogu druge osobe ili istražiti različite načine reagiranja na isti događaj. Takav pristup omogućuje da se osjećaji, odnosi i unutarnji sukobi sagledaju iz različitih perspektiva.

Psihodramu je razvio rumunjsko-američki psihijatar Jacob Levy Moreno (1889. – 1974.), koji je smatrao da spontanost, kreativnost i međuljudski odnosi imaju važnu ulogu u psihološkom razvoju. Psihodrama se najčešće povezuje s grupnom psihoterapijom, ali njezini se postupci mogu prilagoditi i individualnom radu.

U psihodrami sudionik može prikazati stvarni događaj, zamišljenu situaciju, neriješen razgovor, budući izazov ili unutarnji sukob. Ostali sudionici mogu preuzeti uloge važnih osoba, dok terapeut usmjerava proces i pomaže povezati iskustvo s emocionalnim značenjem i mogućnostima promjene.

Cilj psihodrame nije samo ponovno proživjeti događaj. Važno je omogućiti drukčije razumijevanje iskustva, istražiti neizražene osjećaje, razviti nove načine ponašanja i proširiti repertoar mogućih reakcija. Prikazivanje situacije može pomoći osobi da uoči ono što joj je u uobičajenom razgovoru teško prepoznati ili izraziti.

Psihodrama pripada iskustvenim i akcijskim psihoterapijskim pristupima. Povezana je s grupnom psihoterapijom, teorijama uloga i humanističkim pristupima, ali ima vlastitu teoriju, strukturu i specifične tehnike.

Jacob Levy Moreno i nastanak psihodrame

Jacob Levy Moreno rođen je 1889. godine u Bukureštu, a djelovao je u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Njegov rad obuhvaćao je psihijatriju, grupnu psihoterapiju, sociometriju i istraživanje međuljudskih odnosa.

Moreno je smatrao da se ljudsko iskustvo ne može u potpunosti razumjeti samo analizom pojedinca izdvojenog iz društvenog konteksta. Prema njegovu pristupu, osobe se razvijaju i djeluju kroz odnose, društvene uloge i interakcije s drugim ljudima.

U ranom radu istraživao je spontanost, kreativnost i improvizaciju, a poslije je razvio metode grupnog rada koje su omogućavale sudionicima da istražuju vlastite odnose i životne situacije kroz akciju.

Psihodrama se razvijala usporedno s Morenoovim radom na grupnoj psihoterapiji i sociometriji. Sociometrija je metoda istraživanja odnosa unutar skupine, primjerice privlačnosti, odbijanja i obrazaca izbora među članovima grupe.

Moreno je smatrao da igranje uloga može omogućiti osobi da se odmakne od ustaljenih obrazaca ponašanja i iskuša nove odgovore. Takva se mogućnost povezuje s pojmom spontanosti, koji u psihodrami ne znači impulzivno ili nepromišljeno ponašanje, nego sposobnost primjerenog i kreativnog odgovora na novu ili promijenjenu situaciju.

Psihodrama se tijekom 20. stoljeća razvila u različite škole i načine primjene. Danas se koristi u psihoterapiji, savjetovanju, obrazovanju i drugim područjima grupnog rada, premda se ciljevi i stručni zahtjevi razlikuju ovisno o kontekstu.

Temeljni pojmovi psihodrame

Spontanost i kreativnost

Spontanost je jedan od središnjih pojmova Morenova pristupa. Odnosi se na sposobnost osobe da odgovori na situaciju na nov i primjeren način, umjesto da automatski ponavlja već ustaljene reakcije.

Spontanost nije isto što i impulzivnost. Impulzivna reakcija može nastati bez promišljanja posljedica, dok spontan odgovor u psihodramatskom smislu uključuje fleksibilnost i prilagodbu okolnostima.

Primjerice, osoba koja u sukobima uvijek šuti može tijekom psihodramske scene isprobati kako bi bilo izraziti neslaganje. Cilj nije da u stvarnom životu reagira bez razmišljanja, nego da prepozna kako ima više mogućnosti nego što je dotad pretpostavljala.

Kreativnost se odnosi na mogućnost stvaranja novih načina razumijevanja i djelovanja. U psihodrami se ona može očitovati kroz pronalaženje novih riječi, pokreta, uloga ili rješenja za situaciju koja se prije činila nepromjenjivom.

Uloge

Uloga je obrazac ponašanja i odnosa povezan s određenim položajem, očekivanjima ili situacijom. Ljudi tijekom života preuzimaju različite uloge: roditelja, partnera, prijatelja, zaposlenika, učenika ili skrbnika.

Uloge uključuju očekivanja koja osoba ima od sebe, kao i očekivanja koja drugi imaju od nje. Te se uloge mogu međusobno sukobljavati. Primjerice, osoba može istodobno osjećati odgovornost prema obitelji i potrebu za većom samostalnošću.

U psihodrami se uloge istražuju kroz njihovo prikazivanje. Osoba može prikazati kako se ponaša u određenom odnosu, zatim preuzeti ulogu druge osobe i pokušati sagledati situaciju iz drukčije perspektive.

Cilj nije dokazati da je druga osoba doista takva kakvom je sudionik prikazuje. Riječ je o istraživanju vlastitih predodžbi, očekivanja i emocionalnih reakcija.

Susret

Moreno je susret smatrao važnim aspektom međuljudskih odnosa. Susret u ovom kontekstu nije samo fizička prisutnost dviju osoba, nego mogućnost neposrednog i uzajamnog odnosa u kojem se osobe mogu susresti kao pojedinci.

Psihodrama nastoji omogućiti istraživanje takvih odnosa kroz prikazivanje situacija, izražavanje osjećaja i promjenu perspektive. Osoba može jasnije prepoznati što želi reći, čega se boji ili što joj je potrebno u odnosu.

Tele

Moreno je upotrebljavao pojam *tele* za uzajamni emocionalni odnos i povezivanje među osobama. U njegovu teorijskom okviru tele označava oblik uzajamnog opažanja i emocionalne povezanosti koji se razlikuje od jednostranih predodžbi ili projekcija.

Pojam je važan u Morenovoj teoriji grupnih odnosa, ali nije standardni znanstveni konstrukt u svim suvremenim psihološkim istraživanjima. Stoga ga je korisno razumjeti unutar povijesnog i teorijskog okvira psihodrame, a ne kao univerzalno potvrđen mehanizam međuljudskog funkcioniranja.

Kako izgleda psihodramska seansa?

Psihodrama se najčešće provodi u skupini koju vodi osposobljeni psihodramski terapeut. Seansa može uključivati zagrijavanje, odabir teme, prikazivanje situacije i završnu obradu iskustva.

Struktura se prilagođava skupini, ciljevima i emocionalnoj spremnosti sudionika. Ne mora svaka seansa uključivati sve tehnike niti svaka osoba mora preuzeti glavnu ulogu.

1. Zagrijavanje

Zagrijavanje priprema sudionike za rad i pomaže im usmjeriti pozornost na vlastita iskustva i grupnu dinamiku.

Može uključivati kratke vježbe kretanja, asocijacije, izražavanje trenutačnog raspoloženja, razgovor u paru ili aktivnosti kojima se potiče međusobno upoznavanje.

Cilj nije prisiliti sudionike na emocionalnu otvorenost, nego stvoriti dovoljno sigurnu atmosferu za sudjelovanje. Zagrijavanje također omogućuje terapeutu da procijeni stanje skupine i odredi prikladan način rada.

2. Odabir protagonista i teme

U klasičnoj psihodrami osoba čija se životna situacija istražuje naziva se protagonist. Protagonist može prikazati događaj, odnos, dilemu ili buduću situaciju koja mu je važna.

Tema se bira u dogovoru s terapeutom i mora biti primjerena ciljevima seanse i mogućnostima sudionika.

Protagonist nije glumac koji nastoji izvesti uvjerljivu predstavu. On istražuje vlastito iskustvo, a ostali sudionici pomažu u prikazivanju važnih osoba ili elemenata situacije.

3. Prikazivanje situacije

Protagonist uz pomoć terapeuta oblikuje scenu. Uloge mogu preuzeti drugi članovi skupine, a prostor se organizira tako da predstavlja mjesto ili odnos koji se istražuje.

Scena može prikazivati stvarni događaj iz prošlosti, aktualni sukob ili situaciju koja se tek očekuje. Protagonist može govoriti, kretati se, mijenjati položaj ili izgovarati riječi koje su u stvarnom događaju ostale neizrečene.

Prikazivanje može pomoći osobi da prepozna emocionalne reakcije koje se tijekom običnog pripovijedanja teže uočavaju. Ipak, scena je terapijska rekonstrukcija iskustva, a ne objektivna reprodukcija prošlosti.

4. Istraživanje i promjena

Tijekom scene terapeut može predložiti promjenu perspektive, zamjenu uloga ili drukčiji način izražavanja.

Protagonist može, primjerice, ponovno prikazati razgovor u kojem se nije uspio zauzeti za sebe. U sigurnom terapijskom okruženju može iskušati kako bi izgledalo jasno izraziti neslaganje, postaviti granicu ili zatražiti pomoć.

Nije nužno da se scena završi pozitivnim ishodom. Važno je da osoba bolje razumije vlastite reakcije, prepozna moguće izbore i istraži što joj je potrebno.

5. Završna obrada

Nakon prikazivanja slijedi obrada iskustva. Protagonist i ostali sudionici mogu razgovarati o tome što su doživjeli i što im je postalo jasnije.

Uobičajeno je razlikovati komentare o vlastitom iskustvu od savjeta i procjena o tome što bi protagonist trebao učiniti. Sudionici mogu reći što ih je u sceni podsjetilo na njihovo iskustvo, ali ne bi trebali nametati vlastito tumačenje tuđeg života.

Završna obrada pomaže povezati iskustvo iz scene sa svakodnevnim životom. Terapeut također prati emocionalno stanje protagonista i skupine te procjenjuje treba li dodatna podrška ili vrijeme za smirivanje.

Najvažnije tehnike psihodrame

Zamjena uloga

Zamjena uloga jedna je od najpoznatijih psihodramskih tehnika. Protagonist preuzima ulogu druge osobe u prikazanoj situaciji, dok drugi sudionik ili terapeut preuzima njegovu ulogu.

Primjerice, osoba koja ima ponavljajuće sukobe s roditeljem može zamijeniti ulogu s osobom koja predstavlja roditelja. Pokušava govoriti i reagirati iz perspektive koju povezuje s tom osobom.

Takav postupak može pomoći protagonistu da uoči vlastita očekivanja, emocionalne reakcije i pretpostavke o drugoj osobi. Međutim, ono što izgovara u ulozi druge osobe odražava njegovu predodžbu, a ne nužno stvarne misli ili osjećaje te osobe.

Zamjena uloga može otvoriti prostor za empatiju, ali ne zahtijeva da protagonist opravda tuđe ponašanje ili zanemari vlastite granice.

Zrcaljenje

U tehnici zrcaljenja druga osoba prikazuje ponašanje protagonista, dok protagonist promatra prizor sa strane.

Promatranje vlastitog ponašanja može pomoći osobi uočiti način govora, držanje tijela, emocionalne reakcije ili obrasce interakcije kojih nije bila potpuno svjesna.

Primjerice, osoba može primijetiti da tijekom sukoba izbjegava pogled, govori vrlo tiho ili se povlači prije nego što izrazi vlastito mišljenje.

Zrcaljenje ne služi ismijavanju ili procjenjivanju. Prikaz treba biti izveden uz poštovanje i u skladu s dogovorom kako bi promatranje bilo korisno, a ne ponižavajuće.

Dvostrukost

U tehnici dvostrukosti drugi sudionik ili terapeut staje uz protagonista i pokušava izraziti osjećaj ili misao koju protagonist možda teško izgovara.

Primjerice, kada osoba opisuje sukob i ostaje bez riječi, terapeut može ponuditi moguću formulaciju: „Možda jedan dio vas želi otići, a drugi želi da vas napokon saslušaju.”

Protagonist zatim može potvrditi, odbaciti ili izmijeniti ponuđenu formulaciju. Dvostrukost nije čitanje misli niti terapeutovo pravo da odlučuje što osoba uistinu osjeća. Ona je pokušaj podrške izražavanju, pri čemu protagonist zadržava pravo na vlastito tumačenje.

Solilokvij

Solilokvij je tehnika u kojoj protagonist naglas izgovara misli i osjećaje koje bi inače zadržao za sebe.

Tijekom scene terapeut može pozvati osobu da zastane i izrazi što joj se događa iznutra. To može uključivati strah, ljutnju, tugu, želju ili unutarnji sukob.

Primjerice, osoba koja se u razgovoru s nadređenim ponaša mirno može kroz solilokvij izraziti koliko se zapravo boji kritike ili koliko joj je važno da se njezin trud prepozna.

Tehnika omogućuje istraživanje unutarnjeg iskustva, ali ne pretpostavlja da je svaki spontani iskaz potpuno jasan ili konačan prikaz onoga što osoba osjeća.

Projekcija u budućnost

U projekciji u budućnost protagonist prikazuje zamišljenu situaciju koja se još nije dogodila.

To može biti razgovor koji očekuje, važna odluka, povratak na posao ili susret s osobom s kojom ima neriješen odnos.

Osoba može uvježbati različite reakcije i istražiti kako bi se mogla nositi s mogućim poteškoćama. Takav postupak može povećati osjećaj pripremljenosti, ali ne jamči da će se buduća situacija odviti prema prikazanoj sceni.

Rad s unutarnjim dijelovima

Psihodrama se može koristiti i za prikazivanje unutarnjih sukoba. Različiti sudionici ili položaji u prostoru mogu predstavljati suprotstavljene potrebe, osjećaje ili stavove.

Primjerice, jedan dio osobe može težiti sigurnosti i izbjegavanju rizika, dok drugi želi promjenu i veću samostalnost. Prikazivanjem obiju pozicija osoba može jasnije razumjeti njihove razloge i posljedice.

Ova tehnika ne znači da osoba doslovno ima odvojene ličnosti. Riječ je o iskustvenom načinu prikazivanja sukobljenih motiva unutar jedne osobe.

Grupna dinamika i uloga sudionika

Grupa je važan dio klasične psihodrame. Ostali sudionici mogu preuzeti uloge, pružiti podršku i ponuditi reakcije koje protagonisti pomažu sagledati iskustvo iz više perspektiva.

U psihodrami se često razlikuju tri osnovne funkcije: protagonist, pomoćni ego i redatelj.

**Protagonist** je osoba čije se iskustvo istražuje tijekom određene scene.

**Pomoćni ego** je sudionik koji preuzima ulogu druge osobe ili elementa protagonistova iskustva. Njegova je zadaća pomoći prikazati situaciju, a ne nametnuti vlastitu interpretaciju.

**Redatelj** je psihodramski terapeut koji organizira scenu, predlaže tehnike, prati emocionalni proces i brine o terapijskom okviru.

Publika su ostali članovi skupine koji promatraju prikaz i sudjeluju u završnoj obradi na način koji je usklađen s pravilima rada.

Grupa može pružiti osjećaj pripadnosti i pomoći sudionicima da prepoznaju kako se slične teškoće pojavljuju i u životima drugih ljudi. Ipak, grupna podrška nije automatski korisna u svakoj situaciji. Potrebni su jasni dogovori o povjerljivosti, granicama i načinu davanja povratnih informacija.

Primjena psihodrame

Psihodrama se koristi u različitim kontekstima, ali njezina prikladnost ovisi o problemu, ciljevima, emocionalnoj stabilnosti osobe i stručnosti terapeuta.

Emocionalni i interpersonalni problemi

Psihodrama može pomoći u istraživanju sukoba, teškoća u izražavanju osjećaja, problema s postavljanjem granica i ponavljajućih obrazaca ponašanja.

Prikazivanje odnosa može osobi omogućiti da prepozna vlastite reakcije i iskuša drukčije načine komunikacije. Primjerice, osoba koja teško izražava ljutnju može uvježbati postavljanje granice bez vrijeđanja ili povlačenja.

Tuga i gubitak

Psihodramski postupci mogu se koristiti za istraživanje neizrečenih riječi, neriješenih osjećaja ili promjena u životu nakon gubitka.

Osoba može simbolički prikazati razgovor koji nije bilo moguće voditi ili izraziti osjećaje koji su ostali neizrečeni. Takav rad može biti emocionalno intenzivan i zahtijeva pažljivo vođenje.

Psihodrama ne omogućuje stvarni razgovor s preminulom osobom niti može potvrditi kako bi ta osoba odgovorila. Njezina je svrha istražiti iskustvo osobe koja tuguje i pomoći joj obraditi vlastite osjećaje.

Trauma

Psihodramski pristupi mogu se primjenjivati u radu s nekim posljedicama traumatskih iskustava, ali takav rad zahtijeva posebno osposobljavanje i pažljivu procjenu.

Intenzivno ponovno prikazivanje traumatskih događaja nije prikladno za svakoga. Potrebno je procijeniti rizik od preplavljenosti, disocijativnih reakcija i pogoršanja simptoma te osigurati odgovarajuću stabilizaciju i podršku.

Psihodrama se ne smije predstavljati kao univerzalna zamjena za specijalizirane, dokazima potkrijepljene terapije za posttraumatski stresni poremećaj.

Razvoj socijalnih i komunikacijskih vještina

Psihodramske tehnike mogu se koristiti za uvježbavanje razgovora za posao, postavljanja granica, rješavanja sukoba ili izražavanja potreba.

Prikazivanje situacije omogućuje osobi da isproba više mogućih reakcija i razmotri njihove posljedice prije nego što se nađe u stvarnoj situaciji.

Obrazovanje i osobni razvoj

Psihodrama se primjenjuje i u edukacijskim i iskustvenim grupama koje nisu nužno psihoterapijske. U takvim kontekstima cilj može biti razvoj komunikacije, suradnje, samosvijesti ili razumijevanja grupnih odnosa.

Važno je razlikovati psihodramu kao psihoterapiju od dramskih i iskustvenih vježbi u obrazovanju ili osobnom razvoju. Razlikuju se prema ciljevima, stručnim zahtjevima, razini kliničke odgovornosti i načinu rada s emocionalno zahtjevnim sadržajem.

Primjer psihodramskog rada

Zamislimo osobu koja se teško zauzima za sebe u odnosu s nadređenim. Nakon svakog razgovora osjeća ljutnju i frustraciju jer nije izrekla ono što je željela.

U psihodramskoj seansi može se postaviti scena koja prikazuje jedan od takvih razgovora. Drugi sudionik preuzima ulogu nadređenog, a protagonist prikazuje vlastito ponašanje.

Nakon prvog prikaza protagonist može zamijeniti uloge s nadređenim i pokušati odgovoriti iz te perspektive. Time može istražiti vlastite pretpostavke o tome što nadređeni misli i očekuje, bez pretpostavke da su te pretpostavke nužno točne.

Zatim se može koristiti zrcaljenje kako bi protagonist promatrao vlastito ponašanje. Možda će primijetiti da odmah pristaje na zahtjev, izbjegava pogled ili govori neodlučno.

U sljedećem prikazu može pokušati jasnije izraziti svoje mišljenje i postaviti granicu. Terapeut prati kako se protagonist osjeća, koje se teškoće pojavljuju i što mu pomaže da ostane u razgovoru.

U završnoj obradi razmatra se što je osoba naučila o vlastitim reakcijama i što bi mogla primijeniti u stvarnom razgovoru.

Cilj nije dokazati da je nadređeni nepravedan ili da protagonist mora uvijek reagirati odlučno. Cilj je proširiti mogućnosti djelovanja i pomoći osobi da odabere reakciju koja odgovara njezinim potrebama i okolnostima.

Psihodrama i drugi terapijski pristupi

Psihodrama i gestalt-terapija

Gestalt-terapija i psihodrama naglašavaju neposredno iskustvo, svjesnost i aktivno istraživanje emocija. Obje mogu koristiti iskustvene tehnike i prikazivanje odnosa.

Ipak, psihodrama ima specifičnu strukturu koja uključuje protagonista, pomoćne uloge, redatelja i scenski prikaz. Gestalt-terapija više se usredotočuje na svjesnost iskustva u sadašnjem trenutku, kontakt i integraciju različitih aspekata doživljaja.

Psihodrama i terapija usmjerena na emocije

Terapija usmjerena na emocije (EFT) naglašava prepoznavanje, obradu i transformaciju emocionalnih obrazaca. Psihodrama također može omogućiti intenzivan emocionalni rad, ali se oslanja na prikazivanje situacija, igranje uloga i grupnu interakciju.

EFT se više usredotočuje na specifične procese emocionalne promjene, dok psihodrama koristi akciju i scensko prikazivanje kao glavna sredstva istraživanja iskustva.

Psihodrama i kognitivno-bihevioralna terapija

Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) često koristi strukturirane postupke za promjenu misli, emocija i ponašanja. Igranje uloga može se koristiti i u KBT-u, primjerice za uvježbavanje asertivnosti ili socijalnih vještina.

Međutim, korištenje igranja uloga ne znači da je riječ o psihodrami. Psihodrama ima vlastitu teoriju, grupnu strukturu i skup specifičnih postupaka.

Znanstveni status i učinkovitost

Psihodrama ima dugu tradiciju kliničke primjene, a njezina je učinkovitost istraživana u različitim područjima, uključujući emocionalne teškoće, interpersonalne probleme i neke skupine s posebnim kliničkim potrebama.

Sustavni pregledi i metaanalize upućuju na mogućnost pozitivnih učinaka psihodramskih intervencija na određene psihološke ishode. Međutim, istraživačka baza ima ograničenja, uključujući razlike u terapijskim protokolima, veličini uzoraka, populacijama i kvaliteti istraživanja.

Važno je razlikovati klasičnu psihodramu od drugih metoda koje uključuju igranje uloga, dramske aktivnosti ili grupne iskustvene vježbe. Dokazi za jednu vrstu intervencije ne potvrđuju automatski učinkovitost svih ostalih.

Također je potrebno razlikovati poboljšanje subjektivnog doživljaja od smanjenja kliničkih simptoma i dugoročnog poboljšanja funkcioniranja. Istraživanja koja pokazuju pozitivan učinak na jedan ishod ne dokazuju nužno da je psihodrama jednako učinkovita za sve psihičke poremećaje.

Psihodrama se zato može smatrati prepoznatljivim iskustvenim psihoterapijskim pristupom s određenom istraživačkom potporom, ali razina dokaza nije jednaka za sve indikacije. Izbor terapije treba temeljiti na potrebama osobe, dostupnim dokazima i stručnosti terapeuta.

Prednosti i ograničenja psihodrame

Prednosti

Ograničenja

Što vrijedi zapamtiti?

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Moreno, J. L. (1946). *Psychodrama, Volume I*. Beacon House.

2. Moreno, J. L. (1953). *Who Shall Survive? Foundations of Sociometry, Group Psychotherapy and Sociodrama* (2nd ed.). Beacon House.

3. Moreno, J. L. (1969). *Psychodrama, Volume III: Action Therapy and Principles of Practice*. Beacon House.

4. Blatner, A. (2000). *Foundations of Psychodrama: History, Theory, and Practice* (4th ed.). Springer Publishing Company.

5. Kellermann, P. F. (1992). *Focus on Psychodrama: The Therapeutic Aspects of Psychodrama*. Jessica Kingsley Publishers.

6. Kipper, D. A. (1986). *Psychotherapy Through Clinical Role Playing*. Brunner/Mazel.

7. Orkibi, H., & Feniger-Schaal, R. (2019). Integrative systematic review of psychodrama psychotherapy research: Trends and methodological implications. *PLOS ONE, 14*(2), e0212575. https://doi.org/10.1371/journal.pone.0212575

8. Dayton, T. (2005). *The Living Stage: A Step-by-Step Guide to Psychodrama, Sociometry and Experiential Group Therapy*. Health Communications, Inc.

9. Blatner, A. (2007). *The Basics of Psychodrama*. In *Psychodrama: Advances in Theory and Practice*. Routledge.