Psihijatrijska krizna stanja

Zadnja provjera: listopad 2026.

Psihijatrijska krizna stanja

Psihijatrijska krizna stanja obuhvaćaju situacije u kojima dolazi do ozbiljnog pogoršanja psihičkog stanja, narušavanja sposobnosti prosuđivanja ili gubitka kontrole nad ponašanjem, zbog čega osoba može trebati hitnu stručnu pomoć. Mogu se pojaviti iznenada ili razvijati tijekom određenog razdoblja, a njihova ozbiljnost varira od izrazite emocionalne uznemirenosti do stanja koja neposredno ugrožavaju život.

Krizno stanje može biti povezano s različitim psihičkim poremećajima, uporabom psihoaktivnih tvari, tjelesnim bolestima, traumatskim događajima ili kombinacijom više čimbenika. Nije svaka psihička kriza psihijatrijska hitnost, ali svako stanje koje uključuje neposrednu opasnost za život ili ozbiljno narušavanje sposobnosti brige o sebi zahtijeva pravodobnu procjenu.

Cilj hitnog postupanja jest zaštititi život i zdravlje, utvrditi moguće uzroke pogoršanja, smanjiti neposrednu opasnost i organizirati daljnje liječenje. Pritom je važno očuvati dostojanstvo osobe, uključiti je u donošenje odluka koliko je moguće i primijeniti najmanje restriktivan postupak koji omogućuje sigurnu skrb.

Što je psihijatrijsko krizno stanje?

Psihijatrijsko krizno stanje nastaje kada psihičke teškoće ili nagla promjena mentalnog funkcioniranja nadvladaju trenutačne mogućnosti osobe da se nosi sa situacijom, održava sigurnost ili zadovoljava osnovne potrebe. Može uključivati intenzivnu tjeskobu, tešku depresivnu simptomatologiju, suicidalne misli, psihotične simptome, ozbiljnu uznemirenost ili izrazito poremećeno ponašanje.

Kriza se ne određuje samo prema dijagnozi. Osoba s već dijagnosticiranim psihičkim poremećajem ne mora biti u hitnom stanju, dok osoba bez prethodne psihijatrijske dijagnoze može doživjeti ozbiljnu krizu. Ključno je procijeniti trenutačno stanje, moguću opasnost i sposobnost osobe da sigurno funkcionira.

Psihijatrijska kriza može biti povezana i s tjelesnim uzrokom. Primjerice, nagla zbunjenost, dezorijentacija ili promjena ponašanja mogu nastati zbog infekcije, metaboličkog poremećaja, neurološkog stanja, nuspojave lijeka ili intoksikacije. Zato se kod akutnih promjena ne smije automatski pretpostaviti da je riječ isključivo o psihičkom poremećaju.

Najčešća psihijatrijska krizna stanja

Suicidalna kriza

Suicidalna kriza uključuje situacije u kojima osoba razmišlja o samoubojstvu, izražava namjeru da si oduzme život ili je već poduzela postupak kojim se ozbiljno ugrozila.

Rizik se procjenjuje uzimajući u obzir aktualne suicidalne misli, namjeru, eventualno planiranje, prethodne pokušaje, psihičko stanje i dostupnu podršku. Nijedan pojedinačni čimbenik ne omogućuje pouzdano predviđanje ponašanja, pa je potrebna cjelovita stručna procjena.

Ako postoji neposredna opasnost, prioritet je zaštita života, organiziranje hitne pomoći i osiguravanje sigurnog okruženja. Nakon smanjenja akutne opasnosti potrebno je planirati nastavak liječenja i podrške.

Akutno psihotično stanje

Psihotično stanje obilježeno je ozbiljnim poremećajem doživljavanja ili tumačenja stvarnosti. Može uključivati halucinacije, deluzije, dezorganizirano mišljenje ili ponašanje i smanjenu sposobnost procjene situacije.

Osoba može čuti glasove koje drugi ne čuju ili biti čvrsto uvjerena u nešto što nije u skladu s dostupnim dokazima. Takvi doživljaji mogu izazvati strah, zbunjenost i izrazitu uznemirenost.

Akutna psihoza može se pojaviti u sklopu različitih psihičkih poremećaja, ali i zbog uporabe psihoaktivnih tvari, nuspojava lijekova ili tjelesnih i neuroloških bolesti. Zbog toga je važno procijeniti moguće uzroke i odrediti odgovarajuće liječenje.

U razgovoru s osobom korisno je ostati smiren, slušati njezine doživljaje i priznati da su joj oni stvarni i uznemirujući, bez potvrđivanja neutemeljenih uvjerenja. Izravno ismijavanje ili agresivno uvjeravanje obično otežavaju komunikaciju.

Teška depresivna kriza

Teška depresivna kriza može uključivati duboku beznadnost, izrazito povlačenje, nemogućnost obavljanja osnovnih aktivnosti, snažan osjećaj krivnje ili bezvrijednosti te suicidalne misli.

U nekim slučajevima osoba prestaje jesti ili piti, ne može se brinuti o sebi ili razvija psihotične simptome povezane s depresivnom epizodom. Takva stanja zahtijevaju hitnu procjenu, osobito ako je ugrožena sigurnost ili osnovno zdravstveno funkcioniranje.

Depresivna kriza ne može se procijeniti samo prema tome koliko osoba djeluje tužno. Neki ljudi svoju patnju skrivaju ili je izražavaju kroz razdražljivost, povlačenje i teškoće u svakodnevnom funkcioniranju.

Manična kriza

Manična epizoda može uključivati izrazito povišeno ili razdražljivo raspoloženje, povećanu energiju, smanjenu potrebu za snom, ubrzane misli, pojačanu aktivnost i oslabljenu procjenu posljedica vlastitih postupaka.

U težim slučajevima osoba može donositi izrazito rizične odluke, trošiti velike iznose novca, ulaziti u opasne situacije ili razviti psihotične simptome. Ponekad ne prepoznaje da joj je potrebna pomoć.

Akutna manija može ozbiljno narušiti odnose, financijsku sigurnost i sposobnost svakodnevnog funkcioniranja. Potrebna je stručna procjena, a ovisno o težini simptoma, može biti nužno intenzivno liječenje ili hospitalizacija.

Akutna uznemirenost i agresivno ponašanje

Izrazita psihomotorna uznemirenost može se očitovati nemirom, ubrzanim govorom, vikanjem, prijetećim ponašanjem ili nemogućnošću smirivanja. Ponekad je povezana s psihozom, manijom, uporabom psihoaktivnih tvari, apstinencijskim sindromom ili drugim zdravstvenim problemima.

Uznemirenost ne znači automatski da je osoba nasilna ili opasna. Procjena se mora temeljiti na konkretnom ponašanju, okolnostima i mogućim uzrocima.

Pristup treba biti smiren i nenapadački. Potrebno je smanjiti podražaje, omogućiti dovoljno osobnog prostora i izbjegavati nepotrebno sukobljavanje. Ako postoji neposredna opasnost, treba uključiti odgovarajuće hitne službe.

Teška tjeskoba i panična kriza

Panični napad može uključivati nagli val intenzivnog straha, lupanje srca, otežano disanje, vrtoglavicu, drhtanje, znojenje i osjećaj gubitka kontrole.

Iako panični napad često nije životno ugrožavajući, simptomi mogu biti vrlo zastrašujući. Osim toga, bol u prsima, otežano disanje i drugi slični simptomi mogu upućivati na tjelesno stanje koje zahtijeva hitnu medicinsku procjenu.

Kod osobe s poznatim paničnim napadima korisno je pružiti smirenu podršku i pomoći joj da uspori disanje ako joj to odgovara. Ipak, nove, neuobičajene ili izrazito teške simptome ne treba automatski pripisivati tjeskobi.

Delirij i akutna zbunjenost

Delirij je akutno nastalo i često promjenjivo stanje poremećene pažnje i svijesti, uz promjene mišljenja, opažanja i orijentacije. Može nastati zbog infekcija, metaboličkih poremećaja, lijekova, intoksikacije, apstinencijskog sindroma ili drugih tjelesnih uzroka.

Osoba može biti dezorijentirana, imati poteškoće u održavanju pažnje, vidjeti ili čuti stvari kojih nema ili se ponašati neuobičajeno. Simptomi mogu varirati tijekom dana.

Delirij je medicinsko hitno stanje i zahtijeva žurnu procjenu mogućeg uzroka. Ne smije se pogrešno protumačiti kao uobičajeno psihijatrijsko pogoršanje, osobito kada se zbunjenost pojavila naglo.

Mogući uzroci i čimbenici koji pridonose krizi

Psihijatrijska krizna stanja obično nastaju zbog međudjelovanja više čimbenika. U nekim slučajevima dominira pogoršanje već postojećeg psihičkog poremećaja, dok u drugima krizu pokreće tjelesna bolest, uporaba tvari ili iznenadni životni događaj.

Važni čimbenici mogu uključivati:

Utvrđivanje uzroka važno je jer slični simptomi mogu zahtijevati različite intervencije. Primjerice, uznemirenost povezana s maničnom epizodom ne liječi se nužno na isti način kao uznemirenost nastala zbog intoksikacije ili delirija.

Prepoznavanje znakova upozorenja

Znakovi upozorenja ovise o vrsti krize, ali mogu uključivati naglu promjenu ponašanja, ozbiljno pogoršanje sna, izrazitu uznemirenost, gubitak kontakta sa stvarnošću, povlačenje iz odnosa ili izjave o bezizlaznosti i smrti.

Kod osoba s ranijim kriznim epizodama mogu postojati individualni znakovi pogoršanja. Primjerice, osoba s bipolarnim poremećajem može primijetiti da nekoliko noći spava znatno manje, a ipak ima neuobičajeno mnogo energije. Osoba s ponavljajućim depresivnim epizodama može prepoznati povratak beznadnosti, povlačenja i poremećaja sna.

Rano prepoznavanje omogućuje pravodobno javljanje liječniku i prilagodbu liječenja prije nego što stanje postane ozbiljnije. Međutim, nisu sve krize predvidljive, a izostanak ranijih znakova ne isključuje potrebu za hitnom intervencijom.

Procjena psihijatrijske hitnosti

Procjena treba biti brza, sustavna i prilagođena konkretnom stanju. U hitnim situacijama prioritet je utvrditi postoji li neposredna opasnost i treba li prvo zbrinuti tjelesne posljedice.

Procjena neposredne sigurnosti

Najprije se procjenjuje ugrožava li osoba sebe ili druge, postoji li suicidalna namjera, je li došlo do pokušaja samoubojstva ili postoji li drugo ponašanje koje predstavlja neposrednu opasnost.

Važno je uzeti u obzir i sposobnost osobe da zadovolji osnovne potrebe, poput uzimanja tekućine, prehrane i zaštite od neposrednih opasnosti.

Procjena tjelesnog stanja

Potrebno je obratiti pozornost na svijest, orijentaciju, disanje, ozljede, moguće trovanje i druge znakove tjelesne bolesti. Nagla zbunjenost, gubitak svijesti, napadaji ili teško otežano disanje zahtijevaju hitno medicinsko postupanje.

Psihički i tjelesni uzroci mogu postojati istodobno, pa procjena ne bi trebala biti ograničena na jedno objašnjenje.

Procjena psihičkog stanja

Procjenjuju se raspoloženje, mišljenje, opažanje, ponašanje, pažnja, orijentacija i sposobnost razumijevanja situacije. Razmatraju se i prethodne dijagnoze, ranije krizne epizode, lijekovi i uporaba psihoaktivnih tvari.

Informacije drugih osoba mogu biti korisne kada osoba ne može jasno opisati svoje stanje, ali se prikupljaju uz poštovanje privatnosti i važećih pravila.

Određivanje potrebne razine skrbi

Na temelju procjene odlučuje se može li se osoba sigurno zbrinuti izvan bolnice, treba li hitan pregled ili je potrebna hospitalizacija.

Odluka ovisi o neposrednoj opasnosti, ozbiljnosti simptoma, mogućnosti pružanja podrške i dostupnosti odgovarajuće skrbi. Ne donosi se samo na temelju dijagnoze ili jednog simptoma.

Postupci tijekom krizne intervencije

Krizna intervencija usmjerena je na zaštitu života, smanjenje uznemirenosti i uspostavljanje uvjeta za daljnje liječenje.

Smiren i siguran pristup

Osobu je važno saslušati bez osuđivanja, govoriti mirno i jasno te izbjegavati prijetnje, ponižavanje i nepotrebno suprotstavljanje. Ako je moguće, treba smanjiti buku, broj ljudi i druge podražaje koji dodatno povećavaju uznemirenost.

Ne treba pretpostaviti da osoba namjerno izaziva probleme. Ponašanje koje izgleda nerazumno može biti povezano sa strahom, dezorijentacijom, psihotičnim iskustvima ili drugim simptomima.

Smanjivanje neposredne opasnosti

Ako postoji opasnost od samoozljeđivanja ili ozljeđivanja drugih, potrebno je organizirati stručnu pomoć i osigurati sigurno okruženje. Osobe koje pružaju podršku ne trebaju se izlagati opasnosti niti pokušavati same provoditi postupke za koje nisu osposobljene.

Fizičko ograničavanje ili prisilne mjere nisu uobičajeni prvi izbor. Njihova primjena podliježe strogim zakonskim i stručnim uvjetima te mora biti razmjerna opasnosti. Prednost se daje postupcima koji smanjuju uznemirenost i omogućuju suradnju.

Medicinsko i psihijatrijsko liječenje

Liječenje ovisi o uzroku krize. Može uključivati zbrinjavanje tjelesne bolesti, liječenje intoksikacije ili apstinencijskog sindroma, primjenu lijekova prema stručnoj procjeni ili druge psihijatrijske intervencije.

Ne postoji jedan lijek ili postupak prikladan za sva krizna stanja. Odluke se donose uzimajući u obzir simptome, moguće uzroke, prethodno liječenje, tjelesno stanje i moguće rizike.

Uključivanje bliskih osoba

Kada je to primjereno, bliske osobe mogu pružiti informacije o promjenama ponašanja, prethodnim krizama i potrebama osobe. Mogu pomoći i u organiziranju podrške nakon završetka hitne intervencije.

Ipak, treba procijeniti jesu li ti odnosi sigurni i podržavajući. Nije svaka obiteljska ili partnerska veza prikladna za uključivanje u kriznu skrb.

Kada je potrebna hospitalizacija?

Psihijatrijska hospitalizacija može biti potrebna kada postoji ozbiljna opasnost za život ili zdravlje, kada su simptomi izrazito teški ili kada se odgovarajuća sigurnost i liječenje ne mogu osigurati izvan bolnice.

Mogući razlozi uključuju ozbiljan suicidalni rizik, akutnu psihozu s velikim narušavanjem funkcioniranja, tešku maničnu epizodu, izrazitu nesposobnost brige o osnovnim potrebama ili potrebu za intenzivnim medicinskim nadzorom.

Hospitalizacija nije automatski potrebna u svakoj psihijatrijskoj krizi. Ako se osoba može sigurno zbrinjavati izvan bolnice, a odgovarajuća podrška i praćenje su dostupni, izvanbolničko liječenje može biti prikladnije.

Ako se razmatra prisilno zadržavanje ili liječenje, potrebno je postupati u skladu s važećim zakonom i zaštitnim mehanizmima za prava pacijenta. Cilj je zaštititi osobu uz primjenu najmanje restriktivnog pristupa koji je u danim okolnostima siguran.

Otpust i nastavak skrbi

Krizna intervencija ne završava smanjenjem neposredne opasnosti. Potrebno je odrediti kako će se nastaviti liječenje i kome se osoba može obratiti ako se stanje ponovno pogorša.

Plan nastavka skrbi može uključivati:

Posebno je važno osigurati kontinuitet skrbi nakon pokušaja samoubojstva, hospitalizacije ili ozbiljne psihotične ili afektivne epizode. Nedostatak daljnje podrške može povećati rizik od ponovnog pogoršanja.

Prava i dostojanstvo osobe u krizi

Psihijatrijska kriza ne oduzima osobi njezino dostojanstvo ni sva prava na sudjelovanje u odlukama. Čak i kada je komunikacija otežana, važno je objasniti što se događa, govoriti razumljivim jezikom i uključiti osobu u odluke koliko njezino stanje dopušta.

Potrebno je izbjegavati stigmatizirajuće oznake, ismijavanje simptoma i nepotrebno prisilne postupke. Ako je potrebna intervencija bez pristanka, mora se temeljiti na zakonskim uvjetima i stručnoj procjeni.

Sigurnost i poštovanje prava nisu suprotstavljeni ciljevi. Kvalitetna krizna skrb nastoji zaštititi život, smanjiti patnju i sačuvati autonomiju osobe u najvećoj mogućoj mjeri.

Što učiniti ako netko doživi psihijatrijsku krizu?

Ako osoba pokazuje znakove ozbiljne psihičke krize, korisno je ostati smiren, slušati je i procijeniti treba li hitna pomoć.

Hitnu medicinsku pomoć treba zatražiti kada postoji neposredna opasnost za život ili zdravlje, pokušaj samoubojstva, ozbiljna dezorijentacija, sumnja na trovanje ili nagla promjena stanja koja može imati medicinski uzrok.

U Hrvatskoj se u hitnim situacijama može nazvati **112**.

Dok pomoć ne stigne:

Ako stanje nije neposredno opasno, ali se osoba znatno pogoršala, potrebno je što prije kontaktirati liječnika ili odgovarajuću službu za mentalno zdravlje.

Sažetak

Psihijatrijska krizna stanja obuhvaćaju ozbiljna pogoršanja psihičkog funkcioniranja koja mogu zahtijevati hitnu procjenu i intervenciju. Mogu uključivati suicidalnu krizu, akutnu psihozu, tešku depresivnu ili maničnu epizodu, izrazitu uznemirenost, paničnu krizu i delirij.

Pravodobno postupanje zahtijeva procjenu neposredne sigurnosti, psihičkog i tjelesnog stanja te mogućih uzroka. Posebno je važno prepoznati tjelesne bolesti i druga stanja koja mogu nalikovati psihijatrijskom poremećaju.

Krizna intervencija uključuje smiren i siguran pristup, smanjivanje opasnosti, odgovarajuće medicinsko ili psihijatrijsko liječenje te planiranje nastavka skrbi. Hospitalizacija je potrebna kada se sigurnost ili odgovarajuće liječenje ne mogu osigurati na manje restriktivan način.

Kvalitetna krizna skrb istodobno štiti život, smanjuje patnju i poštuje dostojanstvo i prava osobe.

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. National Institute for Health and Care Excellence. (2014). *Psychosis and schizophrenia in adults: prevention and management (CG178)*. NICE. https://www.nice.org.uk/guidance/cg178

2. National Institute for Health and Care Excellence. (2014). *Bipolar disorder: assessment and management (CG185)*. NICE. https://www.nice.org.uk/guidance/cg185

3. National Institute for Health and Care Excellence. (2022). *Self-harm: assessment, management and preventing recurrence (NG225).* NICE. https://www.nice.org.uk/guidance/ng225

4. Wilson, M. P., Pepper, D., Currier, G. W., Holloman, G. H., Jr., & Feifel, D. (2012). The psychopharmacology of agitation: Consensus statement of the American Association for Emergency Psychiatry Project BETA Psychopharmacology Workgroup. *Western Journal of Emergency Medicine, 13*(1), 26–34. https://doi.org/10.5811/westjem.2011.9.6866

5. American Psychiatric Association. (2022). *Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders* (5. izd., tekstualna revizija; DSM-5-TR). American Psychiatric Association Publishing. https://doi.org/10.1176/appi.books.9780890425787

6. Inouye, S. K. (2006). Delirium in older persons. *The New England Journal of Medicine, 354*(11), 1157–1165. https://doi.org/10.1056/NEJMra052321

7. World Health Organization. (2021). *Guidance on community mental health services: Promoting person-centred and rights-based approaches.* World Health Organization. https://www.who.int/publications/i/item/9789240025707

8. Vlada Republike Hrvatske. (n.d.). *112 – jedinstveni europski broj za hitne službe.* https://www.gov.hr/en/112-uniform-european-emergency-phone-number/1184