Prosocijalno ponašanje i altruizam

Zadnja provjera: listopad 2026.

Prosocijalno ponašanje obuhvaća postupke kojima pojedinac nastoji pomoći drugim ljudima, poboljšati njihovu dobrobit ili pridonijeti zajednici. Uključuje širok raspon ponašanja, od jednostavnih svakodnevnih postupaka, poput pridržavanja vrata drugoj osobi, do zahtjevnijih oblika pomoći, poput volontiranja, darivanja krvi, pružanja podrške u kriznim situacijama ili sudjelovanja u humanitarnim akcijama.

Prosocijalno ponašanje ima važnu ulogu u razvoju i održavanju međuljudskih odnosa, suradnje i društvenog povjerenja. Omogućuje ljudima da odgovore na potrebe drugih, razmjenjuju resurse, zajednički rješavaju probleme i stvaraju uvjete za funkcioniranje zajednice.

Ipak, prosocijalno ponašanje ne proizlazi uvijek iz istih motiva. Ljudi mogu pomagati zbog empatije, moralnih uvjerenja, osjećaja odgovornosti, društvenih očekivanja, želje za uzajamnošću ili osobnog zadovoljstva. Zbog toga je važno razlikovati ponašanje koje koristi drugima od psiholoških razloga zbog kojih se osoba odlučuje na takvo ponašanje.

Što je prosocijalno ponašanje?

Pojam prosocijalnog ponašanja odnosi se na dobrovoljne postupke koji su usmjereni na korist drugih ljudi ili skupina. U psihologiji se najčešće koristi kao širok pojam koji obuhvaća pomaganje, dijeljenje, suradnju, tješenje, podršku i druge oblike ponašanja koji pridonose dobrobiti drugih.

Primjeri prosocijalnog ponašanja uključuju:

Prosocijalno ponašanje može biti spontano ili planirano, usmjereno prema poznatim osobama ili potpunim strancima, a može zahtijevati vrlo malo ili mnogo vremena, truda i osobnih resursa.

Važno je da se prosocijalnost ne određuje isključivo prema namjeri pomagača. Postupak može biti poduzet s dobrom namjerom, ali imati neželjene posljedice. Primjerice, osoba može pokušati pomoći prijatelju tako što će umjesto njega stalno rješavati njegove probleme, čime nenamjerno smanjuje njegovu samostalnost.

Zato je pri procjeni prosocijalnog ponašanja korisno razmotriti i namjeru i stvarne posljedice postupka.

Prosocijalno ponašanje i altruizam

Prosocijalno ponašanje i altruizam povezani su pojmovi, ali nisu istovjetni.

**Prosocijalno ponašanje** opisuje postupak koji je usmjeren na korist drugih, neovisno o tome što motivira osobu koja pomaže.

**Altruizam** se u užem psihološkom smislu odnosi na pomaganje motivirano brigom za dobrobit druge osobe, čak i kada pomaganje uključuje osobni trošak.

Primjerice, osoba može donirati novac za liječenje nepoznatog djeteta zato što želi ublažiti njegovu patnju. Takav postupak može biti prosocijalan i altruističan. Ako ista osoba donira novac prvenstveno kako bi stekla poslovne kontakte ili javno priznanje, postupak i dalje može koristiti djetetu, ali je motivacija drukčija.

Razlika se može prikazati na sljedeći način:

| Obilježje | Prosocijalno ponašanje | Altruizam |

|---|---|---|

| Osnovno značenje | Ponašanje koje koristi drugima | Pomaganje motivirano brigom za drugoga |

| Uloga motiva | Ne mora biti nesebičan | Naglasak je na dobrobiti primatelja |

| Osobna korist | Može biti prisutna | Može postojati kao posljedica, ali nije nužno glavni cilj |

| Primjer | Donacija radi javnog priznanja | Anonimna donacija radi ublažavanja tuđe patnje |

Granica između tih pojmova nije uvijek oštra. Ljudi često istodobno osjećaju suosjećanje, zadovoljstvo zbog pomaganja i želju da budu prihvaćeni. Stoga se prosocijalno ponašanje može razumjeti kao šira kategorija, unutar koje altruizam predstavlja jedan od mogućih oblika motivacije.

U evolucijskoj biologiji altruizam ima uže značenje: ponašanje koje povećava reproduktivnu uspješnost primatelja, a smanjuje uspješnost onoga tko pomaže.

Postoji li čisti altruizam?

Odgovor ovisi o tome kako definiramo nesebičnost. Ako „čisti altruizam” znači pomaganje čiji je krajnji cilj dobrobit druge osobe, bez namjere da se zauzvrat nešto dobije, takva je motivacija psihološki moguća, iako ju je teško sa sigurnošću utvrditi jer tuđe motive ne možemo izravno promatrati. Ako pak znači postupak od kojeg osoba nema baš nikakvu korist, uključujući zadovoljstvo ili osjećaj smisla, kriterij postaje gotovo nedostižan.

Ključno je razlikovati korist koja proizlazi iz pomaganja od koristi zbog koje osoba pomaže. Netko može volontirati jer želi poboljšati život ljudima u svojoj zajednici, a usput steći prijatelje i osjećati se korisno. Te koristi same po sebi ne znače da je pomaganje bilo sebično motivirano. Ugodan osjećaj koji prati davanje, u istraživanjima ponekad nazvan „toplim sjajem”, može biti posljedica postupka, a ne njegov razlog.

Je li svako pomaganje u biti sebično?

Prema stajalištu poznatom kao **psihološki egoizam**, svi su ljudski postupci u konačnici motivirani vlastitim interesom: i kada pomažemo, zapravo se želimo osloboditi krivnje, osjećati se dobro ili izbjeći osudu. Neka istraživanja doista pokazuju da ljudi ponekad pomažu kako bi ublažili vlastito loše raspoloženje (Cialdini, Darby i Vincent, 1973).

Problem je što se takvo objašnjenje lako pretvori u tvrdnju koju nije moguće provjeriti. Ako se svaka korist, uključujući zadovoljstvo zbog tuđe dobrobiti, unaprijed proglasi sebičnošću, nijedan postupak ne može biti priznat kao altruističan. Zato je korisno razlikovati nekoliko stvari:

Batsonova istraživanja (opisana u nastavku) pružila su potporu tome da empatična briga može potaknuti pomaganje kojemu je cilj dobrobit drugoga (Batson i Powell, 2003). Nemogućnost konačnog dokazivanja čiste nesebičnosti nije dokaz njezina nepostojanja.

Evolucijska objašnjenja pomaganja

Pomaganje koje pomagača nešto stoji na prvi pogled izgleda suprotno evolucijskoj logici. Evolucijska objašnjenja zato opisuju uvjete pod kojima se takvo ponašanje moglo razviti, ali ne tvrde da pojedinac koji pomaže svjesno računa na vlastitu korist.

Činjenica da pomaganje ima evolucijsku funkciju ne određuje psihološki motiv pojedinca. Postupak može koristiti ugledu, a ipak biti potaknut stvarnom brigom za drugoga.

Oblici prosocijalnog ponašanja

Prosocijalno ponašanje pojavljuje se u različitim oblicima, ovisno o potrebama primatelja pomoći i mogućnostima pomagača.

1. Instrumentalno pomaganje

Instrumentalno pomaganje uključuje konkretne postupke kojima se drugoj osobi olakšava ostvarivanje cilja ili rješavanje problema.

Primjeri su pomaganje pri preseljenju, objašnjavanje gradiva, posudba potrebnog alata ili pomoć pri obavljanju svakodnevnih zadataka.

Takvo pomaganje često zahtijeva prepoznavanje potrebe i procjenu vrste pomoći koja bi bila najkorisnija.

2. Emocionalna podrška

Emocionalna podrška uključuje slušanje, razumijevanje, ohrabrivanje i pružanje osjećaja prihvaćenosti.

Osoba koja pruža emocionalnu podršku ne mora imati rješenje problema. Ponekad je dovoljno saslušati drugoga, priznati njegove osjećaje i pokazati da nije sam.

Učinkovita podrška podrazumijeva prilagođavanje potrebama druge osobe. Netko u teškoj situaciji može željeti praktičan savjet, dok drugoj osobi više odgovara da je se sasluša bez neposrednog pokušaja rješavanja problema.

3. Dijeljenje resursa

Dijeljenje uključuje davanje novca, hrane, vremena, znanja ili drugih resursa drugima.

Ovaj oblik prosocijalnog ponašanja može se pojaviti u obitelji, prijateljskim odnosima, radnom okruženju i široj zajednici.

Dijeljenje može biti spontano ili organizirano, kao u slučaju humanitarnih akcija i sustava međusobne pomoći.

4. Suradnja

Suradnja podrazumijeva koordinaciju ponašanja više osoba radi postizanja zajedničkog ili međusobno povezanih ciljeva.

Primjerice, članovi tima mogu razmjenjivati znanje, preuzimati različite zadatke i pomagati jedni drugima kako bi dovršili projekt.

Suradnja je prosocijalna kada njezino djelovanje pridonosi dobrobiti drugih, ali nije svaka suradnja automatski prosocijalna. Ljudi mogu surađivati i radi ostvarivanja ciljeva koji štete drugim osobama ili skupinama.

5. Ponašanje pomaganja u hitnim situacijama

Ovaj oblik uključuje reagiranje kada je druga osoba ozlijeđena, ugrožena ili se nalazi u neposrednoj opasnosti.

Može obuhvaćati pozivanje hitnih službi, pružanje prve pomoći ili upozoravanje drugih na opasnost.

Takve situacije mogu zahtijevati brzo donošenje odluka pod stresom. Spremnost na pomaganje ovisi o prepoznavanju opasnosti, procjeni vlastite sposobnosti i dostupnosti drugih ljudi.

6. Građansko i zajedničko djelovanje

Prosocijalno ponašanje može se odvijati i na razini zajednice. Primjeri uključuju volontiranje, sudjelovanje u akcijama pomoći, brigu o zajedničkim prostorima i djelovanje radi zaštite ugroženih skupina.

Takvi postupci mogu pridonijeti društvenoj povezanosti i rješavanju problema koje pojedinci teško mogu riješiti sami.

Što potiče prosocijalno ponašanje?

Na prosocijalno ponašanje utječe kombinacija emocionalnih, kognitivnih, osobnih i društvenih čimbenika. Ne postoji jedan motiv koji objašnjava sve oblike pomaganja.

Empatija i suosjećanje

Empatija omogućuje prepoznavanje i razumijevanje osjećaja drugih ljudi. Kada osoba primijeti da netko pati, može osjetiti emocionalnu reakciju koja povećava spremnost na pomaganje.

Posebno je važna empatična briga, odnosno osjećaj suosjećanja i usmjerenost na dobrobit osobe kojoj je pomoć potrebna.

Ipak, empatija ne vodi uvijek prosocijalnom ponašanju. Osoba može biti emocionalno preplavljena tuđom patnjom, ne znati kako pomoći ili procijeniti da je situacija previše rizična.

Osim toga, empatija može biti selektivna. Ljudi često snažnije reagiraju na patnju osoba s kojima se mogu poistovjetiti, koje poznaju ili doživljavaju kao članove vlastite skupine.

Moralne vrijednosti

Ljudi mogu pomagati zato što smatraju da je pomaganje ispravno ili da imaju odgovornost prema drugima.

Moralne vrijednosti mogu usmjeravati ponašanje i kada nema izravne osobne koristi. Primjerice, osoba može reagirati na nepravdu prema nepoznatom pojedincu jer smatra da svi ljudi zaslužuju poštovanje i pravedan tretman.

Takvo ponašanje može biti povezano s moralnim identitetom, odnosno važnošću koju osoba pridaje moralnim načelima u razumijevanju vlastitog identiteta.

Društvene norme

Društvene norme predstavljaju očekivanja o tome kako bi se ljudi trebali ponašati u određenim situacijama.

Za prosocijalno ponašanje posebno su važne:

Norme mogu poticati pomaganje i olakšavati suradnju. Međutim, mogu stvarati i pritisak. Ako osoba pomaže isključivo zato što se boji osude ili odbacivanja, njezina motivacija razlikuje se od pomaganja koje proizlazi iz osobno prihvaćenih vrijednosti.

Osobine ličnosti

Određene osobine, poput suosjećajnosti, suradljivosti i odgovornosti, mogu biti povezane s većom spremnošću na pomaganje.

Ipak, osobine ličnosti ne određuju ponašanje u svakoj situaciji. Ista osoba može biti izrazito spremna pomoći prijatelju, ali ne reagirati u nepoznatoj i nejasnoj situaciji.

Prosocijalno ponašanje zato je najbolje razumjeti kao rezultat međudjelovanja osobnih karakteristika i situacijskih uvjeta.

Raspoloženje i emocionalno stanje

Pozitivno raspoloženje u nekim okolnostima povećava spremnost na pomaganje. Osoba koja se osjeća dobro može imati više energije, biti otvorenija prema drugima i lakše uočavati prilike za suradnju.

Negativne emocije također mogu potaknuti pomaganje. Krivnja može motivirati popravljanje štete, a tuga ili suosjećanje mogu povećati osjetljivost na tuđe potrebe.

Međutim, intenzivna uznemirenost može imati suprotan učinak. Osoba koja je pod velikim stresom može se usredotočiti na vlastite potrebe i imati manje kapaciteta za reagiranje na druge.

Zato ne postoji jednostavno pravilo prema kojem određeno emocionalno stanje uvijek povećava ili smanjuje prosocijalnost.

Socijalni identitet i osjećaj pripadnosti

Ljudi često lakše pomažu onima koje doživljavaju kao članove vlastite skupine. Zajednička pripadnost može povećati povjerenje, osjećaj odgovornosti i spremnost na suradnju.

Skupina može biti određena obiteljskim odnosima, prijateljstvom, radnim mjestom, nacionalnom pripadnošću ili zajedničkim vrijednostima.

Ipak, snažna usmjerenost na vlastitu skupinu može ograničiti pomaganje ljudima izvan nje. Prosocijalno ponašanje zato može biti široko i uključivo, ali i selektivno.

Učenje i socijalni modeli

Djeca i odrasli uče prosocijalno ponašanje promatranjem drugih, izravnim iskustvom i povratnim informacijama iz okoline.

Kada djeca promatraju odrasle koji dijele, pomažu i surađuju, mogu usvajati slične obrasce ponašanja. Takvo učenje učinkovitije je kada se riječi i postupci odraslih podudaraju.

Prosocijalno ponašanje može se razvijati i kroz iskustva u kojima osoba uči prepoznavati potrebe drugih, razumjeti posljedice svojih postupaka i primjenjivati konkretne vještine pomaganja.

Osobna korist i očekivanje uzvrata

Prosocijalno ponašanje može donijeti osobne koristi, poput zadovoljstva, boljih odnosa, društvenog priznanja ili osjećaja pripadnosti.

To ne znači da je svako pomaganje sebično motivirano. Osobna korist može biti posljedica postupka, a ne njegov glavni cilj.

Ipak, očekivanje nagrade, priznanja ili buduće usluge može utjecati na to hoće li osoba pomoći, kome će pomoći i koliko će truda uložiti.

Kako ljudi odlučuju hoće li pomoći?

Pomaganje nije uvijek automatska reakcija na tuđu potrebu. U mnogim situacijama osoba prolazi kroz nekoliko procjena, često vrlo brzo i bez svjesnog razmišljanja o svakom koraku.

1. Primjećivanje situacije

Prvi je korak uočavanje da se nešto događa. Osoba koja je zaokupljena vlastitim zadacima, žuri ili je pod stresom može previdjeti tuđu potrebu.

2. Tumačenje situacije

Nakon što primijeti događaj, osoba procjenjuje zahtijeva li on pomoć. Ako je situacija nejasna, može zaključiti da nije ozbiljna ili da osoba kojoj je pomoć potrebna zapravo ne želi intervenciju.

Ponašanje drugih promatrača također utječe na procjenu. Ako nitko ne reagira, pojedinac može pretpostaviti da situacija nije hitna.

3. Preuzimanje odgovornosti

Osoba procjenjuje treba li upravo ona nešto učiniti. Kada je prisutno više promatrača, odgovornost se može doživljavati kao podijeljena, zbog čega pojedinac može čekati da netko drugi reagira.

4. Procjena vlastitih sposobnosti

Čak i kada prepozna potrebu i osjeti odgovornost, osoba može oklijevati ako ne zna kako pomoći ili se boji pogoršati situaciju.

Poznavanje postupaka prve pomoći, komunikacijskih vještina ili načina pozivanja odgovarajućih službi može olakšati djelovanje.

5. Odluka i djelovanje

Na kraju osoba odlučuje hoće li pomoći, na koji način i uz koji rizik. Namjera ne mora uvijek dovesti do djelovanja jer je mogu omesti strah, nedostatak vremena, neizvjesnost ili ograničeni resursi.

Ovaj prikaz opisuje česte korake u donošenju odluke, ali stvarno ponašanje ne mora uvijek slijediti isti redoslijed.

Difuzija odgovornosti i efekt promatrača

Jedan od najpoznatijih fenomena povezanih s prosocijalnim ponašanjem jest **efekt promatrača**. U određenim hitnim situacijama prisutnost drugih promatrača može smanjiti vjerojatnost da će pojedinac intervenirati ili produljiti vrijeme do reakcije.

Jedno od objašnjenja jest **difuzija odgovornosti**. Kada je prisutno više ljudi, svaki pojedinac može osjećati da je njegova osobna odgovornost manja jer pretpostavlja da će netko drugi pomoći.

Na odluku utječe i informacijski utjecaj: ljudi promatraju reakcije drugih kako bi procijenili što se događa. Ako ostali djeluju mirno ili ne reagiraju, pojedinac može zaključiti da intervencija nije potrebna.

Međutim, efekt promatrača nije univerzalno pravilo. Istraživanja pokazuju da učinak ovisi o vrsti opasnosti, jasnoći potrebe, odnosima među prisutnima i mogućnosti koordinacije. U nekim situacijama prisutnost drugih može olakšati pomaganje, primjerice kada se odgovornosti mogu podijeliti ili kada više ljudi može zajedno djelovati.

U hitnoj situaciji korisno je odgovornost učiniti konkretnom. Umjesto općeg poziva „Neka netko pomogne”, može se izravno obratiti određenoj osobi i jasno joj reći što treba učiniti, primjerice nazvati hitnu službu.

Uloga empatije i osobne uznemirenosti

Kada promatraju tuđu patnju, ljudi mogu doživjeti različite emocionalne reakcije koje utječu na pomaganje.

**Empatična briga** usmjerena je na dobrobit osobe kojoj je potrebna pomoć. Može povećati spremnost na pomaganje čak i kada je moguće izbjeći situaciju.

**Osobna uznemirenost** odnosi se na vlastitu nelagodu, strah ili emocionalnu preplavljenost koju promatrač osjeća zbog tuđe patnje. Pomaganje može postati način smanjivanja te nelagode.

Ta dva procesa mogu se pojaviti istodobno. Osoba može iskreno željeti pomoći drugome, ali ujedno željeti da prestane osjećati vlastitu uznemirenost.

Istraživanja Daniela Batsona i suradnika pružila su potporu hipotezi da empatična briga može potaknuti altruističnu motivaciju, odnosno pomaganje kojemu je cilj poboljšanje stanja druge osobe. Ipak, nije moguće svaki čin pomaganja svesti na jedan motiv niti se motivacija može pouzdano zaključiti samo iz vidljivog ponašanja.

Prosocijalno ponašanje u djetinjstvu

Prosocijalno ponašanje razvija se tijekom djetinjstva kroz sazrijevanje kognitivnih i emocionalnih sposobnosti, iskustvo i socijalno učenje.

Mala djeca mogu pokazivati jednostavne oblike pomaganja, primjerice dodati odrasloj osobi predmet koji joj je ispao. S razvojem jezika, razumijevanja perspektive i emocionalne regulacije postupno postaju sposobnija prepoznavati složenije potrebe drugih i prilagođavati im svoje ponašanje.

Razvoj prosocijalnosti uključuje nekoliko povezanih sposobnosti:

Djeca ne razvijaju sve oblike prosocijalnog ponašanja istodobno. Dijeljenje resursa, emocionalna podrška i pomaganje u složenim društvenim situacijama mogu se razvijati različitim tempom.

Odrasli mogu poticati prosocijalnost tako da sami pokazuju obzirno ponašanje, objašnjavaju posljedice postupaka, prepoznaju dječji trud i omogućuju djeci da sudjeluju u primjerenim oblicima pomaganja.

Važno je pritom izbjegavati poruku da dijete vrijedi samo kada je korisno drugima. Cilj je razvijati empatiju i odgovornost uz očuvanje osobnih granica i sposobnosti da dijete prepozna vlastite potrebe.

Prosocijalno ponašanje u odrasloj dobi i na radnom mjestu

U odrasloj dobi prosocijalno ponašanje ima važnu ulogu u prijateljskim i obiteljskim odnosima, radu, volontiranju i građanskom djelovanju.

Na radnom mjestu može se pojaviti kao dijeljenje znanja, pomaganje novim kolegama, preuzimanje dijela zadatka kada je netko preopterećen ili konstruktivno davanje povratnih informacija.

Takvi postupci mogu olakšati suradnju, povećati povjerenje i pridonijeti funkcioniranju tima. Međutim, njihov učinak ovisi i o organizacijskim uvjetima.

Ako se pomaganje sustavno očekuje od istih zaposlenika, bez priznanja ili pravedne raspodjele posla, ono može dovesti do preopterećenja. Ako se suradnja nagrađuje samo deklarativno, a sustav nagrađivanja potiče isključivo individualno natjecanje, zaposlenici mogu biti manje motivirani dijeliti znanje ili pomagati kolegama.

Prosocijalno ponašanje zato nije samo osobna vrlina nego i ponašanje na koje utječu organizacijska kultura, pravednost, vodstvo i način raspodjele odgovornosti.

Učinkovito okruženje za suradnju obično zahtijeva jasne ciljeve, realistična očekivanja, psihološku sigurnost i mogućnost da zaposlenici zatraže pomoć bez straha od ponižavanja ili kažnjavanja.

Može li prosocijalno ponašanje imati negativne posljedice?

Prosocijalno ponašanje uglavnom je usmjereno na korist drugih, ali nije svaki postupak koji se čini dobronamjernim nužno koristan.

Pomoć bez uvažavanja potreba primatelja

Osoba može pretpostaviti da zna što je drugome potrebno i nametati rješenje bez provjere želja ili okolnosti primatelja.

Takva pomoć može biti neučinkovita ili narušiti osjećaj autonomije. Korisno je, kada okolnosti dopuštaju, pitati osobu kakva joj je pomoć potrebna.

Pretjerano preuzimanje odgovornosti

Pojedinac može stalno rješavati probleme drugih i zanemarivati vlastite obveze. Ako se takav obrazac nastavi, može pridonijeti iscrpljenosti, frustraciji i neravnoteži u odnosima.

Pomaganje ne zahtijeva neograničeno žrtvovanje. Moguće je biti obziran i velikodušan, a istodobno jasno odrediti što osoba može i želi učiniti.

Ponekad je pomaganje povezano s osjećajem vlastite vrijednosti, pa se osoba boji da neće biti prihvaćena ako prestane pomagati. Korisno je zapitati se:

Pomaganje koje održava problem

Ako se pomoć stalno pruža na način koji drugoj osobi oduzima priliku da razvije vlastite sposobnosti, može nenamjerno održavati ovisnost o pomoći.

To ne znači da treba uskratiti podršku osobama kojima je potrebna. Važno je procijeniti može li pomoć istodobno zadovoljiti neposrednu potrebu i podržati dugoročnu samostalnost primatelja.

Grupna pristranost

Ljudi mogu biti izrazito prosocijalni prema vlastitoj skupini, ali manje spremni pomoći onima koje doživljavaju kao vanjsku skupinu. Takvo ponašanje pokazuje da prosocijalnost nije nužno univerzalna ni jednako raspodijeljena.

Proširivanje osjećaja odgovornosti izvan vlastite skupine može biti važno za solidarnost i smanjivanje društvenih podjela.

Kako poticati prosocijalno ponašanje?

Prosocijalno ponašanje može se poticati stvaranjem uvjeta koji olakšavaju prepoznavanje potreba, preuzimanje odgovornosti i konkretno djelovanje.

**1. Razvijati empatiju i perspektivu.** Pokušaj razumijevanja tuđih iskustava može pomoći u prepoznavanju potreba, uz svijest da ne možemo uvijek znati što druga osoba osjeća bez razgovora s njom.

**2. Učiti konkretne vještine pomaganja.** Ljudi lakše reagiraju kada znaju što učiniti. To uključuje komunikacijske vještine, pružanje prve pomoći i prepoznavanje situacija u kojima treba pozvati stručnu službu.

**3. Jasno raspodijeliti odgovornost.** U skupinama i organizacijama treba izbjegavati neodređeno očekivanje da će netko drugi preuzeti zadatak. Konkretna zaduženja olakšavaju djelovanje.

**4. Poticati suradnju i uzajamno povjerenje.** Kada ljudi očekuju da će se njihova pomoć poštovati i da neće biti iskorišteni, lakše se uključuju u zajedničke aktivnosti.

**5. Prepoznati trud bez pretjeranog naglašavanja nagrade.** Zahvala i priznanje mogu ojačati prosocijalno ponašanje, ali isključivo oslanjanje na vanjske nagrade može promijeniti način na koji ljudi razumiju vlastite motive.

**6. Poštovati autonomiju i granice.** Kvalitetno pomaganje uzima u obzir potrebe primatelja, ali i mogućnosti pomagača. Nije svaka molba obvezujuća i nije svaka situacija prikladna za izravnu intervenciju.

**7. Osigurati pravedne uvjete.** U školama, radnim organizacijama i zajednicama pomaganje se lakše održava kada su pravila jasna, odgovornosti pravedno raspodijeljene i iskorištavanje drugih nije tolerirano.

Sažetak

Prosocijalno ponašanje obuhvaća postupke kojima se pomaže drugim ljudima ili pridonosi njihovoj dobrobiti, uključujući emocionalnu podršku, dijeljenje, suradnju, volontiranje i reagiranje u hitnim situacijama. Na njega utječu empatija, moralne vrijednosti, društvene norme, osobine ličnosti, emocionalno stanje, osjećaj pripadnosti i očekivanje uzajamnosti. Odluka o pomaganju ovisi i o situaciji: ljudi trebaju primijetiti potrebu, protumačiti je, preuzeti odgovornost i procijeniti kako mogu djelovati. Prosocijalnost se može razvijati učenjem i stvaranjem okruženja koje olakšava suradnju. Ipak, pomoć nije uvijek korisna ako zanemaruje potrebe primatelja, narušava njegovu autonomiju ili dovodi do pretjeranog žrtvovanja pomagača. Učinkovito prosocijalno ponašanje povezuje brigu za druge s odgovornošću, realističnom procjenom situacije i poštovanjem osobnih granica.

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Batson, C. D. (2011). *Altruism in Humans*. Oxford University Press.

2. Batson, C. D., Duncan, B. D., Ackerman, P., Buckley, T., & Birch, K. (1981). Is empathic emotion a source of altruistic motivation? *Journal of Personality and Social Psychology, 40*(2), 290–302. https://doi.org/10.1037/0022-3514.40.2.290

3. Eisenberg, N., & Miller, P. A. (1987). The relation of empathy to prosocial and related behaviors. *Psychological Bulletin, 101*(1), 91–119. https://doi.org/10.1037/0033-2909.101.1.91

4. Penner, L. A., Dovidio, J. F., Piliavin, J. A., & Schroeder, D. A. (2005). Prosocial behavior: Multilevel perspectives. *Annual Review of Psychology, 56*, 365–392. https://doi.org/10.1146/annurev.psych.56.091103.070141

5. Dovidio, J. F., Piliavin, J. A., Schroeder, D. A., & Penner, L. A. (2006). *The Social Psychology of Prosocial Behavior*. Lawrence Erlbaum Associates.

6. Latané, B., & Darley, J. M. (1970). *The Unresponsive Bystander: Why Doesn't He Help?* Appleton-Century-Crofts.

7. Darley, J. M., & Latané, B. (1968). Bystander intervention in emergencies: Diffusion of responsibility. *Journal of Personality and Social Psychology, 8*(4, Pt. 1), 377–383. https://doi.org/10.1037/h0025589

8. Eisenberg, N., Fabes, R. A., & Spinrad, T. L. (2006). Prosocial development. U N. Eisenberg, W. Damon, & R. M. Lerner (ur.), *Handbook of Child Psychology: Social, Emotional, and Personality Development* (6. izd., sv. 3, str. 646–718). John Wiley & Sons.

9. Gouldner, A. W. (1960). The norm of reciprocity: A preliminary statement. *American Sociological Review, 25*(2), 161–178. https://doi.org/10.2307/2092623

10. Johnson, D. W., & Johnson, R. T. (2009). An educational psychology success story: Social interdependence theory and cooperative learning. *Educational Researcher, 38*(5), 365–379. https://doi.org/10.3102/0013189X09339057

11. Batson, C. D., & Powell, A. A. (2003). Altruism and prosocial behavior. U T. Millon & M. J. Lerner (ur.), *Handbook of Psychology: Personality and Social Psychology* (sv. 5, str. 463–484). John Wiley & Sons. https://doi.org/10.1002/0471264385.wei0519

12. Cialdini, R. B., Darby, B. L., & Vincent, J. E. (1973). Transgression and altruism: A case for hedonism. *Journal of Experimental Social Psychology, 9*(6), 502–516. https://doi.org/10.1016/0022-1031(73)90031-0

13. Hamilton, W. D. (1964). The genetical evolution of social behaviour. I. *Journal of Theoretical Biology, 7*(1), 1–16. https://doi.org/10.1016/0022-5193(64)90038-4

14. Trivers, R. L. (1971). The evolution of reciprocal altruism. *The Quarterly Review of Biology, 46*(1), 35–57. https://doi.org/10.1086/406755

15. Nowak, M. A., & Sigmund, K. (2005). Evolution of indirect reciprocity. *Nature, 437*, 1291–1298. https://doi.org/10.1038/nature04131