Produljeni poremećaj žalovanja

Zadnja provjera: listopad 2026.

Kod većine ljudi bol nakon smrti bliske osobe s vremenom postaje podnošljivija: tuga ostaje, ali se život postupno vraća. Kod manjeg dijela ljudi, međutim, intenzivna čežnja i bol ne popuštaju ni nakon mnogo mjeseci, a život kao da je zaustavljen u trenutku gubitka. Od 2019. takvo stanje u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti ima ime: **produljeni poremećaj žalovanja**. Ova lekcija objašnjava kako se razlikuje od uobičajenog žalovanja i od depresije, koliko je čest, tko je u većem riziku, kako se liječi i zašto je uvođenje te dijagnoze izazvalo raspravu.

Uobičajeno žalovanje i razlike među ljudima opisuje lekcija [Žalovanje nakon smrti bliske osobe](/lekcija/zalovanje-nakon-smrti-bliske-osobe). Tuga kao emocija opisana je u lekciji [Tuga](/lekcija/tuga).

Što je produljeni poremećaj žalovanja

Nakon desetljeća istraživanja, osobito istraživačke skupine Holly Prigerson, produljeni poremećaj žalovanja uvršten je u MKB-11 (2019.) i, s nešto drukčijim kriterijima, u revidirano izdanje američkog priručnika DSM-5-TR (2022.).

Glavna obilježja su (Prigerson i sur., 2009; Prigerson i sur., 2021):

• **intenzivna čežnja** za preminulim ili stalna **preokupacija** njim;
• **intenzivna emocionalna bol**, koja može uključivati nevjericu i nemogućnost prihvaćanja smrti, osjećaj da je dio sebe umro i zbunjenost oko vlastitog identiteta, izbjegavanje podsjetnika na smrt, emocionalnu otupjelost, teškoće uključivanja u odnose i aktivnosti, osjećaj da je život besmislen i izraženu usamljenost;
• **trajanje** – prema MKB-11 najmanje šest mjeseci, a prema DSM-5-TR najmanje dvanaest mjeseci nakon smrti;
• **značajno oštećenje** funkcioniranja;
• reakcija **izrazito odstupa** od društvenih, kulturnih ili vjerskih normi za žalovanje u okruženju osobe.

Ključno nije koliko je tuga jaka, nego to da se **ne mijenja** i da onemogućuje povratak životu.

Razlika od depresije i PTSP-a

Produljeni poremećaj žalovanja često se javlja zajedno s depresijom i posttraumatskim stresnim poremećajem, ali se od njih razlikuje (Boelen i Smid, 2017):

• U **depresiji** prevladavaju opće potištenost, gubitak zadovoljstva u gotovo svemu i negativna slika o sebi. U produljenom žalovanju bol je usmjerena na gubitak i preminulog – čežnja je središnja.
• U **PTSP-u** prevladavaju strah, nametljiva sjećanja na traumatski događaj i pojačana pobuđenost. U produljenom žalovanju središnje su čežnja i tuga, a ne strah.

Ta razlika ima praktično značenje: liječenje usmjereno samo na depresiju, primjerice antidepresivima, često nedovoljno smanjuje simptome produljenog žalovanja.

Koliko je čest

Marie Lundorff i suradnici u meta-analizi istraživanja s općom populacijom ožalošćenih odraslih procjenjuju da otprilike **10 %** ožalošćenih razvija produljeni poremećaj žalovanja (Lundorff i sur., 2017). Postotak je viši nakon neprirodne smrti – nesreće, samoubojstva, ubojstva ili katastrofe – i nakon smrti djeteta ili partnera.

Tko je u većem riziku

Čimbenici povezani s većim rizikom uključuju:

• **okolnosti smrti** – iznenadna, nasilna ili traumatska smrt, smrt djeteta;
• **vrstu odnosa** – vrlo bliska ili ovisna veza, osobito s partnerom ili djetetom;
• **raniji psihički problemi**, osobito depresija i anksioznost;
• **nesigurna privrženost** i ranije neriješeni gubici;
• **nedostatak podrške** i socijalna izolacija;
• **način razmišljanja** – izraženo izbjegavanje podsjetnika na gubitak, ruminacija o tome zašto se smrt dogodila i negativna uvjerenja o sebi i budućnosti.

Zašto žalovanje „zapne”

Istraživači predlažu nekoliko mehanizama koji održavaju produljeno žalovanje:

• **Nedovoljna integracija gubitka.** Gubitak nije postao dio životne priče; osoba se ponaša i osjeća kao da se smrt „nije dogodila” ili ne bi smjela dogoditi.
• **Izbjegavanje.** Izbjegavanje mjesta, ljudi i osjećaja povezanih s preminulim kratkoročno smanjuje bol, ali dugoročno sprječava prilagodbu.
• **Ruminacija.** Neprestano razmišljanje o tome zašto se smrt dogodila i što se moglo učiniti drukčije.
• **Gubitak smisla i identiteta.** Osjećaj da bez preminulog nema svrhe ni mjesta u svijetu.

Liječenje

Katherine Shear i suradnici razvijaju **terapiju kompliciranog žalovanja**, koja kombinira elemente terapije usmjerene na interpersonalne odnose, kognitivno-bihevioralne terapije i postupaka izlaganja. Terapija uključuje:

• objašnjenje žalovanja i modela dvojnog procesa;
• prepričavanje priče o smrti i postupno suočavanje s izbjegavanim situacijama;
• zamišljeni razgovor s preminulim;
• rad na osobnim ciljevima i vraćanje životu.

U randomiziranom istraživanju ta terapija pokazuje bolje rezultate od standardne interpersonalne terapije usmjerene na depresiju: na nju dobro reagira oko polovine sudionika, u usporedbi s oko četvrtinom u kontrolnoj skupini (Shear i sur., 2005; Shear, 2015).

Kognitivno-bihevioralna terapija usmjerena na žalovanje također ima dokaze učinkovitosti. Za lijekove nema čvrstih dokaza da sami djeluju na produljeno žalovanje, iako mogu pomoći kod pridružene depresije.

Rasprava o dijagnozi

Uvođenje dijagnoze izazvalo je raspravu.

**Argumenti za:** osobe s produljenim žalovanjem ozbiljno pate, imaju veći rizik od zdravstvenih problema i samoubojstva, a dijagnoza olakšava prepoznavanje i pristup učinkovitom liječenju koje se razlikuje od liječenja depresije.

**Argumenti protiv:** postoji bojazan da se normalna, iako duga i bolna, ljudska tuga pretvara u bolest; da kulturne razlike u žalovanju mogu biti pogrešno protumačene; i da se pritisak da se „preboli” u određenom roku može pojačati. Razlika u trajanju između MKB-11 (šest mjeseci) i DSM-5-TR (dvanaest mjeseci) pokazuje da su granice dijelom stvar dogovora.

Većina stručnjaka danas smatra da je dijagnoza korisna ako se primjenjuje oprezno, uz uvažavanje kulture i individualnih razlika, i ako se ne koristi za patologiziranje uobičajene tuge.

Kada potražiti pomoć

Razgovor sa stručnjakom preporučuje se ako nakon više mjeseci:

• čežnja i bol ostaju jednako intenzivni kao na početku;
• osoba ne može prihvatiti da je smrt stvarna;
• izbjegava sve što podsjeća na preminulog ili, suprotno, ne može misliti ni o čemu drugom;
• život izgleda besmisleno, a osoba se ne može vratiti poslu, odnosima ili aktivnostima;
• se javljaju misli o smrti ili o tome da se „pridruži” preminulom.

Misli o samoubojstvu uvijek su razlog za hitnu pomoć – u hitnim situacijama zvati 112.

Kako se produljeno žalovanje prepoznaje

U praksi se za procjenu često koriste upitnici, poput upitnika produljene tuge (PG-13) Holly Prigerson i suradnika, koji ispituje čežnju, emocionalnu bol, teškoće prihvaćanja smrti i utjecaj na funkcioniranje (Prigerson i sur., 2021). Upitnik ne služi za samodijagnozu, nego kao pomoć stručnjacima da prepoznaju osobe kojima bi koristila detaljnija procjena.

Važan je i razgovor o tome kako osoba provodi dan, što izbjegava, kako zamišlja budućnost i kakve misli ima o vlastitoj smrti. Stručnjak pritom pazi na kulturni kontekst – u nekim zajednicama dugotrajno žalovanje i snažna veza s preminulima uobičajeni su i ne znače poremećaj.

Kako mogu pomoći bližnji

Bližnji osobe s produljenim žalovanjem često ne znaju kako pomoći. Korisno je:

• ne požurivati („vrijeme je da kreneš dalje”) ni umanjivati tugu;
• slušati i spominjati preminulog;
• nježno poticati na male korake – šetnju, susret s prijateljem, povratak hobiju;
• potaknuti na traženje stručne pomoći i ponuditi pratnju;
• paziti na znakove rizika, osobito izjave o želji za smrću.

Produljeno žalovanje u kulturnom kontekstu

Kriteriji produljenog žalovanja izričito uključuju zahtjev da reakcija odstupa od normi kulture i zajednice osobe. To je važno jer se kulture jako razlikuju po tome koliko dugo i kako se žaluje. U nekim zajednicama očekuje se da se o preminulima govori svakodnevno godinama, da se njihove stvari čuvaju i da se redovito posjećuje grob. U drugima se očekuje brz povratak svakodnevici. Ono što bi u jednoj zajednici upućivalo na poremećaj, u drugoj je uobičajeno.

Stručnjaci zato upozoravaju da se dijagnoza ne smije postavljati mehanički, prema broju mjeseci, nego uz razumijevanje kulturnog i osobnog konteksta. Odlučujuće je pati li osoba i može li živjeti život koji želi.

Produljeno žalovanje kod djece

I djeca i adolescenti mogu razviti produljeno žalovanje, osobito nakon iznenadne ili nasilne smrti roditelja ili brata ili sestre. Kod njih se ono može pokazati drukčije nego kod odraslih: kao uporna preokupacija preminulim, izbjegavanje svega što ga podsjeća na gubitak, pad uspjeha u školi, povlačenje od prijatelja ili strah da će umrijeti i drugi bliski ljudi. Za djecu i mlade razvijene su posebne terapije usmjerene na traumu i žalovanje, koje uključuju i roditelje (više u lekciji [Žalovanje kod djece](/lekcija/zalovanje-kod-djece)).

Kako izgleda dan s produljenim žalovanjem

Osobe s produljenim žalovanjem često opisuju dane koji se vrte oko preminulog: provode sate gledajući fotografije ili sjedeći u njegovoj sobi, razgovaraju s njim, ne mogu se natjerati da dodirnu njegove stvari, ili ih, suprotno, ne mogu ni pogledati. Mnoge izbjegavaju mjesta, ljude i aktivnosti koji podsjećaju na gubitak, a istodobno ne mogu misliti ni o čemu drugom. Budućnost se čini praznom i besmislenom, a sreća drugih ljudi bolnom. Takav obrazac razlikuje se od uobičajene tuge po tome što se ne mijenja ni nakon mnogo mjeseci (Shear, 2015).

Produljeno žalovanje i tjelesno zdravlje

Produljeno žalovanje povezano je s nizom tjelesnih teškoća: lošijim snom, više boli, oslabljenim imunosnim sustavom, povećanim rizikom od srčanožilnih bolesti i lošijom brigom o zdravlju. Mnoge osobe zanemaruju prehranu, lijekove i liječničke preglede. Zato je liječenje produljenog žalovanja važno ne samo za psihičku nego i za tjelesnu dobrobit (Prigerson i sur., 2009).

Istraživanja liječenja

Nakon prvog istraživanja terapije kompliciranog žalovanja, provedeno je više randomiziranih istraživanja s različitim skupinama – starijim osobama, roditeljima koji su izgubili dijete, izbjeglicama. Rezultati općenito potvrđuju da specijalizirani psihološki pristupi, koji uključuju suočavanje s gubitkom i rad na obnovi života, djeluju bolje od opće podrške ili terapija usmjerenih samo na depresiju (Boelen i Smid, 2017). Razvijaju se i internetski programi, koji mogu pomoći ljudima koji nemaju pristup terapeutu.

Kada se ne liječi

Bez liječenja produljeno žalovanje kod mnogih traje godinama. To ne znači da osoba ne može postupno pronaći put sama, ali kod dijela ljudi stanje postaje kronično i ozbiljno ograničava život. Zato je važno da obitelj, liječnici obiteljske medicine i drugi stručnjaci prepoznaju znakove i potaknu traženje pomoći – osobito kada je osoba zbog tuge prestala funkcionirati ili ima misli o smrti.

Žalovanje i lijekovi

Mnogi ožalošćeni pitaju trebaju li lijekove. Za uobičajeno žalovanje lijekovi nisu potrebni, a kratkotrajna upotreba lijekova za spavanje ili smirenje može ponekad pomoći u akutnoj krizi, uz savjet liječnika. Kod produljenog žalovanja istraživanja upućuju na to da antidepresivi sami nisu dovoljni, ali mogu pomoći kada je prisutna i depresija, osobito u kombinaciji s psihoterapijom (Shear, 2015).

Rano prepoznavanje

Neki čimbenici već u prvim mjesecima nakon gubitka upućuju na veći rizik od produljenog žalovanja: vrlo intenzivna čežnja, izraženo izbjegavanje, osjećaj da je život bez preminulog potpuno besmislen i nedostatak podrške. Istraživači razvijaju kratke upitnike koji pomažu liječnicima i drugim stručnjacima da prepoznaju osobe kojima bi koristila ranija podrška. Rano prepoznavanje ne znači postavljanje dijagnoze odmah nakon gubitka, nego praćenje i nuđenje pomoći onima koji je trebaju (Lundorff i sur., 2017).

Česte zablude

• **„Svaka duga tuga je poremećaj.”** Tuga može trajati godinama; poremećaj se odnosi na intenzivnu, nepromijenjenu tugu koja onemogućuje funkcioniranje.
• **„Produljeno žalovanje je isto što i depresija.”** Središnje obilježje je čežnja za preminulim, a liječenje se razlikuje.
• **„Produljeno žalovanje ne može se liječiti.”** Postoje specijalizirane terapije s dokazima učinkovitosti.

Primjer

Dvije godine nakon smrti sina Ankica i dalje svaki dan provodi sate u njegovoj sobi, ne može razgovarati ni s kim o njegovoj smrti i osjeća da je njezin život završio. Prestala je raditi i viđati prijatelje. Liječnica obiteljske medicine prepozna obilježja produljenog žalovanja i uputi je na terapiju. Kroz mjesece rada Ankica postupno priča o sinovoj smrti, vraća se nekim aktivnostima i pronalazi način da ga se sjeća bez toga da se njezin život zaustavi.

Sažetak

Produljeni poremećaj žalovanja, uveden u MKB-11 i DSM-5-TR, obilježen je intenzivnom čežnjom ili preokupacijom preminulim i emocionalnom boli koja se ne mijenja i ozbiljno ometa život najmanje šest do dvanaest mjeseci nakon gubitka. Razlikuje se od depresije i PTSP-a, a javlja se kod otprilike 10 % ožalošćenih, češće nakon neprirodne smrti. Održavaju ga izbjegavanje, ruminacija i gubitak smisla. Terapija kompliciranog žalovanja i kognitivno-bihevioralni pristupi pokazuju učinkovitost. Dijagnoza je korisna ako se primjenjuje oprezno i bez patologiziranja uobičajene tuge.

Povezane lekcije

• [Žalovanje nakon smrti bliske osobe](/lekcija/zalovanje-nakon-smrti-bliske-osobe)
• [Modeli žalovanja](/lekcija/modeli-zalovanja)
• [Tuga](/lekcija/tuga)
• [Depresija](/lekcija/depresija)
• [Posttraumatski stresni poremećaj](/lekcija/posttraumatski-stresni-poremecaj)
• [Žalovanje nakon samoubojstva](/lekcija/zalovanje-nakon-samoubojstva)

Izvori i literatura

• Boelen, P. A. i Smid, G. E. (2017). Disturbed grief: prolonged grief disorder and persistent complex bereavement disorder. *BMJ*, 357, j2016. [doi.org/10.1136/bmj.j2016](https://doi.org/10.1136/bmj.j2016)
• Lundorff, M., Holmgren, H., Zachariae, R., Farver-Vestergaard, I. i O’Connor, M. (2017). Prevalence of prolonged grief disorder in adult bereavement: A systematic review and meta-analysis. *Journal of Affective Disorders*, 212, 138–149. [doi.org/10.1016/j.jad.2017.01.030](https://doi.org/10.1016/j.jad.2017.01.030)
• Prigerson, H. G., Boelen, P. A., Xu, J., Smith, K. V., & Maciejewski, P. K. (2021). Validation of the new DSM-5-TR criteria for prolonged grief disorder and the PG-13-Revised (PG-13-R) scale. *World Psychiatry, 20*(1), 96–106. https://doi.org/10.1002/wps.20823
• Prigerson, H. G., Horowitz, M. J., Jacobs, S. C., Parkes, C. M., Aslan, M., Goodkin, K., Raphael, B., Marwit, S. J., Wortman, C., Neimeyer, R. A., Bonanno, G., Block, S. D., Kissane, D., Boelen, P., Maercker, A., Litz, B. T., Johnson, J. G., First, M. B. i Maciejewski, P. K. (2009). Prolonged Grief Disorder: Psychometric Validation of Criteria Proposed for DSM-V and ICD-11. *PLoS Medicine*, 6(8), e1000121. [doi.org/10.1371/journal.pmed.1000121](https://doi.org/10.1371/journal.pmed.1000121)
• Shear, K., Frank, E., Houck, P. R. i Reynolds, C. F. (2005). Treatment of Complicated Grief. *JAMA*, 293(21), 2601–2608. [doi.org/10.1001/jama.293.21.2601](https://doi.org/10.1001/jama.293.21.2601)
• Shear, M. K. (2015). Complicated Grief. *New England Journal of Medicine*, 372(2), 153–160. [doi.org/10.1056/NEJMcp1315618](https://doi.org/10.1056/NEJMcp1315618)