Problemom usmjereno i emocijama usmjereno suočavanje

Zadnja provjera: listopad 2026.

Uvod

Kada se osoba suoči sa stresnom situacijom, može pokušati promijeniti okolnosti koje su izazvale stres, ublažiti vlastitu emocionalnu reakciju ili istodobno primijeniti oba pristupa. Primjerice, osoba koja se priprema za važan ispit može napraviti raspored učenja i potražiti dodatnu pomoć, ali se može koristiti i tehnikama opuštanja kako bi smanjila tjeskobu.

U psihologiji se te reakcije često razvrstavaju u dvije široke skupine: **problemom usmjereno suočavanje** i **emocijama usmjereno suočavanje**. Razliku su posebno istaknuli Richard Lazarus i Susan Folkman u svojem transakcijskom modelu stresa i suočavanja. Prema tom pristupu, suočavanje uključuje kognitivne i ponašajne napore kojima osoba nastoji upravljati zahtjevima koje procjenjuje stresnima ili većima od svojih raspoloživih resursa.

Ove dvije skupine ne predstavljaju suprotstavljene osobine ličnosti niti strogo odvojene vrste ponašanja. Riječ je o načinima reagiranja koji se mogu kombinirati i mijenjati tijekom iste situacije. Njihova korisnost ovisi o prirodi problema, mogućnosti utjecaja na okolnosti i emocionalnim potrebama osobe.

Problemom usmjereno suočavanje

**Problemom usmjereno suočavanje** obuhvaća postupke kojima osoba pokušava promijeniti stresnu situaciju, smanjiti zahtjeve koje ona postavlja ili povećati vlastitu sposobnost suočavanja s njima.

Takav pristup polazi od pretpostavke da se barem neki aspekti situacije mogu promijeniti. Osoba nastoji utvrditi što uzrokuje problem, koje mogućnosti ima na raspolaganju i koje bi radnje mogle dovesti do poboljšanja.

Problemom usmjereno suočavanje ne znači nužno da osoba može u potpunosti ukloniti stresor. Ponekad može promijeniti samo njegov dio, ublažiti posljedice ili bolje pripremiti uvjete za buduće suočavanje.

Glavni oblici

**Aktivno rješavanje problema** uključuje neposredno poduzimanje koraka za rješavanje teškoće. Osoba, primjerice, razgovara s nadređenom osobom o preopterećenju na poslu, popravlja kvar ili traži način da riješi nesporazum.

**Planiranje** podrazumijeva razradu koraka potrebnih za postizanje cilja. Umjesto neodređene namjere da riješi problem, osoba određuje što treba napraviti, kojim redoslijedom i u kojem roku.

**Prikupljanje informacija** pomaže smanjiti neizvjesnost i prepoznati dostupne mogućnosti. To može uključivati razgovor sa stručnjakom, proučavanje pouzdanih izvora ili traženje dodatnih objašnjenja.

**Traženje praktične pomoći** odnosi se na pribavljanje resursa potrebnih za rješavanje problema. Osoba može zatražiti pomoć kolege, člana obitelji ili stručnjaka koji raspolaže odgovarajućim znanjem.

**Postavljanje granica i smanjivanje zahtjeva** obuhvaća odbijanje dodatnih obveza, preraspodjelu zadataka ili promjenu načina rada kako bi se opterećenje svelo na podnošljivu razinu.

**Učenje novih vještina** može biti važno kada stres proizlazi iz nedovoljne pripremljenosti ili nedostatka određenih sposobnosti. Učenje, vježbanje i traženje povratnih informacija povećavaju mogućnost uspješnijeg odgovora na buduće zahtjeve.

Primjer problemom usmjerenog suočavanja

Zaposlena osoba primjećuje da zbog prevelikog broja zadataka redovito radi prekovremeno. Umjesto da samo pokušava podnijeti pritisak, može popisati sve obveze, utvrditi prioritete, dogovoriti realnije rokove i razgovarati s nadređenom osobom o preraspodjeli posla.

U ovom je primjeru cilj promijeniti uvjete koji pridonose stresu. Hoće li pristup biti uspješan, ovisi i o tome ima li osoba dovoljno ovlasti i podrške da provede promjene.

Emocijama usmjereno suočavanje

**Emocijama usmjereno suočavanje** odnosi se na postupke kojima osoba nastoji regulirati osjećaje i emocionalnu napetost povezane sa stresnom situacijom.

Stres može izazvati strah, tugu, ljutnju, sram, frustraciju ili osjećaj bespomoćnosti. Takve reakcije mogu otežati razmišljanje i donošenje odluka, pa reguliranje emocija može biti važno čak i kada se sama situacija ne može odmah promijeniti.

Emocijama usmjereno suočavanje ne znači nužno potiskivanje osjećaja, izbjegavanje problema ili pretvaranje da teškoća ne postoji. Ono može uključivati prepoznavanje i prihvaćanje emocija, smirivanje fiziološke pobuđenosti, promjenu perspektive i traženje emocionalne podrške.

Glavni oblici

**Prihvaćanje emocija** znači prepoznati što osoba osjeća bez automatskog zaključka da su ti osjećaji pogrešni ili neprihvatljivi. Prihvaćanje ne znači odobravanje stresne situacije, nego spremnost da se emocionalna reakcija sagleda bez poricanja.

**Reguliranje fiziološke pobuđenosti** obuhvaća postupke kao što su usporeno disanje, opuštanje mišića ili druge tehnike koje mogu pomoći u smanjenju tjelesne napetosti. Takvi postupci mogu olakšati daljnje razmišljanje i djelovanje, premda sami po sebi ne moraju riješiti uzrok stresa.

**Kognitivno preispitivanje** uključuje promjenu načina na koji osoba tumači stresnu situaciju. Primjerice, pogreška na poslu može se promatrati kao dokaz osobne nesposobnosti ili kao pojedinačan događaj iz kojeg se može nešto naučiti. Drugo tumačenje ne uklanja nužno posljedice pogreške, ali može ublažiti pretjerano negativnu procjenu.

**Izražavanje emocija** može uključivati razgovor s osobom od povjerenja, pisanje o vlastitom iskustvu ili drugi način izražavanja koji pomaže razjasniti što osoba proživljava. Učinkovitost takvog postupka ovisi o okolnostima i načinu na koji se provodi.

**Traženje emocionalne podrške** uključuje obraćanje drugima radi razumijevanja, suosjećanja i osjećaja da osoba nije sama u teškoći. Podrška ne mora izravno riješiti problem da bi bila korisna.

**Usmjeravanje pozornosti na ono što je još uvijek vrijedno ili smisleno** može pomoći osobi da stresnu situaciju sagleda u širem kontekstu. To ne zahtijeva umanjivanje ozbiljnosti problema, nego prepoznavanje da teškoća ne mora obuhvatiti cijeli život ili odrediti njegovu ukupnu vrijednost.

Primjer emocijama usmjerenog suočavanja

Osoba saznaje da boluje od kronične bolesti koja se ne može jednostavno ukloniti. Uz suradnju s liječnikom, može učiti prihvaćati neizvjesnost, razgovarati o strahu s bliskim osobama i primjenjivati tehnike opuštanja.

U ovoj situaciji emocionalno suočavanje ne znači odustajanje od liječenja. Ono pomaže osobi upravljati osjećajima koje izaziva okolnost nad kojom ima ograničenu kontrolu te može olakšati prilagodbu novim životnim zahtjevima.

Ključne razlike između dvaju pristupa

Temeljna razlika nalazi se u neposrednom cilju suočavanja.

| Obilježje | Problemom usmjereno suočavanje | Emocijama usmjereno suočavanje |

|---|---|---|

| Glavni cilj | Promijeniti problem ili njegove posljedice | Regulirati emocionalnu reakciju |

| Neposredni fokus | Zahtjevi situacije i mogućnosti djelovanja | Osjećaji, njihovo značenje i intenzitet |

| Tipične strategije | Planiranje, rješavanje problema, traženje informacija | Prihvaćanje emocija, opuštanje, preispitivanje tumačenja |

| Posebno je korisno kada | Postoje ostvarive mogućnosti utjecaja na situaciju | Situaciju nije moguće odmah promijeniti ili izaziva snažne emocije |

| Primjer | Dogovaranje realnijeg roka za zadatak | Smirivanje napetosti prije razgovora o roku |

Tablica prikazuje razliku na općoj razini. U stvarnim situacijama granica između dvaju pristupa nije uvijek jasna. Primjerice, razgovor s prijateljem može pružiti emocionalnu utjehu, ali i korisne informacije za rješavanje problema.

Osim toga, isti postupak može imati više funkcija. Tjelesna aktivnost može služiti reguliranju emocionalne napetosti, ali može biti i način rješavanja problema ako je osoba prepoznala kako stres utječe na njezino zdravlje i svakodnevno funkcioniranje.

Uloga procjene situacije

Odabir načina suočavanja povezan je s time kako osoba procjenjuje zahtjeve situacije i vlastite mogućnosti.

Ako procijeni da može utjecati na problem, vjerojatnije je da će pokušati prikupiti informacije, napraviti plan ili nešto konkretno promijeniti. Ako procijeni da su mogućnosti utjecaja ograničene, reguliranje emocija i prilagodba mogu postati važniji.

Takva procjena ne mora biti potpuno točna. Osoba ponekad podcjenjuje vlastite mogućnosti ili precjenjuje kontrolu koju ima nad okolnostima. Stoga može biti korisno odvojiti aspekte situacije na koje može utjecati od onih na koje trenutačno ne može.

Primjerice, osoba koja čeka rezultate medicinske pretrage ne može ubrzati sve dijelove postupka niti unaprijed znati kakav će biti rezultat. Međutim, može zatražiti objašnjenje postupka, pripremiti pitanja za liječnika, dogovoriti podršku bliske osobe i primjenjivati načine reguliranja tjeskobe.

U ovakvim okolnostima nije potrebno birati samo jedan pristup. Osoba može poduzeti dostupne praktične korake i istodobno se pobrinuti za svoje emocionalno stanje.

Kombiniranje dvaju pristupa

Problemom i emocijama usmjereno suočavanje često djeluju zajedno. Njihov se odnos može razumjeti kao promjenjiv proces u kojem osoba istodobno upravlja okolnostima i vlastitim reakcijama na njih.

Primjerice, student koji je dobio lošu ocjenu može prvo osjetiti razočaranje i ljutnju. Reguliranjem tih emocija može izbjeći impulzivnu reakciju, a zatim analizirati pogreške, razgovarati s nastavnikom i izraditi novi plan učenja.

U nekim je situacijama korisno prvo smanjiti emocionalnu pobuđenost kako bi osoba mogla jasnije razmišljati. U drugima je važno odmah poduzeti konkretne korake, dok se emocionalna prilagodba odvija usporedno.

Suočavanje se može mijenjati i tijekom razvoja događaja. Ako se pokaže da odabrano rješenje nije izvedivo, osoba može prilagoditi plan, potražiti alternativnu pomoć ili usmjeriti više pozornosti na prihvaćanje okolnosti koje ne može promijeniti.

Zato se prilagodljivo suočavanje ne određuje samo vrstom strategije, nego i sposobnošću prepoznavanja promijenjenih okolnosti te promjene pristupa kada je to potrebno.

Kada suočavanje postaje manje učinkovito?

Ni jedan pristup nije automatski djelotvoran u svim okolnostima. Učinkovitost ovisi o prirodi stresora, dostupnim resursima, vremenskim ograničenjima i mogućim posljedicama odabrane strategije.

Problemom usmjeren pristup može postati neproduktivan kada osoba uporno pokušava kontrolirati okolnosti na koje nema stvaran utjecaj. Takav pokušaj može povećati frustraciju i iscrpljenost. Primjerice, ponavljano pokušavanje da se promijeni nečije već doneseno mišljenje može biti manje korisno od postavljanja granica i prilagodbe vlastitih očekivanja.

Emocijama usmjeren pristup također može biti nedostatan ako se koristi kao jedini odgovor na problem koji zahtijeva praktično djelovanje. Smirivanje prije razgovora s nadređenom osobom može pomoći, ali samo po sebi neće riješiti dugotrajno preopterećenje na poslu.

Neki oblici kratkoročnog emocionalnog olakšanja, poput stalnog odgađanja ili pretjeranog izbjegavanja stresora, mogu dugoročno povećavati teškoće. Važno je razlikovati privremeni predah koji omogućuje oporavak od izbjegavanja koje održava ili pogoršava problem.

Ipak, emocionalno suočavanje ne treba automatski smatrati pasivnim, niti je problemom usmjereno suočavanje uvijek bolje. Prihvaćanje ograničenja može biti konstruktivan odgovor na nepromjenjive okolnosti, dok pokušaj rješavanja problema može biti osobito koristan kada postoji realna mogućnost promjene.

Individualne razlike i okolnosti

Ljudi se razlikuju u iskustvu, vještinama, samopouzdanju, dostupnoj podršci i procjeni vlastitih mogućnosti. Te razlike mogu utjecati na izbor načina suočavanja.

Važna je i priroda stresora. Sukob s kolegom, financijska poteškoća, gubitak bliske osobe i dugotrajna bolest ne postavljaju jednake zahtjeve. Neki problemi nude jasne mogućnosti djelovanja, dok drugi zahtijevaju dugotrajnu prilagodbu neizvjesnosti ili gubitku.

Kulturne i društvene okolnosti također utječu na to koje su strategije prihvatljive i dostupne. Primjerice, traženje pomoći može biti lakše u okruženju u kojem se podrška potiče nego u onome u kojem se ranjivost stigmatizira.

Zbog toga se učinkovitost suočavanja ne može pouzdano procijeniti samo na temelju naziva strategije. Potrebno je razmotriti što osoba pokušava postići, u kakvim okolnostima djeluje i kakve posljedice njezin pristup ima tijekom vremena.

Zaključak

Problemom usmjereno suočavanje nastoji promijeniti stresnu situaciju ili njezine posljedice, dok je emocijama usmjereno suočavanje usmjereno na reguliranje emocionalnih reakcija. Oba pristupa imaju važnu ulogu u prilagodbi i mogu se međusobno nadopunjavati.

Njihova korisnost ovisi o mogućnosti utjecaja na okolnosti, intenzitetu emocionalne reakcije i potrebama osobe. Prilagodljivo suočavanje stoga uključuje prepoznavanje onoga što se može promijeniti, prihvaćanje stvarnih ograničenja i spremnost na promjenu strategije kada se okolnosti promijene.

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Lazarus, R. S., & Folkman, S. (1984). *Stress, Appraisal, and Coping*. Springer Publishing Company.

2. Folkman, S., & Lazarus, R. S. (1980). An analysis of coping in a middle-aged community sample. *Journal of Health and Social Behavior, 21*(3), 219–239. https://doi.org/10.2307/2136617

3. Folkman, S., & Moskowitz, J. T. (2004). Coping: Pitfalls and promise. *Annual Review of Psychology, 55*, 745–774. https://doi.org/10.1146/annurev.psych.55.090902.141456

4. Skinner, E. A., Edge, K., Altman, J., & Sherwood, H. (2003). Searching for the structure of coping: A review and critique of category systems for classifying ways of coping. *Psychological Bulletin, 129*(2), 216–269. https://doi.org/10.1037/0033-2909.129.2.216

5. Compas, B. E., Connor-Smith, J. K., Saltzman, H., Thomsen, A. H., & Wadsworth, M. E. (2001). Coping with stress during childhood and adolescence: Problems, progress, and potential in theory and research. *Psychological Bulletin, 127*(1), 87–127. https://doi.org/10.1037/0033-2909.127.1.87