Privrženost u djetinjstvu

Zadnja provjera: listopad 2026.

Uvod

Prva emocionalna veza koju čovjek uspostavi — ona između djeteta i njegova primarnog skrbnika — jedan je od najsnažnijih čimbenika koji oblikuju kasniji razvoj. Ta veza nije samo pitanje preživljavanja, hranjenja i zaštite. Ona postaje **unutarnji model** prema kojemu dijete kasnije gradi sve druge odnose, doživljava sebe i regulira emocije. Teorija privrženosti, koju su razvili John Bowlby i Mary Ainsworth, jedna je od najutjecajnijih i najistraživanijih teorija u razvojnoj psihologiji.

Ova lekcija objašnjava kako privrženost nastaje, koje obrasce poprima, što ih održava i mijenja te što znanost doista zna o njezinim dugoročnim posljedicama. Posebna je pažnja posvećena razlikovanju **utvrđenih nalaza** od pretpostavki i popularnih pojednostavljenja, jer je teorija privrženosti često izložena i prevelikom pojednostavljivanju i pretjeranoj kritici.

Što je privrženost?

Definicija

Privrženost (attachment) je trajna emocionalna veza koju dijete uspostavlja s određenom osobom — primarnim skrbnikom — koju u situacijama stresa i nelagode traži kao izvor sigurnosti i utjehe. Bowlby je privrženost definirao kao trajnu vezu koju karakterizira traženje i održavanje blizine s određenom osobom, osobito u stresnim situacijama.

Privrženost nije isto što i vezanost u svakodnevnom smislu, niti je isto što i ljubav ili privrženost prema objektu. Riječ je o specifičnom biološki utemeljenom sustavu koji se aktivira kada dijete osjeti prijetnju, umor, glad ili strah. Tada dijete traži blizinu skrbnika — ne bilo koga, nego određenu osobu koja je tijekom vremena postala izvor sigurnosti.

Etiologija: zašto privrženost postoji?

Bowlby je privrženost promatrao iz **evolucijske perspektive**. Prema njemu, privrženost nije naučena navika koja nastaje jer skrbnik hrani dijete (kako su tvrdili bihevioristi), nego urođeni sustav ponašanja koji je tijekom evolucije povećavao vjerojatnost preživljavanja. Dijete koje ostaje blizu odrasle osobe zaštićenije je od predatora i drugih opasnosti.

Taj sustav uključuje **signale** (plač, smiješak, gukanje) koji privlače skrbnika, i ponašanja (praćenje, puzanje prema skrbniku, hvatanje) koja održavaju blizinu. Kada se dijete osjeća sigurno, sustav privrženosti se „isključuje“ i dijete se može posvetiti istraživanju okoline. Kada se osjeća ugroženo, sustav se ponovno aktivira.

Kako privrženost nastaje: razvojne faze

Privrženost se ne pojavljuje odjednom. Ona se **razvija postupno** tijekom prve dvije godine života, kroz nekoliko prepoznatljivih faza.

Faza 1: Preprivrženost (od rođenja do otprilike 6 tjedana)

Novorođenče pokazuje **urođene signale** — plač, smiješak, refleks hvatanja — koji privlače pažnju odraslih. U ovoj fazi dijete još ne razlikuje specifično jednog skrbnika od drugih; reakcije su usmjerene na ljude općenito.

Faza 2: Nastajanje privrženosti (od 6 tjedana do 6–8 mjeseci)

Dijete počinje razlikovati poznate od nepoznatih ljudi i razvija **očekivanja** o tome kako skrbnici reagiraju na njegove potrebe. Počinje se javljati socijalni smiješak usmjeren prema poznatim osobama. Još uvijek, međutim, dijete ne pokazuje izrazitu uznemirenost kada ga skrbnik napusti.

Faza 3: Izražena privrženost (od 6–8 mjeseci do 18–24 mjeseca)

Ovo je ključna faza u kojoj se privrženost jasno oblikuje. Dijete pokazuje separacijsku anksioznost — uznemirenost kada se primarni skrbnik udalji — i strah od stranaca. Primarni skrbnik postaje „sigurna baza“ (secure base) s koje dijete istražuje svijet i kojoj se vraća kada se osjeća ugroženo. U ovoj se fazi, prema Ainsworth, mogu prepoznati različiti obrasci privrženosti.

Faza 4: Recipročna privrženost (od 18–24 mjeseca nadalje)

Dijete počinje razumijevati potrebe i namjere skrbnika i prilagođavati svoje ponašanje. Privrženost postaje **dvosmjerni odnos** — ne samo da dijete traži utjehu, nego i skrbnik može računati na dijete u određenim situacijama. Dijete počinje razvijati unutarnji radni model koji mu omogućuje predviđanje skrbnikova ponašanja čak i kada skrbnik nije prisutan.

Obrasci privrženosti: Ainsworthina klasifikacija

Mary Ainsworth razvila je **„Nepoznatu situaciju“** (Strange Situation) — polustandardizirani laboratorijski postupak za procjenu privrženosti kod djece u dobi od 11 do 18 mjeseci. Postupak uključuje osam epizoda u kojima se izmjenjuju prisutnost i odsutnost majke, interakcija s nepoznatom osobom i igra. Promatrajući djetetove reakcije, Ainsworth je identificirala tri glavna obrasca privrženosti, a kasnije je dodan i četvrti.

Sigurna privrženost (B)

Sigurno privržena djeca koriste skrbnika kao sigurnu bazu za istraživanje. Kada skrbnik ode, pokazuju jasnu uznemirenost, ali se brzo umiruju kada se skrbnik vrati. Traže utjehu i prihvaćaju je. Ovaj obrazac nastaje kada je skrbnik osjetljiv i responzivan na djetetove potrebe.

Anksiozno-izbjegavajuća privrženost (A)

Djeca s ovim obrascem pokazuju **prividnu ravnodušnost** prema odlasku i povratku skrbnika. Ne traže utjehu i mogu se jednako lako umiriti kod nepoznate osobe. Iako se čine „neovisnima“, fiziološki pokazuju znakove stresa. Ovaj obrazac često nastaje kada je skrbnik odbijajući ili nedostupan u trenucima kada dijete traži utjehu.

Anksiozno-opiruća (ambivalentna) privrženost (C)

Djeca s ovim obrascem su **izrazito uznemirena** odlaskom skrbnika i teško ih je umiriti nakon povratka. Istovremeno traže blizinu i pokazuju ljutnju ili pasivnost. Ovaj obrazac nastaje kada je skrbnik nedosljedan — ponekad responzivan, ponekad ne.

Dezorganizirana/dezorijentirana privrženost (D)

Kasnije je dodan četvrti obrazac koji opisuje djecu koja **nemaju dosljednu strategiju** suočavanja sa stresom. Njihovo ponašanje je zbunjeno, proturječno ili stereotipno — primjerice, mogu se približavati skrbniku, a zatim se odmaknuti, ili ostati „zamrznuti“. Ovaj obrazac često se povezuje s traumatskim ili izrazito nepredvidivim iskustvima.

Unutarnji radni model

Što je unutarnji radni model?

Bowlby je pretpostavio da iz ponavljanih interakcija sa skrbnikom dijete gradi **unutarnji radni model** (internal working model, IWM) — mentalnu reprezentaciju sebe, drugih i odnosa. Taj model uključuje:

Unutarnji radni model funkcionira kao **kognitivno-afektivna struktura** koja usmjerava pažnju, pamćenje, interpretaciju i ponašanje u odnosima. On je relativno stabilan, ali nije nepromjenjiv.

Dvije komponente

Unutarnji radni model uključuje **dva međusobno povezana aspekta**:

Sigurno privrženo dijete gradi model **sebe kao vrijednog ljubavi** i drugih kao pouzdanih i responzivnih. Nesigurno privrženo dijete gradi model sebe kao nedovoljno vrijednog i/ili drugih kao nedostupnih, odbijajućih ili nepredvidivih.

Hijerarhijska struktura

Suvremena istraživanja pokazuju da unutarnji radni modeli nisu jedinstveni i globalni, nego hijerarhijski organizirani. Na vrhu hijerarhije nalaze se općenite reprezentacije sebe i drugih koje se primjenjuju na nove odnose. Ispod njih nalaze se reprezentacije specifične za kategorije odnosa (obitelj, prijatelji, romantični partneri). Na najnižoj razini su reprezentacije specifične za pojedine osobe (majka, otac, partner).

To znači da ista osoba može imati različite obrasce privrženosti u različitim odnosima — primjerice, sigurnu privrženost s majkom, a nesigurnu s ocem. Također, općeniti model može se razlikovati od specifičnih modela.

Stabilnost i promjena privrženosti

Koliko je privrženost stabilna?

Istraživanja pokazuju **umjerenu stabilnost** privrženosti od dojenačke dobi do rane odrasle dobi. Meta-analiza Pinquarta i suradnika (2013), koja je obuhvatila više od 21 000 ispitanika i 225 vremenskih intervala, utvrdila je ukupni koeficijent stabilnosti od r = 0,39 — što se smatra umjerenom stabilnošću.

Ključni nalazi:

Što održava stabilnost?

Nekoliko čimbenika pridonosi stabilnosti privrženosti:

Što omogućuje promjenu?

Privrženost **nije sudbina**. Promjena je moguća kroz:

Istraživanje Watersa i suradnika (2000) pokazalo je da je **70% osoba** zadržalo isti obrazac privrženosti od dojenačke dobi do 21. godine. Kada su iz analize uklonjeni sudionici koji su doživjeli značajne negativne životne događaje (poput smrti roditelja), podudarnost je porasla na 78%.

Kasnije posljedice privrženosti

Što istraživanja dosljedno pokazuju?

Sigurna privrženost u dojenačkoj dobi **predviđa** niz povoljnijih ishoda u kasnijem djetinjstvu i adolescenciji:

Nesigurna privrženost, osobito **dezorganizirana**, povezuje se s višom razinom problema u ponašanju — i internalizirajućih (povlačenje, anksioznost) i eksternalizirajućih (agresija, hiperaktivnost).

Što treba uzeti s oprezom?

Unatoč dosljednim korelacijama, **uzročnost je složena** i učinci su često mali do umjereni. Nekoliko je važnih nijansi:

Različiti obrasci nesigurne privrženosti predviđaju različite ishode. Meta-analize pokazuju da je izbjegavajuća privrženost povezana s internalizirajućim problemima (osobito socijalnim povlačenjem, ali ne nužno anksioznošću ili depresijom), dok je dezorganizirana privrženost povezana s eksternalizirajućim problemima.

Rani ishodi ovise o kasnijim iskustvima. Belsky i suradnici (2002) pokazali su da djeca koja su bila nesigurno privržena u dojenačkoj dobi, ali su kasnije primala visoko osjetljivu skrb, mogu nadmašiti djecu koja su bila sigurno privržena, ali su kasnije primala nisko osjetljivu skrb. To znači da **kontinuirana kvaliteta skrbi** može nadjačati rane obrasce.

Privrženost je kvaliteta odnosa, ne osobina. Iako govorimo o „sigurno privrženoj djeci“, to znači da je dijete klasificirano kao sigurno u odnosu na tog skrbnika. Isto dijete može imati različite obrasce s različitim skrbnicima.

Većina nesigurno privržene djece ne razvija probleme. Nesigurna privrženost **nije abnormalnost** — barem 39% ljudi je nesigurno privrženo. Različiti obrasci privrženosti odražavaju normalne individualne razlike.

Kritike i ograničenja teorije

Metodološka ograničenja

**„Nepoznata situacija“** je laboratorijski postupak koji mjeri privrženost u specifičnom kontekstu. Kritičari ističu da ponašanje u laboratoriju ne mora odražavati ponašanje u prirodnom okruženju. Također, postupak je kulturalno obilježen — pretpostavlja da je optimalno ponašanje ono koje se očekuje u zapadnjačkim, srednjeklasnim obiteljima.

Kulturalne varijacije

Iako se osnovni obrasci privrženosti pojavljuju u različitim kulturama, način na koji se nesigurna privrženost manifestira može se razlikovati. U kulturama koje potiču neovisnost i samostalnost, izbjegavajuće ponašanje može biti normativno i ne nužno problematično. U kulturama koje potiču međuovisnost, sigurna privrženost može se izražavati kroz fizičku blizinu i suradnju.

Pretjerano pojednostavljivanje u popularnoj literaturi

Teorija privrženosti često je popularizirana na način koji premašuje znanstvene dokaze. Roditeljima se govori da je sigurna privrženost u prvim dvjema godinama kritična za budući razvoj — što može izazvati nepotrebnu tjeskobu kod roditelja koji se suočavaju s izazovima (bolest, mentalne poteškoće, stres). Istraživanja pokazuju da privrženost nije tako krhka i da kasnija iskustva mogu kompenzirati rane nepovoljne obrasce.

Evolucijska kritika

Neke kritike teorije privrženosti ističu da Bowlbyjeva pretpostavka o **univerzalnoj optimalnosti sigurne privrženosti** zanemaruje kontekstualnu varijabilnost. U nekim okruženjima, nesigurna privrženost može biti adaptivna strategija koja omogućuje preživljavanje u nepovoljnim uvjetima.

Primjeri iz svakodnevnog života

Dijete koje plače kada majka ode. Dijete od 12 mjeseci koje pokazuje jasnu uznemirenost kada majka napusti sobu, a umiruje se kada se vrati, vjerojatno ima **sigurnu privrženost**.

Dijete koje ignorira majku. Dijete koje se čini ravnodušnim kada majka ode i ne traži je kada se vrati može imati **izbjegavajuću privrženost**. Iako se čini „neovisnim“, fiziološki može biti u stresu.

Dijete koje se ne može umiriti. Dijete koje je izrazito uznemireno odlaskom majke i istovremeno je odbija ili se ljuti na nju kada se vrati može imati **ambivalentnu privrženost**.

Odrasla osoba koja izbjegava bliskost. Osoba koja izbjegava emocionalnu bliskost u romantičnim odnosima, koja se osjeća nelagodno kada je netko preblizu, može imati **izbjegavajući unutarnji radni model** oblikovan ranim iskustvima.

Roditelj koji ponavlja obrazac. Roditelj koji je i sam bio nesigurno privržen može, nesvjesno, prenositi slične obrasce na svoju djecu — kroz **kvalitetu interakcije** i način na koji komunicira o emocijama.

Vježba za samostalno promišljanje

Sjetite se nekog bliskog odnosa iz svog života — s partnerom, prijateljem ili članom obitelji. Pokušajte se prisjetiti:

Ova vježba nije dijagnostička — služi isključivo poticanju svjesnosti o vlastitim obrascima u bliskim odnosima. Privrženost je složen konstrukt koji se ne može procijeniti na temelju nekoliko pitanja.

Česte zablude o privrženosti

Zabluda: „Sigurna privrženost u prvim godinama određuje cijeli život.“

Ne. Iako rana privrženost predviđa kasnije ishode, predviđanje nije determinacija. Kasnija iskustva — kvaliteta skrbi, prijateljstva, romantični odnosi, terapija — mogu promijeniti obrazac. Belsky i suradnici (2002) pokazali su da kasnija osjetljiva skrb može nadjačati ranu nesigurnost.

Zabluda: „Nesigurna privrženost je abnormalna.“

Ne. Oko 39% ljudi je nesigurno privrženo. Nesigurna privrženost odražava **normalne individualne razlike** u strategijama suočavanja, a ne patologiju. Osobe s nesigurnim obrascima mogu imati zdrave i zadovoljavajuće odnose.

Zabluda: „Privrženost je osobina ličnosti.“

Ne. Privrženost je kvaliteta odnosa, ne osobina pojedinca. Ista osoba može biti sigurno privržena s jednim skrbnikom, a nesigurno s drugim. Iako se s vremenom razvijaju generalizirani modeli, oni su hijerarhijski organizirani i mogu se razlikovati ovisno o kontekstu.

Zabluda: „Ako dijete ne plače kada majka ode, ono je sigurno privrženo.“

Ne nužno. Dijete koje **ne pokazuje uznemirenost** može imati izbjegavajuću privrženost — strategiju u kojoj je naučilo potiskivati potrebu za utjehom jer je iskustvo pokazalo da utjeha nije dostupna. Fiziološki, takvo dijete može biti u stresu.

Zabluda: „Privrženost se ne može promijeniti.“

Ne. Privrženost je **relativno stabilna**, ali nije nepromjenjiva. Korektivna iskustva — u odnosima i terapiji — mogu postupno mijenjati unutarnji radni model.

Sažetak

Privrženost je **trajna emocionalna veza** koju dijete uspostavlja s primarnim skrbnikom, a koja se razvija kroz četiri faze tijekom prve dvije godine života. Mary Ainsworth identificirala je četiri obrasca privrženosti: sigurnu, izbjegavajuću, ambivalentnu i dezorganiziranu.

Iz ponavljanih interakcija dijete gradi unutarnji radni model — mentalnu reprezentaciju sebe i drugih koja usmjerava kasnije odnose. Taj je model **relativno stabilan** (koeficijent stabilnosti oko 0,39), ali nije nepromjenjiv. Kasnija iskustva mogu ga modificirati.

Sigurna privrženost predviđa bolju socijalnu kompetenciju, emocionalnu regulaciju i akademske rezultate. Nesigurna privrženost — osobito dezorganizirana — povezana je s višom razinom problema u ponašanju. Međutim, učinci su umjereni, a kasnija kvaliteta skrbi može nadjačati rane obrasce.

Teorija privrženosti ima **metodološka i kulturalna ograničenja** te je često pretjerano pojednostavljena u popularnoj literaturi. Ipak, ona ostaje jedan od najplodnijih okvira za razumijevanje ljudskih odnosa i emocionalnog razvoja.

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Bowlby, J. (1969). *Attachment and Loss: Vol. 1. Attachment*. Basic Books.

2. Ainsworth, M. D. S., Blehar, M. C., Waters, E. i Wall, S. (1978). *Patterns of Attachment: A Psychological Study of the Strange Situation*. Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum Associates.

3. Main, M. i Solomon, J. (1990). Procedures for identifying infants as disorganized/disoriented during the Ainsworth Strange Situation. U: Greenberg, M. T., Cicchetti, D. i Cummings, E. M., ur. *Attachment in the Preschool Years: Theory, Research, and Intervention*. Chicago: University of Chicago Press, str. 121–160.

4. Waters, E., Merrick, S., Treboux, D., Crowell, J. i Albersheim, L. (2000). Attachment security in infancy and early adulthood: A twenty-year longitudinal study. *Child Development, 71*(3), 684–689.

5. Pinquart, M., Feußner, C. i Ahnert, L. (2013). Meta-analytic evidence for stability in attachments from infancy to early adulthood. *Attachment & Human Development, 15*(2), 189–218.

6. Belsky, J. i Fearon, R. M. P. (2002). Early attachment security, subsequent maternal sensitivity, and later child development: Does continuity in development depend upon continuity of caregiving? *Attachment & Human Development, 4*(3), 361–387.

7. Bretherton, I. i Munholland, K. A. (2008). Internal working models in attachment relationships: Elaborating a central construct in attachment theory. U J. Cassidy i P. R. Shaver (ur.), *Handbook of attachment: Theory, research, and clinical applications* (2. izdanje, str. 102–127). Guilford Press.

8. Collins, N. L. i Read, S. J. (1994). Cognitive representations of attachment: The structure and function of working models. U K. Bartholomew i D. Perlman (ur.), *Advances in personal relationships* (sv. 5, str. 53–90). Jessica Kingsley.

9. Fraley, R. C. i Roisman, G. I. (2019). The development of adult attachment styles: Four lessons. *Current Opinion in Psychology, 25*, 26–30.

10. Vicedo, M. (2017). Putting attachment in its place: Disciplinary and cultural contexts. *European Journal of Developmental Psychology, 14*(6), 729–743.