Prisilno liječenje i prava pacijenata

Zadnja provjera: listopad 2026.

Liječenje psihičkih poremećaja, kao i svako drugo liječenje, temelji se na pristanku osobe. Ipak, psihijatrija je jedna od rijetkih grana medicine u kojoj se u iznimnim situacijama osoba može smjestiti u bolnicu i liječiti bez svog pristanka. Budući da se time ograničava sloboda, takvi su postupci strogo uređeni zakonom i podložni sudskoj kontroli.

Ova lekcija objašnjava kada je prisilni smještaj dopušten, koja prava osoba pritom zadržava i zašto se o prisilnom liječenju i danas raspravlja. Opća pravila o pristanku opisuje lekcija [Informirani pristanak u psihijatrijskom liječenju](/lekcija/informirani-pristanak-u-psihijatrijskom-lijecenju), a povijesne razloge za strogu zaštitu prava lekcija [Etika u psihijatriji kroz povijest](/lekcija/etika-u-psihijatriji-kroz-povijest).

Dobrovoljno liječenje je pravilo

Velika većina ljudi s psihičkim poremećajima liječi se dobrovoljno, najčešće izvanbolnički. I kada su u bolnici, većina je ondje na vlastiti zahtjev ili uz vlastiti pristanak. Osoba ima pravo dobiti informacije o liječenju, postavljati pitanja, prihvatiti ili odbiti predloženi postupak i povući pristanak (Zakon o zaštiti prava pacijenata, 2004).

Neslaganje s liječnikom samo po sebi ne znači da osoba ne može odlučivati. Osoba može razumjeti preporuku i njezine posljedice, a ipak je odbiti zbog svojih vrijednosti ili iskustava.

Kada je dopušten prisilni smještaj

Prisilni smještaj iznimka je za situacije u kojima osoba zbog težeg psihičkog poremećaja ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti ili tuđi život, zdravlje ili sigurnost, a opasnost se ne može otkloniti blažim mjerama. Samo postojanje dijagnoze, neobično ponašanje ili odbijanje liječenja nisu dovoljni razlozi.

U Hrvatskoj takve situacije uređuje Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Prema tom zakonu (Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, 2014):

Ti rokovi i postupci postoje kako bi se osiguralo da o oduzimanju slobode ne odlučuje samo liječnik, nego i neovisni sud, i to brzo.

Mjere prisile

Mjere prisile, poput sputavanja ili izolacije, smiju se primijeniti samo iznimno, kao jedino sredstvo da se otkloni neposredna opasnost za život ili zdravlje, i to tek nakon što blaže mjere nisu uspjele. O njima odlučuje psihijatar, smiju trajati samo koliko je nužno, osoba se za to vrijeme stalno nadzire, a svaka primjena mora se zabilježiti u medicinsku dokumentaciju (Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, 2014).

Mjere prisile mogu biti vrlo traumatične za osobu i narušiti njezino povjerenje u liječenje. Zato se u suvremenoj praksi nastoji smanjiti njihova primjena, primjerice razgovorom kojim se smiruje napetost, boljom organizacijom odjela i uključivanjem osobe u planiranje.

Prava koja osoba zadržava

I kada je smještena bez pristanka, osoba zadržava brojna prava, među ostalim:

Prisilni smještaj ne znači da osoba gubi pravo sudjelovati u odlukama o liječenju. Stručnjaci trebaju i tada objašnjavati postupke i uvažavati njezine želje koliko god je moguće.

Prisilno liječenje u zajednici

U nekim zemljama postoje i sudske odluke kojima se osoba obvezuje na liječenje nakon izlaska iz bolnice, primjerice na redovite kontrole ili uzimanje lijekova. Cochraneov pregled randomiziranih istraživanja nije pokazao da takve mjere smanjuju broj ponovnih hospitalizacija ili poboljšavaju socijalno funkcioniranje u usporedbi s dobrovoljnim liječenjem uz podršku (Kisely i sur., 2017). Taj nalaz pokazuje da prisila nije nužno djelotvornija od dobro organizirane dobrovoljne skrbi.

Kako se može smanjiti potreba za prisilom

Pregled istraživanja pokazao je da se broj prisilnih prijama može smanjiti, osobito kada osoba unaprijed, dok je dobro, zajedno sa stručnjacima izradi plan za krizu ili izjavu o tome kako želi biti liječena ako joj se stanje pogorša (de Jong i sur., 2016). Pomažu i:

Svjetska zdravstvena organizacija u programu *QualityRights* potiče službe za mentalno zdravlje da razviju pristupe bez prisile, utemeljene na ljudskim pravima i oporavku (World Health Organization, 2022).

Rasprava o ljudskim pravima

Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom naglašava pravo na jednakost pred zakonom, osobnu slobodu i odlučivanje o vlastitom životu (United Nations, 2006). Odbor UN-a koji nadzire provedbu Konvencije zalaže se za potpuno ukidanje prisilnog smještaja na temelju invaliditeta, uključujući psihosocijalni. Mnogi psihijatri i zakonodavci smatraju da je u iznimnim situacijama, kada je život osobe u neposrednoj opasnosti, prisilna intervencija i dalje nužna. Ta rasprava nije završena, ali je zajednički cilj smanjiti prisilu koliko god je moguće.

Česte zablude

| Zabluda | Što je točno |

| --- | --- |

| „Psihijatar može zatvoriti bilo koga.” | Prisilni smještaj dopušten je samo kod ozbiljne i izravne opasnosti, uz obavijest sudu i sudsku odluku u kratkim rokovima. |

| „Tko je prisilno smješten, nema nikakva prava.” | Osoba zadržava pravo na dostojanstvo, informacije, odvjetnika i žalbu. |

| „Prisila uvijek pomaže.” | Prisilno liječenje u zajednici nije se pokazalo djelotvornijim od dobrovoljne skrbi (Kisely i sur., 2017). |

| „Ako odbijem lijek, to znači da nisam sposoban odlučivati.” | Neslaganje s liječnikom nije samo po sebi dokaz nesposobnosti odlučivanja. |

Primjer

Mario je izmišljena osoba s bipolarnim poremećajem. Tijekom teške manične epizode nekoliko dana nije spavao, vozio je vrlo opasno i odbijao svaku pomoć. Nakon što je izazvao prometnu nesreću, doveden je u bolnicu i zadržan bez pristanka. Bolnica je obavijestila sud, a sudac ga je posjetio i uz prisutnost odvjetnika odlučio o smještaju. Kada se stanje smirilo, Mario je pristao na daljnje liječenje, a prije otpusta s psihijatricom je izradio plan za krizu u kojem je zapisao rane znakove manije i kako želi da se postupa ako se ponove. Primjer pokazuje i iznimnost prisile i put prema tome da se ona ubuduće izbjegne.

Sažetak

Liječenje psihičkih poremećaja temelji se na pristanku, a velika većina ljudi liječi se dobrovoljno. Prisilni smještaj iznimka je za situacije u kojima osoba zbog težeg psihičkog poremećaja ozbiljno ugrožava vlastiti ili tuđi život, zdravlje ili sigurnost. U Hrvatskoj ga uređuje Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, s kratkim rokovima za liječnički i sudski nadzor te pravom na odvjetnika. Mjere prisile smiju se primijeniti samo iznimno. Osoba i tijekom prisilnog smještaja zadržava pravo na dostojanstvo, informacije, žalbu i kontakt s bliskima. Potrebu za prisilom smanjuju unaprijed izrađeni planovi, krizne službe i kontinuitet skrbi, a o prisilnom liječenju i dalje se raspravlja u kontekstu ljudskih prava.

Povezane lekcije

Izvori i literatura