Pripisivanje uzroka ponašanju

Zadnja provjera: listopad 2026.

Pripisivanje uzroka ponašanju, odnosno **atribucija**, psihološki je proces kojim objašnjavamo zašto se ljudi ponašaju na određeni način. Kada netko zakasni na sastanak, ne odgovori na poruku ili nam pruži pomoć, spontano pokušavamo razumjeti što je dovelo do njegova ponašanja. Jednako tako objašnjavamo i vlastite postupke, uspjehe i neuspjehe.

Takva objašnjenja pomažu nam predviđati ponašanje drugih ljudi, donositi odluke i prilagođavati vlastite reakcije. Ako zaključimo da je netko zakasnio zato što je neodgovoran, vjerojatno ćemo prema njemu razviti drukčiji stav nego ako zaključimo da je zakasnio zbog nepredviđenih okolnosti.

Međutim, ne raspolažemo uvijek svim informacijama potrebnima za točno objašnjenje ponašanja. Zbog toga često donosimo zaključke na temelju ograničenih opažanja, vlastitih očekivanja, emocionalnog stanja i prethodnih iskustava. Pritom možemo precijeniti važnost osobina pojedinca, a zanemariti situacijske čimbenike.

**Atribucijske pogreške nastaju kada sustavno pogrešno procjenjujemo uzroke ponašanja**, primjerice kada tuđi neuspjeh pripisujemo nedostatku sposobnosti, a vlastiti neuspjeh nepovoljnim okolnostima.

Što je atribucija?

Atribucija je proces zaključivanja o uzrocima vlastitog ili tuđeg ponašanja. Pritom nastojimo povezati ono što opažamo s mogućim objašnjenjima.

Primjerice, ako kolega ne sudjeluje u razgovoru tijekom sastanka, možemo zaključiti da nije zainteresiran, da se ne slaže s ostalima, da je umoran ili da se ne osjeća dovoljno sigurno kako bi izrazio svoje mišljenje.

Samo ponašanje ne otkriva nužno njegov uzrok. Ista vidljiva reakcija može imati više različitih objašnjenja, a bez dodatnih informacija teško je utvrditi koje je najtočnije.

Atribucija se ne odnosi samo na pojedinačne postupke nego i na uspjehe, neuspjehe, emocije, međuljudske odnose i društvene događaje.

Primjeri atribucija uključuju:

Takva objašnjenja mogu biti točna, djelomično točna ili pogrešna. Njihova kvaliteta ovisi o informacijama kojima raspolažemo, načinu na koji ih tumačimo i spremnosti da razmotrimo alternativne uzroke.

Unutarnje i vanjske atribucije

Jedna od temeljnih podjela razlikuje **unutarnje** i **vanjske atribucije**.

Unutarnje atribucije

Unutarnje atribucije uzrok ponašanja povezuju s obilježjima same osobe. To mogu biti njezine sposobnosti, osobine ličnosti, motivacija, namjere, stavovi ili trud.

Primjerice, ako student dobije visoku ocjenu, možemo zaključiti da je inteligentan, marljiv ili dobro pripremljen. Ako netko reagira agresivno, možemo pretpostaviti da je impulzivan ili neprijateljski raspoložen.

Takva objašnjenja usmjeravaju pažnju na pojedinca i njegove karakteristike.

Vanjske atribucije

Vanjske atribucije uzroke ponašanja povezuju sa situacijom, okruženjem ili okolnostima izvan neposredne kontrole pojedinca.

Student može dobiti lošu ocjenu zato što je ispit bio neuobičajeno težak, nije imao pristup potrebnim materijalima ili je tijekom ispita doživio nepredviđenu poteškoću.

Zaposlenik može kasniti zbog prometne nesreće na putu, a ne zbog nedostatka odgovornosti.

Vanjske atribucije podsjećaju nas da ponašanje nije moguće razumjeti samo na temelju osobina pojedinca. Na njega utječu i situacijski uvjeti, dostupni resursi, društvena očekivanja i ograničenja.

Zašto je ova razlika važna?

Pretpostavimo da kolega nije dovršio zadatak na vrijeme.

Ako uzrok pripišemo njegovoj lijenosti, možemo ga smatrati nepouzdanim i ubuduće mu manje vjerovati. Ako saznamo da je istodobno morao riješiti nekoliko hitnih zadataka koje su mu dodijelili drugi, naša se procjena može promijeniti.

To ne znači da je svako situacijsko objašnjenje opravdano niti da pojedinac nikada nije odgovoran za svoje postupke. Cilj je razmotriti i osobne i situacijske čimbenike prije donošenja zaključka.

U stvarnosti ponašanje često proizlazi iz njihova međudjelovanja. Osoba može imati određene navike i osobine, ali način na koji se one izražavaju ovisi i o okolnostima.

Teorija atribucije Fritza Heidera

Psiholog Fritz Heider smatra se jednim od utemeljitelja suvremenog istraživanja atribucije. U svojoj knjizi *The Psychology of Interpersonal Relations* iz 1958. godine opisao je kako ljudi u svakodnevnom životu pokušavaju objasniti ponašanje drugih.

Heider je razlikovao osobne uzroke, povezane s pojedincem, od situacijskih uzroka, povezanih s okruženjem. Smatrao je da ljudi spontano pokušavaju razumjeti što je dovelo do određenog događaja kako bi lakše predviđali buduće ponašanje.

Primjerice, ako netko odbije naš poziv, možemo se pitati je li to učinio zato što ne želi provoditi vrijeme s nama ili zato što ima druge obveze.

Odgovor koji odaberemo utječe na naše emocije i daljnje ponašanje. Ako odbijanje protumačimo kao osobno odbacivanje, možemo se povući iz odnosa. Ako ga protumačimo kao posljedicu okolnosti, možemo pokušati dogovoriti drugi termin.

Heiderov pristup važan je jer pokazuje da ljudi nisu samo promatrači ponašanja. Oni aktivno stvaraju objašnjenja, a ta objašnjenja utječu na njihove odnose i odluke.

Kelleyjev model kovarijacije

Psiholog Harold Kelley razradio je pristup prema kojem ljudi pri objašnjavanju ponašanja mogu uzimati u obzir tri vrste informacija: **dosljednost, razlikovnost i konsenzus**.

Ove informacije pomažu procijeniti proizlazi li ponašanje vjerojatnije iz osobina osobe, specifične situacije ili karakteristika podražaja na koji osoba reagira.

Dosljednost

Dosljednost se odnosi na pitanje ponaša li se osoba na sličan način u istoj situaciji tijekom vremena.

Primjerice, ako kolega redovito kasni na iste tjedne sastanke, dosljednost je visoka. Ako je zakasnio samo jednom, dosljednost je niska.

Visoka dosljednost može upućivati na stabilan uzrok, ali sama po sebi ne otkriva je li taj uzrok osobina pojedinca ili ponavljajuća okolnost.

Razlikovnost

Razlikovnost pokazuje ponaša li se osoba na određeni način samo u specifičnoj situaciji ili i u drugim situacijama.

Ako zaposlenik kasni samo na jedan sastanak, ali na sve ostale dolazi na vrijeme, razlikovnost je visoka. To može upućivati na specifičan problem povezan s tim sastankom.

Ako kasni na gotovo sve obveze, razlikovnost je niska. Tada se može razmotriti postoji li širi obrazac organizacije vremena ili neka druga okolnost koja utječe na njegovo ponašanje.

Konsenzus

Konsenzus se odnosi na pitanje ponašaju li se i drugi ljudi slično u istoj situaciji.

Ako svi zaposlenici kasne na sastanak zbog nepredvidivog javnog prijevoza, konsenzus je visok. Ako kasni samo jedna osoba, konsenzus je nizak.

Visok konsenzus može upućivati na situacijski uzrok, dok nizak konsenzus može potaknuti razmatranje osobnih čimbenika. Ipak, ni ta informacija sama po sebi nije dovoljna za siguran zaključak.

Primjena modela

Zamislimo da zaposlenik često ne završava zadatke na vrijeme.

Takav obrazac može upućivati na problem sa složenošću zadatka, rokovima ili organizacijom rada, a ne nužno na nedostatak sposobnosti zaposlenika.

Kelleyjev model pokazuje da je kvalitetna atribucija lakša kada imamo više informacija o ponašanju kroz vrijeme i u različitim okolnostima.

Temeljna atribucijska pogreška

**Temeljna atribucijska pogreška** označava sklonost precjenjivanju osobnih čimbenika, poput osobina i namjera, pri objašnjavanju tuđeg ponašanja te podcjenjivanju utjecaja situacije.

Primjerice, ako netko u javnom prijevozu grubo odgovori drugoj osobi, promatrač može zaključiti da je bezobrazan ili agresivan. Pritom može zanemariti mogućnost da je osoba pod velikim stresom, da je upravo primila lošu vijest ili da je prethodno doživjela nešto uznemirujuće.

To ne znači da je situacijsko objašnjenje nužno točno. Pogreška se odnosi na sklonost donošenju zaključaka o osobinama na temelju ograničenog ponašanja, uz nedovoljno razmatranje okolnosti.

Zašto se pojavljuje?

Jedno od objašnjenja odnosi se na način na koji usmjeravamo pažnju. Kada promatramo drugu osobu, ona je najistaknutiji element situacije, dok okolnosti mogu ostati u pozadini.

Osim toga, ponašanje često djeluje kao izravan izraz osobnosti. Ako netko viče, lako zaključujemo da je ljutit ili agresivan, a teže uzimamo u obzir okolnosti koje su mogle potaknuti reakciju.

Važnu ulogu mogu imati i društvena uvjerenja o odgovornosti. Ako smatramo da ljudi uglavnom kontroliraju vlastito ponašanje, možemo biti skloniji pripisivati im osobnu odgovornost i kada su njihove mogućnosti ograničene.

Primjer iz svakodnevnog života

Zamislimo da prodavačica odgovori kupcu kratko i bez osmijeha.

Kupac može zaključiti da je neljubazna ili da ne voli svoj posao. Međutim, možda je već satima pod velikim opterećenjem, nema dovoljno zaposlenih ili se suočava s osobnim problemom.

Moguće je i da je doista bila neljubazna. Bez dodatnih informacija ne možemo pouzdano odrediti uzrok.

Svrha primjera nije opravdati svako ponašanje, nego pokazati zašto je važno razlikovati opažanje od zaključka o karakteru.

Ograničenja pojma

Istraživanja pokazuju da se sklonost osobnim atribucijama razlikuje među situacijama, kulturama i načinima na koje se ponašanje promatra. Zbog toga temeljnu atribucijsku pogrešku ne treba shvatiti kao univerzalno pravilo prema kojem ljudi uvijek zanemaruju okolnosti.

Atribucijska pristranost u korist sebe

**Atribucijska pristranost u korist sebe**, poznata i kao *self-serving bias*, označava sklonost pripisivanju vlastitih uspjeha unutarnjim čimbenicima, a neuspjeha vanjskim čimbenicima.

Primjerice, osoba koja položi ispit može zaključiti da je uspjeh rezultat njezine sposobnosti i truda. Ako padne, može kriviti težinu ispita, nedovoljno vremena ili nepravedno postavljena pitanja.

Takvo objašnjavanje može zaštititi samopoštovanje i pomoći osobi da se lakše nosi s neuspjehom. Međutim, može otežati učenje ako osoba zanemaruje vlastite pogreške ili ne prepoznaje što bi mogla promijeniti.

Moguć je i obrnuti obrazac. Osoba koja sumnja u vlastite sposobnosti može umanjivati svoj doprinos uspjehu, a svaki neuspjeh tumačiti kao dokaz osobne nedostatnosti. Zato je korisno razlikovati realističnu procjenu vlastitog doprinosa od objašnjenja koja prvenstveno služe obrani ili potvrdi slike o sebi.

Primjer na radnom mjestu

Voditelj može uspjeh projekta pripisati svojem dobrom vođenju, a neuspjeh nedostatku sposobnosti zaposlenika ili nepovoljnim tržišnim uvjetima.

Ako pritom zanemaruje vlastite odluke, organizaciju posla ili nedostatak resursa, može pogrešno procijeniti što treba promijeniti u budućim projektima.

Atribucijska pristranost u korist sebe ne pojavljuje se uvijek niti kod svih ljudi jednako. Na nju mogu utjecati samopoštovanje, osobni ciljevi, društvena očekivanja i kultura.

Temeljna razlika između objašnjavanja sebe i drugih

Ljudi često imaju više informacija o vlastitim okolnostima nego o okolnostima drugih. Znaju koliko su truda uložili, što ih je ometalo i kakve su prepreke morali svladati.

Kada procjenjuju druge, obično raspolažu samo vidljivim ponašanjem i ograničenim informacijama o njihovoj situaciji.

Ta asimetrija može pridonijeti različitim objašnjenjima istog događaja.

Primjerice, osoba koja kasni na posao može svoje kašnjenje objasniti prometom, problemom s djetetom ili nepredviđenom obvezom. Kada kolega zakasni, ista osoba može zaključiti da je neodgovoran jer ne zna što se događalo u njegovu životu.

Takav obrazac povezuje se s razlikom između aktera i promatrača, koju su opisali Edward Jones i Richard Nisbett (1971), odnosno s tendencijom da vlastito ponašanje češće objašnjavamo situacijskim čimbenicima, a tuđe osobnim čimbenicima.

Međutim, istraživanja ne pokazuju da se ta razlika pojavljuje jednako snažno u svim situacijama. Način atribucije ovisi o kontekstu, dostupnim informacijama i tome je li ponašanje očekivano ili neuobičajeno.

Pristranost aktera i promatrača

Pristranost aktera i promatrača odnosi se na tendenciju da vlastito ponašanje objašnjavamo okolnostima, dok ponašanje drugih češće povezujemo s njihovim osobinama.

Primjerice:

U prvom slučaju pažnja je usmjerena na okolnosti koje su prethodile ponašanju. U drugom se zaključak usredotočuje na osobinu druge osobe.

Takva razlika može pridonijeti nesporazumima i sukobima. Ako svatko svoje postupke vidi kao razumljivu reakciju na okolnosti, a tuđe kao izraz karaktera, obje strane mogu smatrati da su njihove reakcije opravdane, dok je druga osoba kriva.

Ipak, pristranost aktera i promatrača nije isto što i atribucijska pristranost u korist sebe. Prva se odnosi na razliku u objašnjavanju vlastitog i tuđeg ponašanja, dok se druga posebno odnosi na objašnjavanje uspjeha i neuspjeha na način koji štiti vlastitu sliku o sebi.

Pogreška atribucije namjera

Ljudi često pretpostavljaju da znaju zašto je netko nešto učinio, iako nemaju dovoljno dokaza za takav zaključak.

Primjerice, ako prijatelj ne odgovori na poruku, možemo zaključiti da nas namjerno ignorira. Ako kolega ne pozdravi, možemo pretpostaviti da je ljut ili da nas ne poštuje.

Takva tumačenja mogu nastati zbog nesigurnosti, prethodnih iskustava, očekivanja ili emocionalne važnosti odnosa.

Problem nastaje kada se pretpostavka počne tretirati kao činjenica. Osoba se može povući, naljutiti ili optužiti drugoga zbog namjere koja uopće nije postojala.

Korisno je razlikovati tri razine:

1. **Opažanje:** „Nije odgovorio na poruku.”

2. **Tumačenje:** „Možda je ljut na mene.”

3. **Zaključak o namjeri:** „Namjerno me ignorira jer me želi povrijediti.”

Prva tvrdnja opisuje ono što se dogodilo. Druga navodi moguću interpretaciju. Treća pripisuje specifičnu namjeru koja zahtijeva dodatne dokaze.

Razlikovanje tih razina ne znači da trebamo zanemariti ponavljajuće obrasce ponašanja. Ako netko sustavno ignorira dogovore ili koristi šutnju kao sredstvo kažnjavanja, takav obrazac može biti važan za procjenu odnosa. I tada je korisno oslanjati se na ponavljano ponašanje i njegove posljedice, a ne samo na pretpostavke o unutarnjim namjerama.

Atribucija i stereotipi

Stereotipi mogu utjecati na način na koji objašnjavamo ponašanje pripadnika određenih društvenih skupina.

Ako osoba vjeruje da su pripadnici neke skupine neodgovorni, pojedinačno kašnjenje može protumačiti kao potvrdu tog stereotipa. Istodobno može zanemariti slučajeve koji mu proturječe ili ponašanje pojedinca objasniti osobnim okolnostima kada pripada vlastitoj skupini.

Takav način zaključivanja može održavati predrasude i dovesti do nepravednog postupanja.

Atribucija je zato važna u razumijevanju diskriminacije. Kada ponašanje pojedinca tumačimo kao dokaz osobina cijele skupine, zanemarujemo razlike među pojedincima i okolnosti u kojima se ponašanje pojavilo.

Kako bismo smanjili takvu pristranost, korisno je provjeriti bismo li isti postupak jednako protumačili kada bi ga učinila osoba drukčijeg društvenog identiteta.

Atribucija uzroka uspjeha i neuspjeha

Psiholog Bernard Weiner razvio je utjecajan model atribucija povezanih s postignućem. Prema tom pristupu, uzroke uspjeha i neuspjeha moguće je razmatrati kroz tri dimenzije:

Primjerice, neuspjeh na ispitu može se pripisati nedostatku sposobnosti, nedovoljnom trudu, težini ispita ili slučajnosti. Ta objašnjenja mogu imati različite posljedice za motivaciju i emocije.

Ako osoba neuspjeh pripiše nedostatku truda, koji smatra promjenjivim i pod vlastitom kontrolom, može zaključiti da se sljedeći put može bolje pripremiti.

Ako ga pripiše nepromjenjivoj nesposobnosti, može izgubiti motivaciju i očekivati da će ponovno neuspjeti. Međutim, takav zaključak nije nužno točan, a sposobnosti se mogu razvijati učenjem i iskustvom.

Vanjski uzroci također nisu uvijek izvan kontrole. Primjerice, osoba ne može kontrolirati težinu ispita, ali može utjecati na izbor strategije pripreme, traženje pomoći i raspodjelu vremena.

Utjecaj atribucija na motivaciju

Način na koji objašnjavamo uspjeh i neuspjeh može utjecati na naše buduće ponašanje.

Ako uspjeh pripisujemo strategijama koje možemo ponoviti, lakše prepoznajemo što nam je pomoglo. Ako neuspjeh analiziramo bez pretjeranog okrivljavanja sebe ili drugih, možemo uočiti što treba promijeniti.

Korisno je zato pitati:

Cilj nije uvijek pronaći jedan uzrok, nego prepoznati kombinaciju čimbenika koji su doveli do ishoda.

Atribucije i međuljudski odnosi

Objašnjenja koja stvaramo o tuđem ponašanju utječu na naše emocije, očekivanja i reakcije. Ako postupak druge osobe protumačimo kao namjerno nepoštovanje, možemo reagirati ljutnjom. Ako isti postupak protumačimo kao posljedicu nesporazuma, možemo pokušati razgovarati.

To ne znači da uvijek trebamo odabrati najdobronamjernije objašnjenje. Pretjerano opravdavanje tuđeg ponašanja može nas navesti da zanemarimo ponavljajuću neodgovornost ili štetne obrasce.

Korisnije je razviti **uravnoteženu atribuciju**: razmotriti osobne i situacijske čimbenike, razlikovati poznate činjenice od pretpostavki i procijeniti postoji li ponavljajući obrazac.

Primjerice, ako partner ne ispuni dogovor, važno je uzeti u obzir okolnosti, ali i razmotriti je li riječ o izoliranom događaju ili o ponavljanju ponašanja koje narušava povjerenje.

Razumijevanje uzroka može pomoći u odlučivanju što učiniti dalje, ali ne uklanja potrebu za odgovornošću i granicama.

Uloga prethodnih iskustava i očekivanja

Na atribucije utječu i prethodna iskustva, uvjerenja i očekivanja. Osoba koja je ranije bila iznevjerena može biti sklonija nejasne postupke drugih tumačiti kao znak neiskrenosti. Ako od nekoga očekujemo dobronamjernost, njegove pogreške lakše pripisujemo okolnostima.

Ponekad nastaje začarani krug: osoba očekuje neprijateljsko ponašanje, tuđe postupke tumači kao napad, reagira obrambeno, a njezina reakcija izaziva napetost koja potvrđuje početno očekivanje.

To ne znači da su sumnje uvijek neutemeljene. Prethodna iskustva mogu sadržavati važne informacije o stvarnim obrascima ponašanja. Ključno je procijeniti odnose li se ranija iskustva doista na sadašnju situaciju ili se zaključak donosi bez dovoljno dokaza.

Kako smanjiti pogreške atribucije?

Atribucijske pogreške ne mogu se potpuno ukloniti, ali se njihova vjerojatnost može smanjiti svjesnijim pristupom tumačenju ponašanja.

1. Razdvojiti opažanje od interpretacije

Umjesto zaključka „On je sebičan”, preciznije je opisati konkretan postupak: „Nije ponudio pomoć kada sam ga zamolio.”

Opis ponašanja omogućuje raspravu o konkretnom događaju bez preuranjenog zaključka o karakteru osobe.

2. Razmotriti više mogućih objašnjenja

Ako netko ne odgovori na poruku, moguća objašnjenja uključuju zauzetost, zaboravljivost, emocionalnu preopterećenost ili želju za distancom. Nisu sva objašnjenja jednako vjerojatna, ali razmatranje alternativa smanjuje rizik od preuranjenog zaključka.

3. Prikupiti dodatne informacije

Kada je to primjereno, korisno je pitati osobu što se dogodilo umjesto da zaključujemo o njezinim namjerama.

Pitanje „Je li se nešto dogodilo zbog čega nisi stigao završiti zadatak?” otvara prostor za objašnjenje bez automatskog optuživanja.

4. Razmotriti situacijska ograničenja

Prije procjene ponašanja treba razmotriti koliko je osoba imala vremena, informacija, resursa i mogućnosti djelovanja.

To ne znači da okolnosti uvijek opravdavaju postupak, nego da su važne za razumijevanje njegove uzročnosti i odgovornosti.

5. Primijeniti isti standard na sebe i druge

Korisno je pitati bismo li vlastito ponašanje objasnili na isti način kada bismo bili u položaju druge osobe. Ako vlastite pogreške opravdavamo okolnostima, a tuđe automatski pripisujemo karakteru, možda primjenjujemo različite standarde.

6. Osloniti se na obrasce, a ne na jedan događaj

Jedan postupak rijetko je dovoljan za pouzdan zaključak o nečijoj osobnosti. Ponavljanje ponašanja u različitim okolnostima može pružiti više informacija, iako ni ono ne uklanja potrebu za razmatranjem konteksta.

7. Odvojiti razumijevanje od opravdavanja

Moguće je razumjeti zašto je netko postupio na određeni način, a ipak smatrati da je njegov postupak neprihvatljiv.

Razumijevanje uzroka pomaže u odabiru odgovarajuće reakcije. Ne znači da treba zanemariti posljedice, odgovornost ili potrebu za promjenom ponašanja.

Sažetak

Pripisivanje uzroka ponašanju ili atribucija proces je kojim objašnjavamo zašto se ljudi ponašaju na određeni način. Uzroci mogu biti unutarnji, poput osobina, sposobnosti i motivacije, ili vanjski, poput situacijskih okolnosti i društvenih ograničenja. Heiderov pristup naglašava razlikovanje osobnih i situacijskih uzroka, dok Kelleyjev model kovarijacije ističe dosljednost, razlikovnost i konsenzus. Među čestim atribucijskim pristranostima nalaze se temeljna atribucijska pogreška, atribucijska pristranost u korist sebe, pristranost aktera i promatrača te pripisivanje neprovjerenih namjera. Način na koji objašnjavamo uspjeh i neuspjeh može utjecati na motivaciju, samopoštovanje i buduće ponašanje. Pogreške atribucije moguće je smanjiti razdvajanjem opažanja od interpretacije, razmatranjem alternativnih objašnjenja i provjerom činjenica prije donošenja zaključka.

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Heider, F. (1958). *The Psychology of Interpersonal Relations*. John Wiley & Sons. https://doi.org/10.1037/10628-000

2. Jones, E. E. i Harris, V. A. (1967). The attribution of attitudes. *Journal of Experimental Social Psychology*, 3(1), 1–24. [doi.org/10.1016/0022-1031(67)90034-0](https://doi.org/10.1016/0022-1031%2867%2990034-0)

3. Ross, L. (1977). The intuitive psychologist and his shortcomings: Distortions in the attribution process. *Advances in Experimental Social Psychology*, 10, 173–220. [doi.org/10.1016/S0065-2601(08)60357-3](https://doi.org/10.1016/S0065-2601%2808%2960357-3)

4. Kelley, H. H. (1967). Attribution theory in social psychology. U D. Levine (ur.), *Nebraska Symposium on Motivation* (sv. 15, str. 192–238). University of Nebraska Press.

5. Kelley, H. H. (1973). The processes of causal attribution. *American Psychologist, 28*(2), 107–128. https://doi.org/10.1037/h0034225

6. Miller, J. G. (1984). Culture and the development of everyday social explanation. *Journal of Personality and Social Psychology, 46*(5), 961–978. https://doi.org/10.1037/0022-3514.46.5.961

7. Malle, B. F. (2006). The actor-observer asymmetry in attribution: A (surprising) meta-analysis. *Psychological Bulletin, 132*(6), 895–919. https://doi.org/10.1037/0033-2909.132.6.895

8. Weiner, B. (1985). An attributional theory of achievement motivation and emotion. *Psychological Review, 92*(4), 548–573. https://doi.org/10.1037/0033-295X.92.4.548

9. Mezulis, A. H., Abramson, L. Y., Hyde, J. S. i Hankin, B. L. (2004). Is there a universal positivity bias in attributions? A meta-analytic review of individual, developmental, and cultural differences in the self-serving attributional bias. *Psychological Bulletin*, 130(5), 711–747. [doi.org/10.1037/0033-2909.130.5.711](https://doi.org/10.1037/0033-2909.130.5.711)

10. Gilbert, D. T. i Malone, P. S. (1995). The correspondence bias. *Psychological Bulletin*, 117(1), 21–38. [doi.org/10.1037/0033-2909.117.1.21](https://doi.org/10.1037/0033-2909.117.1.21)

11. Jones, E. E., & Nisbett, R. E. (1971). The actor and the observer: Divergent perceptions of the causes of behavior. In E. E. Jones et al. (Eds.), *Attribution: Perceiving the Causes of Behavior* (pp. 79–94). General Learning Press.