Prijenos i protuprijenos

Zadnja provjera: listopad 2026.

Prijenos i protuprijenos važni su pojmovi u psihoanalizi i psihodinamskoj psihoterapiji. Odnose se na emocionalne reakcije, očekivanja i obrasce odnosa koji se pojavljuju između klijenta i terapeuta te mogu utjecati na način na koji oboje doživljavaju i tumače svoj odnos.

**Prijenos** (transfer) označava proces u kojem klijent prema terapeutu razvija osjećaje, očekivanja i načine reagiranja koji su povezani s prethodnim odnosima i iskustvima. **Protuprijenos** (kontratransfer) odnosi se na emocionalne reakcije terapeuta prema klijentu i na način na koji terapeut doživljava njihov odnos. U suvremenom psihodinamskom pristupu protuprijenos se promatra kao mogući izvor informacija o terapijskom odnosu, ali i kao područje u kojem terapeut mora prepoznati vlastite pretpostavke i emocionalne reakcije.

Ovi se pojmovi najčešće koriste u psihoterapijskom kontekstu, no srodni obrasci mogu se razmatrati i u drugim međuljudskim odnosima. Ipak, prijenos i protuprijenos nisu jednostavna objašnjenja svakog osjećaja prema drugoj osobi. Za njihovo razumijevanje potrebno je uzeti u obzir stvarno ponašanje sudionika, kontekst odnosa i prethodna iskustva.

1. Što je prijenos?

Prijenos je pojam koji je razvio Sigmund Freud u okviru psihoanalize. Odnosi se na pojavu u kojoj osoba u sadašnjem odnosu doživljava osjećaje, očekivanja i obrasce reagiranja povezane s ranijim odnosima.

Prema klasičnom psihoanalitičkom tumačenju, osoba može nesvjesno prenositi osjećaje i očekivanja iz važnih ranijih odnosa na terapeuta. Terapeut tada ne postaje samo osoba s kojom klijent razgovara nego i osoba prema kojoj se mogu aktivirati raniji načini doživljavanja bliskosti, autoriteta, prihvaćanja, odbacivanja ili povjerenja.

Primjerice, klijent koji je tijekom odrastanja često bio kritiziran može očekivati da će ga terapeut osuđivati. Čak i kada terapeut postavlja neutralno pitanje, klijent ga može doživjeti kao kritiku ili znak nezadovoljstva.

U drugom slučaju klijent može terapeuta idealizirati, doživljavati ga kao osobu koja uvijek zna što je najbolje ili očekivati da će mu pružiti bezuvjetnu potvrdu. Takva očekivanja mogu biti povezana s prethodnim iskustvima, potrebama i načinima na koje klijent razumije bliske odnose.

Važno je naglasiti da prijenos ne znači nužno da klijent pogrešno procjenjuje terapeuta. Terapeutovo stvarno ponašanje može opravdano izazvati povjerenje, nepovjerenje, ljutnju ili razočaranje. Prijenos je jedna od mogućih dimenzija odnosa, a ne objašnjenje koje automatski poništava klijentovu procjenu stvarnosti.

2. Kako nastaje prijenos?

U klasičnoj psihoanalitičkoj teoriji prijenos se povezuje s činjenicom da ljudi u nove odnose ne ulaze bez prethodnih iskustava. Raniji odnosi mogu oblikovati očekivanja o tome kako će se drugi ponašati, koliko su pouzdani i što se može očekivati od bliskosti.

Ta se očekivanja mogu aktivirati u situacijama koje podsjećaju na prethodna iskustva, čak i kada sličnost nije potpuno očita.

Primjerice, osoba koja je odrasla uz emocionalno nedostupnog roditelja može u odraslim odnosima postati posebno osjetljiva na kašnjenje odgovora, promjene u tonu ili privremeno udaljavanje druge osobe. Takve situacije mogu izazvati osjećaj odbačenosti iako njihovo značenje ovisi o konkretnom kontekstu.

U terapiji se slična očekivanja mogu pojaviti u odnosu prema terapeutu. Klijent može biti zabrinut da će terapeut izgubiti interes, osjećati potrebu da mu udovoljava ili se povući čim doživi neslaganje.

Iz psihodinamske perspektive, prepoznavanje tih reakcija može pomoći u razumijevanju obrazaca koji se ponavljaju i izvan terapije. Međutim, povezanost s ranijim iskustvima ne treba pretpostaviti bez istraživanja. Slične reakcije mogu nastati i zbog trenutačne situacije, osobina odnosa ili stvarnog ponašanja terapeuta.

3. Vrste prijenosa

U psihoanalitičkoj i psihodinamskoj literaturi prijenos se može opisivati prema emocionalnom sadržaju ili načinu na koji se očituje. Te podjele služe razumijevanju kliničkog iskustva, ali nisu jedinstvena ni univerzalno prihvaćena klasifikacija.

3.1. Pozitivni prijenos

Pozitivni prijenos odnosi se na osjećaje naklonosti, povjerenja, divljenja ili privrženosti koje klijent razvija prema terapeutu.

Klijent može terapeuta doživljavati kao sigurnu, brižnu ili posebno kompetentnu osobu. Takvi osjećaji mogu olakšati stvaranje terapijskog saveza i omogućiti otvoreniji razgovor o osjetljivim temama.

Ipak, pozitivni prijenos može uključivati i idealizaciju. Klijent može terapeutu pripisivati osobine koje nadilaze ono što stvarno zna o njemu ili očekivati da će terapeut uvijek razumjeti njegove potrebe bez dodatnog objašnjenja.

Pozitivni osjećaji prema terapeutu sami po sebi nisu znak problema. Povjerenje i osjećaj sigurnosti često su važni za terapijski rad. Klinički je značajno razmotriti kako ti osjećaji utječu na odnos i omogućuju li realističnu procjenu terapeuta.

3.2. Negativni prijenos

Negativni prijenos uključuje osjećaje nepovjerenja, ljutnje, straha, neprijateljstva ili razočaranja prema terapeutu.

Primjerice, klijent može terapeutovo pitanje doživjeti kao ispitivanje, njegovo neslaganje kao odbacivanje ili postavljanje granice kao znak nedostatka brige.

Takve reakcije mogu biti povezane s ranijim iskustvima, ali mogu biti i odgovor na stvarno neprimjereno ponašanje terapeuta. Stoga ih nije opravdano automatski tumačiti kao iskrivljenu percepciju klijenta.

Ako se negativni osjećaji mogu otvoreno istražiti, oni mogu pružiti priliku za bolje razumijevanje klijentovih očekivanja i načina na koji doživljava neslaganje, autoritet ili granice.

3.3. Idealizirajući prijenos

Idealizirajući prijenos pojavljuje se kada klijent terapeuta doživljava kao iznimno sposobnog, mudrog ili gotovo nepogrešivog.

Takva idealizacija može biti povezana s potrebom za sigurnošću, podrškom ili osloncem. U početnim fazama terapije klijentu može biti važno vjerovati da postoji osoba koja ga može razumjeti i pomoći mu.

Problem može nastati kada idealizacija otežava prepoznavanje terapeutovih ograničenja ili kada klijent osjeća da ne smije izraziti neslaganje.

Profesionalni terapeut ne bi trebao poticati dojam nepogrešivosti. Cilj terapijskog odnosa nije stvaranje ovisnosti o autoritetu terapeuta, nego razvoj klijentova razumijevanja sebe i sposobnosti samostalnog odlučivanja.

3.4. Erotski prijenos

Erotski prijenos označava pojavu romantičnih ili seksualnih osjećaja prema terapeutu.

Takvi osjećaji mogu se pojaviti u terapijskom procesu, osobito kada odnos uključuje povjerenje, emocionalnu bliskost i razgovor o vrlo osobnim iskustvima. Njihovo pojavljivanje ne znači da je klijent učinio nešto pogrešno niti da su osjećaji nužno posljedica psihičkog poremećaja.

Važno je razlikovati postojanje osjećaja od postupaka koji iz njih proizlaze. Terapeut je odgovoran za održavanje profesionalnih granica i za postupanje u skladu s etičkim standardima struke.

Osjećaji se mogu istraživati kao dio terapijskog rada, ali terapijski odnos ne smije se pretvoriti u romantični ili seksualni odnos. Odgovornost za održavanje profesionalnih granica posebno je na terapeutu zbog neravnoteže uloge, povjerenja i stručne moći.

4. Što je protuprijenos?

Protuprijenos se u klasičnoj psihoanalizi odnosio na emocionalne reakcije terapeuta povezane s njegovim vlastitim nesvjesnim sukobima i nerazriješenim iskustvima, koje se aktiviraju u odnosu s klijentom.

U suvremenim psihodinamskim pristupima pojam je širi. Može obuhvaćati različite emocionalne, tjelesne i misaone reakcije terapeuta prema klijentu i njihovu odnosu.

Terapeut može osjetiti zaštitničku naklonost, frustraciju, tugu, ljutnju, dosadu, zabrinutost ili potrebu da klijenta uvjerava, spašava ili usmjerava. Te reakcije mogu biti povezane s terapeutovim osobnim iskustvima, ali i s ponašanjem klijenta, okolnostima terapije ili dinamikom njihova odnosa.

Primjerice, terapeut može primijetiti snažnu potrebu da klijentu pruži savjet i riješi njegov problem umjesto njega. Ta reakcija može biti povezana s terapeutovom osobnom sklonošću preuzimanju odgovornosti, ali može biti potaknuta i načinom na koji klijent traži pomoć.

Protuprijenos nije nužno znak profesionalnog neuspjeha. Emocionalne reakcije terapeuta očekivan su dio ljudskog odnosa. Važno je da ih terapeut prepoznaje, razmatra i ne dopusti da nekritički upravljaju njegovim postupcima.

5. Kako nastaje protuprijenos?

Protuprijenos može nastati iz više izvora koji se međusobno preklapaju.

5.1. Terapeutova osobna iskustva

Terapeut, kao i svaka druga osoba, ima vlastitu povijest odnosa, emocionalne potrebe, vrijednosti i osjetljiva područja. Određene osobine ili ponašanja klijenta mogu aktivirati osobne uspomene, osjećaje ili očekivanja.

Primjerice, terapeut koji teško podnosi sukob može osjećati snažnu nelagodu kada klijent izražava ljutnju. Ako toga nije svjestan, mogao bi pokušavati prebrzo smiriti klijenta ili izbjegavati teme koje izazivaju neslaganje.

5.2. Reakcije na ponašanje klijenta

Protuprijenosne reakcije mogu biti povezane i sa stvarnim ponašanjem klijenta. Ako klijent često prekida razgovor, iznosi uvrede ili neprestano mijenja dogovore, terapeut može osjetiti frustraciju ili zbunjenost.

Takvi osjećaji nisu nužno samo odraz terapeutove osobne povijesti. Mogu biti razumljive reakcije na ono što se događa u odnosu.

Ipak, terapeut treba razlikovati vlastitu emocionalnu reakciju od zaključka o klijentu. Osjećaj frustracije ne dokazuje da je klijent namjerno manipulativan, kao što ni osjećaj snažne naklonosti ne dokazuje da je klijent iznimno poseban ili da mu treba pružiti iznimke.

5.3. Dinamika terapijskog odnosa

U nekim psihodinamskim pristupima smatra se da klijent može poticati obrasce interakcije koji se ponavljaju i u drugim odnosima. Terapeut može primijetiti da se uz njega pojavljuju osjećaji ili porivi koje klijent možda izaziva i kod drugih ljudi.

Primjerice, terapeut može osjećati da mora stalno dokazivati svoju kompetentnost ili da ne može zadovoljiti klijentova očekivanja. Takvo iskustvo može biti povod za istraživanje odnosa, ali ne predstavlja samo po sebi dokaz da klijent na isti način djeluje na sve ljude.

Za razumijevanje je potrebno razmotriti ponašanje obiju strana, kontekst i alternativna objašnjenja.

6. Kako se prijenos i protuprijenos međusobno povezuju?

Prijenos i protuprijenos mogu djelovati uzajamno. Klijentove reakcije utječu na terapeuta, a terapeutove reakcije i ponašanje utječu na klijenta.

Primjerice, klijent koji se boji odbacivanja može često tražiti potvrdu da je terapeutu stalo do njega. Terapeut može osjetiti snažnu potrebu da ga umiri i neprestano uvjerava kako je njihov odnos stabilan.

Ako terapeut odgovara na svaki zahtjev bez razmatranja njegova značenja i učinka, kratkoročno može smanjiti klijentovu tjeskobu, ali istodobno otežati istraživanje potrebe za stalnim uvjeravanjem.

U drugoj situaciji klijent može doživljavati terapeuta kao kritičnog i nepristupačnog. Terapeut, osjećajući da mu klijent ne vjeruje, može postati pretjerano objašnjavajući ili obramben. Klijent tada takvu reakciju može protumačiti kao dodatni dokaz da ga terapeut ne razumije.

U oba primjera može nastati začarani krug u kojem reakcija jedne osobe pojačava reakciju druge.

Prepoznavanje tog kruga može pomoći terapeutu da uspori proces, provjeri vlastite pretpostavke i razmotri kako njegov način odgovaranja utječe na odnos.

Važno je pritom izbjeći jednostrano tumačenje prema kojem je klijent uvijek izvor problema, a terapeut samo promatrač. Terapijski odnos oblikuju obje osobe, ali njihove odgovornosti nisu jednake: terapeut ima profesionalnu odgovornost za granice, sigurnost i način vođenja terapije.

7. Kako prijenos može pomoći u terapiji?

U psihodinamskoj psihoterapiji prijenos se može koristiti za razumijevanje načina na koji klijent doživljava druge ljude, tumači njihove namjere i reagira na bliskost, neslaganje ili granice.

Ako klijent, primjerice, često očekuje da će biti napušten, taj se strah može pojaviti i u terapijskom odnosu. Razgovor o takvim očekivanjima može pomoći klijentu da prepozna kako prošla iskustva utječu na sadašnje odnose.

Prijenos može omogućiti istraživanje pitanja kao što su:

Cilj nije dokazati da klijentova percepcija nije točna. Cilj je proširiti razumijevanje situacije i omogućiti da klijent razlikuje sadašnje okolnosti od očekivanja koja je razvio na temelju prethodnih iskustava.

Takav rad može pomoći u prepoznavanju ponavljajućih obrazaca i razvoju fleksibilnijih načina reagiranja.

8. Kako protuprijenos može pomoći terapeutu?

Protuprijenos može terapeutu pružiti informacije o njegovu doživljaju klijenta i o dinamici njihova odnosa. Međutim, takve reakcije nisu neposredan i nepogrešiv izvor informacija o klijentu.

Primjerice, terapeut može osjećati da mora stalno spašavati klijenta od posljedica njegovih odluka. Ta reakcija može biti povod za razmatranje nekoliko mogućnosti:

Nijedno od tih objašnjenja ne treba unaprijed prihvatiti kao točno. Terapeut treba razmotriti dostupne informacije, klijentovu perspektivu i vlastite pretpostavke.

Protuprijenos može biti posebno koristan kada se razmatra u superviziji, odnosno stručnom procesu u kojem terapeut s iskusnijim kolegom ili supervizorom promišlja terapijski rad, vlastite reakcije i etička pitanja.

Svrha nije ukloniti sve emocionalne reakcije, nego razumjeti ih dovoljno dobro da ne naruše kvalitetu terapijskog odnosa.

9. Prijenos i protuprijenos izvan psihoterapije

Pojmovi prijenosa i protuprijenosa najčešće se koriste u psihoanalizi i psihodinamskoj psihoterapiji. U svakodnevnim odnosima mogu poslužiti kao teorijski okvir za razmišljanje o tome kako ranija iskustva utječu na sadašnje odnose.

Primjerice, osoba koja je u prošlosti često bila kritizirana može očekivati kritiku i od novog partnera. Zbog toga može reagirati obrambeno čak i kada partner pokušava razgovarati o konkretnom problemu.

Partnerova reakcija na takvu obrambenost može dodatno oblikovati odnos. Ako se osjeti nepravedno optuženim, može postati hladan ili povučen, što prvoj osobi može potvrditi očekivanje odbacivanja.

Slični se obrasci mogu pojaviti u odnosima s roditeljima, prijateljima, kolegama ili autoritetima.

Ipak, u svakodnevnim odnosima treba oprezno koristiti ove pojmove. Nije opravdano zaključiti da svaka snažna emocija predstavlja prijenos ili da se tuđe ponašanje može objasniti isključivo ranijim iskustvima. Ljudi reagiraju i na stvarne postupke, trenutačne okolnosti i karakteristike odnosa.

Također, protuprijenos je prvenstveno klinički pojam koji opisuje terapeutove reakcije u terapijskom odnosu. Izvan psihoterapije može se govoriti o uzajamnim emocionalnim reakcijama i ponavljanju obrazaca odnosa, ali nije uvijek korisno taj proces nazivati protuprijenosom.

10. Rizici pogrešnog tumačenja prijenosa i protuprijenosa

Prijenos i protuprijenos mogu biti korisni koncepti, ali njihova nekritična primjena može dovesti do pogrešnih zaključaka.

10.1. Pripisivanje svake reakcije prošlosti

Ako se svaka ljutnja, sumnja ili razočaranje protumači kao prijenos, može se zanemariti stvarno ponašanje druge osobe.

Primjerice, klijent koji se osjeća povrijeđeno zbog terapeutova neprikladnog komentara ne mora nužno ponavljati raniji obrazac. Moguće je da je komentar doista bio neprimjeren.

10.2. Pretpostavka da terapeut uvijek bolje razumije situaciju

Terapeut ima stručna znanja, ali nije nepogrešiv. Njegova interpretacija može biti pogrešna, a vlastite emocionalne reakcije mogu utjecati na procjenu klijenta.

Zbog toga se klijentovo iskustvo ne bi smjelo automatski odbaciti samo zato što ga terapeut tumači drukčije.

10.3. Korištenje pojmova za opravdavanje neprimjerenog ponašanja

Pojam prijenosa ne smije se koristiti kako bi se klijent okrivio za svaku teškoću u terapijskom odnosu. Jednako tako, protuprijenos nije opravdanje za neprofesionalno ponašanje terapeuta.

Terapeut je odgovoran za održavanje granica i za traženje stručne pomoći kada njegove reakcije ugrožavaju kvalitetu rada.

10.4. Pretjerano psihologiziranje svakodnevnih odnosa

Nije svaka nesuglasica posljedica nesvjesnog sukoba, niti je svaka emocionalna reakcija znak ponavljanja ranog odnosa.

Ponekad je osoba ljutita zato što je druga osoba prekršila dogovor. Ponekad postoji stvarno nepovjerenje ili neusklađenost potreba. Psihodinamsko tumačenje može biti jedna mogućnost, ali ne smije zamijeniti razmatranje činjenica.

11. Što razlikuje prijenos od protuprijenosa?

Osnovna je razlika u perspektivi i ulozi sudionika.

| Obilježje | Prijenos | Protuprijenos |

|---|---|---|

| Tko ga doživljava? | Klijent | Terapeut |

| Na što se odnosi? | Klijentove reakcije, osjećaji i očekivanja prema terapeutu | Terapeutove emocionalne i misaone reakcije prema klijentu i odnosu |

| Mogući izvor | Prethodna iskustva, očekivanja i obrasci odnosa, uz utjecaj sadašnje situacije | Terapeutova osobna iskustva, ponašanje klijenta i dinamika terapijskog odnosa |

| Uloga u terapiji | Može pomoći u razumijevanju klijentovih ponavljajućih obrazaca | Može pomoći terapeutu da razmotri vlastite reakcije i dinamiku odnosa |

| Glavni rizik | Pogrešno tumačenje sadašnje situacije isključivo kroz prošla iskustva | Nekritičko postupanje prema vlastitim osjećajima ili njihovo pogrešno pripisivanje klijentu |

Pojmovi su povezani, ali nisu istovjetni. Prijenos opisuje klijentov doživljaj odnosa, dok protuprijenos opisuje terapeutove reakcije u tom odnosu. U suvremenim pristupima oboje se promatra u kontekstu stvarne interakcije, a ne kao izolirani psihički procesi.

Što vrijedi zapamtiti?

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Freud, S. (1912). The dynamics of transference. U: *The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud*, Vol. XII (1911–1913), str. 97–108. London: The Hogarth Press.

2. Freud, S. (1910). The future prospects of psycho-analytic therapy. U: *The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud*, Vol. XI (1910), str. 139–151. London: The Hogarth Press.

3. Heimann, P. (1950). On counter-transference. *International Journal of Psycho-Analysis, 31*, 81–84.

4. Racker, H. (1968). *Transference and Countertransference*. London: Hogarth Press and the Institute of Psycho-Analysis.

5. Gelso, C. J., & Hayes, J. A. (2007). *Countertransference and the Therapist's Inner Experience: Perils and Possibilities*. Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum Associates.

6. Hayes, J. A., Gelso, C. J., Goldberg, S., & Kivlighan, D. M., Jr. (2018). Countertransference management and effective psychotherapy: Meta-analytic findings. *Psychotherapy, 55*(4), 496–507. https://doi.org/10.1037/pst0000189

7. Gabbard, G. O. (2017). *Long-Term Psychodynamic Psychotherapy: A Basic Text* (3. izd.). Washington, DC: American Psychiatric Association Publishing.