Povijest psihoterapije

Zadnja provjera: listopad 2026.

Razgovor kao način ublažavanja patnje star je koliko i ljudska zajednica: ljudi su se oduvijek povjeravali svećenicima, liječnicima, starješinama i prijateljima. Ipak, **psihoterapija** u današnjem smislu, kao stručno vođen postupak liječenja psihičkih teškoća psihološkim sredstvima, mlada je disciplina. Nastala je krajem 19. stoljeća, a u 20. stoljeću razvila se u stotine pristupa i u područje sustavnih znanstvenih istraživanja.

Ova lekcija prati kako je psihoterapija nastajala i mijenjala se. Sadržaj pojedinih pravaca opisuje lekcija [Glavni psihoterapijski pravci](/lekcija/glavni-psihoterapijski-pravci), a širu povijest liječenja psihičkih poremećaja lekcije [Povijest psihijatrije](/lekcija/povijest-psihijatrije) i [Razvoj razumijevanja psihičkih poremećaja kroz povijest](/lekcija/razvoj-razumijevanja-psihickih-poremecaja-kroz-povijest).

**Ukratko:** psihoterapija je nastala iz medicine i hipnoze, oblikovala se kroz rivalstvo velikih škola, a od sredine 20. stoljeća sve se više ravna prema istraživanjima. Danas je pitanje manje „koja je škola u pravu”, a više „što kome pomaže i zašto”.

Preteče: od moralnog liječenja do hipnoze

Krajem 18. i u 19. stoljeću reformatori poput Philippea Pinela u Francuskoj i Williama Tukea u Engleskoj zalagali su se za **moralno liječenje**: humano postupanje, razgovor, rad i strukturiran dnevni ritam umjesto okova i kažnjavanja. Moralno liječenje još nije bila psihoterapija, ali je uvelo ideju da odnos i okolina mogu djelovati na psihičko stanje.

Druga preteča bila je **hipnoza**. Krajem 18. stoljeća liječnik Franz Anton Mesmer tvrdio je da liječi „životinjskim magnetizmom”. Njegova teorija nije potvrđena, ali su učinci koje je izazivao potaknuli istraživanja sugestije. U 19. stoljeću neurolog Jean-Martin Charcot u Parizu proučavao je hipnozu kod osoba s histerijom, a Hippolyte Bernheim u Nancyju naglašavao je ulogu sugestije. Pierre Janet opisao je disocijaciju i ulogu traumatskih sjećanja. Ti su istraživači utjecali na mladog Sigmunda Freuda, koji je neko vrijeme učio kod Charcota.

Psihoanaliza: „liječenje razgovorom”

Bečki liječnik Josef Breuer liječio je 1880-ih mladu ženu poznatu pod pseudonimom Anna O. Ona je otkrila da joj se simptomi ublažavaju kada o njima govori i nazvala je postupak „liječenjem razgovorom”. Breuer i Freud opisali su takve slučajeve 1895. u knjizi *Studije o histeriji*.

Freud je napustio hipnozu i razvio metodu **slobodnog asociranja**, a do početka 20. stoljeća oblikovao je [psihoanalizu](/lekcija/psihoanaliza) kao teoriju i metodu liječenja. Psihoanaliza je uvela ideje koje su utjecale na gotovo sve kasnije terapije: da psihičke teškoće imaju smisao koji se može razumjeti, da prošla iskustva oblikuju sadašnjost i da je odnos terapeuta i klijenta važan dio liječenja.

Psihoanalitički pokret brzo se širio, ali i dijelio. Alfred Adler razvio je [individualnu psihologiju](/lekcija/adlerijanski-pristup), a Carl Gustav Jung [analitičku psihologiju](/lekcija/jungovska-analiticka-psihologija). Kasnije su nastale [ego-psihologija](/lekcija/ego-psihologija), [teorije objektnih odnosa](/lekcija/teorije-objektnih-odnosa) i [psihologija selfa](/lekcija/psihologija-selfa). Psihoanaliza je do sredine 20. stoljeća bila prevladavajući oblik psihoterapije, osobito u SAD-u.

Prvi kritičari i pitanje dokaza

Godine 1952. britanski psiholog Hans Eysenck objavio je pregled u kojem je tvrdio da se osobe koje su bile na psihoterapiji ne oporavljaju češće od onih koje nisu (Eysenck, 1952). Pregled je kasnije kritiziran zbog metodoloških nedostataka, ali je potaknuo važno pitanje: kako znati djeluje li psihoterapija? Od tada se psihoterapija sve više proučava znanstvenim metodama.

Zanimljivo je da je već 1936. američki psiholog Saul Rosenzweig predložio da različite terapije možda djeluju zbog onoga što im je zajedničko, a ne zbog onoga po čemu se razlikuju (Rosenzweig, 1936). Ta će ideja desetljećima kasnije postati važna tema istraživanja.

Bihevioralna terapija

Pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća nastala je **bihevioralna terapija**, temeljena na laboratorijskim istraživanjima učenja (više u lekcijama [Klasično uvjetovanje](/lekcija/klasicno-uvjetovanje) i [Operantno uvjetovanje](/lekcija/operantno-uvjetovanje)). Psihijatar Joseph Wolpe razvio je sustavnu desenzibilizaciju, postupno suočavanje sa strahom uz opuštanje, preteču današnjeg [izlaganja](/lekcija/izlaganje). Na radu B. F. Skinnera razvila se primijenjena analiza ponašanja.

Bihevioralni terapeuti odbacili su istraživanje nesvjesnih sukoba i usmjerili se na opažljivo ponašanje i mjerljive ishode. Time su psihoterapiju približili eksperimentalnoj psihologiji.

Humanistički pokret

Istodobno se razvio **humanistički pristup**, koji je sebe vidio kao „treću silu” uz psihoanalizu i biheviorizam. Carl Rogers razvio je [terapiju usmjerenu na osobu](/lekcija/terapija-usmjerena-na-osobu) i opisao uvjete terapijskog odnosa za koje je smatrao da su nužni i dovoljni za promjenu: empatiju, bezuvjetno prihvaćanje i iskrenost terapeuta (Rogers, 1957). Rogers je bio među prvima koji su snimali terapijske razgovore i istraživali proces terapije.

Fritz i Laura Perls razvili su [gestalt-terapiju](/lekcija/gestalt-terapija), a Viktor Frankl [logoterapiju](/lekcija/logoterapija), koja se oslanjala na egzistencijalnu filozofiju i njegovo iskustvo koncentracijskih logora (više u lekciji [Egzistencijalna terapija](/lekcija/egzistencijalna-terapija)).

Kognitivna revolucija

Sredinom pedesetih godina Albert Ellis razvio je [racionalno-emotivnu bihevioralnu terapiju](/lekcija/rebt), a šezdesetih Aaron T. Beck kognitivnu terapiju depresije. Obojica su naglašavala da na emocije snažno utječe način na koji tumačimo događaje. Spajanjem kognitivnih i bihevioralnih postupaka nastala je [kognitivno-bihevioralna terapija](/lekcija/kognitivno-bihevioralna-terapija), koja je postala jedan od najistraživanijih oblika psihoterapije.

Sistemski i interpersonalni pristupi

Od pedesetih godina razvijala se [sistemska terapija](/lekcija/sistemska-terapija), koja teškoće pojedinca promatra u kontekstu obitelji i drugih sustava. U sedamdesetima i osamdesetima razvijena je [interpersonalna psihoterapija](/lekcija/interpersonalna-psihoterapija), strukturirani pristup depresiji usmjeren na odnose. Grupni oblici rada razvijali su se još od 1920-ih, kada je Jacob L. Moreno utemeljio [psihodramu](/lekcija/psihodrama), a u drugoj polovici stoljeća postali su uobičajen dio psihoterapije.

Doba istraživanja

Godine 1977. Mary Lee Smith i Gene Glass objavili su prvu veliku **meta-analizu** psihoterapije, statistički objedinivši rezultate gotovo 400 istraživanja. Zaključili su da je prosječna osoba koja je bila na psihoterapiji bolje od 75 % osoba koje nisu (Smith i Glass, 1977). Time je Eysenckova tvrdnja u velikoj mjeri opovrgnuta.

Ista meta-analiza pokazala je i da se različiti pravci međusobno razlikuju manje nego što su njihovi zagovornici tvrdili. Tu je mogućnost Rosenzweig još 1936. slikovito opisao rečenicom Dodo ptice iz *Alise u zemlji čudesa*, prema kojoj su svi pobijedili i svi zaslužuju nagradu, pa se ona naziva **efektom Dodo ptice**. Rasprava o tome djeluju li terapije zbog specifičnih tehnika ili zbog [zajedničkih čimbenika](/lekcija/zajednicki-cimbenici-psihoterapije) traje do danas (Wampold, 2015).

Devedesetih godina američki psiholozi počeli su sastavljati popise **empirijski potkrijepljenih terapija**, utvrđujući kriterije prema kojima se neki postupak može smatrati dokazano učinkovitim za određeni poremećaj (Chambless i Hollon, 1998). Takvi popisi utjecali su na stručne smjernice, ali su izazvali i kritike da zanemaruju [terapijski odnos](/lekcija/terapijski-odnos) i osobu klijenta.

Psihoterapija postaje profesija

U prvoj polovici 20. stoljeća psihoterapiju su uglavnom provodili liječnici, osobito psihijatri psihoanalitičke orijentacije. Nakon Drugog svjetskog rata potreba za psihološkom pomoći naglo je porasla, među ostalim zbog velikog broja vojnika s ratnim traumama. U tom su razdoblju klinički psiholozi u mnogim zemljama postali važni pružatelji psihoterapije, a kasnije su se uključili i socijalni radnici, savjetovatelji i drugi stručnjaci.

S tim su se razvijala i pravila struke: sustavna edukacija u pojedinom pravcu, osobno iskustvo terapeuta, supervizija i etički kodeksi. Danas se u mnogim zemljama zakonom uređuje tko se smije nazivati psihoterapeutom i kakvu edukaciju mora imati, iako se pravila znatno razlikuju od zemlje do zemlje. Više o tome piše u lekciji [Etička načela u psihoterapiji](/lekcija/eticka-nacela-u-psihoterapiji).

Psihoterapija i lijekovi

Pedesetih godina 20. stoljeća otkriveni su prvi moderni psihijatrijski lijekovi: antipsihotici, antidepresivi i anksiolitici (više u lekciji [Psihofarmakologija](/lekcija/psihofarmakologija)). To je promijenilo liječenje teških psihičkih poremećaja i dio psihijatrije usmjerilo prema biološkim objašnjenjima. Psihoterapija nije nestala, ali se njezino mjesto promijenilo: kod nekih stanja postala je glavni oblik liječenja, a kod drugih dio kombiniranog liječenja s lijekovima. Pitanje kada je bolja psihoterapija, kada lijekovi, a kada njihova kombinacija i danas se istražuje.

Treći val i suvremeni razvoj

Krajem 20. i početkom 21. stoljeća razvili su se pristupi koji se ponekad nazivaju **trećim valom** kognitivno-bihevioralnih terapija, poput [ACT-a](/lekcija/act), [DBT-a](/lekcija/dbt) i terapija koje uključuju [mindfulness](/lekcija/mindfulness-u-terapiji). Oni manje naglašavaju mijenjanje sadržaja misli, a više odnos prema mislima i emocijama, prihvaćanje i vrijednosti (Hayes, 2004).

Istodobno su se razvijali i drugi pristupi: [mentalizacijski pristup](/lekcija/mentalizacija-i-mentalizacijski-pristup), [terapija usmjerena na emocije](/lekcija/terapija-usmjerena-na-emocije), [terapija usmjerena na sheme](/lekcija/terapija-usmjerena-na-sheme) i [terapije usmjerene na traumu](/lekcija/terapija-usmjerena-na-traumu). Velik dio terapeuta danas radi [integrativno](/lekcija/integrativna-psihoterapija), povezujući ideje iz više pravaca.

Suvremena psihoterapija suočava se i s novim pitanjima: kako je učiniti dostupnijom, kako je prilagoditi različitim kulturama, kako koristiti digitalne oblike rada i kako pratiti napredak tijekom liječenja.

Što pokazuje povijest psihoterapije?

Česte zablude

Sažetak

Psihoterapija u današnjem smislu nastaje krajem 19. stoljeća iz medicine, moralnog liječenja i hipnoze. Psihoanaliza je uvela „liječenje razgovorom”, a pokret se ubrzo podijelio na više škola. Sredinom 20. stoljeća razvijaju se bihevioralna, humanistička i kognitivna terapija, a zatim sistemski i interpersonalni pristupi. Rani kritičari postavili su pitanje dokaza, a od prve velike meta-analize 1977. psihoterapija se sve više ravna prema istraživanjima. Psihoterapija je postala profesija s edukacijom, supervizijom i etičkim pravilima, a razvoj lijekova promijenio je liječenje. Suvremeni razvoj obuhvaća treći val KBT-a i pitanja dostupnosti i prilagodbe.

Povezane lekcije

Izvori i literatura