Povijest psihijatrije

Zadnja provjera: listopad 2026.

Povijest psihijatrije nije ravna linija napretka. U njoj su i važna humanistička otkrića i teške pogreške – okrutno liječenje, zatvaranje ljudi na desetljeća i postupci koji su nanijeli trajnu štetu. Razumijevanje te povijesti pomaže shvatiti zašto su suvremena psihijatrija, prava pacijenata i kritike psihijatrije takvi kakvi jesu.

Ova lekcija daje pregled glavnih razdoblja. Pojedine teme detaljnije obrađuju lekcije navedene u svakom odjeljku.

Prije psihijatrije

Psihičke poremećaje ljudi su dugo tumačili nadnaravnim uzrocima, a postupanje prema osobama s psihičkim teškoćama često je bilo okrutno – od zatvaranja do izbacivanja iz zajednice. Već u antici, međutim, neki su liječnici, poput onih iz Hipokratove tradicije, psihičke poremećaje objašnjavali tjelesnim uzrocima, primjerice neravnotežom tjelesnih tekućina. Ta su objašnjenja danas odbačena, ali pokazuju da se o psihičkim teškoćama vrlo rano razmišljalo i kao o bolestima. Više u lekciji [Razvoj razumijevanja psihičkih poremećaja kroz povijest](/lekcija/razvoj-razumijevanja-psihickih-poremecaja-kroz-povijest).

Azili i moralni tretman

Od 18. stoljeća osobe s psihičkim poremećajima sve su se češće smještale u **azile** i hospicije, koji su često služili izdvajanju iz društva, a ne liječenju; ljudi su u njima mogli biti i okovani (Weiner, 1992).

Krajem 18. stoljeća francuski liječnik Philippe Pinel zalagao se za humanije postupanje. U svom „Memoaru o ludilu” iz 1794. zagovarao je pažljivo promatranje, razgovor s pacijentom i bilježenje povijesti bolesti te tvrdio da je psihička bolest često izlječiva. Okove s pacijenata u pariškom hospiciju Bicêtre uklonio je zapravo njegov pomoćnik Jean-Baptiste Pussin, a Pinel je isto učinio u Salpêtrièreu nekoliko godina kasnije (Weiner, 1992). Pinel je pritom isticao da agitirane bolesnike treba obuzdati uz poštovanje ljudskih prava (Weiner, 1992). Takav humaniji pristup postao je poznat kao **moralni tretman**, ali su azili u 19. i 20. stoljeću i dalje često bili prenapučeni i bez stvarnog liječenja. Više u lekciji [Od institucionalizacije do skrbi u zajednici](/lekcija/od-institucionalizacije-do-skrbi-u-zajednici).

Klasifikacija i znanstveni pristup

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća njemački psihijatar Emil Kraepelin nastojao je psihijatriju utemeljiti na prirodoznanstvenim načelima, povezujući simptome, tijek i ishod bolesti. Njegov rad snažno je utjecao na kasnije klasifikacije psihičkih poremećaja (Ebert i Bär, 2010; više u lekciji [Povijest klasifikacije psihičkih poremećaja](/lekcija/povijest-klasifikacije-psihickih-poremecaja)). U istom razdoblju Freudova psihoanaliza uvela je psihološko razumijevanje i liječenje razgovorom (vidi [Psihoanaliza](/lekcija/psihoanaliza)).

Somatske terapije i lobotomija

U prvoj polovini 20. stoljeća uvedeno je nekoliko bioloških postupaka. Neki su kasnije napušteni, a jedan je postao simbol zlouporabe: **lobotomija**, kirurško oštećivanje veza u čeonom režnju mozga. Američki liječnik Walter Freeman izveo je više od 3.000 lobotomija između 1930-ih i 1960-ih i popularizirao postupak u medijima. Loši ishodi, kritični prikazi u književnosti i filmu, strože regulacije i pojava lijekova doveli su do njegova napuštanja (Caruso i Sheehan, 2017). Ostali postupci tog razdoblja opisani su u lekciji [Povijesni pristupi liječenju psihičkih poremećaja](/lekcija/povijesni-pristupi-lijecenju-psihickih-poremecaja).

Lijekovi i deinstitucionalizacija

Prekretnicu je donio **klorpromazin**, prvi antipsihotik, sintetiziran 1950., a u psihijatriji uveden 1952. u Francuskoj; smatra se jednim od najvećih napredaka medicine 20. stoljeća (López-Muñoz i sur., 2005). Uslijedili su antidepresivi, litij i drugi lijekovi (više u lekciji [Razvoj psihofarmakologije](/lekcija/razvoj-psihofarmakologije)).

Lijekovi i promjene politika omogućili su **deinstitucionalizaciju** – otpuštanje bolesnika iz velikih psihijatrijskih ustanova, izbjegavanje nepotrebnih hospitalizacija i razvoj službi u zajednici. Gdje su službe u zajednici bile dostupne i sveobuhvatne, većina osoba s teškim psihičkim bolestima imala je znatnu korist. Gdje nisu, posljedice su uključivale beskućništvo i kriminalizaciju dijela tih osoba; jedna od pouka jest da deinstitucionalizacija nije samo promjena mjesta skrbi i da bolničko liječenje mora ostati dostupno onima kojima je potrebno (Lamb i Bachrach, 2001).

Zloupotrebe psihijatrije

Najteže zloupotrebe dogodile su se kada je psihijatrija stavljena u službu državne ideologije. U nacističkoj Njemačkoj osobe s psihičkim poremećajima prisilno su sterilizirane, a zatim sustavno ubijane, uz sudjelovanje psihijatara (Torrey i Yolken, 2010). U Sovjetskom Savezu psihijatrijske dijagnoze korištene su za zatvaranje političkih neistomišljenika u bolnice (van Voren, 2010). Ta iskustva snažno su utjecala na današnja etička pravila i zaštitu prava pacijenata. Više u lekciji [Etika u psihijatriji kroz povijest](/lekcija/etika-u-psihijatriji-kroz-povijest).

Kritike psihijatrije

Šezdesetih i sedamdesetih godina psihijatrija je bila izložena oštrim kritikama. Psihijatar Thomas Szasz tvrdio je da je „psihička bolest” mit, odnosno da se problemi u življenju neopravdano opisuju kao bolesti (Szasz, 1960). Kritike su upozoravale na moć psihijatrije da etiketira i zatvara ljude.

Utjecajno istraživanje Davida Rosenhana iz 1973., u kojem su zdravi „pseudopacijenti” navodno primljeni u psihijatrijske bolnice i ondje zadržani, bilo je važan argument u tim raspravama (Rosenhan, 1973). Pridonijelo je i promjenama dijagnostičkog priručnika DSM. Na temelju istraživanja novinarke Susannah Cahalan i arhivske dokumentacije povjesničar Andrew Scull zaključuje da je riječ o slučaju znanstvene prijevare (Scull, 2023). Priča o Rosenhanu pokazuje i koliko utjecaja može imati istraživanje koje nikada nije provjereno.

Neke kritike potaknule su stvarne promjene: veći naglasak na pravima pacijenata, pouzdanijim dijagnostičkim kriterijima i skrbi u zajednici. Rasprave o granicama psihijatrijske dijagnostike i danas traju (vidi [Dijagnostički sustavi](/lekcija/dsm-i-icd)).

Suvremena psihijatrija

Današnja psihijatrija oslanja se na međunarodne klasifikacije, istraživanja učinkovitosti liječenja, kombiniranje lijekova i psihosocijalnih intervencija te na zakonsku zaštitu prava osoba s psihičkim poremećajima. Istodobno, većina ljudi s psihičkim poremećajima u svijetu i dalje nema pristup djelotvornoj skrbi (World Health Organization, 2026, *Mental disorders*). Više u lekciji [Suvremena psihijatrija: mogućnosti i ograničenja](/lekcija/suvremena-psihijatrija-mogucnosti-i-ogranicenja).

Prekretnice ukratko

| Razdoblje | Prekretnica |

| --- | --- |

| kraj 18. stoljeća | Pinel i Tuke zagovaraju humanije postupanje (moralni tretman) |

| 19. stoljeće | širenje velikih azila, koji postaju prenapučeni |

| kraj 19. stoljeća | Kraepelin razlikuje poremećaje prema tijeku bolesti; Freud razvija psihoanalizu |

| 1930-e – 1950-e | rizični biološki postupci, uključujući lobotomiju |

| 1950-e | prvi antipsihotici, antidepresivi i litij |

| 1960-e – 1980-e | deinstitucionalizacija i snažne kritike psihijatrije |

| 1980. | DSM-III uvodi jasne dijagnostičke kriterije |

| 2006. | Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom |

| 2022. | stupa na snagu MKB-11 |

Kamo dalje?

• [Dijagnostički sustavi](/lekcija/dsm-i-icd) – razvoj klasifikacija.
• [Psihofarmakologija](/lekcija/psihofarmakologija) – razvoj i uloga lijekova.
• [Etika u psihijatriji kroz povijest](/lekcija/etika-u-psihijatriji-kroz-povijest) – zloupotrebe i etička pravila.
• [Povijest psihologije](/lekcija/povijest-psihologije) – razvoj psihologije kao znanosti.

Izvori i literatura

• Caruso, J. P. i Sheehan, J. P. (2017). Psychosurgery, ethics, and media: A history of Walter Freeman and the lobotomy. *Neurosurgical Focus*, 43(3), E6. [doi.org/10.3171/2017.6.FOCUS17257](https://doi.org/10.3171/2017.6.FOCUS17257)
• Ebert, A. i Bär, K.-J. (2010). Emil Kraepelin: A pioneer of scientific understanding of psychiatry and psychopharmacology. *Indian Journal of Psychiatry*, 52(2), 191–192. [doi.org/10.4103/0019-5545.64591](https://doi.org/10.4103/0019-5545.64591)
• Lamb, H. R. i Bachrach, L. L. (2001). Some perspectives on deinstitutionalization. *Psychiatric Services*, 52(8), 1039–1045. [doi.org/10.1176/appi.ps.52.8.1039](https://doi.org/10.1176/appi.ps.52.8.1039)
• López-Muñoz, F., Alamo, C., Cuenca, E., Shen, W. W., Clervoy, P. i Rubio, G. (2005). History of the discovery and clinical introduction of chlorpromazine. *Annals of Clinical Psychiatry*, 17(3), 113–135. [doi.org/10.1080/10401230591002002](https://doi.org/10.1080/10401230591002002)
• Rosenhan, D. L. (1973). On being sane in insane places. *Science*, 179(4070), 250–258. [doi.org/10.1126/science.179.4070.250](https://doi.org/10.1126/science.179.4070.250)
• Scull, A. (2023). Rosenhan revisited: Successful scientific fraud. *History of Psychiatry*, 34(2), 180–195. [doi.org/10.1177/0957154X221150878](https://doi.org/10.1177/0957154X221150878)
• Szasz, T. S. (1960). The myth of mental illness. *American Psychologist*, 15(2), 113–118. [doi.org/10.1037/h0046535](https://doi.org/10.1037/h0046535)
• Torrey, E. F. i Yolken, R. H. (2010). Psychiatric genocide: Nazi attempts to eradicate schizophrenia. *Schizophrenia Bulletin*, 36(1), 26–32. [doi.org/10.1093/schbul/sbp097](https://doi.org/10.1093/schbul/sbp097)
• van Voren, R. (2010). Political abuse of psychiatry: An historical overview. *Schizophrenia Bulletin*, 36(1), 33–35. [doi.org/10.1093/schbul/sbp119](https://doi.org/10.1093/schbul/sbp119)
• Weiner, D. B. (1992). Philippe Pinel's "Memoir on madness" of December 11, 1794: A fundamental text of modern psychiatry. *American Journal of Psychiatry*, 149(6), 725–732. [doi.org/10.1176/ajp.149.6.725](https://doi.org/10.1176/ajp.149.6.725)
• World Health Organization (2026). *Mental disorders* [informativni članak]. [who.int/news-room/fact-sheets/detail/mental-disorders](https://www.who.int/news-room/fact-sheets/detail/mental-disorders)