Povijest klasifikacije psihičkih poremećaja

Zadnja provjera: listopad 2026.

Danas psihijatri u cijelom svijetu koriste dva velika klasifikacijska sustava: Međunarodnu klasifikaciju bolesti (MKB, engl. ICD) i Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje (DSM). Oba su rezultat dugog razvoja u kojem se mijenjalo i razumijevanje psihičkih poremećaja i način na koji se oni opisuju. Povijest klasifikacije pomaže razumjeti zašto današnje dijagnoze izgledaju kako izgledaju i zašto ih treba shvaćati kao korisne, ali promjenjive alate.

Kako se današnji sustavi koriste, opisuje lekcija [DSM i ICD](/lekcija/dsm-i-icd), a njihova ograničenja lekcija [Dijagnoza i njezina ograničenja](/lekcija/dijagnoza-i-njezina-ogranicenja).

Zašto uopće klasificirati?

Klasifikacija ima nekoliko svrha. Omogućuje stručnjacima da se sporazumiju o tome o čemu govore, pomaže u izboru liječenja, omogućuje istraživanja na usporedivim skupinama ljudi i daje podatke za javno zdravstvo, primjerice o tome koliko je ljudi oboljelo. Istodobno, svaka klasifikacija pojednostavljuje: stvarne teškoće ljudi ne uklapaju se uvijek uredno u kategorije (Kendler, 2009).

Rani pokušaji

Opisi psihičkih stanja postoje u medicinskim tekstovima od antike. Hipokratova tradicija razlikovala je, primjerice, maniju i melankoliju i objašnjavala ih neravnotežom tjelesnih tekućina. Ta objašnjenja danas su odbačena, ali pojedini nazivi zadržali su se do danas.

U 18. i 19. stoljeću liječnici su pokušavali poredati psihičke bolesti po uzoru na botaničke klasifikacije biljaka, pa su nastajali popisi s desecima ili stotinama kategorija. Philippe Pinel predložio je jednostavniju podjelu na nekoliko velikih skupina. Važan poticaj dolazio je i iz državne statistike: vlade su htjele znati koliko je u zemlji osoba s psihičkim bolestima, pa su popisi stanovništva uključivali i takve kategorije.

Kraepelin i opis tijeka bolesti

Krajem 19. stoljeća njemački psihijatar Emil Kraepelin uveo je pristup koji je obilježio modernu psihijatriju. Nije se oslanjao samo na trenutačne simptome, nego je dugo pratio pacijente i bilježio kako se bolest razvija. Na temelju tijeka razlikovao je dvije velike skupine teških poremećaja: **dementiu praecox**, koja je prema njemu vodila postupnom propadanju, i **manično-depresivnu bolest**, u kojoj se epizode izmjenjuju s razdobljima oporavka (Kendler, 2009).

Švicarski psihijatar Eugen Bleuler početkom 20. stoljeća preimenovao je dementiu praecox u **shizofreniju** i naglasio da ona ne vodi nužno propadanju. Podjela na shizofreniju i poremećaje raspoloženja u osnovi je postojala sve do danas, iako se njezine granice i dalje raspravljaju.

Prvi međunarodni i američki sustavi

Međunarodna klasifikacija uzroka smrti postojala je od kraja 19. stoljeća, ali je tek šesta revizija, koju je 1948. preuzela Svjetska zdravstvena organizacija, uključila zaseban dio o psihičkim poremećajima. Od tada se MKB redovito revidira.

Američka psihijatrijska udruga objavila je 1952. prvi **DSM**. Prvo i drugo izdanje (1968.) bili su kratki, a opisi poremećaja pod snažnim utjecajem psihoanalize, s mnogo pojmova poput „reakcija” i „neuroza” i bez jasnih kriterija.

Kriza pouzdanosti i DSM-III

Šezdesetih i sedamdesetih godina istraživanja su pokazala ozbiljan problem: različiti psihijatri često su istoj osobi postavljali različite dijagnoze. Ponovna analiza ranijih istraživanja zaključila je da je pouzdanost psihijatrijskih dijagnoza u to vrijeme bila nezadovoljavajuća (Spitzer i Fleiss, 1974). Velike razlike postojale su i među državama, primjerice između američkih i britanskih psihijatara u dijagnosticiranju shizofrenije.

Kao odgovor, istraživači u St. Louisu objavili su 1972. **operacionalne kriterije** za istraživačku upotrebu: jasne popise simptoma i trajanja potrebnih za dijagnozu (Feighner i sur., 1972). Na toj je osnovi nastao **DSM-III** iz 1980. godine, koji je predvodio Robert Spitzer. Bio je to velik zaokret: poremećaji su opisani jasnim kriterijima, pristup je bio „ateorijski”, odnosno nije pretpostavljao određene uzroke, a uveden je i višeosni sustav. DSM-III postao je uzor kasnijim izdanjima i pridonio je i promjenama u MKB-u.

Promjene pod utjecajem društva i znanosti

Klasifikacija se nije mijenjala samo zbog novih istraživanja, nego i zbog promjena u društvu. Najpoznatiji primjer je **homoseksualnost**, koja je 1973. uklonjena s popisa psihičkih poremećaja u DSM-u, nakon istraživanja i rasprava te pritiska aktivista (Drescher, 2015). Primjer pokazuje da klasifikacija uključuje i vrijednosne odluke o tome što se smatra poremećajem.

Suvremena izdanja

Alternativni pristupi

Mnogi istraživači smatraju da kategorijski pristup, prema kojem osoba poremećaj „ima” ili „nema”, ne odgovara stvarnosti u kojoj se simptomi javljaju u različitim stupnjevima. Zato su razvijeni dimenzionalni i istraživački okviri, poput HiTOP-a i RDoC-a (Kotov i sur., 2017; Insel i sur., 2010), koji se zasad uglavnom koriste u istraživanjima. Opisani su u lekciji [Klasifikacija psihičkih poremećaja](/lekcija/klasifikacija-psihickih-poremecaja).

Što pokazuje povijest klasifikacije?

Česte zablude

Sažetak

Klasifikacija psihičkih poremećaja omogućuje sporazumijevanje stručnjaka, izbor liječenja i istraživanja. Opisi psihičkih stanja postoje od antike, a u 18. i 19. stoljeću nastaju opsežni popisi. Kraepelin uvodi klasifikaciju prema tijeku bolesti, a Bleuler naziv shizofrenija. Šesta revizija Međunarodne klasifikacije 1948. i prvi DSM 1952. uključuju psihičke poremećaje. Kriza pouzdanosti 1960-ih i 1970-ih dovodi do operacionalnih kriterija i DSM-III. Klasifikacija se mijenja i pod utjecajem društva, primjerice uklanjanjem homoseksualnosti s popisa poremećaja. Danas se koriste DSM-5-TR i MKB-11, a razvijaju se i dimenzionalni pristupi.

Povezane lekcije

Izvori i literatura