Povijest hipnoze

Zadnja provjera: listopad 2026.

Hipnoza ima dugu i neobičnu povijest: od Mesmerova „životinjskog magnetizma”, preko kirurga koji su operirali bez anestetika, do suvremenih laboratorija u kojima se hipnoza proučava snimanjem mozga. Ova lekcija daje kratak pregled tog razvoja i pokazuje kako su se mijenjala objašnjenja hipnoze.

Što je hipnoza danas i kako se definira, opisuje lekcija [Što je hipnoza?](/lekcija/sto-je-hipnoza).

Mesmer i životinjski magnetizam

U drugoj polovici 18. stoljeća Franz Anton Mesmer razvija ideju **životinjskog magnetizma**: prema toj teoriji, tijelo prožima nevidljiv fluid, a bolest nastaje kada je njegov tok poremećen. Mesmerovi postupci uključivali su prelaženje rukama preko tijela, magnetizirane predmete i grupne seanse, tijekom kojih su neki sudionici doživljavali grčeve i „krize” nakon kojih su se osjećali bolje.

Godine 1784. u Francuskoj je imenovano kraljevsko povjerenstvo, u kojem su bili i Benjamin Franklin i Antoine Lavoisier, da ispita Mesmerove tvrdnje. Povjerenstvo je provelo pokuse u kojima sudionici nisu znali jesu li predmeti „magnetizirani”. Učinci su se javljali kada su sudionici *vjerovali* da su izloženi magnetizmu, a ne kada su stvarno bili izloženi. Zaključak je bio da magnetski fluid ne postoji, a da učinke izaziva mašta. Taj se pokus često navodi kao jedan od prvih slijepih pokusa i rani prikaz moći očekivanja (više u lekciji [Placebo i nocebo učinak](/lekcija/placebo-i-nocebo-ucinak)).

Od magnetizma do hipnoze

U 19. stoljeću James Braid odbacuje ideju magnetskog fluida i opisuje pojavu kao posljedicu usmjerene pažnje. Uvodi naziv **hipnoza**, prema grčkoj riječi *hypnos* („san”), iako se kasnije pokazalo da hipnoza nije san. U istom razdoblju neki kirurzi, primjerice James Esdaile u Indiji, izvještavaju o operacijama provedenima uz „mesmeričko” ublažavanje boli, prije nego što su eterska i kloroformska anestezija postale dostupne.

Francuske škole: bolest ili sugestija?

Krajem 19. stoljeća u Francuskoj se vodi važna rasprava:

**Pariška škola** (Salpêtrière), povezana s Jean-Martinom Charcotom, smatra hipnozu patološkim stanjem povezanim s histerijom.
**Škola iz Nancyja**, povezana s Ambroiseom-Augusteom Liébeaultom i Hippolyteom Bernheimom, tvrdi da je hipnoza posljedica **sugestije** i da je mogu doživjeti i zdravi ljudi.

Pogled škole iz Nancyja pokazao se točnijim. Freud se s hipnozom upoznaje u Parizu i Nancyju, a zatim je napušta u korist slobodnih asocijacija, što je pridonijelo razvoju psihoanalize (više u lekciji [Freudova teorija](/lekcija/freudova-teorija)).

Hipnoza u 20. stoljeću

U 20. stoljeću hipnoza ulazi u laboratorij:

Razvijaju se standardizirane ljestvice **hipnotičke sugestibilnosti**, koje pokazuju da se ljudi stabilno razlikuju u reagiranju na sugestije (više u lekciji [Hipnotička sugestibilnost](/lekcija/hipnoticka-sugestibilnost)).
Ernest Hilgard opisuje „skrivenog promatrača” i razvija neodisocijacijsku teoriju hipnoze.
Socijalno-kognitivni istraživači, poput Theodorea Sarbina i kasnije Irvinga Kirscha i Stevena Jaya Lynna, objašnjavaju hipnozu očekivanjima, motivacijom i ulogama, a ne posebnim stanjem (Kirsch i Lynn, 1995).
Milton Erickson razvija neizravan, permisivan stil hipnoterapije koji je kasnije utjecao i na NLP (više u lekciji [Miltonov model](/lekcija/miltonov-model)).

Suvremeno razdoblje

Krajem 20. i početkom 21. stoljeća hipnoza se istražuje metodama neuroznanosti. Istraživanja pokazuju da hipnotičke sugestije mogu mijenjati aktivnost područja povezanih s boli, bojama i pažnjom (Terhune i sur., 2017; više u lekciji [Hipnoza](/lekcija/hipnoza)). Klinička primjena usmjerena je na bol, medicinske zahvate i neke psihosomatske tegobe (više u lekciji [Hipnoterapija](/lekcija/hipnoterapija)). Istodobno, priznate su i opasnosti, osobito uporaba hipnoze za „vraćanje” sjećanja, koja može dovesti do lažnih sjećanja (više u lekciji [Hipnoza i pamćenje](/lekcija/hipnoza-i-pamcenje)).

Što pokazuje povijest hipnoze

**Objašnjenja su se mijenjala** – od magnetskog fluida, preko živčanog sna i histerije, do sugestije, pažnje i očekivanja.
**Pojava je stvarna, ali tumačenja su bila pogrešna** – ljudi su doista doživljavali promjene, ali ne iz razloga koje su navodili zagovornici.
**Kontrolirani pokusi su ključni** – već je povjerenstvo iz 1784. pokazalo kako razlikovati stvarni mehanizam od očekivanja.

Sažetak

Hipnoza potječe iz Mesmerova životinjskog magnetizma, čije je tvrdnje povjerenstvo 1784. objasnilo maštom i očekivanjem. Braid uvodi naziv hipnoza i naglašava pažnju, a škola iz Nancyja sugestiju. U 20. stoljeću hipnoza ulazi u laboratorij, razvijaju se ljestvice sugestibilnosti i suprotstavljene teorije, a danas se istražuje i neuroznanstvenim metodama.

Povezane lekcije

[Što je hipnoza?](/lekcija/sto-je-hipnoza)
[Hipnotička sugestibilnost](/lekcija/hipnoticka-sugestibilnost)
[Hipnoterapija](/lekcija/hipnoterapija)
[Mitovi o hipnozi](/lekcija/mitovi-o-hipnozi)
[Placebo i nocebo učinak](/lekcija/placebo-i-nocebo-ucinak)

Izvori i literatura

Gauld, A. (1992). *A History of Hypnotism*. Cambridge University Press.
Kirsch, I. i Lynn, S. J. (1995). The altered state of hypnosis: Changes in the theoretical landscape. *American Psychologist*, 50(10), 846–858. [doi.org/10.1037/0003-066X.50.10.846](https://doi.org/10.1037/0003-066X.50.10.846)
Terhune, D. B., Cleeremans, A., Raz, A. i Lynn, S. J. (2017). Hypnosis and top-down regulation of consciousness. *Neuroscience & Biobehavioral Reviews*, 81, 59–74. [doi.org/10.1016/j.neubiorev.2017.02.002](https://doi.org/10.1016/j.neubiorev.2017.02.002)