Potreba za kontrolom

Zadnja provjera: listopad 2026.

Uvod

**Potreba za kontrolom** odnosi se na želju osobe da razumije, predviđa ili utječe na događaje, vlastite okolnosti i ishode koji su joj važni. Može uključivati nastojanje da se situacije unaprijed isplaniraju, smanji neizvjesnost, spriječe pogreške i osigura osjećaj stabilnosti.

U određenoj mjeri potreba za kontrolom prirodan je dio ljudskog funkcioniranja. Osjećaj da možemo utjecati na vlastiti život povezan je s osjećajem sigurnosti, samoučinkovitošću i sposobnošću ostvarivanja ciljeva. Planiranje, organiziranje i predviđanje mogućih problema mogu nam pomoći da se učinkovitije nosimo sa svakodnevnim obvezama.

Poteškoće nastaju kada potreba za kontrolom postane pretjerana, nefleksibilna ili usmjerena na područja nad kojima osoba nema stvarnu kontrolu. Tada pokušaj postizanja sigurnosti može postati izvor tjeskobe, iscrpljenosti i nezadovoljstva.

Primjerice, osoba može pažljivo planirati svoj radni dan i pripremiti se za moguće poteškoće. To je funkcionalan oblik kontrole. Međutim, ako se uznemiri svaki put kada netko promijeni dogovor, stalno provjerava tuđe postupke ili pokušava predvidjeti svaku moguću komplikaciju, kontrola može početi ograničavati njezino funkcioniranje.

Ključno pitanje zato nije želimo li imati kontrolu, nego **koliko nam je kontrole potrebno da bismo se osjećali sigurno i što se događa kada je ne možemo ostvariti**.

Što je potreba za kontrolom?

Potreba za kontrolom nije jedna zasebna osobina ličnosti niti sama po sebi označava psihološki problem. Riječ je o širokom obrascu koji može uključivati različite motive, uvjerenja, emocije i ponašanja.

Može se odnositi na:

Osoba koja ima izraženu potrebu za kontrolom može osjećati da se mora pripremiti za svaki mogući scenarij, provjeriti sve informacije ili unaprijed razriješiti svaku neizvjesnost.

Pritom potreba za kontrolom može biti usmjerena na različite načine. Netko pokušava kontrolirati vlastito ponašanje, netko okolinu, a netko prvenstveno nastoji upravljati reakcijama drugih ljudi kako bi spriječio odbacivanje ili sukob.

Važno je razlikovati **stvarnu sposobnost utjecanja na situaciju od subjektivnog osjećaja da je kontrola nužna**. Osoba može vjerovati da mora neprestano nešto provjeravati kako bi spriječila loš ishod, iako dodatno provjeravanje ne povećava stvarnu sigurnost.

Zašto ljudi imaju potrebu za kontrolom?

Potreba za kontrolom može imati više funkcija. Često je povezana s nastojanjem da se smanji neizvjesnost, zaštiti od prijetnje ili očuva osjećaj osobne djelotvornosti.

1. Potreba za sigurnošću

Ljudi lakše funkcioniraju kada mogu barem djelomično predvidjeti što ih očekuje. Predvidljivost omogućuje planiranje, pripremu i donošenje odluka.

Kada su okolnosti nejasne, osoba može pokušavati uspostaviti red i kontrolu kako bi smanjila osjećaj ugroženosti.

Primjerice, nakon razdoblja u kojem je doživljavala mnogo nepredvidivih promjena, osoba može početi detaljno planirati svaki dio dana. Takvo ponašanje može joj pružiti osjećaj stabilnosti.

Poteškoće nastaju kada se sigurnost počne poistovjećivati s potpunom predvidljivošću. Budući da život uključuje neizvjesnost, pokušaj uklanjanja svake mogućnosti iznenađenja može postati neprekidan zadatak.

2. Smanjivanje tjeskobe

Kontrola može djelovati kao način reguliranja neugodnih emocija.

Kada osoba osjeti zabrinutost, može početi provjeravati informacije, planirati, tražiti potvrdu ili analizirati moguće ishode. Ako se nakon toga osjeti mirnije, ponašanje se može učvrstiti.

Primjerice, osoba koja se boji da će nešto zaboraviti više puta provjerava je li zaključala vrata. Provjera joj donosi kratkotrajno olakšanje, ali s vremenom može postati sve teže osloniti se na vlastito sjećanje i prestati provjeravati.

Kontrola tako može postati način izbjegavanja tjeskobe umjesto rješavanja njezina izvora.

3. Strah od neizvjesnosti

Neki ljudi teže podnose situacije u kojima ne znaju što će se dogoditi, kako će drugi reagirati ili hoće li odluka imati željeni rezultat.

U takvim okolnostima mogu:

Potreba za kontrolom tada nije nužno usmjerena samo na određeni ishod. Može biti usmjerena na uklanjanje samog osjećaja neizvjesnosti.

Međutim, potpuna sigurnost često nije dostupna. Sposobnost donošenja odluka uz nepotpune informacije zato je važan dio psihološke fleksibilnosti.

4. Strah od pogreške i neuspjeha

Osoba koja pogreške doživljava kao dokaz nesposobnosti može pokušavati kontrolirati svaki detalj svojeg ponašanja.

To može uključivati pretjeranu pripremu, provjeravanje, teškoće s delegiranjem i izbjegavanje situacija u kojima postoji mogućnost neuspjeha.

Potreba za kontrolom može se povezati s perfekcionizmom: ako rezultat mora biti savršen, osoba može zaključiti da mora predvidjeti i spriječiti svaku moguću pogrešku.

Takav pristup može kratkoročno poboljšati pažnju prema detaljima, ali dugoročno povećati opterećenje i otežati dovršavanje zadataka.

5. Prethodna iskustva nepredvidivosti

Osoba koja je u prošlosti doživjela nestabilnost, nepredvidive reakcije drugih ili situacije u kojima nije mogla utjecati na važne događaje može razviti snažniju potrebu za kontrolom.

Primjerice, ako je u nekom razdoblju morala stalno pratiti raspoloženje drugih kako bi izbjegla sukob, kasnije može postati izrazito osjetljiva na promjene u tuđem ponašanju.

Takav obrazac može nekoć imati zaštitnu funkciju. Ipak, strategija koja je bila korisna u jednom okruženju ne mora biti potrebna ili učinkovita u svim kasnijim situacijama.

To ne znači da svaka izražena potreba za kontrolom proizlazi iz teških iskustava. Razvojni putovi razlikuju se među ljudima.

6. Potreba za predvidljivošću vlastite vrijednosti

Neki ljudi osjećaju da moraju kontrolirati kako ih drugi doživljavaju.

Mogu pažljivo birati riječi, skrivati nesigurnost, izbjegavati pokazivanje slabosti ili neprestano pokušavati ostaviti dobar dojam.

Takva potreba može biti povezana sa strahom od kritike, srama ili odbacivanja.

Osoba tada ne pokušava kontrolirati samo događaje nego i tuđe mišljenje o sebi, što je područje nad kojim nikada ne može imati potpunu kontrolu.

Osjećaj kontrole i stvarna kontrola

Za razumijevanje potrebe za kontrolom važno je razlikovati nekoliko povezanih pojmova.

Stvarna kontrola

Stvarna kontrola odnosi se na mogućnost utjecanja na određene događaje ili ishode.

Primjerice, osoba može utjecati na to koliko će vremena posvetiti učenju, kako će organizirati zadatke i hoće li zatražiti pomoć.

Ne može, međutim, potpuno kontrolirati težinu ispita, odluku ispitivača ili sve okolnosti koje utječu na rezultat.

Percipirana kontrola

Percipirana kontrola jest subjektivni osjećaj da možemo utjecati na događaje.

Može biti realistična, podcijenjena ili precijenjena.

Osoba može imati više mogućnosti djelovanja nego što vjeruje, pa se osjećati bespomoćno. S druge strane, može precjenjivati vlastiti utjecaj na tuđe odluke ili nepredvidive događaje.

Osjećaj osobne djelotvornosti

Samoučinkovitost se odnosi na uvjerenje osobe da može uspješno izvršiti određene zadatke ili ponašanja.

Primjerice, osoba može vjerovati da može razgovarati s nadređenim o problemu, iako ne može jamčiti kako će nadređeni reagirati.

Samoučinkovitost zato nije isto što i kontrola nad ishodom. Osoba može vjerovati u vlastitu sposobnost djelovanja, a istodobno prihvaćati da rezultat ovisi i o drugim čimbenicima.

Iluzija kontrole

Iluzija kontrole pojavljuje se kada osoba precjenjuje vlastiti utjecaj na događaje koji ovise o slučaju ili čimbenicima izvan njezina dosega.

Primjerice, netko može vjerovati da će određenim ritualom povećati vjerojatnost uspjeha u situaciji u kojoj ritual objektivno nema utjecaja na ishod.

Potreba za kontrolom može pridonijeti takvim uvjerenjima jer osjećaj da nešto možemo učiniti ponekad djeluje ugodnije od prihvaćanja neizvjesnosti.

Ipak, nije svako planiranje ili uvjerenje u vlastiti utjecaj iluzija kontrole. Potrebno je procijeniti postoji li stvarna veza između postupka i ishoda.

Područja na kojima pokušavamo uspostaviti kontrolu

Kontrola vlastitog ponašanja

Uključuje organizaciju vremena, navika, obveza i odluka.

U funkcionalnom obliku pomaže osobi da ostvaruje ciljeve i djeluje u skladu sa svojim vrijednostima.

Može postati problematična kada se pretvori u rigidna pravila, pretjerano kažnjavanje zbog odstupanja ili uvjerenje da svako odstupanje znači neuspjeh.

Kontrola emocija

Neki ljudi smatraju da moraju ostati mirni u svim situacijama ili da ne smiju osjećati strah, tugu, ljutnju i nesigurnost.

Mogu pokušavati potisnuti emocije, racionalizirati ih ili se udaljiti od situacija koje bi ih mogle izazvati.

Međutim, emocije se ne mogu uvijek izravno kontrolirati. Moguće je utjecati na način na koji reagiramo, na okolnosti u kojima se nalazimo i na strategije kojima reguliramo svoje stanje, ali nije realno očekivati da ćemo uvijek moći odabrati što ćemo osjećati.

Regulacija emocija zato nije isto što i njihovo potpuno uklanjanje.

Kontrola drugih ljudi

Potreba za kontrolom može se usmjeriti na tuđe odluke, ponašanje, raspoloženje ili reakcije.

Može se očitovati kroz:

Takvo ponašanje može proizlaziti iz straha, nesigurnosti ili naučenog načina rješavanja problema. Ipak, razumijevanje mogućeg uzroka ne opravdava ponašanje kojim se ograničava autonomija druge osobe.

U bliskim odnosima važno je razlikovati dogovaranje, uzajamnu odgovornost i postavljanje granica od pokušaja upravljanja drugom osobom.

Kontrola ishoda

Osoba može vjerovati da će, uz dovoljno truda i pripreme, moći osigurati željeni rezultat.

Takav pristup zanemaruje činjenicu da na ishode utječu i drugi ljudi, okolnosti, slučajnost i čimbenici koji nisu predvidivi.

Primjerice, netko se može kvalitetno pripremiti za razgovor za posao, ali ne može jamčiti da će dobiti radno mjesto.

Korisnije je usmjeriti pažnju na kvalitetu vlastite pripreme i postupaka nego vlastitu uspješnost procjenjivati isključivo prema ishodu.

Potreba za kontrolom u odnosima

Bliski odnosi uključuju neizvjesnost jer ne možemo u potpunosti znati što druga osoba misli, osjeća ili će učiniti.

Potreba za kontrolom može postati posebno izražena kada je osoba emocionalno vezana za nekoga i boji se gubitka, odbacivanja ili razočaranja.

Kontrola kao pokušaj sprječavanja povrede

Osoba može pokušavati unaprijed prepoznati znakove udaljavanja, provjeravati tuđe raspoloženje ili tražiti potvrdu da je odnos stabilan.

Primjerice, nakon kratke ili neuobičajene poruke može početi analizirati svaku riječ, pokušavajući utvrditi je li druga osoba izgubila interes.

Takvo analiziranje ponekad pomaže razumjeti situaciju, ali može postati iscrpljujuće kada se iz malog broja informacija pokušava izvesti siguran zaključak.

Kontrola tuđih reakcija

Osoba može pokušavati prilagoditi vlastito ponašanje kako bi osigurala da se druga osoba ne naljuti, ne povuče ili ne razočara.

Može izbjegavati iskren razgovor, potiskivati vlastite potrebe ili preuzimati odgovornost za tuđe raspoloženje.

Takav obrazac može kratkoročno smanjiti sukobe, ali dugoročno otežati autentičnost i uzajamnost.

U zdravom odnosu moguće je voditi računa o osjećajima druge osobe, a da pritom ne preuzimamo potpunu odgovornost za njih.

Kontrola i granice

Granice se odnose na ono što osoba prihvaća, što joj je potrebno i kako će postupiti ako se njezine potrebe ne poštuju.

Kontrola je usmjerena na pokušaj određivanja tuđeg ponašanja.

Primjerice:

Granica ne jamči da će se druga osoba ponašati kako želimo. Ona određuje što ćemo mi učiniti kako bismo zaštitili vlastitu dobrobit i vrijednosti.

Prihvaćanje neizvjesnosti u odnosima

Ne možemo potpuno kontrolirati hoće li nas netko voljeti, koliko će biti dostupan, kako će se odnos razvijati ili hoće li ispuniti naša očekivanja.

Možemo, međutim:

Prihvaćanje neizvjesnosti ne znači pasivno čekanje ili odustajanje od vlastitih potreba. Ono znači razlikovati ono na što možemo utjecati od onoga što moramo procijeniti i prihvatiti kao tuđu odluku.

Potreba za kontrolom i perfekcionizam

Perfekcionizam i potreba za kontrolom često se preklapaju, ali nisu isto.

Perfekcionizam je povezan s visokim standardima i zabrinutošću zbog pogrešaka. Potreba za kontrolom može uključivati šire nastojanje da se smanje neizvjesnost i nepredvidivost.

Perfekcionistička osoba može pokušavati kontrolirati svaki detalj kako bi spriječila pogreške. Međutim, osoba može imati izraženu potrebu za kontrolom i bez posebno visokih standarda, primjerice kada teško podnosi promjene planova ili ne zna kako će drugi reagirati.

Kada se oba obrasca pojavljuju zajedno, mogu se održavati kroz nekoliko procesa:

1. Osoba postavlja vrlo visoke standarde.

2. Primjećuje mogućnost pogreške ili nepredviđenog ishoda.

3. Pokušava dodatnim planiranjem i provjeravanjem smanjiti rizik.

4. Osjeća kratkotrajno olakšanje.

5. Počinje vjerovati da je dodatna kontrola bila nužna.

6. Sljedeći put još teže podnosi neizvjesnost.

Promjena zato ne zahtijeva odustajanje od kvalitete, nego učenje da nije potrebno kontrolirati svaki detalj kako bi se djelovalo odgovorno.

Potreba za kontrolom i tjeskoba

Potreba za kontrolom može biti povezana s tjeskobom, osobito kada osoba teško podnosi neizvjesnost ili precjenjuje vjerojatnost negativnih ishoda.

Mogući obrasci uključuju:

Nije svaka potreba za kontrolom znak tjeskobnog poremećaja. Potreba može biti situacijska, povezana s odgovornošću ili razumljiva reakcija na stvarno nestabilne okolnosti.

Ako kontrolirajući obrasci postanu dugotrajni, teško ih je zaustaviti ili značajno ometaju svakodnevni život, korisno je razmotriti stručnu procjenu.

Psihološki mehanizmi koji održavaju potrebu za kontrolom

Negativno potkrepljenje

Negativno potkrepljenje događa se kada ponašanje postane vjerojatnije zato što uklanja ili smanjuje neugodno stanje.

Ako osoba osjeti tjeskobu, a zatim provjeravanjem, planiranjem ili traženjem potvrde privremeno smanji tu tjeskobu, veća je vjerojatnost da će isto ponašanje ponoviti.

Problem nastaje kada olakšanje traje kratko, a potreba za kontrolom s vremenom raste.

Netolerancija neizvjesnosti

Netolerancija neizvjesnosti odnosi se na teškoće s prihvaćanjem da se neki događaji ne mogu potpuno predvidjeti.

Osoba može neizvjesnost doživljavati kao neprihvatljivu ili posebno opasnu čak i kada nema dovoljno dokaza da će se dogoditi nešto loše.

Zbog toga može tražiti dodatne informacije, odgađati odluke ili pokušavati dobiti jamstva koja nisu dostupna.

Katastrofiziranje

Katastrofiziranje je sklonost zamišljanju izrazito negativnog ishoda i precjenjivanju njegove vjerojatnosti ili posljedica.

Primjerice, osoba može pomisliti da će jedna pogreška na poslu dovesti do gubitka ugleda, a zatim do gubitka zaposlenja i financijske nesigurnosti.

Takav niz mogućih događaja može pojačati osjećaj da je potrebno kontrolirati svaki korak.

Precjenjivanje osobne odgovornosti

Neki ljudi osjećaju da su odgovorni ne samo za vlastite postupke nego i za sprječavanje svih negativnih ishoda.

Mogu vjerovati da su trebali predvidjeti tuđu reakciju, spriječiti svaki sukob ili prepoznati svaki mogući problem.

Realistična odgovornost uključuje procjenu onoga što je osoba mogla znati i na što je mogla utjecati. Ne uključuje odgovornost za sve okolnosti i odluke drugih ljudi.

Smanjena tolerancija na pogreške

Ako osoba vjeruje da pogreške uvijek imaju ozbiljne posljedice, može razviti naviku pretjeranog provjeravanja.

Takvo ponašanje može spriječiti iskustva u kojima bi naučila da su neke pogreške popravljive i da se određeni zadaci mogu uspješno završiti bez potpune sigurnosti.

Kontrola i različiti psihološki pristupi

Kognitivno-bihevioralna terapija

Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) može pomoći u prepoznavanju uvjerenja koja potiču pretjeranu potrebu za kontrolom.

Primjeri takvih uvjerenja:

U terapiji se ta uvjerenja ispituju, a osoba postupno razvija realističnije procjene i fleksibilnije načine reagiranja.

Ovisno o problemu, može se raditi na smanjivanju provjeravanja, izbjegavanja, traženja potvrde ili drugih ponašanja kojima se kratkoročno smanjuje tjeskoba.

Terapija prihvaćanjem i posvećenošću

Terapija prihvaćanjem i posvećenošću (ACT) usmjerena je na razvoj psihološke fleksibilnosti.

Umjesto pokušaja uklanjanja svake neugodne misli ili emocije, osoba uči primijetiti svoje unutarnje iskustvo, prihvatiti da ono postoji i nastaviti djelovati u skladu s vrijednostima.

Primjerice, osoba može osjećati nesigurnost prije važnog razgovora, a ipak ga voditi jer joj je iskrenost u odnosima važna.

Cilj nije odustati od utjecanja na okolnosti, nego smanjiti potrebu da se prije djelovanja postigne potpuna emocionalna sigurnost.

Terapija usmjerena na svjesnu prisutnost

Prakse svjesne prisutnosti mogu pomoći osobi da prepozna poriv za kontrolom bez automatskog reagiranja na njega.

Primjerice, osoba može primijetiti misao „Moram odmah provjeriti što se događa” i zastati prije nego što postupi prema tom porivu.

Svjesna prisutnost sama po sebi ne rješava sve uzroke potrebe za kontrolom, ali može pomoći u stvaranju prostora između neugodne emocije i reakcije.

Terapijski rad na odnosima i iskustvima

Kada je potreba za kontrolom povezana s iskustvima nesigurnosti, kritike ili nepredvidivih odnosa, terapijski rad može uključivati razumijevanje naučenih obrazaca i njihovih funkcija.

Važno je ne pretpostaviti da svi kontrolirajući obrasci imaju isti uzrok. Pristup se prilagođava iskustvima, simptomima i potrebama pojedinca.

Kako razvijati zdraviji odnos prema kontroli?

1. Razlikujte ono na što možete utjecati od onoga što ne možete

Kada se suočite s problemom, podijelite ga na dvije skupine:

**Mogu kontrolirati ili na to utjecati:**

**Ne mogu potpuno kontrolirati:**

Ta podjela nije uvijek potpuno jasna. Često možemo djelomično utjecati na neku situaciju, ali ne i odrediti njezin konačni ishod.

2. Usmjerite pažnju na sljedeći korak

Kada pokušavate kontrolirati cijelu situaciju, problem može djelovati preveliko.

Umjesto toga pitajte se:

Takav pristup pretvara apstraktnu zabrinutost u konkretno djelovanje.

3. Ograničite provjeravanje

Ako se često vraćate na već provjerene informacije, unaprijed odredite koliko je provjera primjereno za određeni zadatak.

Primjerice, za rutinsku poruku može biti dovoljna jedna provjera, dok važan financijski dokument zahtijeva detaljniju kontrolu.

Cilj nije jednako provjeravati sve zadatke, nego prilagoditi provjeravanje stvarnom riziku.

4. Vježbajte donošenje odluka bez potpune sigurnosti

Odaberite manje važnu odluku i donesite je kada imate dovoljno informacija, bez pokušaja da istražite svaku mogućnost.

Nakon toga primijetite što se događa s osjećajem neizvjesnosti.

Ako se pojavi nelagoda, ne morate je odmah ukloniti. Možete dopustiti da bude prisutna dok nastavljate s aktivnostima.

5. Razlikujte odgovornost od svemoći

Odgovornost znači prepoznati vlastiti doprinos situaciji i postupiti u skladu s onim što je moguće.

Ne znači spriječiti svaki negativan ishod.

Kada nešto pođe po zlu, korisno je pitati:

Takva analiza omogućuje učenje bez preuzimanja odgovornosti za sve što se dogodilo.

6. Dopustite drugima da postupaju drukčije

Ako je zadatak zajednički, dogovorite željeni rezultat, rokove i ključne kriterije, ali ostavite prostor da drugi do rezultata dođu drukčijim putem.

Različit stil rada ne znači nužno lošiji rezultat.

Delegiranje može zahtijevati prihvaćanje da nećete pratiti svaki korak, ali i dalje možete dogovoriti razumnu razinu odgovornosti i provjere.

7. Prihvatite emocije bez pokušaja da ih odmah uklonite

Ako osjećate strah, nesigurnost ili ljutnju, pokušajte najprije prepoznati emociju.

Možete si reći:

„Osjećam nesigurnost jer ne znam kako će se situacija razviti. To ne znači da moram odmah učiniti nešto kako bih uklonio tu nesigurnost.”

Takav pristup ne znači zanemariti problem. Omogućuje da odluku donesete nakon što razmotrite situaciju, a ne isključivo kako biste se što prije riješili nelagode.

8. Razvijajte povjerenje u vlastitu sposobnost prilagodbe

Potreba za kontrolom često se smanjuje kada osoba razvije uvjerenje da se može nositi i s nepredviđenim okolnostima.

To se povjerenje ne razvija samo pozitivnim razmišljanjem, nego iskustvom: suočavanjem s manjim neizvjesnostima, rješavanjem problema i opažanjem vlastite sposobnosti prilagodbe.

Cilj nije uvjeriti se da će sve završiti dobro, nego da ćete moći reagirati i ako se stvari ne razviju prema planu.

Praktična vježba: krug kontrole

Ova vježba pomaže razlikovati ono što možete kontrolirati od onoga na što možete samo djelomično utjecati ili što morate prihvatiti kao neizvjesno.

Prvi korak: odaberite situaciju

Odaberite nešto što vas trenutačno opterećuje, primjerice:

Drugi korak: zapišite sve što pokušavate kontrolirati

Zapišite misli, postupke i moguće ishode kojima se bavite.

Primjer:

„Čekam odgovor na važnu poruku. Razmišljam o tome zašto osoba ne odgovara, provjeravam telefon i pokušavam predvidjeti što njezina šutnja znači.”

Treći korak: razvrstajte čimbenike

Podijelite ih u tri skupine.

**U mojoj izravnoj kontroli**

**Na što mogu djelomično utjecati**

**Izvan moje izravne kontrole**

Četvrti korak: odaberite jedan koristan postupak

Odaberite nešto što možete učiniti, a što je povezano sa stvarnim problemom.

To može biti slanje jasne poruke, postavljanje granice, prikupljanje potrebnih informacija ili nastavak vlastitih aktivnosti dok čekate odgovor.

Izbjegavajte postupke koji služe samo privremenom smanjivanju tjeskobe, a ne donose nove informacije ili ne rješavaju problem.

Peti korak: dopustite neizvjesnost

Nakon što ste učinili ono što je u vašoj nadležnosti, primijetite poriv da nastavite analizirati ili provjeravati situaciju.

Ne morate se prisiljavati da se odmah osjećate mirno. Dovoljno je odgoditi automatsku reakciju i nastaviti s nekom drugom aktivnošću.

Šesti korak: osvrnite se na iskustvo

Na kraju zapišite:

Vježbu možete ponavljati u različitim situacijama kako biste postupno razvijali realističniji osjećaj kontrole.

Kada potreba za kontrolom postaje problem?

Potreba za kontrolom može postati problematična kada:

Važno je procijeniti koliko obrazac ometa funkcioniranje, a ne samo koliko osoba voli red, planiranje ili predvidljivost.

Osoba koja voli organiziranost ne mora imati pretjeranu potrebu za kontrolom. Isto tako, netko može djelovati opušteno, a iznutra osjećati snažnu potrebu za provjeravanjem i sigurnošću.

Ako se kontrolirajuća ponašanja teško zaustavljaju, izazivaju veliku patnju ili su povezana s ozbiljnom tjeskobom, korisno je potražiti stručnu pomoć. Potreba za kontrolom sama po sebi nije dijagnoza, a njezino značenje ovisi o širem obrascu funkcioniranja.

Česte zablude o potrebi za kontrolom

„Ako sve dobro isplaniram, mogu spriječiti svaki problem.”

Planiranje može smanjiti neke rizike, ali ne može ukloniti nepredvidivost. Korisno planiranje uključuje i mogućnost prilagodbe kada se okolnosti promijene.

„Ako ne kontroliram situaciju, znači da sam pasivan.”

Prihvaćanje granica vlastitog utjecaja ne znači odustajanje od djelovanja. Možemo poduzeti sve razumne korake, a ipak prihvatiti da konačni ishod nije potpuno u našim rukama.

„Moram kontrolirati emocije kako bih dobro funkcionirao.”

Funkcionalno emocionalno reguliranje ne znači ukloniti svaku neugodnu emociju. Ponekad je dovoljno prepoznati je, podnijeti njezinu prisutnost i odabrati ponašanje koje je u skladu s našim ciljevima.

„Ako mogu utjecati na druge, odgovoran sam za njihove odluke.”

Možemo utjecati na druge komunikacijom, primjerom i dogovorima, ali ne možemo preuzeti potpunu odgovornost za njihove osjećaje, odluke i ponašanje.

„Potreba za kontrolom znači da sam sebičan.”

Potreba za kontrolom može proizlaziti iz različitih motiva, uključujući strah, nesigurnost, odgovornost ili naučene obrasce. To ne opravdava štetno ponašanje, ali znači da ga nije korisno automatski tumačiti kao sebičnost.

„Moram se potpuno opustiti i prestati brinuti.”

Cilj nije postići stanje u kojem više nikada ne osjećamo zabrinutost. Korisnije je naučiti prepoznati kada je zabrinutost signal za konkretno djelovanje, a kada potiče pokušaje kontrole koji ne donose stvarnu korist.

Sažetak

Potreba za kontrolom odnosi se na želju da razumijemo, predvidimo ili usmjeravamo događaje koji su nam važni. U umjerenoj mjeri može pomoći u organizaciji, planiranju i ostvarivanju ciljeva. Poteškoće nastaju kada kontrola postane nefleksibilna i usmjerena na uklanjanje svake neizvjesnosti.

Na potrebu za kontrolom mogu utjecati strah od pogreške, tjeskoba, prethodna iskustva nepredvidivosti, perfekcionizam i uvjerenja o vlastitoj odgovornosti. Ona se može očitovati kroz pretjerano planiranje, provjeravanje, analiziranje, teškoće s delegiranjem ili pokušaje upravljanja tuđim ponašanjem.

Potreba za kontrolom može se održavati kratkotrajnim olakšanjem koje slijedi nakon provjeravanja ili izbjegavanja. Zbog toga pokušaj postizanja sigurnosti ponekad dugoročno povećava osjetljivost na neizvjesnost.

Razvoj zdravijeg odnosa prema kontroli uključuje razlikovanje vlastitih postupaka od vanjskih ishoda, prihvaćanje granica osobnog utjecaja, realističnu procjenu odgovornosti i postupno podnošenje neizvjesnosti.

**Zdrava kontrola ne znači upravljati svime što se događa, nego prepoznati na što možemo utjecati, odgovorno djelovati i prilagoditi se onome što ne možemo potpuno odrediti.**

Povezane lekcije

Izvori i literatura