Posttraumatski stresni poremećaj

Zadnja provjera: listopad 2026.

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) psihički je poremećaj koji se može razviti nakon traumatskog događaja, a obilježavaju ga ponovno proživljavanje traumatskog iskustva, izbjegavanje podsjetnika na traumu i trajan osjećaj ugroženosti koji mogu narušiti emocionalno stanje, međuljudske odnose i svakodnevno funkcioniranje.

Uvod

Traumatski događaji mogu snažno utjecati na osjećaj sigurnosti, način na koji osoba doživljava sebe i druge ljude te njezinu sliku svijeta. Nakon iskustava poput fizičkog ili seksualnog nasilja, rata, mučenja, teških nesreća ili drugih događaja koji uključuju ozbiljnu prijetnju životu i tjelesnom integritetu, mogu se pojaviti intenzivne emocionalne i tjelesne reakcije.

Strah, tuga, zbunjenost, razdražljivost i poteškoće sa spavanjem česte su reakcije u razdoblju nakon traumatskog iskustva. Njihova pojava sama po sebi ne znači da osoba ima psihički poremećaj. Kod mnogih ljudi simptomi se postupno smanjuju kako se ponovno uspostavljaju osjećaj sigurnosti i uobičajene životne rutine.

Kod dijela ljudi teškoće traju, pojačavaju se ili znatno ometaju svakodnevni život. Ako su ispunjeni odgovarajući dijagnostički kriteriji, može se govoriti o posttraumatskom stresnom poremećaju. PTSP nije znak slabosti niti pokazatelj da se osoba nije dovoljno trudila prevladati iskustvo. Riječ je o složenom stanju u kojem su povezani pamćenje, emocionalna obrada, procjena opasnosti, tjelesne reakcije na stres i ponašanje.

Razumijevanje PTSP-a važno je i zbog toga što njegove posljedice ne moraju biti ograničene na sjećanja na traumatski događaj. Poremećaj može utjecati na odnose, radnu sposobnost, koncentraciju, spavanje, samopoštovanje i doživljaj budućnosti.

Što je posttraumatski stresni poremećaj?

Posttraumatski stresni poremećaj, na engleskom *post-traumatic stress disorder* (PTSD), poremećaj je povezan s izloženošću traumatskom događaju ili događajima. Njegova je središnja značajka da se iskustvo koje pripada prošlosti nastavlja nametljivo pojavljivati u sadašnjosti, dok osoba može imati poteškoće u razlikovanju stvarne trenutačne opasnosti od podsjetnika na prethodnu prijetnju.

Traumatski događaj može biti izravno proživljen, osoba mu može svjedočiti ili može saznati za nasilnu ili slučajnu smrt odnosno ozbiljnu ugroženost bliske osobe. Izloženost traumatskim događajima može se pojaviti u različitim okolnostima, uključujući rat, obiteljsko nasilje, seksualno nasilje, teške nesreće, mučenje i određena traumatska medicinska iskustva.

Neće svaka osoba izložena takvom događaju razviti PTSP. Na razvoj poremećaja utječu obilježja događaja, prethodna iskustva, individualne razlike, dostupnost podrške, osjećaj sigurnosti nakon događaja i drugi čimbenici. Ni intenzitet početne reakcije nije dovoljan da bi se pouzdano predvidjelo hoće li se razviti dugotrajan poremećaj.

PTSP se dijagnosticira na temelju određenog obrasca simptoma, njihova trajanja i utjecaja na funkcioniranje. Sama činjenica da je osoba doživjela nešto teško nije dovoljna za dijagnozu, kao što ni izostanak vidljive uznemirenosti ne znači da posljedice traume ne postoje.

Simptomi i njihova obilježja

Simptomi PTSP-a razlikuju se među osobama. Neki ljudi najviše teškoća imaju s nametljivim sjećanjima i noćnim morama, drugi s izbjegavanjem, razdražljivošću i osjećajem stalne opasnosti, a kod nekih su prisutni svi navedeni oblici teškoća.

Ponovno proživljavanje traumatskog događaja

Ponovno proživljavanje uključuje nametljiva sjećanja, uznemirujuće snove i epizode u kojima osoba ima osjećaj da se traumatski događaj ponovno događa. Takva iskustva mogu se pojaviti bez svjesne namjere prisjećanja i biti praćena snažnim emocionalnim i tjelesnim reakcijama.

Važno je razlikovati obično prisjećanje od ponovnog proživljavanja. Osoba se može prisjećati traumatskog događaja i pritom znati da je on završio. Tijekom intenzivnog ponovnog proživljavanja, međutim, sjećanje može djelovati toliko neposredno da se privremeno smanjuje osjećaj udaljenosti od prošlog događaja.

Podsjetnik može biti zvuk, miris, mjesto, izraz lica, dodir, određena situacija ili neki drugi podražaj povezan s traumatskim iskustvom. Ponekad osoba ne prepoznaje odmah što je pokrenulo reakciju.

Primjerice, osoba koja je preživjela prometnu nesreću može osjetiti snažan strah, ubrzano lupanje srca i potrebu za bijegom kada čuje naglo kočenje automobila. Reakcija se može pojaviti i kada trenutačno nema stvarne opasnosti.

Izbjegavanje podsjetnika na traumu

Izbjegavanje se odnosi na pokušaje izbjegavanja misli, osjećaja, razgovora, ljudi, mjesta ili situacija koje podsjećaju na traumatski događaj.

Osoba koja je preživjela nasilje može izbjegavati određene ulice, društvene situacije ili bliskost s drugim ljudima. Netko tko je doživio tešku nesreću može izbjegavati vožnju ili putovanje. Izbjegavanje može obuhvaćati i unutarnja iskustva, primjerice pokušaje potiskivanja sjećanja ili izbjegavanje razgovora o vlastitim osjećajima.

Takvo ponašanje često ima razumljivu kratkoročnu funkciju: smanjuje izloženost podsjetnicima koji izazivaju uznemirenost. Međutim, ako se postupno proširi na sve veći broj situacija, može ograničiti život i održavati uvjerenje da se sjećanja ili emocije ne mogu podnijeti.

Nije svako izbjegavanje štetno. Udaljavanje od stvarne opasnosti može biti nužno i zaštitno. Klinički je važno razlikovati razumnu zaštitu od pretjeranog izbjegavanja situacija koje su sigurne, ali ih osoba doživljava kao prijeteće zbog njihove povezanosti s prošlim iskustvom.

Osjećaj trajne ugroženosti i pojačana pobuđenost

Kod PTSP-a može biti pojačana pripravnost za otkrivanje opasnosti. Osoba je stalno na oprezu, teško se opušta, trza se na iznenadne zvukove ili ima osjećaj da mora predvidjeti svaki mogući rizik.

Mogu se pojaviti:

• pojačana reakcija preplašenosti;
• razdražljivost i izljevi ljutnje;
• poteškoće s uspavljivanjem ili održavanjem sna;
• problemi s koncentracijom;
• stalno provjeravanje okoline;
• osjećaj unutarnje napetosti;
• poteškoće s opuštanjem i odmorom.

Takve reakcije mogu utjecati na odnose i svakodnevne aktivnosti. Osoba može djelovati nestrpljivo, povučeno ili pretjerano oprezno, iako se zapravo pokušava nositi s osjećajem nesigurnosti.

Pojačana pobuđenost ne znači nužno da je osoba svjesno uvjerena kako je opasnost prisutna. Reakcija se može pojaviti automatski, prije nego što uspije procijeniti situaciju.

Negativne promjene u mišljenju i raspoloženju

Nakon traumatskog događaja mogu se pojaviti dugotrajne promjene u načinu na koji osoba razmišlja o sebi, drugima i svijetu.

Primjeri uključuju:

• uvjerenje da je svijet potpuno nesigurno mjesto;
• osjećaj krivnje zbog događaja ili vlastitih reakcija;
• sram i negativnu sliku o sebi;
• teškoće u povjerenju drugim ljudima;
• gubitak interesa za aktivnosti koje su prije bile važne;
• osjećaj udaljenosti od drugih;
• teškoće u doživljavanju pozitivnih emocija;
• trajnu tugu, strah ili ljutnju.

Neke osobe sebe okrivljuju za ono što se dogodilo, čak i kada nisu imale stvarnu mogućnost spriječiti događaj. Druge razvijaju uvjerenje da nikome ne mogu vjerovati ili da će se opasnost neizbježno ponoviti.

Takva uvjerenja mogu biti povezana s pokušajem razumijevanja traumatskog događaja i uspostavljanja osjećaja kontrole. Ipak, ako postanu kruta i generalizirana, mogu otežati oporavak i narušiti odnose.

Disocijativni simptomi

Kod nekih osoba pojavljuju se disocijativna iskustva, odnosno promjene u doživljaju sebe, vlastitog tijela, okoline ili kontinuiteta iskustva.

Dva su važna primjera:

• **Depersonalizacija** – osjećaj odvojenosti od vlastitog tijela, misli ili osjećaja, kao da osoba promatra sebe izvana.
• **Derealizacija** – osjećaj da okolina nije stvarna, da je udaljena, neobična ili nalik snu.

Disocijativna iskustva mogu se pojaviti u različitim psihičkim stanjima i nisu specifična samo za PTSP. Njihovo značenje procjenjuje se u sklopu ukupne kliničke slike.

Kod dijela osoba disocijacija može biti povezana s izrazito snažnim stresom, no njezini mehanizmi nisu jednaki kod svih ljudi. Nije opravdano pretpostaviti da svaka osoba koja se ne sjeća nekog dijela događaja ima disocijativni poremećaj ili potisnuto traumatsko sjećanje.

Dijagnostički kriteriji

Dijagnoza PTSP-a temelji se na strukturiranoj procjeni simptoma, njihova trajanja, okolnosti nastanka i utjecaja na svakodnevno funkcioniranje. Stručnjak pritom uzima u obzir druge moguće uzroke teškoća i eventualnu prisutnost drugih psihičkih poremećaja.

Dva važna međunarodna dijagnostička sustava jesu Međunarodna klasifikacija bolesti Svjetske zdravstvene organizacije, jedanaesto izdanje (MKB-11 odnosno ICD-11), te Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje Američkog psihijatrijskog udruženja, peto izdanje s tekstualnom revizijom (DSM-5-TR).

Sustavi se u određenim pojedinostima razlikuju, pa se dijagnostički kriteriji ne bi trebali nekritički kombinirati.

PTSP prema MKB-11

Prema MKB-u 11, PTSP se povezuje s izloženošću iznimno prijetećem ili užasavajućem događaju ili nizu događaja. Za dijagnozu je važna prisutnost triju temeljnih skupina simptoma:

1. Ponovno proživljavanje traumatskog događaja u sadašnjosti, primjerice kroz nametljiva sjećanja, živopisne slike ili noćne more praćene osjećajem da se događaj ponovno zbiva.

2. Namjerno izbjegavanje misli, sjećanja, aktivnosti ili situacija povezanih s događajem.

3. Trajan osjećaj trenutačne ugroženosti, koji se može očitovati pojačanom budnošću ili pretjeranom reakcijom preplašenosti.

Simptomi moraju trajati najmanje nekoliko tjedana i uzrokovati značajno narušavanje osobnog, obiteljskog, društvenog, obrazovnog, radnog ili drugog važnog područja funkcioniranja.

MKB-11 ima uži skup temeljnih simptoma PTSP-a nego DSM-5-TR. Poteškoće s regulacijom emocija, negativna slika o sebi i problemi u odnosima zasebno su važni za prepoznavanje kompleksnog PTSP-a.

PTSP prema DSM-5-TR

DSM-5-TR definira nekoliko skupina kriterija koje obuhvaćaju:

• izloženost smrti ili prijetnji smrću, ozbiljnoj ozljedi ili seksualnom nasilju;
• simptome nametljivog ponovnog proživljavanja;
• izbjegavanje podsjetnika na traumu;
• negativne promjene u mišljenju i raspoloženju;
• promjene pobuđenosti i reaktivnosti;
• trajanje simptoma dulje od jednog mjeseca;
• klinički značajnu uznemirenost ili narušavanje funkcioniranja;
• isključenje mogućnosti da su simptomi posljedica djelovanja tvari ili drugog zdravstvenog stanja.

DSM-5-TR uključuje i disocijativni podtip PTSP-a, koji se može odrediti kada su, uz ostale kriterije za PTSP, prisutni trajni ili ponavljajući simptomi depersonalizacije ili derealizacije.

Zašto se dijagnostički sustavi razlikuju?

Različiti dijagnostički sustavi nastali su iz različitih teorijskih, kliničkih i istraživačkih tradicija. MKB-11 nastoji definirati relativno sažet skup simptoma koji omogućuje pouzdano prepoznavanje poremećaja u različitim zdravstvenim sustavima i kulturama. DSM-5-TR obuhvaća širi skup simptoma i detaljniju kategorizaciju.

Razlike su važne za istraživanja, epidemiološke procjene i kliničku praksu. Osoba može pokazivati ozbiljne posljedice traumatskog iskustva čak i kada ne ispunjava sve kriterije određenog dijagnostičkog sustava. To ne znači da njezine teškoće nisu stvarne ili da ne zaslužuju stručnu procjenu i pomoć.

Dijagnoza se ne bi trebala postavljati samo na temelju internetskog upitnika ili pojedinačnog simptoma. Upitnici mogu pomoći u početnoj procjeni, ali nisu zamjena za klinički razgovor.

Kako nastaje PTSP?

PTSP se ne može objasniti jednim uzrokom. Njegov razvoj uključuje međudjelovanje psiholoških, bioloških, društvenih i situacijskih čimbenika. Iako se određeni mehanizmi ponavljaju u istraživanjima, ne postoji jedinstven obrazac koji vrijedi za svaku osobu.

Obrada traumatskog sjećanja

Uobičajeno pamćenje omogućuje povezivanje događaja s vremenom, mjestom i okolnostima u kojima su se dogodili. Osoba se može prisjećati nečega neugodnog, a istodobno znati da je iskustvo završilo i da se sada nalazi u drukčijim okolnostima.

Kod PTSP-a traumatska sjećanja mogu biti izrazito nametljiva i snažno povezana sa senzornim, emocionalnim i tjelesnim reakcijama. Pojedini podražaji mogu pokrenuti osjećaj prijetnje prije nego što osoba svjesno prepozna njihovu povezanost s prošlim događajem.

To ne znači da su sva traumatska sjećanja nepotpuna ili da se osoba ne može pouzdano prisjećati događaja. Pamćenje je složen proces, a obilježja sjećanja razlikuju se među ljudima i događajima.

Važno je razlikovati traumatsko sjećanje od tvrdnje da su traumatska sjećanja uvijek skrivena ili potisnuta. Sama pojava živopisne slike, snažnog osjećaja ili tjelesne reakcije nije dokaz da je neko određeno sjećanje povijesno točno. Sjećanja, uključujući ona povezana s traumom, mogu biti podložna promjenama i pogreškama.

Učenje straha i uvjetovanje

Jedan od mehanizama koji mogu sudjelovati u PTSP-u jest uvjetovanje straha. Ako se opasan događaj dogodi u prisutnosti određenog zvuka, mjesta ili mirisa, ti podražaji kasnije mogu izazivati reakciju straha i kada više nisu opasni.

Primjerice, osoba koja je doživjela napad u određenoj ulici može kasnije osjećati snažnu tjeskobu u sličnim ulicama ili u prisutnosti ljudi koji je podsjećaju na počinitelja.

U takvim okolnostima važnu ulogu ima i generalizacija straha: reakcija se može proširiti s izvornog podražaja na slične podražaje. Osoba ne mora svjesno odlučiti da je svaki sličan podražaj opasan; reakcija se može aktivirati automatski.

Učenje straha samo po sebi ne objašnjava sve simptome PTSP-a, ali pomaže razumjeti zašto određeni podsjetnici mogu izazivati intenzivne reakcije i nakon što je izvorna opasnost prestala.

Izbjegavanje i održavanje simptoma

Izbjegavanje može kratkoročno smanjiti uznemirenost, ali dugoročno otežati učenje da su neke situacije sigurne i da se neugodne emocije mogu podnijeti.

Primjerice, osoba koja izbjegava svaku vožnju nakon nesreće ne dobiva priliku postupno provjeriti razliku između stvarne opasnosti i podsjetnika na prošli događaj. Izbjegavanje može postati sve šire, ograničavajući posao, odnose i samostalnost.

Sličan se proces može pojaviti i na emocionalnoj razini. Osoba može pokušavati potisnuti svako sjećanje, izbjeći razgovore ili se povući iz odnosa kako bi smanjila mogućnost uznemirenosti. Takve strategije ponekad pomažu u kratkom roku, ali mogu pridonijeti održavanju teškoća.

To ne znači da bi se osoba trebala prisiljavati na suočavanje s traumatskim sadržajem bez podrške. Terapijsko suočavanje provodi se u strukturiranim uvjetima, uz procjenu sigurnosti i prilagodbu individualnim potrebama.

Osjećaj stalne opasnosti

Nakon traumatskog događaja sustavi koji sudjeluju u otkrivanju prijetnje mogu biti izrazito osjetljivi. Osoba može precjenjivati vjerojatnost opasnosti, usmjeravati pozornost na moguće znakove ugroženosti i teško se opuštati čak i kada se nalazi u sigurnom okruženju.

Tjelesne reakcije poput ubrzanog rada srca, napetosti mišića, znojenja ili ubrzanog disanja mogu dodatno pojačati osjećaj ugroženosti. Osoba može te reakcije protumačiti kao dokaz da se nešto loše sprema, što povećava strah i pripravnost.

Takav obrazac nije nužno svjestan ni namjeran. Može odražavati naučenu reakciju na prethodnu opasnost, ali se njegov intenzitet i trajanje razlikuju među ljudima.

Neurobiološki čimbenici

Istraživanja PTSP-a proučavaju ulogu moždanih sustava uključenih u obradu prijetnje, pamćenje, emocionalnu regulaciju i kontrolu ponašanja. Posebna se pozornost posvećuje amigdali, hipokampusu i područjima prefrontalnog korteksa.

Amigdala sudjeluje u obradi emocionalno značajnih podražaja i učenju povezanom sa strahom. Hipokampus ima važnu ulogu u oblikovanju epizodičkih sjećanja i povezivanju iskustava s kontekstom. Prefrontalna područja sudjeluju u regulaciji emocionalnih reakcija, procjeni situacija i kontroli ponašanja.

U istraživanjima osoba s PTSP-om pronađene su razlike u funkcioniranju tih sustava, no rezultati nisu jednaki kod svih osoba i ne mogu se jednostavno koristiti za postavljanje individualne dijagnoze.

Nije opravdano PTSP svesti na jednu moždanu strukturu, jednu hormonsku promjenu ili jednostavnu tvrdnju da je mozak trajno oštećen. Poremećaj uključuje složene procese, a mozak zadržava sposobnost učenja i promjene. Upravo se na toj sposobnosti djelomično temelje psihološki tretmani usmjereni na traumu.

Čimbenici rizika i zaštitni čimbenici

Izloženost traumi ne dovodi uvijek do PTSP-a. Vjerojatnost razvoja poremećaja povezana je s kombinacijom čimbenika koji se mogu razlikovati među osobama i životnim okolnostima.

Obilježja traumatskog događaja

Rizik može biti veći nakon događaja koji uključuju izrazito ozbiljnu prijetnju, namjerno nasilje, ponavljanje ili dugotrajnu izloženost. Osobito su važni događaji tijekom kojih osoba ima malo mogućnosti zaštititi se ili pobjeći.

Traumatska iskustva mogu uključivati jedan događaj, primjerice tešku nesreću, ali i niz događaja koji se ponavljaju tijekom duljeg razdoblja. Ponavljano nasilje u djetinjstvu, dugotrajno obiteljsko nasilje i mučenje mogu imati osobito složene posljedice.

Ipak, nije moguće pouzdano procijeniti posljedice samo na temelju vrste događaja. Dvije osobe izložene sličnim okolnostima mogu razviti vrlo različite reakcije.

Prethodna iskustva i individualne razlike

Prethodne traume, ranije psihičke teškoće, dugotrajni stres, nedostatak podrške i istodobna izloženost drugim nepovoljnim okolnostima mogu povećati ranjivost.

Na reakcije utječu i dob, razvojno razdoblje, prethodno iskustvo suočavanja sa stresom, tjelesno zdravlje te osobno značenje događaja. Ti čimbenici ne određuju ishod, nego mogu mijenjati vjerojatnost i tijek teškoća.

Posebno je važno izbjegavati zaključak da osoba razvija PTSP zato što je psihološki slaba ili nedovoljno otporna. Razvoj poremećaja nije jednostavan pokazatelj osobnih sposobnosti.

Društvena podrška i osjećaj sigurnosti

Podrška pouzdanih ljudi može olakšati oporavak. Važno je da osoba ima priliku biti saslušana bez osuđivanja, da se njezine reakcije ne umanjuju i da se poštuju njezine granice.

Nasuprot tome, okrivljavanje, ismijavanje, prisiljavanje na razgovor, nevjerovanje ili nastavak izloženosti nasilju mogu dodatno otežati oporavak.

Društvena podrška ne uklanja automatski simptome i nije zamjena za liječenje kada je ono potrebno. Ona, međutim, može pridonijeti osjećaju sigurnosti i olakšati traženje stručne pomoći.

Zaštitni čimbenici mogu uključivati i stabilno životno okruženje, dostupnost zdravstvene skrbi, praktičnu pomoć, mogućnost odmora i postupni povratak aktivnostima koje su osobi važne.

PTSP i kompleksni PTSP

PTSP i kompleksni posttraumatski stresni poremećaj povezani su, ali nisu istovjetne dijagnostičke kategorije.

Kompleksni PTSP zasebna je dijagnoza u MKB-u 11. Obuhvaća temeljne simptome PTSP-a, a uz njih i trajnije teškoće u regulaciji emocija, negativnu sliku o sebi te probleme u odnosima.

Kompleksni PTSP često se povezuje s dugotrajnim ili ponavljanim traumatskim iskustvima iz kojih je teško ili nemoguće pobjeći, primjerice s dugotrajnim nasiljem, mučenjem ili ponavljanim zlostavljanjem u djetinjstvu. Ipak, dijagnoza se ne postavlja samo na temelju vrste ili trajanja traume, nego na temelju odgovarajućeg obrasca simptoma.

Teškoće u regulaciji emocija

Osoba može imati poteškoće s prepoznavanjem, podnošenjem i regulacijom emocionalnih stanja. Reakcije mogu biti vrlo intenzivne, a ponekad se pojavljuju emocionalna otupljenost ili osjećaj odvojenosti od vlastitih osjećaja.

Negativna slika o sebi

Mogu biti prisutni trajni osjećaji bezvrijednosti, poraza, srama ili krivnje. Osoba može događaje tumačiti kao dokaz da je s njom nešto pogrešno ili da nije vrijedna poštovanja.

Takva uvjerenja mogu se razviti u kontekstu dugotrajnog nasilja, ponižavanja ili odnosa u kojima je osoba bila sustavno obeshrabrivana i kontrolirana. Ipak, ne razvijaju svi ljudi izloženi takvim iskustvima kompleksni PTSP.

Poteškoće u odnosima

Osoba može imati teškoće u uspostavljanju ili održavanju bliskih odnosa, osjećati nepovjerenje, očekivati odbacivanje ili se povlačiti kada odnos postane emocionalno važan.

Takve poteškoće ne treba automatski tumačiti kao nedostatak želje za bliskošću. Ponekad se javljaju upravo zato što osoba želi blizak odnos, ali istodobno očekuje povredu ili teško podnosi osjećaj ranjivosti.

DSM-5-TR ne uključuje kompleksni PTSP kao zasebnu dijagnozu. Neke njegove značajke obuhvaćene su širim kriterijima za PTSP, a klinička slika može uključivati i druge dijagnostičke kategorije.

PTSP u različitim životnim razdobljima

Traumatska iskustva mogu utjecati na ljude svih dobnih skupina, ali se njihovo izražavanje razlikuje ovisno o razvojnom razdoblju i okolnostima.

PTSP kod djece i adolescenata

Djeca ne moraju uvijek moći riječima opisati što im se dogodilo ili kako se osjećaju. Posljedice traume mogu se očitovati kroz noćne more, razdražljivost, povlačenje, teškoće u koncentraciji, promjene ponašanja ili ponavljanje tema povezanih s traumom tijekom igre.

Kod mlađe djece mogu se pojaviti strah od odvajanja, regresivna ponašanja ili pojačana potreba za sigurnošću. Kod adolescenata mogu biti izraženiji povlačenje, problemi u odnosima, rizična ponašanja ili poteškoće povezane sa školom.

Takve promjene nisu same po sebi dokaz PTSP-a. Potrebno ih je razumjeti u kontekstu djetetove dobi, razvoja, obiteljskih okolnosti i vrste događaja.

Procjena i liječenje trebaju biti prilagođeni razvojnoj razini djeteta. Uključivanje roditelja ili drugih skrbnika može biti korisno kada je sigurno i primjereno, ali je nužno uzeti u obzir i situacije u kojima je upravo član obitelji izvor prijetnje.

PTSP u odrasloj dobi

Kod odraslih simptomi mogu utjecati na posao, partnerske odnose, roditeljstvo, društveni život i sposobnost odmora. Osoba može izvana djelovati funkcionalno, a istodobno ulagati mnogo napora u kontroliranje straha, izbjegavanje podsjetnika i održavanje svakodnevnih obveza.

Ponekad se simptomi prepoznaju tek kada se pojave nove životne okolnosti koje podsjećaju na raniju traumu. To ne znači nužno da je poremećaj nastao tek tada, nego da su se teškoće promijenile ili postale vidljivije.

PTSP u starijoj životnoj dobi

Posljedice ranijih traumatskih iskustava mogu ostati prisutne i u starijoj dobi. Promjene životnih okolnosti, gubitci, zdravstvene teškoće ili novi stresori mogu utjecati na način na koji se simptomi pojavljuju i na mogućnost traženja pomoći.

Pri procjeni starijih osoba važno je uzeti u obzir tjelesne bolesti, lijekove, promjene sna, kognitivne teškoće i druge moguće uzroke simptoma. Dob sama po sebi ne isključuje mogućnost oporavka niti potrebu za odgovarajućim liječenjem.

PTSP i drugi psihički poremećaji

PTSP se često pojavljuje istodobno s drugim psihičkim teškoćama. Takva istodobna prisutnost naziva se komorbiditetom.

Depresija

Depresivni simptomi mogu uključivati gubitak interesa, osjećaj bezvrijednosti, beznađe, umor i povlačenje iz svakodnevnih aktivnosti. Kod PTSP-a se takve teškoće mogu razviti zbog posljedica traumatskog događaja, promjena u odnosima i dugotrajnog osjećaja ugroženosti.

PTSP i depresija mogu se međusobno pojačavati, ali nisu isti poremećaj. Njihovo razlikovanje važno je za procjenu i planiranje liječenja.

Anksiozni poremećaji

PTSP može biti praćen intenzivnom tjeskobom, napadajima panike, socijalnim strahovima ili drugim anksioznim simptomima. Ipak, nije svaka tjeskoba povezana s traumom PTSP.

Važno je utvrditi jesu li simptomi dio traumatskog obrasca, pripadaju li drugom poremećaju ili se preklapaju u sklopu više stanja.

Poremećaji povezani s uporabom alkohola i drugih tvari

Neke osobe pokušavaju ublažiti nesanicu, napetost ili nametljiva sjećanja alkoholom ili drugim psihoaktivnim tvarima. Takvo ponašanje može kratkoročno djelovati kao način smanjenja uznemirenosti, ali dugoročno može pogoršati san, raspoloženje, odnose i sposobnost regulacije emocija.

Ako su prisutni i PTSP i poremećaj povezan s uporabom tvari, potrebno je procijeniti oba problema. Pomoć ne bi trebala počivati na pretpostavci da osoba mora potpuno riješiti jedan problem prije nego što može dobiti pomoć za drugi.

Disocijativni poremećaji

Disocijativni simptomi mogu se pojaviti u sklopu PTSP-a, ali izraženije disocijativne teškoće mogu upućivati i na druge dijagnostičke mogućnosti. Procjena treba uzeti u obzir prirodu simptoma, njihovo trajanje, okolnosti pojavljivanja i utjecaj na funkcioniranje.

Tjelesne tegobe i problemi sa spavanjem

PTSP može biti povezan s nesanicom, noćnim morama, umorom, napetošću i drugim tjelesnim tegobama. Takvi simptomi mogu imati više uzroka, pa ih ne treba automatski pripisivati traumi bez odgovarajuće procjene.

Procjena i postavljanje dijagnoze

Procjenu provodi educirani stručnjak za mentalno zdravlje, a prema potrebi i drugi zdravstveni stručnjaci. Cilj je razumjeti simptome, njihov početak, trajanje i intenzitet te njihov odnos prema traumatskom događaju.

Procjena može obuhvatiti:

• opis događaja i okolnosti u kojima se dogodio, u mjeri u kojoj je to potrebno;
• prisutnost nametljivih sjećanja, noćnih mora i ponovnog proživljavanja;
• obrasce izbjegavanja;
• osjećaj ugroženosti, razdražljivost i poteškoće sa spavanjem;
• promjene raspoloženja, mišljenja i odnosa;
• disocijativne simptome;
• utjecaj teškoća na svakodnevno funkcioniranje;
• druge psihičke i tjelesne zdravstvene probleme;
• trenutačnu sigurnost i rizik od samoozljeđivanja ili samoubojstva, kada je to klinički relevantno.

U procjeni se mogu koristiti standardizirani upitnici i strukturirani klinički intervjui. Upitnici pomažu u procjeni intenziteta simptoma i praćenju promjena, ali rezultat upitnika sam po sebi ne potvrđuje dijagnozu.

Važno je i razlikovati PTSP od drugih stanja koja mogu izazvati slične simptome. Poteškoće sa spavanjem, tjeskoba, razdražljivost i problemi s koncentracijom mogu se pojaviti u depresiji, drugim anksioznim poremećajima, nakon traumatske ozljede mozga, uz uporabu određenih tvari ili zbog drugih zdravstvenih problema.

Procjena treba biti pažljiva i ne smije osobu nepotrebno izlagati detaljnom prepričavanju traumatskog događaja. Za dijagnozu i planiranje pomoći potrebno je prikupiti relevantne informacije, ali nije nužno da osoba odmah iznese sve pojedinosti.

Liječenje posttraumatskog stresnog poremećaja

PTSP se može liječiti. Mnogim osobama pomaže psihoterapija usmjerena na traumu, a u određenim okolnostima korisni su i lijekovi ili kombinacija različitih oblika liječenja.

Odabir liječenja ovisi o simptomima, težini teškoća, prethodnim iskustvima liječenja, zdravstvenom stanju, osobnim preferencijama i dostupnosti stručne pomoći.

Psihoterapija usmjerena na traumu

Psihoterapije usmjerene na traumu među najvažnijim su dokazima potkrijepljenim pristupima liječenju PTSP-a. One pomažu osobi obraditi traumatska sjećanja, promijeniti teškoće u tumačenju događaja, smanjiti izbjegavanje i ponovno uspostaviti osjećaj sigurnosti i djelotvornosti.

Takvi tretmani provode se prema strukturiranim postupcima i trebaju ih voditi educirani stručnjaci. Ne znače nekontrolirano vraćanje u traumatsko iskustvo, prisiljavanje na prepričavanje ili zanemarivanje trenutačne sigurnosti.

Kognitivna procesna terapija

Kognitivna procesna terapija (*Cognitive Processing Therapy*, CPT) usmjerena je na uvjerenja i značenja koja su se razvila nakon traume. Posebna se pozornost posvećuje zaključcima o krivnji, odgovornosti, sigurnosti, povjerenju, kontroli i vlastitoj vrijednosti.

Primjerice, osoba može vjerovati da je sama kriva za nasilje koje je preživjela. Terapijski rad pomaže joj preispitati takvo uvjerenje, razlikovati stvarnu odgovornost od naknadnog okrivljavanja sebe te razviti uravnoteženije razumijevanje događaja.

Terapija produljenim izlaganjem

Terapija produljenim izlaganjem (*Prolonged Exposure Therapy*, PE) pomaže osobi postupno se suočavati s traumatskim sjećanjima i situacijama koje izbjegava, kada su one sigurne.

Cilj nije uvjeriti osobu da opasnost nikada ne postoji, nego pomoći joj razlikovati sadašnju sigurnost od prošle prijetnje i smanjiti izbjegavanje koje ograničava život.

Suočavanje se provodi planski, uz stručnu podršku i praćenje reakcija. Tempo i način rada prilagođavaju se osobi, a terapija uključuje i razumijevanje načina na koji strah i izbjegavanje održavaju simptome.

Kognitivna terapija za PTSP

Kognitivna terapija za PTSP bavi se načinima na koje osoba razumije traumatski događaj i njegove posljedice. U središtu rada mogu biti osjećaj trajne ugroženosti, pretjerana generalizacija opasnosti, krivnja i poteškoće u povezivanju sjećanja s kontekstom u kojem se događaj dogodio.

Cilj je razviti realističniju procjenu sadašnje sigurnosti i smanjiti utjecaj traumatskog iskustva na svakodnevno funkcioniranje.

Desenzitizacija i reprocesiranje pokretima očiju

Desenzitizacija i reprocesiranje pokretima očiju (*Eye Movement Desensitization and Reprocessing*, EMDR) strukturirani je psihoterapijski pristup koji uključuje prisjećanje odabranih traumatskih sadržaja uz istodobnu bilateralnu stimulaciju, najčešće vođenim pokretima očiju, ali mogu se koristiti i drugi oblici stimulacije.

Terapija uključuje pripremu, utvrđivanje ciljanih sjećanja, obradu traumatskog sadržaja i praćenje promjena u emocionalnim reakcijama i uvjerenjima.

EMDR je preporučen u relevantnim kliničkim smjernicama za liječenje PTSP-a. Istraživanja podupiru njegovu učinkovitost, ali to ne znači da je najbolji izbor za svaku osobu ili da je potrebno zanemariti druge dokazima potkrijepljene pristupe.

Ostali psihoterapijski pristupi

Postoje i drugi strukturirani pristupi koji mogu biti korisni u određenim okolnostima. Njihova se preporučenost razlikuje ovisno o kvaliteti dokaza, smjernicama i individualnim potrebama.

Terapija usmjerena na sadašnjost, primjerice, pomaže osobi razumjeti kako se teškoće odražavaju na svakodnevni život i razvijati strategije suočavanja. Drugi pristupi mogu biti usmjereni na određene simptome, regulaciju emocija, međuljudske odnose ili istodobne poremećaje.

Kod osoba s kompleksnim traumatskim iskustvima terapija može zahtijevati dodatnu pozornost prema sigurnosti, regulaciji emocija i odnosima. To ne znači da sve osobe s kompleksnim PTSP-om moraju proći isti višefazni program ili da je obrada traumatskih sjećanja uvijek potrebno odgoditi. Plan se prilagođava kliničkoj procjeni i potrebama osobe.

Lijekovi

Lijekovi mogu biti korisni u liječenju PTSP-a, osobito kada su simptomi izraženi ili kada osoba preferira farmakološko liječenje, ne može sudjelovati u psihoterapiji ili ima dodatne poremećaje koji zahtijevaju liječenje.

U liječenju se mogu koristiti određeni antidepresivi, uključujući neke selektivne inhibitore ponovne pohrane serotonina (SSRI) i inhibitore ponovne pohrane serotonina i noradrenalina (SNRI), ovisno o kliničkoj procjeni i važećim smjernicama.

Lijekovi mogu smanjiti neke simptome, primjerice depresivnost, tjeskobu ili određene teškoće povezane s PTSP-om. Njihov učinak, moguće nuspojave i prikladnost potrebno je redovito procjenjivati.

Benzodiazepini se općenito ne preporučuju za liječenje PTSP-a zbog nepovoljnog omjera koristi i rizika, uključujući mogućnost razvoja ovisnosti i drugih štetnih posljedica. Lijekove ne treba uvoditi, mijenjati ni naglo prekidati bez savjetovanja s liječnikom.

Psihoterapija usmjerena na traumu često se preporučuje kao prvi izbor kada je dostupna i prikladna. Ipak, odluka o liječenju treba uzeti u obzir potrebe i okolnosti konkretne osobe, a ne slijediti jedno pravilo bez individualne procjene.

Uloga sigurnosti i podrške

Liječenje je lakše planirati kada osoba ima dovoljno sigurnosti za sudjelovanje u terapiji. Ako nasilje još traje ili je osoba izložena stvarnoj prijetnji, prioritet je zaštita od daljnje ugroženosti.

Podrška može uključivati pomoć u uspostavljanju svakodnevne rutine, stabilizaciji životnih okolnosti, rješavanju praktičnih problema i obnovi društvenih veza. Takva pomoć može dopunjavati psihoterapiju, ali ne mora sama po sebi biti dovoljna za liječenje izraženog PTSP-a.

Oporavak i tijek poremećaja

Tijek PTSP-a nije jednak kod svih osoba. Kod nekih se simptomi postupno smanjuju, kod drugih traju dulje, a kod dijela se mijenjaju ovisno o životnim okolnostima, dodatnim stresorima i dostupnosti liječenja.

Oporavak ne znači nužno da se osoba više nikada neće sjetiti događaja ili osjetiti neugodu povezanu s njim. Može značiti da sjećanje više ne izaziva jednako intenzivnu reakciju, da se smanjuje izbjegavanje i da osoba ponovno može sudjelovati u aktivnostima koje su joj važne.

Napredak nije uvijek linearan. Simptomi se mogu privremeno pojačati tijekom stresnih razdoblja, nakon novih gubitaka ili u okolnostima koje podsjećaju na traumu. Takve promjene ne znače automatski da je liječenje neuspješno.

Važno je pratiti funkcionalne promjene, a ne samo intenzitet pojedinačnih simptoma. Poboljšanje može uključivati kvalitetniji san, veću sposobnost koncentracije, manje izbjegavanja, povratak društvenim aktivnostima ili veću slobodu u donošenju odluka.

Kod nekih ljudi simptomi ostaju dugotrajni i zahtijevaju kontinuiranu stručnu podršku. I tada su moguća poboljšanja u kvaliteti života i svakodnevnom funkcioniranju.

Kako podržati osobu s PTSP-om?

Osoba s PTSP-om može trebati podršku, ali ne mora uvijek željeti razgovarati o traumatskom događaju. Korisno je poštovati njezinu autonomiju i ne pretpostavljati da je detaljno prepričavanje iskustva nužno za pomoć.

Podrška može uključivati:

• slušanje bez osuđivanja i umanjivanja iskustva;
• priznavanje da su reakcije na traumu stvarne i da mogu biti iscrpljujuće;
• poštovanje osobnih granica i tempa razgovora;
• izbjegavanje pritiska da osoba odmah ispriča sve pojedinosti;
• pružanje praktične pomoći kada je potrebna;
• poticanje traženja stručne pomoći bez prijetnji ili posramljivanja;
• pomoć u uspostavljanju osjećaja sigurnosti i predvidljivosti;
• razumijevanje da povlačenje ili razdražljivost ne moraju biti usmjereni protiv bliskih osoba.

Nije korisno govoriti osobi da mora zaboraviti događaj, jednostavno krenuti dalje ili biti snažnija. Takve poruke mogu povećati osjećaj srama i nerazumijevanja.

Istodobno, podrška ne znači da bliske osobe moraju prihvaćati nasilno ponašanje ili zanemariti vlastite potrebe. Ako simptomi ozbiljno narušavaju odnos, može biti korisno potražiti stručnu pomoć za osobu s PTSP-om, a prema potrebi i podršku za članove obitelji.

Ako postoji neposredna opasnost od samoozljeđivanja, samoubojstva ili nasilja, potrebno je potražiti hitnu stručnu pomoć.

Česte zablude o PTSP-u

PTSP se javlja samo kod vojnika

PTSP se može razviti kod osoba koje su preživjele različite traumatske događaje. Ratna iskustva jedan su od mogućih uzroka, ali nisu jedini. Poremećaj se može pojaviti nakon seksualnog ili fizičkog nasilja, teških nesreća, mučenja i drugih ozbiljno prijetećih iskustava.

Svi ljudi koji dožive traumu razviju PTSP

Većina ljudi ne razvije PTSP nakon svakog traumatskog događaja. Moguće su intenzivne početne reakcije koje se postupno smanjuju, kao i dugotrajnije teškoće koje ne ispunjavaju sve kriterije za PTSP.

PTSP znači da osoba ne može razlikovati stvarnost od sjećanja

Većina osoba s PTSP-om zna da se traumatski događaj dogodio u prošlosti. Međutim, nametljiva sjećanja ili epizode ponovnog proživljavanja mogu biti toliko intenzivne da se osoba privremeno osjeća kao da je ponovno izložena opasnosti.

PTSP je znak slabosti

PTSP nije pokazatelj karakterne slabosti, nedostatka volje ili neuspjeha u suočavanju. Razvoj poremećaja ovisi o složenom međudjelovanju brojnih čimbenika i ne može se svesti na osobnu snagu ili otpornost.

Osoba se mora suočiti s traumom bez pomoći

Nekontrolirano ili prisilno suočavanje s traumatskim sadržajem nije isto što i strukturirana psihoterapija. Dokazima potkrijepljeni tretmani provode se uz stručnu procjenu, jasno definirane ciljeve i prilagodbu individualnim potrebama.

PTSP se ne može liječiti ako traje godinama

Trajanje simptoma ne znači da je oporavak nemoguć. I osobe s dugotrajnim PTSP-om mogu imati koristi od odgovarajućeg liječenja, premda se tijek i opseg poboljšanja razlikuju.

Povezanost s drugim psihološkim konceptima

PTSP povezuje više područja psihologije i srodnih znanosti.

**Stres i stresni odgovor:** Traumatski događaj može snažno aktivirati sustave odgovora na prijetnju. PTSP se razlikuje od uobičajene stresne reakcije po specifičnom obrascu simptoma, trajanju i utjecaju na funkcioniranje.

**Pamćenje:** Traumatska sjećanja, njihovi emocionalni učinci i povezivanje s kontekstom važni su za razumijevanje ponovnog proživljavanja i terapijskih postupaka. Ipak, traumatsko pamćenje ne treba poistovjećivati s nepogrešivim zapisom događaja.

**Anksioznost:** Pojačana pripravnost, izbjegavanje i očekivanje opasnosti preklapaju se s procesima koji sudjeluju u anksioznim poremećajima. PTSP se, međutim, prepoznaje prema specifičnim kriterijima povezanim s traumatskim događajem.

**Emocionalna regulacija:** Poteškoće u prepoznavanju i regulaciji straha, srama, ljutnje i krivnje mogu utjecati na simptome i međuljudske odnose. Osobito su važne u razumijevanju kompleksnog PTSP-a.

**Disocijacija:** Promjene u doživljaju sebe i okoline mogu se pojaviti tijekom izrazitog stresa i u različitim psihičkim stanjima. Njihova prisutnost zahtijeva pažljivu procjenu.

**Komorbiditet:** Depresija, anksiozni poremećaji, problemi povezani s uporabom tvari i drugi zdravstveni problemi mogu se pojaviti zajedno s PTSP-om. Prepoznavanje tih stanja važno je za cjelovit plan liječenja.

**Međuljudski odnosi i privrženost:** Trauma može utjecati na povjerenje, osjećaj sigurnosti u odnosima i doživljaj bliskosti. Takve posljedice nisu neizbježne i razlikuju se ovisno o iskustvima, okolnostima i dostupnoj podršci.

Za šire razumijevanje teme korisno je povezati ovu lekciju s lekcijama **Trauma i psihičke teškoće**, **Poremećaji povezani s traumom**, **Terapije usmjerene na traumu**, **Anksioznost**, **Depresija**, **Komorbiditet i istodobna prisutnost više poremećaja** te **Simptomi i znakovi psihičkih poremećaja**.

Zaključak

Posttraumatski stresni poremećaj može se razviti nakon traumatskog događaja kada se simptomi ponovnog proživljavanja, izbjegavanja i osjećaja trajne ugroženosti zadrže i počnu značajno ometati život. Kod dijela osoba prisutne su i izražene promjene u raspoloženju, slici o sebi, emocionalnoj regulaciji i odnosima.

PTSP nije neizbježna posljedica traume niti pokazatelj osobne slabosti. Njegov razvoj i tijek ovise o međudjelovanju psiholoških, bioloških i društvenih čimbenika. Procjena zahtijeva razlikovanje uobičajenih reakcija na traumu od poremećaja koji ispunjava dijagnostičke kriterije.

Dostupni su dokazima potkrijepljeni oblici liječenja, osobito psihoterapije usmjerene na traumu, a u određenim okolnostima i farmakološko liječenje. Uz odgovarajuću pomoć, sigurnost i podršku, moguće je smanjiti simptome, poboljšati funkcioniranje i ponovno uspostaviti osjećaj kontrole nad vlastitim životom.

Povezane lekcije

• [Kompleksni posttraumatski stresni poremećaj](/lekcija/kompleksni-posttraumatski-stresni-poremecaj)
• [Trauma i psihičke teškoće](/lekcija/trauma-i-psihicke-teskoce)
• [Poremećaji prilagodbe](/lekcija/poremecaji-prilagodbe)
• [Terapija usmjerena na traumu](/lekcija/terapija-usmjerena-na-traumu)

Izvori i literatura

1. World Health Organization. *Clinical Descriptions and Diagnostic Requirements for ICD-11 Mental, Behavioural and Neurodevelopmental Disorders*. Geneva: World Health Organization; 2024. Dostupno na: https://www.who.int/publications/b/68103

2. American Psychiatric Association. (2022). *Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders* (5. izd., tekstualna revizija; DSM-5-TR). American Psychiatric Association Publishing. https://doi.org/10.1176/appi.books.9780890425787

3. National Institute for Health and Care Excellence. *Post-traumatic stress disorder*. NICE Guideline NG116. London: NICE; 2018. Dostupno na: https://www.nice.org.uk/guidance/ng116

4. Department of Veterans Affairs, Department of Defense. *VA/DoD Clinical Practice Guideline for Management of Posttraumatic Stress Disorder and Acute Stress Disorder*. 2023. Dostupno na: https://www.healthquality.va.gov/guidelines/MH/ptsd/

5. Norman SB, Hamblen JL, Schnurr PP. *Overview of Psychotherapy for PTSD*. National Center for PTSD, U.S. Department of Veterans Affairs. Dostupno na: https://www.ptsd.va.gov/professional/treat/txessentials/overview_therapy.asp